Putovanje do Las Palmasa na otoku Gran Canary pratio je jak vjetar i visoki valovi.   Bitangu smo izgubili sa horizonta i jos jednom ostali ustrajni na svom kursu. Meermowe se gotovo idealno probijao kroz valove dosežuci brzinu i do devet čvorova. Ako ovako nastavimo, razmišljali smo, u Las Palmas ćemo uploviti za manje od dvadeset sati. Život je zaista lijep ali ipak, zbog velikog naprezanja jedara pod udarima vjetra, odlučili smo skratiti jedra kako bi sačuvali brod i nas same od neželjenih problema. U glavni grad Gran Canara uplovili smo u jutarnjim satima te se vezali za molo na kojem se već nalazila Bitanga. Bio je to još jednom srdačan susret s Vanjom, Manijem i Bondom.

Muejo de Portivo najprometnije je mjesto u ovo doba godine u Las Palmasu. Povodom najveće ARC regate preko Atlantika do Karibskih otoka, ovde se okupi, svake godine, nekoliko stotina jedrilica iz različitih dijelova svijeta kao učesnici jedne od dvije postojeće flote, trkača i krstaša. Za razliku od grupe kruzera, čiji učesnik je bio Meermowe, koja je plovila na ruti Las Palmas – Mindelo, Capo Verde – St Lucia, Karibi, grupa trkaćih brodova je startala dva tjedna kasnije jedreći direktno od Las Palmas do St Lucije. Ovo je također grad gdje se okupljaju i jedrilice koje plove samostalno, otkrivajući novi svijet, kao i one koje su više puta prešle preko Atlantika. Za većinu nas pustolova amatera, koji smo opsjednuti otkrivanjem dalekih zemalja s druge strane bare uz škrto jedriličarsko iskustvo, pobrinuo se Jimmy Cornell, vlasnik londonskog časopisa World Cruising, koji je 1986. godine osnovao prvi transatlantski ARC reli za krstaše. Od tada svi učesnici, bez obzira na životnu dob, od starta do cilja praćeni su orgniziranom kontrolnom službom. U tu svrhu, ne mogu a da ne spomenem jedrilicu Corona AQ i skipera Peeke, sudionike prvog ARC relia, koji su uz novu posadu, suprugu Barbaru i prijatelja Thomasa, ponovno prešli preko Atlantika ove godine u klasi “C” i s istim poletom osvoili pobjedonosnu plaketu, čime su obilježili tridesetu obljetnicu postojanja ARC. Zar se išta više može reći osim “treba htjeti, treba smjeti”.

Uplovljavajući u Las Palmas tri tjedna prije starta imali smo dovoljno vremena za pripremu i obilazak grada. ARC ured otvarao se početkom Novembra, stoga smo prva dva tjedna iskoristili za ugradnju tanguna, još jednog buma za pramčano jedro, izmjenu ležajeva na oba kormila koja su u potpunosti propala i provjeru svih važnih tačaka na brodu. Kreiranje menua i priprema obroka za mjesec dana putovanja činilo mi je posebno zadovoljstvo. Uživala sam gledati Petera kako se uživio u cijelu situaciju. Naprosto je blistao od sreće i zadovoljstva.   Vanja i Mani su također bili okupirani poslom dok su Bondovu pažnju zaokupile ribe na koje se posebno oblizivao. Pomagali smo jedni drugima kad je trebalo tim više sto je Vanja isplovio za Mindelo tjedan dana prije. Finale Svjetskog Prvenstva u Ragbiju, koje se održavalo krajem Oktobra, donijelo je veliko uzbudjenje među nas. Igrali su Novi Zeland i Australija. Na vratima svakog mola nalazio se plakat s detaljima meča. To je svakako bilo nešto što se ni u snu nije smijelo propustiti. Te večeri otišli smo u Irski Pub “Sheehan”.   Ogromni ekran na zidu pružao je navijački ugođaj i neopisivo zadovoljstvo gledanja utakmice. Kad smo stigli pub je bio prepun ljudi. Uspijeli smo se domoći slobodnog mjesta za jednim od barskih stolova, odakle smo imali nesmetan pogled na ekran. Atmosfera je bila ludilo. Igraći Novog Zelanda sjajno su igrali i još jednom dokazali da su najbolji. Skakalo se, navijalo i vrištalo, slavili smo svaki “try” i osijećali se veoma ponosni na Novi Zeland i zastavu pod kojom plovimo. Nakon utakmice bili smo gosti na brodu naših dragih prijatelja iz Švicarske, Kim i Claudie gdje smo se uz njihove dvije predivne ćerke Lenju i Neele priključili Hallowin partiju. Molo “S” nalazilo se odmah do našeg i te noći treštalo je muzikom i vrvilo djecom slaveći noć vještica uz jezive bundeve, voštanice i zastrašujuće kostime. Dok su se naši prijatelji oblačili, ja sam donijela punu kantu bombona i lizalica specijalno namijenjenih za ovu priliku. Bilo je super bez obzira što je kiša počela padati. Našao se tu drakula koji je uz pun mijesec s nožem i bocom vina u ruci tražio svoju žrtvu s kojom će utažiti žeđ . Neizbježan je bio susret s indijanskim poglavicom, meksikancem pod sombrerom i raznobojnim spajderima koje su predstavljali naši prijatelji. Bio je jedan sat posle ponoći kad smo se vratili na brod.

Kako su se poslovi bližili kraju, a vrijeme do službenog dijela programa relija skraćivalo, odlučili smo se posvetiti sebi i znatiželjnom lutanju kroz prošlost ovog grada. Stara jezgra nalazi se podalje od marine pa smo se autobusom odvezli do Trga Plaza Mayor na kojoj se nalazi velika gotička Katedrala Santa Ana, sagrađena uoči Columbovog velikog putovanja 1497 godine.  Nasuprot nje podignuta je prva Gradska Viječnica u čijoj blizini se nalaze povijesno značajni spomenici divljim psima. Moj suprug i ja mislili smo da su Kanari imenovani po kanarincima, kako smo ih i zamišljali, zelenim otocima punih kanarinaca. Gledajući ove predivne pseće skulpture, na čijem mjestu, u nekom drugom gradu, stajale bi biste slavnih ličnosti toga vremena, shvatili smo da smo bili u zabludi. U to vrijeme kanarinaca uopce nije bilo. Najbrojniji prastanovnici medju životinjama bili su divlji psi, na španskom “Canes” odakle potiče ime, cije biste se nalaze širom grada.

Las Palmas je poznat po slavnom jedriličaru svih vremena, Christopheru Columbusu zvanom Colon koji je na svojim putovanjima, u otkrivanju novog svijeta navraćao u ovaj grad. U najstarijem dijelu centra Vegueta, nalazi se potpuno sačuvana Columbova kuća sagrađena u kanarskom kolonijalnom stilu u kojoj je često boravio. Tu je ujedno bilo sjedište prvog španjolskog guvernera Sretnih Otoka. Očarao nas je autentičan izgled svih okolnih ulica i građevina kao i sama kapelica San Antonio u kojoj se Columbo molio za dobar vjetar i uspjeh svog prvog jedrenja preko Atlantika.

Najstarija lučka tvrđava Castillo de la Luz, Kula svijetla, sagrađena je za obranu od upada nizozemskih i engleskih pirata. Podignuta je na temeljima drvene utvrde i izvorno je smještena na samom grebenu gdje je bila izložena udarima plimskih valova Atlantika. Kasnijim razvojem luke dvorac je udaljen od oceana i postao je dio najstarijeg dijela grada. Četvrtastog je oblika i danas služi kao izložbeni centar.    Interesantno je bilo saznanje o jednoj takvoj exibiciji inkvizicije i sprava za mučenje, iz vremena Columbovih putovanja. Za neposluh i greške mornari su visili u kavezu na križu jarbola ili su pak bili rastegnuti vitlom usidrenog lanca. Nikome nije padalo na pamet da razmišlja o pobuni ili zavjeri na kapetana.   Tko zna, možda bi se ponešto od ovog provoda, uz savremenije metode, moglo primijeniti i danas na moderne brodove.

Na kraju svega, sjeli smo umorni i skuvani od vručine, u jedan od restorana i naručili Calderetu, jednu od tipičnih ribljih porcija i hladno bijelo vino. Uzivajući u jelu i ljubaznosti lokalnog stanovništva, vratili smo se daljnjem planiranju Meermowe’s Great Adventure.

Službeni dio programa započeo je već slijedećeg jutra. Još nas je pet dana dijelilo do isplovljenja. Meermowe je bio više nego spreman a trideset skuhanih obroka uredno raspoređeni po plastičnim kutijama i složeni u zamrzivač. Nisu nedostajali smrznuto šumsko voće, povrće, kolači i sladoledi. Dostavu velike količine pića i pitke vode očekivali smo zadnji dan prije polaska. Dani su bili ispunjeni ARC programom. Nizali su se seminari, demonstracija spašavanja i evakuacije, druženja jedriličara kroz zajedničke večere, ručkove i druge aktivnosti. Neizbježan je bio i tradicionalni svečani ispraćaj kojeg je priredila Uprava grada uz predivan show program. Zaista nezaboravno. Osvanuo je i taj dan, dan kojeg uobičajeno zovemo danom “D” kad se nešto značajno i važno mora dogoditi. Danas isplovljavamo, jedina misao koja je okupirala sva naša čula. Uzbuđenje i sreću podijelili smo sa Dinom i Pipom. Vrijeme je bilo prilično vjetrovito i ugodno za jedrenje. Petnaest do jedan, Meermowe i njegova kompletna posada bili smo spremni na mjestima. Otpuštajući konope s bitve i mašući mnoštvu ljudi na lukobranu, našli smo se među brojnim krstašima, raširili jedra i na znak plotuna uspiješno prešli startnu liniju. Uzivali smo u cjelokupnoj atmosferi koju je mogao prikazati samo slikarski kist. Kao jato bijelih albatrosa brodovi su se raširili na sve strane. Od samog starta odlučili smo ploviti sredinom kanala kako bi se primakli što više africkoj obali i koristili povoljne krmene vjetrove i valove. Dok smo danju jedrili punim jedrima raširenih u leptir, noću smo ih skraćivali. Peter i ja smo se smjenjivali u dužnostima svakih 4-6 sati. Ploveći niz obalu Western Sahare vjetar nam je donosio velike količine pustinjskog pijeska od čega su svi konopi, jedra i cijela paluba bili žučkasto smeđi. Putovanje je bilo vrlo ugodno bez velikih naprezanja. Nije bilo vremena za dosadu, uvijek smo bili okupirani nekim aktivnostima od kojih nam je ribolov bio broj jedan. Čekajući da nešto zagrize, sunčali smo se i tuširali morskom vodom neobično toplom za ovo doba godine. Jedini šok koji smo doživili, ali onaj od kojeg smo skakali od sreće, bio je kad nam je u kokpit uskočio veliki Dorado težak 8 kg. Nemam pojma kako smo ga uspjeli podići na brod. Buljili smo u njega kao vuk u Crvenkapicu i nismo mogli vjerovati da nam se to događa. Peter ga je jedva držao podignutog dok sam ga slikala.  U popodnevnim satima, sjedeći uz kavu zabavljali smo se gledajući delfine i leteće ribe, koje su se kao avioni obrusavali na nasu palubu i na Petera, kojega je jedna udarila u prsa.  U predvečerje, prije odlaska na spavanje, nalazili smo smiraj u romantičnim zalascima sunca. Sve u svemu dok smo došli do prvih otoka arhipelaga Cabo Verde nismo vjerovali da smo već stigli. Kroz cilj smo prošli između rta Joao Ribeiro i hridi Ilheu Dos Passaros koji se nalaze, nedaleko od Marine Mindelo na otoku Sao Vicente. Sreći nije bilo kraja kad smo preko radio stanice čuli Vanjin glas koji nas je, uz ostalu ekipu zajedno s Bondom dočekao na molu. Mani je otputovao kući na mjesec dana pa smo to veče pozvali Vanju na čevape, pečene krumpire i salatu od paradajza. Bond me je veselo i molećivo gledao, kao da je htio reći: “molim te ne pitaj me kako mi je bilo, još sam živ i to je dovoljno”, uživajući svoj omiljeni i zasigurno zasluženi obrok.

Cape Verde Archipelago ili Zelenortski otoci, za nas su bili otoci iznenađenja.Kao rasuti biseri smješteni su u beskrajnom plavetnilu Atlantskog oceana nasuprot Senegala. Ime su dobili po najzapadnijem rtu Afrike Cap Vert. U Mindelu smo se zadržali cetiri dana i s obzirom na program nismo imali puno vremena za bacanje.   Te večeri na glavnom molu pred ulazom u marinu uz koktel i muziku, uživali smo u partiju dobrodošlice.   Vec slijedećeg jutra u sedam sati stajali smo okupljeni u grupama oko turističkih vodića te brodom krenuli u cjelodnevni obilazak drugog najvećeg otoka arhipelaga, Santo Antao, samo sat vremena udaljenog od otoka Sao Vicente. Vulkanskog je porijekla i karakteriziraju ga planine, vjetar i voda, subtropska klima i bujna vegetacija. Carlos, vodić prve grupe kojoj smo pripadali moj suprug i ja, poveo nas je do pristaništa. Brod je bio krcat ljudi. Odlucčili smo potražiti mjesto na vanjskoj palubi u zavjetrini dok su neki zaštitu od vjetra našli pod kapom. Napokon smo se smjestili na klupu pored Susanne i Rite iz Švicarske.  U posjet otoku dovela ih je ljubav prema planinarenju i osvajanju pješačkih staza. Vrijeme nam je naprosto proletjelo u ugodnom društvu. Na pristaništu u Porto Novu dočekao nas je kombi kojim smo započeli naše vrlo zanimljivo putovanje. Vozeći se starom cestom kroz mjesta, sa interesovanjem smo promatrali planinske stanovnike ovog kraja i njihova prebivalista.   Unatoč svim radostima života koje pružaju ovi otoci, na njihovim licima se očitavala surova i teška prošlost bez budućnosti. Naime, Cape Verde je jedan od prvih centara gdje se razvila trgovina crnim robljem iz Afrike zvana “Maafa” ili “Great Desaster”, što u prevodu znači “Velika nesreća”. Robovi su transportirani u kolonije kao besplatna radna snaga za rad na plantažama i u rudnicima. Njihova stoljećima duga povijest još uvijek se osijeća u zraku i kao pauk generacijski isprepleće svoje niti kroz njihove živote. Sve je podsijećalo na film “Dvanaest godina ropstva”. Prolazeći kroz malo selo Lombo de Figueira, stigli smo do ruba vulkana Cova. Stajajući na strmoj litici, uživali smo u pogledu na plodnu dolinu u koju su se s rubova kratera spustali oblaci u vidu magle koja je zajedno s vulkanskim grebenima podsijećala na mistično doba dinosaurusa. Jedno od najlješih mjesta otoka Santo Antao nalazi se oko Corde i Delgadingo planine gdje smo se stopili s fascinantnim pogledom na dolinu Ribiera Grande.   Kuce su se doimale da rastu iz planine. U jednom od naselja bili smo počašćeni domaćim rumom kojeg je Peter posebno uživao. Ova simpatična i draga djevojčica sa slike privukla je moju pažnju pokušavajući se utopliti maramom tog prohladnog i kišovitog dana. Napuštajući Cordu prema glavnom gradu Santo Antao otoka, vozili smo se, gotovo okomito niz planinski masiv.   Cesta je sagrađena od cobblestona, malih granitnih kamenih kocaka. Gradili su je robovi u davna vremena i prolazi kroz Delgadingo planinu dijeleći je na dva dijela.  Iskreno rečeno, divili smo se različitostima tog krajolika od stepenastih polja manga, papaje, limuna i drugih kultura do suhe neplodne zemlje i borovih šuma koji su se pružali uz cestu.

Grad Ribiera Grande smješten je u istoimenoj dolini na prekrasnom položaju s pogledom na planinski masiv i zadivljujući krajolik. U centru grada nalazi se mali trg I crkva Nossa Senhora do Rosario. Krase ga živopisne ulice s malim trgovinama i restoranima. Nasuprot crkve nalazi se škola is koje je, bas tog trenutka, odlazeći u crkvu, izašla grupa djece predvođena učiteljicom, čija lica su ukrašavale prelijepe frizure pune različitih ukosnica. Na izlazu iz grada nalazi se igralište za razne sportske aktivnosti. Vozeći se uz obalu mora, stigli smo do mjesta Vila das Pombas, smjestenog u uvali, kojeg karakteriziraju kuće obojane pastelnim bojama, dok se sjevernije nalazi gradic Sinagoga, bivše naselje židovskih doseljenika.

Na putu, zaustavili smo se na privatnom imanju uz cestu, gdje smo bili posluženi tradicionalnim jelom od ribe i ušećerenim mangom, koje je domaćica ove kuće pripremila za nas i lokalnim pićem grogue, domaćim rumom, još uvijek rađenog na stari način, destilacijom u velikoj staroj peći. Prije odlaska, moj suprug nije propustio priliku da, kao stari moreplovac Popeye, umijesto špinata kupi nekoliko boca originalnog ruma. Na desetak minuta vožnje i petnaest minuta pješačenja uzbrdo, uz plantaže banana, u vrlo prostoj baraci zvanoj “restoran”, prijatno i toplo smo dočekani.   Cvijećem ukrašeni stolovi već su bili servirani za rucak. Na izboru je bio veliki broj domaćih i svjeze pripremljenih jela na bazi povrća, ubranog iz vlastitog vrta. Sve je bilo veoma ukusno, pa smo se malo od gladi malo od uživanja u hrani vraćali nekoliko puta da napunimo tanjure. Na kraju kao djeca rastopili smo se u božanstvenom okusu “banana deserta” kuhanog u soku od narandže.

Naš obilazak završio se posjetom svjetioniku Melo u blizini naselja Janela, sagrađenom 1886. godine sa kojeg se pruža fascinantan pogled na Atlantski Ocean i divlju obalu otoka Santo Antao.

Bilo je kasno popodne kad smo se vratili u Mindelo. Uz večeru u prijatnom restoranu s muzikom dugo smo pričali o svemu i do suza se smijali Carlosovoj prići o jednom jedinom konju kojeg smo vidjeli tokom cijelog putovanja. Naime, stanovnici Cape Verdea obožavaju gledati western filmove stoga su snimili nekoliko westerna na otoku Santo Antao farbajuci tog konja u bijelu i crnu boju, zavisno o potrebi. Originalno, zar ne!!

Prije napuštanja marine odlučili smo se posvetiti obilasku i upoznavanju grada Mindela, tim više sto sam planirala kupiti nešto svježeg voća i povrća na tržnici, sto se pokazalo čista utopija. Mindelo je poznati lučki grad čija marina ugosti svake godine oko 60 brodova, sudionika ARC regate. Prilikom uplovljavanja u marinu odmah smo primijetili da nismo uplovili u Beverly Hills. Grad se ne ističe standardom života i urednošću ulica ali je prepoznatljiv po vrlo ugodnim restoranima I barovima, ukusnoj hrani i kvalitetnim vinima. Ponuda na tržnici je bogata ali skupa a kvaliteta nikakva. Plodovi su uglavnom bili gnjili i propali ili pak suhi i sitni. Voće i povrće se prodaje na mnogim mjestima u veoma tamnim, prljavim, vlažnim i pljesnjivim prostorijama, bolje rečeno rupama. Sobzirom da smo u supermarketima naišli na sličnu situaciju, osim dva paketa bublica koje smo kupili umjesto normalne štruce kruha, jer smo zakasnili, odustali smo od bilo kakvog kupovanja. Bez obzira na sve, Mindelo je vrlo interesantan grad. Ulice su pune lokalnog življa a muzika je na svakom koraku, sto mu daje jednu opuštajuću atmosferu i ugodnost

boravka. Ljudi žive siromašno dok neki toliko jadno da su skloni prosjačenju, uključujući i one najmlađe. Mindelo je grad bosonoge dive Cesarije Evore, kraljice morne, proslavljene širom svijeta, cak je imala nekoliko koncerata u Novom Sadu u Srbiji. Dok su Batuke najstarija glazba koju su donijeli robovi iz Afrike, Morna je najpoznatija na otocima Capo Verde a karakteriziraju je tužne pjesme i spor ritam. Jednu od pjesama smo pjevali u kombiju, na povratku u Porto Novo na Santo Antao otoku zajedno sa Carlosom.   Šetajući širokim ulicama prošli smo pored Univerziteta i stigli do predivne dugačke plaže s tirkizno plavim morem. Tog trenutka zaboravili smo na tržnicu, gnjilo voće i povrće i prepustili se uzicima. Napuštajući Mindelo, oprostili smo se od Vanje i naseg predivnog prijatelja Bonda. Dok je grad nestajao na horizontu osijećali smo se presretni što smo, makar nakratko, bili dio ove sredine, što smo imali priliku sresti se s jednim novim svijetom koji smo gledali samo na televiziji i na kraju što smo dobili originalnu, izvornu sliku borbe za goli život ovog prijateljskog naroda. Okrenuvši se prema pramcu, Meermowe nas je nosio sve dalje i dalje u pravcu Saint Lucije, gdje smo trebali dočekati nama izuzetno draga bića Pedju i Mariku.

 

Božične želje su savršen način da podijelimo naše osijećaje i sreću sa svima vama  koji nas pratite i plovite zajedno s nama kroz Meermowe’s Great Advenure.

Nadamo se da uživate putujući s nama upoznavajući daleke zemlje i nepoznat svijet, osječajući se isto tako dijelom ove avanture. Bez vas stranice naše knjige bile bi prazne i zato još jednom od srca zahvaljujemo svima vama na predivnoj podršci koju nam nesebično pružate.

Iako smo daleko od doma na morskom bespučju a u srcu tako blizu vama, želimo vam

Sretan Božić i Novu Godinu

uz puno sreće i ljubavi kako u privatnom životu tako i na poslovnom planu.

 

Peter, Jasmine, Dino & Pipo

La Linea, je grad u Španiji, u pokrajini Cadiz. Nalazi se na istocnoj strani gibraltarskog zaljeva i graniči sa britanskom pomorskom teritorijom Gibraltar. Uplovljenje u marinu Alcadeisa za nas je predstavljalo ne samo još jednu uspješno završenu dionicu puta već još jedan korak bliže Gran Canarima, gdje se priključujemo ARC reliju i krećemo na put oko svijeta u grupi s ostalim brodovima. To popodne prošetali smo marinom i susreli se s još nekim učesnicima relija iz različitih krajeva svijeta. Vračajući se na brod zastali smo pored jedrilice na kojoj se viorila zastava Malte. U La Lineu je uplovila nedugo posle nas i vezala se s druge strane mola u neposrednoj blizini Meermowea. Golden retriever, veselo trčkarajući ispred jedrilice, svojim je ponašanjem odavao pripadnost brodu. “Bitanga”, ime koje nam je zaokupilo pažnju i pobudilo znatiželju da priđemo ljudima na brodu i pitamo odakle dolaze. Vanja i njegov pas Bond, dugogodišnji su moreplovci iz Slovenije. S kraćim prekidima putuju svijetom i fantastično su uigran tim.   Ovom prilikom, u društvu prijatelja Marjuša zvanog Mani, takodjer Slovencem, putuju u Brazil s namjerom da uplove u Amazonu. Mani uživa u jedrenju i otkrivanju novih prostora stoga veoma teško odoljeva magičnoj privlačnosti morskog prostranstva.   Kako nas je put vodio istim kursom do Gran Canara, odlučili smo taj dio ploviti zajedno. Brzo smo se sprijateljili i uživali u veoma ugodnim trenucima našeg druženja. To veče pozvali smo Vanju i Manija na večeru. Uživali smo u pripremljenoj ribi koju je moj suprug uhvatio i time proslavili naš prvi ulov. Riba je zaista bila za prste lizati.

Putovanje preko 600 nautičkih milja, koje je stajalo pred nama zahtijevalo je složeniju pripremu kako broda tako i nas samih, stoga smo se prva tri dana maximalno posvetili tome. Dok je Peter nabavljao opremu iz Chandlery shopa u Gibraltaru, koja nam je nedostajala za reli i brinuo o tehničkoj ispravnosti broda, ja sam bila mali od kuhinje i palube. Dani su bili predivni, kao stvoreni za rad na brodu. Uživali smo u toj živosti koja je vladala ne samo na našem brodu već I oko nas. Svi su žurili kako bi stigli vrijeme i bili u nekom svom filmu. Sve je moralo bili na svom mjestu, konopi razvrstani, ograda i rukohvati sjajni a odijela oprana i spremna za upotrebu. Svatko od nas, učesnika atlantik relija zelio je uploviti u Las Palmas u punom sjaju. Radili smo da se sve pušilo i nismo razmišljali da ćemo ponovno zaploviti, a ne letjeti do Las Palmasa, da će nas još puno puta valovi zapljuskivati, a konopi stvarati nered u kokpitu i motati se oko nogu dok budemo vjetrom punili jedra. Nije ni važno, razmišljali smo tog trenutka i jedino što smo osijećali bila je sreća i ponos kako na naš predivan brod tako i na nas same.

Zadnja dva dana, koja su nam preostala do isplovljenja, iskoristili smo za obilazak i upoznavanje Gibraltara. Smješten je u Mediteranu na najjužnijoj tački Iberijskog poluotoka i gleda na Gibraltarski prolaz. Poznat je po kamenoj masi koja se impresivno uzdiže iz mora zbog čega ga, također zovu i “Stijena”. Desetak minuta pješačenja dijelilo nas je od marine do graničnog prelaza. Zvučat ce vam nevjerojatno ali na Gibraltaru, Avenija Vinstona Čerčila i aerodromska pista dijele jednu dionicu puta. Naime, Aerodrom Nort Fort je najčudniji aerodrom kojeg smo do sada vidjeli. Dug je samo tri milje i širok manje od jednog kilometra, a nedostatak ravnog prostora uvjetovalo je križanje s najprometnijom ulicom koja vodi do centra grada. Preko njega se prelazi kao preko željezničke pruge, uz primjenu rampe. Kada avion slijeće ili polijeće, saobraćaj staje na deset minuta, a prometna ulica postaje dio piste, a potom sve se vraća u normalu. Djelovalo je baš zabavno. Sreća je u tome što letovi, uglavnom iz ili ka Velikoj Britaniji, nisu učestali, svega oko 30 tjedno.

Gibraltar je mali grad s velikim brojem atrakcija i očigledno je da je svaki centimetar prostora dobro iskorišten. Dok smo uplovljavali u La Lineu promatrali smo ga s broda ali ni u snu nismo pretpostavljali što ćemo sve vidjeti i dożivjeti u njemu. Poznata je turistička destinacija s veoma prometnim ulicama preplavljenim ljudima.   Grad je prepun hotela, trgovina s predivnim izlozima, restoranima i kafićima. U pješačkoj zoni starog grada uživali smo gledati građevine s mješavinom Regency stilova, od kojih večina imaju trgovine u prizemlju dok gornji katovi osiguravaju stambeni smještaj ili ured. Na tako malom postoru, uz sam aerodrom, nalazi se, također veliki nogometni stadion.

Cilj nase posjete Gibraltaru bila je Gibraltarska Stijena koja nas je, gledajući je svakodnevno iz marine, sve više mamila.   U obližnjoj agenciji odlučili smo se uključiti u “Rok Tour” koji je nudio bogat program obilaska svih atraktivnih mijesta Parka. Dobili smo kombi i super vozača koji je, usprkos čekanju i nedovoljnom broju ljudi, napokon odlučio da krene s nas četvero uzbrdo. Stajajući na vrhu Stijene Gibraltar osijećali smo se kao da stojimo na vrhu svijeta. Dok smo punim plućima udisali Evropu, Mediteran i Atlantik su se širili s obe strane Gibraltarskih vrata. S vijugave ceste kojom smo se vozili pružao se prekrasan pogled na africku obalu, spansku Costa del Sol i na sam grad.

Gibraltarska stijena, također je dom poznatim Barbarskim Majmunima, koji u cijeloj Evropi jedino ovdje žive slobodno u divljini i živući su simbol Gibraltara. Majmuni su podijeljeni u šest familija i svaka od njih, poput mafije, gospodari svojom teritorijom.   Međusobno se prepoznavaju i tačno znaju njihovu pripadnost. Po svemu sudeći obožavaju se fotografirati, čak šta više, doima se da poziraju. Nismo im smjeli prilaziti isuviše blizu jer znaju biti vrlo nestasni i mogu ugristi. U blizini mjesta gdje se hrane, na moje veliko iznenađenje, jedan od njih mi je skočio na glavu.   Od vozača smo još doznali da svi gibraltarski Barbary majmuni potjeću iz Sjeverne Afrike i bez sumnje su alžrskog i marokanskog podrijekla. Park prirode također je idealno mjesto za promatranje ptica selica izmedju Afrike I Evrope.

Spuštajući se niz Gibraltarsku Stijenu cesta nas je dovela do St Michael’s Spilje, sa stalaktitima i stalagmitima, najveće spilje u tom području. Osvjetljena je specijalnim svijetlima u boji koji joj daju poseba izgled. Za spilju se dugo vjerovalo da je bez dna zbog čega je došlo do priče da je Gibraltarska Stijena podzemnim prolazom povezana s Afrikom i da su Barbari Majmuni došli do Gibraltara kroz taj podvodni prolaz. Stoljetni stari stalaktiti i stalagmiti prestavljaju jedinstvenu ljepotu kristalizirane prirode. U ljetnim mjesecima spilja se upotrebljava kao koncertna dvorana.

Labirint Tunela Great Siege, u kojem je Peter naročito uživao, vjerojatno predstavlja najimpresivniji obrambeni sistem kojeg je čovjek mogao osmisliti. Datira iz 18. stoljecća a radili su ga Englezi u obrani Gibraltara u Englesko-Španskom ratu. Potkop je dug nekoliko kilometara i jako je dobro očuvan. Mnogobrojni eksponati daju vjernu sliku tog vremena. Zanimljivost tunela predstavljaju grafiti na zidovima koje su crtali vojnici na straži kako nebi zaspali tijekom dugih sati na dužnosti, što je bilo kažnjivo smrću u to vrijeme.

Prije povratka u centar, odakle smo započeli naš tour, zaustavili smo se pored Dvorca Moorish. Izgrađen je u osmom stoljeću i protezao se sve do Casemates Trga na kraju Main Streeta. Sastoji se od raznih zgrada, vrata i zidina. Impresionira svojim izgledom, dominantnošću i strateškim položajem.

Šetnja Mediteranskim stepenicama, slijedećeg dana bila je pun pogodak prije našeg dugog putovanja. Put vodi uglavnom duž istočne strane Parka Prirode i sastoji se od stijena i niskog mediteranskog raslinja. Prilično je strm, čemu se moj suprug veoma “obradovao”, zanimljiv i bogat raznovrsnim cvijećem. Dan je bio sunčan pa smo uživali u hladovini koju nam je pruzala šetnja stazom. Vrijeme koje nam je preostalo do povratka na brod, iskoristili smo za brzinski posjet Svjetionika Europa koji stoji na najjužnijoj točki Gibraltara, izmedju Atlantika i Mediterana. Prvi put je upaljen 1841. godine i radio je na bazi fiksnih svjetala a krajem 20. stoljeća je i automatiziran. Gibraltar krasi još jedna zanimljivost koja nas je oduševila. Saznali smo da matičari imaju pune ruke posla i rade dvadesetčetiri sata.   Tamo su se vjenčali Sean Connery, dva puta, kao i John Lennon i Yoko Ono. Sretni i zadovoljni sa svim sto smo vidjeli vratili smo se u Marinu Alcadeisa i taxijem se odvezli do supermaketa. Vec se spustilo veče kad smo se punih ruku kesa vratili na brod. Gibraltar je zaista zanimljiv i čudesan grad, zbog čega smo ga baš takvog i zavoljeli. Te večeri, uz kafu, dogovarali smo se s Vanjom i Manijem o detaljima puta. Stajajući u kokpitu na vrhu stepenica Bond nas je pažljivo promatrao. Vrlo je inteligentan i pametan pas i svojim pogledom upitno nas je gledao “zar već idemo”. Osjećao je i znao da se pripremamo za plovidbu jer je već tada počeo pokazivati znake uznemirenosti.

U sedm i trideset ujutro, bacilli smo zadnji pogled na prognozu vremena za narednih tjedan dana a u osam, pet sati prije vrhunca plime, sireći jedra Bitanga i Meermowe su napustili marinu. Hvatajući bočni vjetar oba broda su plovila prema vratima Sredozemlja. Jedreći uz špansku obalu nastojali smo izbijeći ogromne struje koje, uticajem plime i oseke vladaju kanalom. Koristeći motor i jedra kreteli smo se brzinom svega tri čvora. Doimalo se da se ne mičemo s mjesta. Preko šest sati bilo nam je potrebno kako bi se dokopali svjetionika na izlazu iz Gibraltarskih vrata. Izuzetno jaka struja nije nam dozvoljavala da skrenemo kursom prema Africi već nas je vraćala u Sredozemlje. Komunicirajući radio vezom s Vanjom, odlučili smo nastaviti put uz Španiju prema Portugalu i izvući se 35 milja van kako bi se udaljili od postojećih struja. Tek u večernjim satima dokopali smo se afričke obale. Na putu su nas pratili delfini. Bili smo jako uzbuđeni gledajući ih kako iskaču i uskaču u more kako bi što prije stigli do nas. Nismo znali na koju stranu da se okrenemo, cijelo jato nas je okruživalo igrajući se s Meermoweom i veselo nas pozdravljajajući. Bili smo zadivljeni brzinom kojom su se kretali kroz vodu izranjajući uz pramac, kao da se takmiče s brodom tko će prije. Toliko su nepredvidivi da ih je bilo vrlo teško uhvatiti kamerom.   Spuštajući se niz obalu Maroka promijenili smo kurs prema otvorenom moru, kako bi savladali nepovoljne vremenske uvijete. Oko nas je vladala mrkla noć. Vrijeme se sve više pogoršavalo. Valovi su nas udarali sa svih strana i preljevali brod do jarblola. Morali smo se odvojimo od Bitange jedreći svaki najpovoljnijim kursom. Tokom jutra vjetar i more su se znatno smirili. Zbog nedostatka zaliha goriva bili smo prinuđeni uploviti u prvu raspoloživu luku u Maroku, Bila je to Mohammedia, oko 25 milja sjeverno od Casablanke. Mohammedia je mala i vrlo interesantna luka u kojoj život počinje ranom zorom. Bilo je šest sati ujutro kad smo prošli lukobran. S lijeve strane nalazi se visoko tamno molo koje je preplavilo mnoštvo ljudi koji su, držeći velike crne kante zavezane konopom, čekali male ribarice da se vrate s ribarenja. Dok su jedna po jedna za nama uplovljavale u luku pristajući podno mola, ljudi su gurajući se, spuštali kante s novcem i podizali ih pune ribe. Dok su neki od njih preprodavali ribu drugima drugi su ribu nosili kući. Crpka sa gorivom se nalazila visoko u brdu i nismo imali ni teoretske šanse natočiti gorivo u tank, stoga smo morali isploviti, usidriti se ispred luke i dingijem voziti kante do pristaništa, a potom pješke ići do crpke i s punim kantama se vratiti natrag. Naše reserve goriva u kantama su 80 litara pa je Peter odlazio po gorivo dva puta kako bi napunio tank, a potom i rezerve. Pola dana smo izgubili čekajući na rješavanje papirologije na carini i policiji. Bilo je četiri sata popodne kad smo dobili autorizaciju za isplovljenje.   U međuvremenu nad Mohammediom su se nadvili teški, tamni oblaci donoseći sa sobom jak vjetar i kišu. Bez obzira na vremenske uvijete odlučno smo zaplovili u nadi da će se vrijeme ubrzo promijeniti. Nevrijeme nas je pratilo tokom noći i cijeli idući dana.   Dino i Pipo su u strahu nestali bez traga.   “Evo jos jednog ludila“, komentirao je Dino. “Jos jedan horor, ovo je bolje prespavati”, dobacio je Pipo i nabio vunenu kapu na glavu. Za Dina I Pipa strava, a za nas nezaboravni trenuci koji su nas cinili jos vise ustrajnim. Vrijeme se napokon počelo smirivati.  Već te večeri uzivali smo u smiraju dana i predivnim slikama zalaska sunca.  Veselju i sreći nije bilo kraja kad smo ugledali prve obrise Kanarskog arhipelaga.

Kanare sačinjava sedam većih i nekoliko manjih otoka. Zanimljivo je da je svaki otok drugačiji od drugog i priča je za sebe. Vulkanskog su porijekla a Grci i Rimljani su ih nazivali Setnim Otocima, Vrtom Hesperida ili pak Atlantidom.

U Calettu Del Sabo, na Otoku Gracioza, uplovili smo u jutarnjim satima. Marina je bila prepuna pa smo se usidrili u susjednoj uvali. Vanja, Mani i Bond su stigli nešto prije nas i očekivali su naš dolazak. Prognoza vremena nagovještavala je novi val nevremena pa smo se dogovorili isploviti sutradan popodne u Marinu Rubikon na Otoku Lanzareto. Vrijeme do isplovljenja iskoristili smo u obilasku mjesta. Caletta del Sabo je mali primorski gradić. Karakteriziraju ga niske kuće bijele boje bez krovova. Svojim oblikom i bojom prozorskih žaluzina i vrata podsjećaju na mješavinu meksičkog i grčkog stila. Okružen je tamnim vulkanskim brdima, dok su ulice od pijeska. Na ulasku u grad nalazi se predivan kaktus razvijen u grmoliko stablo, nekolicina manjih palmi ukrašava pješčanu plažu dok se jedna velika palma uzdigla ispred kafića, gdje smo sjeli da se osvježimo hladnim pićem i pošaljem nekoliko mailova. Gledajući uokolo imali smo osjećaj da smo zalutali u western film “Za saku dolara”. Poznato je, da je Amerika koljevka kaubojaca, da su se mnogi špageta westerni snimali u Italiji, ali za ovaj film mogla bih garantirati da je sniman bas ovdje u Caletti del Sabo. Nedostajao je samo Clint Eastwood. Ovaj gradić je ostavio dubok dojam na nas baš zato što se nikad nismo susreli sa nečim sličnim. Odisao je jednom opuštajućom atmosferom te vrlo ugodnim i gostoljubivim mještanima. Calettu del Sabo je vrlo teško opisati, treba je doživjeti i biti sudionikom ove fantastične atmosfere.

Put do Marine Rubicon na Otoku Lanzarote trajao je pet sati. Najveći je otok arhipelaga i već s broda primijetili smo da se uveliko razlikuje od Otoka Gracioza. Grad je prilično velik i proteže se duž cijele uvale. Obalom se uzdižu velelepni hoteli kojima dominira arapski stil. Marina u koju smo uplovili impresionirala nas je svojim izgledom predstavljajući mali grad pun predivnih trgovina. Subotom ujutro održava se veliki market čiji štandovi su puni odjevnih predmeta, suvenira, kućnih potrepština i ukrasnih predmeta. Zaista smo uživali ne samo u tom prizoru, krečući se zajedno s rijekom ljudi niz ulicu već i u širokoj lepezi sadržaja koje nam je marina pružala. U mnogim restoranima uživali smo u okusu vrlo jednostavnih jela, Papas Arrugadas, sastoji se od neljuštenih krumpra kuhanih u slanoj vodi i serviranih sa Mojo Picon sosom od ulja, luka, čilija i paprika. Zanimljivo je bilo saznati da se tradicionalni i najstariji recepti pripremaju na bazi gofio brašna. Izmišljeno je od strane Gunčija, originalnih stanovnika otoka i predstavlja standardni dio dijete. Gofio brašno se pravi od pečenih žitarica i koristi se kao dodatak supama, sosevima pa čak i u sladoledu.

Kanarski otoci su sušta suprotnost onog kako smo ih mi zamisljali i bez obzira na njihov neobičan izgled, kao u priči iz hiljadu i jedne noći, pružili su nam jedan smiraj i opuštanje da se uopće ne čudim što su popularna turistička destinacija.

Noć prije odlaska pripremili smo se za isplovljenje, a u ranim jutarnjim satima, zajedno sa Bitangom raširili smo jedra i zaplovili kursom prema željno očekivanom Las Palmasu na Otoku Gran Kanari.

 

Mallorca, čiji je razvoj počeo početkom 20. stoljeća, najveći je otok u Španiji. Smještena je u srcu Mediterana i kao jednu od najstarijih evropskih destinacija, često je zovu “Stara dama”. U glavni grad, Palma de Mallorcu, uplovili smo u dva sata posle ponoći. Brzinski smo očistili brod i uskočili pod jorgan planinu. Nekoliko sati kasnije riješavali smo papire za boravak i plovidbu španskim vodama.

Palma de Mallorca nas je, već u jutarnjoj šetnji do Lučke Kapetanije, zaslijepila svojom ljepotom i pobudila u nama ogromnu znatiželju da zavirimo u njezinu dušu.   Grad je potpuno predat ljudima za šetnju, obilazak, provod i zabavu dok katedrala okružena srednjovijekovnim zidinama dominira njime. Karakteriziraju ga uske gradske ulice, brojni trgovi sa stogodišnjim palatama bogate arhitekture, te zgrade i crkve od renesanse do baroka. Usprkos brojnim decenijama, Palma de Mallorca je uspijela zadržati mladalačku zivahnost. S posebnim užitkom i raspoloženjem sjeli smo u jedan od restorana da ručamo. Dok je Peter uživao hladno pivo ja sam naručila špansku sangriju, koja je savršeno prijala uz pizzu i vručinu. Sangrija je mješavina hladnog vina i raznog voća, namjenjeno uglavnom nježnijem spolu. Ime je dobila od španske rijeći sangre, što u prevodu znači krv. Vrsta voća zavisi od područja u kojem se sangrija pravi. U primorskim mjestima se upotrebljavaju banana, kivi i mango dok je vino najčešće crno. Ranim popodnevnim satima morali smo se vratiti na brod jer smo očekivali dolazak servisera za popraviti pramčanu propelu, te smo daljnji obilazak grada ostavili za neki drugi dan.   Bili smo uvjereni da se radi o kvaru na motoru koji se može otkloniti iz pramčane kabine ali nismo imali takvu sreću. “Zašto jednostavno kad može komplicirano”, postalo je naš moto i problem se pokazao daleko složeniji. Naime, radilo se o tome da je pramčani propeler, pri upotrebi, prilikom vezivanja na molo, usisao komad plutajućeg drveta koji ga je polomio. Jedini način popravka bio je izvući Meermowe iz mora na suhi dok, što smo i učinili. Osijećali smo se kao da smo dobili dobitnu kombinaciju lota. Tri dana je trebalo za postavljanje novog junita i ugradnju zaštitnih šipki, kako se to ne bi ponovilo.   Dok su majstori obavljali svoj dio posla, moj suprug i ja smo iskoristili situaciju za podizanje levela vodene linije anti vegetativnom bojom i zamijenu cink protektora. Zaneseni poslom nismo ni osjetili kako je brzo prošao dan.   Za večeru sam odlučila pripremiti stejk od tune sa špinatom i avokadom nakon čega smo prošetali rivom uživajući u dobrom raspoloženju i neobično toploj noći.

Slijedećeg dana posvetili smo se Palma de Mallorci. Real Club Nautico Marina nalazi se tik uz centar. Vrlo dobro je organizirana i nudi široku lepezu sadržaja za uživanje i rekreaciju. Svojim položajem prikladna je za obilazak grada i uživanje u svemu što ti on nudi.

Katedrala Santa Maria de Palma ili popularno zvana La Seu, ogromno je zdanje gotičke rimokatoličke katedrale koju smo primijetili u noci sa broda dok smo uplovljavali u marinu. Specijalno osvjetljenje davalo joj je posebnu čar. Svojim izgledom podsjetila me na gotičku katedralu u Milanu. Sagrađena je na mjestu gdje se, nekada nalazila Arapska Džamija i njena gradnja je trajala tri stoljeća. Nalazi se u starom gradu Palme, između Kraljevske palate Almudaina i episkopskog dvorca. Kad smo stigli ispred Katedrale osijećali smo se tako malima, sobzirom na njenu veličinu, dok nam se pogled pružao prema parku De la Mar i Sredozemnom moru.   Slike sa religijskom tematikom pohranjene su u njezinom muzeju. Živopisne ulice koje je okružuju pune su prolaznika i fijakera sa upregnutim konjima. Pješačka zona u starom gradu nudi puno zanimljivosti i slikovitih shopova prepunih stvari. Moj suprug nije ostao ravnodušan prema trgovini suhog mesa i ljutih paprika koje su kao grozdovi visili na konopima. Život u starom gradu odvija se kao na pozornici. Petnaest minuta stajali smo u gužvi pred najpopulanijom sladoledarnicom u gradu. Ove divne, mlade i razdragane djevojke oduševile su nas svojim pristupom, brzinom i kvalitetom servisa. Sve se odvijalo kao po traci. Uz veliki osmijeh i zadovoljstvo s kornetom punim sladoleda ljudi su odlazili svako na svoju stranu.

Svaka destinacija, u koju smo do sada uplovili, posjeduje svoje čari. U nekima smo uživali fantastičnu hranu i kvalitetna vina, mnoge su nas obogatile vrijednim povijesnim saznanjima dok nam je u nekima zastao dah pred impozantnom arhitekturom. Upravo pred jednom takvom građevinom smo stajali moj suprug i ja. Castell Bellver, star sedamsto godina, nalazi se na brdu tri kilometra izvan centra Palme, odakle se pruža veličanstven pogled na grad po čemu je i dobio ime Bellver, što znači “bella vista”, lijepi pogled. Ova gotska građevina nekada je bila ljetnja rezidencija majorkanske monarhije a posle je pretvorena u zatvor. Zamak je specifičnog kružnog oblika i svojim izgledom vraća u doba mračnog srednjeg vijeka, kraljeva, plemića i vitezova koji su se borili za naklonost princeze. U želji da napravimo nešto drugačije, Castell smo odlučili posjetiti noću jer u kombinaciji sa punim mjesecom istinski izgleda kao mjesto iz bajke.

Radovi na Meermowe su se polako bližili kraju stoga smo imali još malo vremena za posjet Palate Almudaina. Kraljevski muslimanski zamak gotičkog stila, sagrađen 903. godine, kada su Arapi zauzeli otok. Pedstavljala je središte Kraljevine Mallorke. Zbog njezine višestoljetne rekonstrukcije odražava arhitekturu raznih perioda. Okružena je visokim, zidovima i kulama od kojih je najupečatljivija Kula Angel, poznata po angelu Gavrilu i služila je kao osmatračnica.

Palma de Mallorka je zasigurno više od vina Sangrija, fieste, borbe bikova i “ole” uzvika. Ovo je grad bogate povijesti i ukusa, grad koji se jednom doživi i vječno pamti.

Osvanuo je predivan dan. Prognoza vremena obečavala je dobar vjetar i mirno more. Naša krajnja destinacija bila je Cartagena. Ploveći obalom Ibize, otoka pripadajućeg arhipelaga “Otoci borova”, uživali smo u pogledu na zelena strma brda i razbacane kvadratne kuće njenog priobalja. Tokom noći dobili smo vjetra, raširili jedra i nastavili kursom prema Costa Blanki ili Bijeloj Obali. Ranim večernjim satima uplovili smo u Alicante, jednu od njenih destinacija. Marina Club Nautico nalazi se u centru grada. Vezali smo se na molo u neposrednoj blizini starog impozantnog gusarskog jedrenjaka pretvorenog u turističku atrakciju. Iste večeri šetali smo promenadom sa palmama u potrazi za supermarketom, dok smo slijedećeg jutra, uz kafu, uživali gledajući ceremoniju vjenčanja dvoje mladih ljudi. Tog trenutka počeli smo odmotavati film našeg vjenčanja i vaditi iz naftalina sve one smiješne zgode i nezgode kroz koje smo prošli od priprema do pobjedonosnog “DA”. Priča je duga i komična, pravi delišs i rado ću vam je ispričati nekom drugom prilikom. Alicante je lijep i veoma čist primorski grad. Ljudi su veoma susretljivi, ljubazni i gostoprimljivi. Grad obiluje povijesnim atrakcijama, pješčanim plažama i bezbrojnim parkovima. Kratko vrijeme našeg boravka u ovom predivnom gradu iskoristili smo za odmor i opuštanje nakon cega smo nastavili naše putovanje za Cartagenu.

Zanimljivostima ovog dijela španske obale, pridonosi njezina naseljenost. Dugi lanac plaža te gusto razvijenih i grupiranih gradova smještenih podno visokih brda, proteže se cijelim priobaljem. Neboderi i kuće su većinom bijele boje. Noć se već spustila kad smo plovili između obalnog mjesta Santa Pola poznatog po Prirodnom Parku Soli i Otoka Tabarca, koji predstavlja najmanji naseljeni otok Španije. Uz pogodan vjetar jedrili smo niz obalu spuštajući se do Rta Cabo de Palosa. Polako smo se približavali Cartageni. U Yaht Port uplovili smo oko jedanaest sati prije podne. Nakon rutinskog pospremanja i pranja broda odlučili smo ostatak dana provesti na brodu.

Cartagena je smještena u dubokom zalivu Kosta Kalida što u prevodu znači “topla obala” i predstavlja jednu od najvećih trgovačkih luka Španije. Stari grad leži na pet brda zbog čega se u antičko doba smatrala “malim Rimom”.

Grad je interesantan na svojstven način i prepun muzeja, crkava i arheoloskih spomenika od kojih smo, već slijedećeg jutra posjetili Romano Theatro, izgrađen u 1. stoljeću prije Krista, koji se nalazi u pješačkoj zoni Calle Mayor i drugi je po veličini na Iberijskom poluotoku. Prvi bedem, sagrađen u obrani grada i luke, te ostaci punskog zida mogu se vidjeti u muzeju nekoliko koraka od glavog autobusnog kolodvora. Uz Calle Mayor divili smo se ljepoti Art Deco zgrada i fasada koje datiraju is 19. I 20. stoljeća kada su se u Cartageni počeli razvijati trgovina i rudarstvo. Cartagena je ponosna na svoju drevnu prošlost. Romano Theatro danas se koristi za održavanje jedinstvenog godišnjeg festivala “Rimljani i Kartažani”. U predstavu je uključeno više od četiri tisuće žitelja ovog grada. Kroz igre se oživljavaju herojski događaji iz Drugog Punskog rata, što stvara magičnu atmosferu u ugodnom mjestu Cartagena.

Los Nietos, nekoć mali ribarski gradić sa vlastitom marinom na Mar Menoru razvio se u turističko mjesto sa lancem kuća za odmor, istovremeno korištenim i za biznis, naročito u ljetnom period. Los Nietos se nalazi oko 35 km daleko od Cartagene. Do njega smo putovali vlakom s dva mala kupea. Nikad u životu nismo se vozili manjim vlakom od ovog. Polasci na liniji Cartagena – Nietos i obrnuto su svakih 30 a u popodnevnim satima 45 minuta. Naš posjet ovom lijepom i vrlo interesantnom mjestu bio je izvan sezone stoga je sve bilo pusto i tiho. Kuće zatvorene, ulice bez života. Tokom šetnje uz plažu a posle i centalnom ulicom naselja, gotovo da smo sreli dvije osobe. Od životinja vidjeli smo samo jednog žohara u malom kafiću, kojeg je Peter želio slikati ali mu je utekao ispod šanka. Dan je bio vjetrovit što je uzrokovalo blatnjavo more priobalnog pojasa. Bez obzira na sve, uživali smo u toj neobičnoj tišini suncem okupanog Los Nietosa. Za ljetnih mjeseci mjesto je preplavljeno turistima sto mu, zasigurno daje posebnu živost i čar. Na brod smo se vratili kasno popodne. Uz večeru proučavali smo kartu planirajući naše sutrašnje putovanje do Gibraltara.

Isplovljavajući iz marine raširili smo jedra kao albatros krila. Zadovoljstvo koje nam je pružao bočni vjetar, bilo je nezamjenjivo. Samo da potraje, bila je jedina misao koja nam se vrzmala po glavi.   Vjetar, koji je tog popodneva okrenuo smjer i puhao nam pravo u pramac, podižući valove, vratio nas je aktivnostima, jer kako kažu ljudi “sve što je lijepo, kratko traje”. Odoljevajući njihovim naletima i udarima, otežano smo se kretali i sporo napredovali, iako smo vozili jedrima i motorom. Ploveći prema svjetioniku De Gata, ulazili smo sve više, u   područje izrazito promjenjivih vremenskih prilika, stoga smo promijenili kurs podvukli se pod obalu kako bi se zaštitili od vjetra ijakih valova koji su dolazili s jugozapada. Puntu smo prošli tokom noći. Nedugo zatim vjetar i more su se počeli smirivati sve do potpune bonace. Idealna prilika za panulavanje. U jutro probudila me Peterova vika i galama. Odmah sam znala da se nešto zakačilo za njegov “idealan mamac” na kojeg je naročito ponosan. Odmah sam mu se pridružila i uz veliko uzbuđenje gledala kako teško izvlaći ribu. Široko otvorenih očiju buljila sam u more, očekujući da se pojavi tuna, zubatac ili čak morski pas. Kad je najlon došao blizu kraja primijetili smo dvije veće ribe zlatno bijele boje sa tačkicama.   Probala sam ih uhvatiti u špurtilu ali su bile isuvise velike. Podigavši ih na prvu stepenicu na krmi, veća se koprcajući otkačila od udice i nestala u moru dok smo drugu uspjeli zadržati. Radilo se o zlatnoj skuši težine oko 4.5 kg.

Sreći i radosti nije bilo kraja. Koji su to gušti, neda se opisati. Naša predivna gošća, skakajući i koprcajući se, zakrvavila nam je cijeli kokpit, kao da je bila svinjokolja. Riba je odmah bila očišćena, izrezana u filete, stavljena u zamrzivač i sve do slijedeće marine nismo prestali pričati o njoj. U Gibraltarski zaljev, zadržavajući se na španskoj teritoriji, u grad Alcadeisa (La Linea) uplovili smo oko jedan sat popodne.

Pizza, pasta i Don Korleone iz filma “Kum” je prvo što mi padne na pamet kad razmišljam o Siciliji i Kalabriji. Mi smo dosta putovali Sjevernom Italijom, od Trsta, Venecije, Padove, Milana preko Genove sve do Rima ali nikada nismo dotakli njezin jug, stoga je posjet ovom preljepom otoku budio u nama želju za novim otkrivanjima nepoznatog. U Porto di Syracusa uplovili smo kasno uveče. Na samom ulazu u luku dočekao nas je spektakularan vatromet koji je u našim srcima slavio uspješan završetak jos jedne dionice našeg putovanja. Noć smo proveli na sidru i savladani umorom ubrzo utonuli u san.

Slijedećeg jutra vezali smo se na molo marine u samom centru grada i riješili carinsku papirologiju. Sicilija je otok sa dva lica, jedno je pored mora gdje se odvija moderni život u malim i velikim gradovima formiranim po istom principu i drugo njezina unutrašnjost okružena ne baš pitomim brdima. Syracusa je nastala u vrijeme grčkih kolonista, a ime dolazi od grčke riječi sirako što znači močvara.

Naš prvi dan odvijao se u opuštajućoj atmosferi. Uz kraću šetnju u neposrednoj blizini marine, vrijeme smo posvetili našim osobnim zadovoljstvima. Doimalo se da nas ništa ne može uznemiriti dok u marinu, pod švicarskom zastavom, nije uplovila Jaganda. Manevar kojim je skipper uplovljavao pored našeg broda izazvao je u meni nemir i nepovjerenje. Svojom krmom se brzo približavao našem lijevom boku. Istrčala sam na palubu kako bih ga odgurnula i spriječila udarac. Kad je Jaganda došla sasvim blizu Meermowea svom snagom sam je zadržavala na mjestu. Tog trenutka val je podigao brodsku krmu ciji rukohvat je dohvatio našu ogradu i pokidao zatezač sajle. Kad je Peter vidio što se događa, došao je pomoći.   Kad se uhvatio za ogradu ona je popustila što je uzrokovalo gubljenje ravnoteže i pad u more. Šokirano sam gledala u taj prizor što mi je podiglo adrenalin. U toj ljutnji bila sam u stanju da ih zadavim. Jaganda se napokon odmakla od nas i ponovnim manevrom uspješno se vezala na molo. Za to vrijeme pomogla sam suprugu da izađe iz mora. Osim što je koljenom udario u ogradu, sve je drugo bilo u redu. Svjestan svoje pogreške, Bruno nam je odmah prijateljski prišao sa izrazima žaljenja za sve sto se dogodilo. Istina, nisam bila spremna tog trenutka da mu iskažem gostoprimstvo stoga je Peter, pokazujući razumijevanje, našao zajednički jezik s njim i sve se riješilo prijateljski na obostrano zadovoljsvo. Bruno je odmah donio rezervni zatezač i vratio ogradu u prvobitno stanje, pa čak bih mogla reći da je postala čvršća i sigurnija nego prije. Razmišljajući neko vrijeme o ovom incidentu shvatila sam da se stvari, koliko god mi to željeli ili ne, događaju svuda oko nas i da se nama samima to isto ili nešto još gore moglo dogoditi. “Greške postoje”, kako kaže Bruno, “da bi se na njima učilo kako se ne bi ponovile”. Ocijenila sam da se radi o veoma korektnoj osobi vrijednoj pažnje stoga se moj odnos prema njemu i Silviji iz temelja promijenio, ukazujući im prijateljstvo i gostoprimstvo.   Ostatak dana proveli smo u planiranju naših obaveza i aktivnosti.

Vincenco i Andrea, veseli i dragi momci stigli su u jutarnjim satima na brod donoseći sa sobom punu košaru sicilijanskog duha .   Provjeriti čistoću dizela i tanka goriva, u koju smo sumnjali, bio je njihov primarni posao. Naime, zbog rđe na filteru goriva, promijenjenog u Grčkoj, a koji se nije mijenjao od kupnje broda, bilo je za pretpostaviti da u dizelu ima vode a u tanku dosta prljavog taloga. Na naše ugodno iznenađenje pokazalo se da su gorivo i tank besprekorno čisti i da ne treba ništa poduzimati. Bilo je to veoma ugodno jutro u veoma ugodnom društvu. Prije odlaska Andrea je došao sa svojom suprugom Robertom da se oprostimo zaželivši nam dobar vjetar i mirno more. To popodne cistili smo brod, kupili hranu i piće I pripremali se za daljnje putovanje. Idući dan posvetili smo obilasku i razgledanju grada.

Na desetak minuta daleko od marine, odmah nasuprot Lučke Kapetanije, nalazi se autobusna stanica. Red vožnje nedjeljom i praznikom nije obečavao skori dolazak autobusa na liniji broj 2 kojom smo se trebali odvesti preko centra grada do Arheoloskog Parka Greeco Theatro. Usprkos velikoj vručini odlucili smo do tamo pješačiti. Na putu, neodoljiv miris italijanske kafe lako nas je namamio u obližnji kafić.   Kad smo ušli dočekala nas je gužva za kasom i vreva ljudi u potrazi za slobodnim stolom. Gledajuci oko sebe, ugledali smo stol sa četiri stolice za kojim je sjedio simpatičan bračni par starijih ljudi. Uljudno smo zamolili za mjesto i sjeli za njihov stol noseći kafu, piće i veliki grozd kupljen od trgovca na ulici. Ubrzo smo se upoznali i sprijateljili sa njima. Kroz veselo časkanje sa tim divnim ljudima otkrili smo da je Rosin životni san također bio ploviti svijetom a posebno je htjela, ako me pamćenje služi, bolje upoznati Skandinaviju, što joj se nikada nije ispunilo.   Amerikanka je i govori engleski i italijanski. U Syracusu je došla davnih godina kao instruktor engleskog jezika i tu upoznala supruga Michaela koji ne govori engleski i nije ga, kako je veselo rekao, nikada imao volje naučiti.  U sretnom braku žive već pedeset godina. Interesovanje koje su pokazali da plove sa nama kroz Meermowe’s Great Adventure jako nas je usrećilo. Rastali smo se od njih i krenuli dalje niz ulicu.

Greeco Theatro nalazi se na brdu Temenite, s kojeg se pruža predivan pogled na grad Syracusu. Stojeci na bijelim kamenim stepenicama doimalo se da starogrcka scena oživljava. Sagrađen je oko 500 godine prije Krista kapaciteta od 15.000 gledatelja i promjera 140 metara, sto je predstavljalo najvece kazaliste u antickom svijetu. Tu su održavane premijerne predstave grckih tragedija Sofokla i Euripida i komedije čiji tvorac je bio Sicilijanac Epicharmos. Za vrijeme krvavih gladijatorskih igara Rimljani su smanjivali redove sjedala zbog večeg scenskog prostora. Sjedala i gledalište su temeljeni i rađeni na prirodnom kamenu i u velikoj mjeri su netaknuti. Iznad Theatra nalazi se spilja Nymphaeum kojom još uvijek, kroz drevne kanale teče svježa izvorska voda.   Tijekom ljetnih mjeseci Greeco Theatro se još uvijek koristi za predstave i koncerte na otvorenom. Gledati nastup u predvečerje dok sunce zalazi iza pozornice čini prizor čarobnim i nezaboravnim. Na povratku, impresionirani svime što smo vidjeli i veoma raspoloženi, igrali smo se imaginirajući ljude, način života, odijevanja i modne krikove toga vremena. Na kraju, bili smo sretni sto se tada nismo rodili. Pričajući tako nismo ni primjetili da smo stigli u centar grada.   Zastali smo pred trgovinom koja je zaokupila Peterovu pažnju te ušli unutra. Moj suprug sakulja lule stoga je ovu koja mu se osmjehnula iz izloga pridodao svojoj kolekciji.

Nas slijedeci posjet bio je dvorcu Maniace, koji se nalazi na rtu Ortygia. Saznali smo da datira iz 13. Stoljeća, veoma je imresivna građevina i dio je bogate kulturno-povijesne baštine grada, a ime je dobio po bizantinskom generalu Giorgiu Mainace. Dvorac je dugo bio zatvor a posle se upotrebljavao u vojne svrhe.

Na putu do marine prošli smo kroz stari dio grada, pored Katedrale di Syracusa u čijoj se sakramentalnoj kapeli nalazi velika freska iz 17. Stoljeca.   Bilo je kasno uveče kad smo došli na brod. Bruno i Silvija jos se uvijek nisu vratili iz grada pa smo ubrzo otišli na spavanje. Veći dio idućeg dana uživali smo u veoma ugodnoj atmosferi zajedničkog druženja. Bruno i Silvija svake godine provode svoj odmor jedreći na svojoj jedrilici Jaganda pa su svoje pomorsko iskustvo podijelili sa nama. U Syracusu uplovili su iz pravca Gibraltara i Spanije. Silvija je fizio terapeut i svojom izvanrdnom tehnikom oporavila je Peterovo povrijeđeno koljeno. U ranim večernjim satima zajedno smo napustili marinu i proveli noć na sidrištu. To veče, prije rastanka imali smo zajedničku večeru na Jagandi. Tjestenina koju je Silvija servirala bila je izvanrednog okusa koji mi još i danas pravi vodu u ustima, a posle večere uživali smo u palačinkama sa marmeladom i šumskim voćem koje su doletjele sa Meermowea.   Jednostano smo se osijećali kao da se znamo godinama. Događaj koji se zbio povezao nas je jednom snažnom karikom iz koje se razvilo jedno divno prijateljstvo koje ćemo njegovati do kraja života. U ranim jutarnjim satima napustili smo Syacusu, svaki na svoju stranu, mi prema sjeveru a oni prema jugu Sicilije.

Put nas je vodio dalje prema Mesinskom tjesnacu, koji dijeli Siciliju od Kalabrije i spaja Jonsko s Tirenskim morem. Jako nevrijeme s kišom, koje nas je zahvatilo primoralo nas je potražiti sigurnu luku. Sicilijanska obala nudi veliki broj marina ali rijetke su one koje svojom dubinom zadovoljavaju Meermowe.  Na otprilike sesnaest milja sjeverno od Catanije uplovili smo u grad Riposto. Marina “Porto del Etna” smještena je u samom centru grada. U neposrednoj blizini, uz glavnu cestu, nalazi se lanac ribarnica, samoposluga i trgovina voćem i povrćem. Uživali smo u tom povijesnom i slikovitom primorskom mjestu tih nekoliko dana dok smo čekali da se vrijeme smiri. Šetajući ulicama grada, mislili smo da smo ušli u jedan od Fellinijevih flmova i vratili se barem stotinjak godina unazad.

Svojim prosječnim znanjem talijanskog, nije mi bilo problem udomaćiti se i sprijateljiti sa srdačnim ribarima koji su me opskrbljiivali upravo ulovljenom ribom, oktopusima, lignjama i drugim morskim plodovima. Izgledalo je da ništa nije nemoguće.   Upravo ulovljenu škarpinu, koja vrsta se nije dugo zadržavala na bancima, dobila sam za sat vremena. Bilo je zabavno učiti od njih kako se zove koja riba kao i njihova želja da se slikaju samnom. Riposto je takdjer poznat po proizvodnji vina, limuna i maslina.   Vrijeme se napokon smirilo. Oprostivši se od svih, ribom punog zamrzivača, napustili smo marinu, raširili jedra i zaplovili kursom Meermowe’s Great Adventure.

Prolazak kroz Mesinski kanal, ulazak u Tirensko more, susret s Aeolskim otocima, delfinima i ogromnim ražama koje smo vidjeli, stvaralo je uzbuđenje. Interesantnost ovog tjesnaca, čini antičko vjerovanje o jakim plimnim strujama i vrtlogu koji se stvaraju u tjesnacu kao o dvije opasne nemani od kojih su se pomorci htjeli spasiti za vrijeme plovidbe kroz Mesinu. Skila kao šestoroglavo morsko čudovište koje živi u dubokoj hridi i proždire prolaznike i Haribda u visokoj stijeni, koja tri puta dneno uvlaći vodu i stvara poguban vir.

Po izlasku iz Mesine, uplovili smo u marinu Nettuno samo da bi prenočili. To popodne zamijenili smo pramčano jedro za novo a staro odnijeli na krpanje, pošto je bilo poderano na šavovima. U jutro jedro nam je bilo vraćeno nakon čega smo isplovili za Otok Lipari, najveći i najnaseljeniji u lancu otoka vulkanskog arhipelaga.   Lipari grad je vrlo ugodno mjesto sa lijepim ulicama, blistavim izlozima ukrašenim cvijećem, restoranima i povijesnim dvorcem. Otok Stromboli, jedan od tri vulkana u Italiji, odlučili smo posjetiti brzim turističkim brodom uz program obilaska Panarea, promatranja vulkanske erupcije u noći i večeru na brodu.   Bingo, zar smo mogli poželjeti bolje. O erupciji smo sanjali još od samog starta u Puli, stoga smo je s nestrpljenm očekivali. Karte smo kupili u obližnjem kiosku.   Imali smo samo sat vremena do polaska, dovoljno za ručak u obližnjem restoranu. Katamaran je isplovio u dva sata popodne iz Marine Lunga.   Stromboli se nalazi na sjeveru Sicilije. Poznat je po svojim malim i regularnim eksplozijama u terminima od 20 do 30 minuta, dok se veće erupcije događaju dva do pet puta godišnje.   Naselje i način života podno samog vulkana, impresionirao nas je i ostat će nam u nezaboravnom sjećanju. Bez straha i predrasuda o opasnoj lavi i radiaciji, stanovnici Strombolia žive ne luksuznim vec predivnim I opustenim svakodnevnim zivotom, kako ga sami zovu “la vita bella”. Te večeri bili smo loše sreće. Ukočila sam se čekajući da slikam zamišljenu vatrenu svjetlost, koja nije bila veća od male zvijezde pa mi je, nažalost ostalo samo da snimim dim. Peter i društvo smijali su se do suza na donjoj palubi. Sve je ličilo na priču o prehlađenom zmaju Linu. Bilo je deset sati navečer kad smo stigli u Lipari, hvatali autobus i vratili se na brod sretni i veseli.

Ranim jutarnjim satima napustili smo marinu i zaplovili kursom prema Sardiniji.   Putovanje do Cagliaria predstavljao je novi izazov i iskustvo.   Od zatišja i mirnog mora do odoljevanja jakim udarima bočnog vjetra tokom noći, koji nam je davao kompletan užitak jedrenja.
Širenjem i skraćivanjem jedara Meermowe se naginjao do samog ruba palube probijajući se kroz valove, koji su se kao zidovi dizali ispred nas poput vodene nemani i polijevali nas sa svih strana. Pojačane aktivnosti na brodu nisu nam dale spavati, zajednički smo dijelili ove trenutke koje zaista treba doživjeti. Na žalost, moj suprug je morao zaboraviti sva ukusna jela koja sam skuhala za ovo putovanje i po prvi put koristiti paket hladnih jela, vitamina, voća i sokova, već pripremljen za ovakve situacije. U Cagliari smo uplovili u rano poslijepodne. To veće još jednom smo bili sudionici velikog vatrometa uz koji smo s ponosom promislili na našu porodicu, prijatelje i sve vas koji nas okružujete i pratite. Cagliari je najveći grad na Sardiniji sa predivnom klimom, popularno zvanim “ljepotica Mediterana”. Nalazi se na
južnom zalivu u glavnoj otočnoj luci.   Nismo planirali dugo zadržavanje, tek toliko da se ispavamo, odmorimo, natočimo gorivo i kupimo nove škote u marina shopu, nakon čega smo isplovili za Palma de Mallorcu u Spaniji.

Uplovljavajući u Bokakotorski Zaljev, pred Zelenikom, prvom crnogorskom carinskom lukom, radio vezom smo pokušali najaviti nas dolazak, ali bez uspjeha. S desne strane crnogorska i lijeve žuta, u pomorskom žargonu zvana “Q” zastava, već su se viorile na prvom križu jarbola, stoga smo nesmetano pristali na carinski dok. Vjetar i valovi nabijali su brod na obalu što je predstavljalo problem za duže zadržavanje na molu. Bilo je četiri sata popodne. Peter je odmah dograbio fasciklu sa pripremljenim dokumentima i otišao u Lučku Kapetaniju, Carinsku Upravu i na Policiju. Procedura se odužila i čekanje se doimalo beskrajnim. Za to vrijeme motrila sam na brod i njegovu sigurnost. Moj suprug veoma dobro poznaje Crnu Goru, stoga je imao veliku želju uploviti u Boku.   Kad se pojavio sa crvenom naljepnicom i osmjehom na licu, znala sam da je sve u najboljem redu. Otpuštajući konope sa bitve mola, isplovili smo za Tivat.

Kada bih morala opisati Crnu Goru sa samo dvije rijeći, zasigurno bi to bile rijeći: Planine i More. Crna Gora je mala mediteranska zemlja sa fascinantnim planinama, prelijepom obalom, veoma starim gradovima i znamenitom poviješću, dok su Crnogorci prepoznatljivi po brižnom odnosu prema ženi i ljubavi prema sestri i majci.

Porto Montenegro u Tivtu, smještena je u samom centru grada. Zasljepila nas je svojim modernim i luksuznim izgledom.   Palme koje su se vidjele već sa ulaza u marinu, podsjećale su na tropsko područje. Hoteli, šetalište, trgovine i servis pružali su visoki standard. “J 09” bila je oznaka našeg mola uz kojeg smo se s lakoćom vezali.

Posle čevapa, pećenih krumpira i paradajz salate, sto sam pripremila za večeru, prošetali smo rivom, sijeli u restoran i popili pice. Tivat je lijep i ne cudi me, sto su mnogi kotorski plemići imali svoje ljetnjikovce ovdje. Jedan od najpoznatijih je ljetnikovac porodice Buća.

Vikendima, u tim prekrasnim ljetnim noćima na rivi, organizira se izložba i market ručnih radova u kojem smo posebno uživali. Upoznali smo se i sprijateljili sa nekolicinom ljudi koji su sa ponosom izlagali svoje umjetnine.

Jedna od najimpresivnijih, za Petera, bile su crnogorske narodne gusle, muzički instrument. Sretni i puni dojmova vratili smo se na brod i pošli na spavanje.

Na samom ulazu u Boku Kotorsku nalazi se austrougarska tvrđava Punta Oštro, koja datira iz 19. Stoljeća. Visoka je oko pedeset metara i impozantna je kamena građevina, koja je, nekada, branila Monarhiju od napada sa kopna i mora. Bokakotorski ambijent velikih je suprotnosti. Ostavio je snažan uticaj na mene i doživjela sam ga na sebi svojstven način. Dok se u jednom dijelu iz mora uzdižu krševite planine, u drugom dijelu se nalaze botaničke bašte.   Povijesni ostaci nekadašnjih civilizacija spojeni su u jedan sklad. Mimoze, kamelije, palme, šipak, agave i limun, samo su dio širokog spectra bilja ovog područja.

Dok je Meermowe lagano plovio unutrašnjim dijelom Boke Kotorske, pogledom smo pratili vijugavi magistralni put koji je povezivao lanac gradova i manjih mjesta duž cijele obalne linije. Koji god dio tog veličanstvenog mozaika da sam pogledala, uvijek mi se činio ljepši od onog prethodnog. Tog trenutka poželjela sam da imam veliki foto aparat, koji bi ovih stotine slika, koje sam napravila, mojom malom SONY kamerom, ujedinio u jednu jedinstvenu i dočarao tu magičnu ljepotu.

Na putu za Morinj, gdje smo se odlučili sidriti i provesti noć, rashlađivao nas je ugodni povjetarac s Veriga, tjesnaca iza kojeg se nalaze dva živopisna otočića, Sveti Juraj, obrastao bujnom vegetacijom i vitkim čempresima, koji je zbog svog tajnovitog izgleda, bio inspiracija mnogim umjetnicima za ostvarivanje njihovih djela i Gospa od Škrpjela, na kojem se nalazi zavjetno svetište pomoraca.   Nastao je neprestanim nasipavanjem kamenja i traje još i danas.

Morinj se nalazi duboko u fjordu, u podnožju visokog planinskog vijenca. U uvalu smo stigli u ranim popodnevnim satima. Promatrajući mjesto sa broda, doimalo se da sve sto možemo ovdje vidjeti, nalazi se na tih nekoliko minuta šetnje glavnom magistralom. Nismo bili svjesni koliko smo bili u zabludi. Ne gubeći vrijeme, spustili smo čamac i odvezli se do obale. Sišli smo s glavne ceste i šetajući došli smo do starog mlina. Prolazeći preko mosta, kroz aleju trstika, ušli smo u ljepotom začarani svijet ugostiteljske atrakcije porodičnog restorana Čatović. Dok smo pili kafu, oko nas je tekla voda. Uživali smo u pogledu na ptice, stare kamene mostiće koji su se nadvili nad kanalima riječica kao i u cjelokupnom ambijentu koji otkriva skrivenu ljepotu Morinja.   Mrak se već spustio kad smo se vratili na brod. Noć smo proveli više budni nego što smo spavali. Dok je vjetar jako puhao a valovi nas valjali na sve strane, klizili smo prema susjednom brodu.

Odmah smo podigli sidro i promijenili poziciju. Jutro smo dočekali sjedeći i pijući kafu u kokpitu. Vrijeme se smirilo i oko jedanaest sati odlučili smo pješačiti do Gornjeg Morinja. Četiri kilometra vijugavog uspona vodio nas je podno vrha planine. Uz put brali smo i jeli smokve i kupine, pili hladne izvorske vode, te uživali u predivnom pogledu na uvalu. Prolazeći kroz selo, u kojem još uvijek žive samo dvije stare žene, stigli smo do stare škole, prve na Balkanu na narodnom jeziku, a današnjem muzeju. Naše pješačenje završilo je na kamenom mostu, dok se put dalje nastavljao prema Herceg Novom. Sretni i veseli vratili smo se na brod ne žaleći truda i napora za jedno ovakvo iskustvo, bez obzira što se moj suprug stalno žalio na uzbrdicu i vrućinu. To veče isplovili smo za Risanj zbog lošeg vremena praćenog jakom kišom i grmljavinom, a slijedećeg jutra krenuli smo prema Kotoru.

Uplovili smo se u marinu u samom centru grada. Glavna cesta dijelila nas je od tržnice voća , povrća i domaćih proizvoda te “Vrata od mora”, glavnog ulaza u stari grad. S broda uživali smo u pogledu na staru kotorsku tvrđavu. Kako bi izbjegli jako sunce i veliku vrćinu, to popodne ostali smo na brodu.

Proučavali smo ARC skripte za prelaz preko Atlantika, poslali smo nekolicinu mailova te riješili neke sitne stvari na brodu. Posle večere prošetali smo i upoznali se sa gradom. Po mitolosškoj prići, Kotor su osnovali Kolhiđani, pripadnici feničanskog plemena, našavši se za krmom Argonautima, Jasonu, Herkulu, Tezeju…, u potjeri za simbolom svega pomorskog bogatstva, zlatnom runu. Kotor je star koliko i pomorska trgovina na Jadranu. To je jedan od rijetkih mediteranskih gradova poznat kao grad-lavirint, sto mu daje posebnu čar. Iako su svuda dostupne mape grada, lako se može izgubiti u tom baroknom lavirintu sa trgovima neobićnih imena, Trg od oružja, Trg od Salate, Trg od Mlijeka…..

 

Biti u Kotoru, za mene znači ne samo osjetiti duh najljepšeg fjorda na Mediteranu već i duh Boke Kotorske, sto Kotor čini jedinstvenim. Slijedeći dan odlučili smo se popeti na vrh tvrđave. Tvrđava Sveti Ivan ili kako je popularno zovu San Đovani, smještena je iznad bedema starog grada. Počinje sempertinama, koje vode do samog vrha tvrđave. Penjući se, uživali smo u fantastičnom pogledu na cijeli Kotorski Zaljev. Bedemi tvrđave noću su osvjetljeni speijalnim reflektorima, koji je cine impresivnijom. Slike Kotora i Boke Kotorske sa vrha tvrđave, ne mogu se opisati riječima već se najprije trebaju doživjeti. U Kotoru smo ostali tri dana nakon čega smo se našli na kursu za grad Bar, za nas posljednjoj crnogorskoj luci.

Od Kotora do Bara plovili smo oko pet sati. Vrijeme je bilo tiho, mirno i veoma vruće. Tokom putovanja nekoliko puta smo ugasili motor i plutali na vodi kako bi uživali u skakanju i kupanju. Dino i Pipo su se hladili pod tušem i uživali u hladovini kokpita. Nedaleko barske luke našli smo se u neposrednoj blizini smeđe sjene, koja se nazirala odmah pod površinom mora. Pomislila sam da je u pitanju skrivena kamena hrid. Pipo je počeo vikati, “kopno na vidiku, kopno na vidiku”, dok ga je Dino ušutkivao “ ne drami bundevo, isuviše je malo da bi bilo kopno”. U trenutku kad sam htjela upozoriti supruga, primijetili smo da se smeđa ploha kreće. “Pa to je morski demon”, bio je Dinov koment. Bili smo veoma uzbuđeni da saznamo o čemu se zaravo radi. Odgovor smo dobili kad smo prišli bliže. Bila je to ogromna kornjača sa smeđim oklopom promjera oko 1 metar. “Ej Dino, bilo bi super surfati na njoj”, rekao je Pipo, na što je Dino odgovorio, “Cool”. Meermowe je brzo odmicao i ona je ostala iza nas i nestala u moskoj dubini. Nikada nisam pomislila da se tako nešto veliko može vidjeti u Jadranskom moru. Tog kasnog popodneva uplovili smo u Marinu Bar. Dok sam ja obavljala rutinske poslove posle uplovjenja, Peter je rješavao papirologiju sa upravom marine. Prije spavanja prošetali smo živopisnom rivom koja je vrvila od ljudi i prodavača na marketu.

Tu sam kupila dvije lijepe velike školjke, koje su lokalni ribari izvadili u velikim mrežama zajedno sa ribom. Bez obzira što više nisu u moru, kad prisloniš školjku na uho još uvijek možeš čuti šum mora, koji kao da priča morsku priču.

Boraveći u Baru nismo htijeli propustiti priliku autobusom posjetiti Sveti Stefan.  Otok je povezan s kopnom uskom prevlakom i predstavlja najluksuznije ljegovalište kako u Crnoj Gori, tako i na Jadranskom moru. Utvrda opasana zidinama u cijelosti je pretvorena u “grad-hotel”i može se samo organizirano posjetiti uz veliku cijenu. Ulice, zidovi, krovovi i pročelja kuća, zadržale su prvobitni oblik, a unutrašnjost kuća dobila je najsuvremeniji hotelski komfor. Među poznatim osobama, koje su boravile na Svetom Stefanu su brojne filmske zvijezde: Sofia Loren, Kirk Douglas, Sylvester Stallone, književnik Alberto Moravia, grčki skladatelj Mikis Theodorakis i sovjetski kozmonauti predvođeni Gagarinom.

Vođeni stepenicama preko brda šetali smo pored Kraljeve plaže dok je na Kraljičinu plažu ulaz dozvoljen samo gostima hotela. Od mnoštva plaža, koje su pripadale hotelu, samo je na jednoj, koja je bila preplavljena kupačima, bilo slobodno kupanje. Nismo imali velikog interesa zadržavati se duže vrijeme na Svetom Stefanu pa smo već u tri sata čekali autobus za Bar. Tko zna koliko dugo bi stajali na stanici, da nije naišao taxista Dino. Za cijenu autobusne karte odlučili smo poći s njim. Za malo vise od pola sata putovanja, koliko dugo nam je trebalo da stignemo do Marine Bar upoznali smo se i sprijateljili.   Dino voli Bar, veoma je ponosan što živi tu i zna jako puno o gradu. Saznavši za našu avanturu želio je da nam pokaže stari grad, šest kilometara udaljen od Bara. Sa ceste, koja nas je vodila u brda, pružao se pogled na oazu maslina kojima je prekriven cijeli kraj.

Zastali smo na trenutak kako bi uživali u pogledu na predivno muslimansko svetište, čije velelepno zdanje se uzdiže podno starog grada. Stigli smo do glavnog ulaza bedema, od kojeg nizbrdo, vodi cesta puna trgovina i uveliko podsijeća na sarajevsku kasabu. Dok smo šetali starim kamenim ulicama i trgovima, Dino nas je čekao u jednom od restorana. Stari Grad Bar je tvrđava koja je više vijekova bila centar Bara, sve dok se grad nije preselio niže, u polje.  Danas je napušten i nalazi se u ruševinama, koje svjedoče o nekoć uspješnom trgovačkom središtu. Tu se, tokom srednjeg vijeka, kovao bakarni novac, a kasnije i srebrni dinar. Sat I trideset minuta trebalo nam je da obiđemo tvrđavu i uživamo kako u tragovima prošlosti, tako i u predivnom pogledu na podgrađe, današnji stari grad. U trgovini starih suvenira, moj suprug je kupio za uspomenu prekrasan turski bakreni set za kafu. Tu smo se upoznali sa visokim, mladim i veoma dragim trgovcem Nedžadom, čiji snovi su putovanja. Oprostivši se od njega krenuli smo da potražimo našeg dragog vozača.   Prije povratka u marinu, Dino nas je također odvezao do, najstarije starice Evrope, stare masline, simbola Bara. Nalazi se u naselju Mirovica, na putu prema Ulcinju. Ovaj, zakonom zaštićen spomenik prirode star je preko 2000 godina. Obim stabla je 10m i ograđena je zaštitnom ogradom. Legenda govori da su se oko masline održavali skupovi zavađenih porodica i na tom mjestu dolazilo je do pomirenja. Maslina simbolizira mir, mudrost, snagu i postojanost i kaze se da je ona među biljkama, sto je golubica među pticama. Na povratku u marinu, uz veliku zahvalnost, oprostili smo se od naseg prijatelja taxiste. Da se tog trenutka nismo našli na autobusnoj stanici Sveti Stefan, nikada nebi susreli Dina. Zasigurno bi napustili Bar, uskraćeni za jedno ovakvo saznanje. Slijedeći dan posvetili smo se pripremama za naše prvo putovanje, duže od jednog dana. Bio je mrak kada smo napustili Bar i zaplovili kursom prema Grckoj.

Peđa je već sjedio na bitvi mola kad smo ga došli pokupiti. Stajajući na pramcu broda, srce mi je lupalo kao ludo. Njegov iznenadni dolazak u Dubrovnik, donio je novi val sreće, sjajnih ideja i uživanja. Peđa ima velikih sklonosti prema avanturama, otkrivanju novih prostora i istraživanje nepoznatog, što je pokazivao još u ranom djetinjstvu. Poslovno putovanje u London, koje mu je iskrslo, pobudilo je viziju o dolasku na brod. Obožava more i brodove, tim više što i sam planira, jednog dana krstariti na velikoj jedrilici. Moj suprug i ja s nestrpljenjem smo očekivali njegov dolazak. Tog trenutka sve naše emocije slile su se u snažan zagrljaj i stisak ruke.

Vrucina I velike temperaturne razlike između Londona i Dubrovnika, primorale su ga da se što prije raspakira i smjesti u kabinu. Nije krio svoje uzbuđenje vidjevši nas i brod i ne gubeći vrijeme ubrzo se, zajedno sa ocem, našao u muškom svijetu kojeg samo oni mogu razumijeti. Dimilo se iz kubanskih tompusa, koje je Peđa donio sa puta, kao u indijanskom logoru. Nedostajao je samo vigvam i perje na glavi. Dok sam u kuhinji pripremala večeru, uživala sam u tom prizoru, gledajući ih tako drage, nasmijane i raspoložene, sa tim “umri muški” šarmom.

Veče smo proveli u Uvali Sunj, na Otoku Lopud, nedaleko Dubrovnika. * Uživajući u morskim ludostima, bila sam sretna gledajući našeg sina tako opuštenog, što je rijetka prilika. Peđa ima puno posla i nisam se iznenadila obavezama koje je donio sa sobom na brod. Sjedeći u kokpitu, dugo smo pričali o svemu te otišli na spavanje.

Pošto smo bili jako kratki sa vremenom, sutradan smo odlučili ponovno isploviti na Otok Šipan, znanog kao oaza ladanja dubrovačke vlastele. Oduševilo nas je saznanje da je Šipan ušao u Guinnessovu knjigu kao otok s najviše maslina u odnosu na svoju veličinu i broj stanovnika.

Otok je također poznat po starom ljetnikovcu obitelji Stjepanović-Skočibuha. Peđa je uživao u ovoj oazi mira i ljepote. Ručali smo u obližnjem restoranu dok smo veće proveli šetajući obalom mora.

Slijedećeg jutra isplovili smo prema ACI marini Dubrovnik gdje smo rezervirali vez za dva dana kako bi se svi zajedno upoznali sa starim gradom prije Peđinog odlaska.

Tokom plovidbe Peđa je želio vidjeti level naše spremnosti u slučaju težih situacija i nepogoda na moru. U vožnji, odjednom je skočio usred ničeg u more i viknuo “čovjek u moru”. U prvom trenutku ostali smo zbunjeni i nismo znali u čemu je stvar ali brzo smo došli sebi te prišli proceduri spašavanja. Moram priznati bilo je jako uzbudljivo i efikasno, a posebno zato jer smo primjetili veliki brod koji je plovio u pravcu Peđe. Završni dio spasavanja, omotavanje u deku, Peđa je preskočio zbog velike vručine. Naš sin je bio jako ponosan na nas i rezultate koje smo pokazali. Također nas je upoznao sa još nekim oznakama na ploteru koje se mogu primjeniti za lakše pretraživanje mjesta nesreće na moru.

To popodne, dok je Peđa rješavao svoje obaveze, moj suprug i ja, iskoristili smo za uređenje i pripremu broda za naše daljnje putovanje.  Marina je smjestena u Rijeci Dubrovačkoj i obuhvaća šire područje toka rijeke Omble. Na mjestu izvora rijeke, koja se spaja sa morem, ispod velikih stijena, vinograda i maslinika, u dolini mira smjestio se Rožat.

Crkvica na brdu, koja se vidi iz marine, privukla mi je pozornost, pa sam ustala rano ujutro i spremila se za istraživanje dok su moji slatki borci za muška prava, spavali.

Put do Crkve Vele Gospe vodi preko mosta uz glavnu cestu, a potom u brdo, usko prolazeći uz stare kamene kuće. Uz crkvu nalazi se staro groblje odakle se pruža predivan vidik na Rijeku Dubrovačku I

marinu.  Na povratku, uz rijeku Omblu gledala sam ribare koji su grabljama vadili zelene alge i njima punili vrše i pripremali se za ribolov.

Bilo je osam sati kad sam se sretna vratila na brod. Posle doručka spremili smo se za novu avanturu po Dubrovniku.

Na glavnoj cesti pred marinom hvatali smo autobus kojim smo se odvezli na Pile, do centra. Odmah po izlasku iz autobusa, zaokupio nas je pogled na veličanstvenu

zavjesu zidina koje okružuju mermerne ulice i barokne zgrade starog grada. Svi skupa bili smo impresionirani crkvama, manastirima i muzejima sa fino isklesanim kamenom koji podsjećaju na burnu povijest i umjetničku tradiciju. Placa, ili šetalište popularno zvano Stradun, predstavlja kičmu grada i mješavina je kafića i

prodavaonica sa spomenicima izuzetne ljepote. Moj suprug je uživao u osvježenju, pijući hladnu vodu sa jedne od fontana koje se nalaze na Stradunu. Pogled preko bedema sa najviših građevina je savršen što ga u istom trenutku čini nestvarnim. Evropski pjesnik Lord Bajron nije pogriješio kada je proglasio Dubrodnik biserom Jadrana.

Uživali smo u svemu tome uz top raspoloženje usprkos vrućini koja nas je pratila.

Kad smo stigli do stare gradske luke, iz koje svakih petnaest minuta isplovljavaju brodovi za Otok Lokrum, usprkos tamnim oblacima koji su se nadvili nad grad noseći kišu i grmljavinu, odlučili smo posjetiti taj park prirode.

Po legendi, baš na Lokrumu, spas od brodoloma našao je Richard I. Lavljeg Srca, vraćajući se s križarskog pohoda iz Palestine. Zavjet po kojemu će, ako se spasi, izgraditi crkvu na mjestu spasenja, djelomično je ispunio. Spasio se iskrcavši se na Lokrumu, ali je na molbu Dubrovčana pristao da crkva bude sagrađena u samom Gradu, umjesto na otoku.

Kupili smo karte za brod koji je bio spreman za pokret. Posada broda je s osmijehom dočekivala putnike. Brod je plovio prema otoku nepunih petnaestak minuta. Doimalo se nedovoljno za upijanje ljepote koja je promicala pred očima.

Na Lokrumu smo se kupali, šetali i ručali u vrlo ugodnom restoranu. Predivni paunovi mogli su se vidjeti svuda po otoku. Nisu nedostajali ni prometni znakovi zabrane, kao što je ovaj kojeg vidite na slici. Ako pušite cigaretu, očito je da ste dobrodošli u park prirode Lokrum.

Odjednom se kiša naprosto spustila na otok. Ubrzo se stvorila velika kolona posjetioca koji su čekali na ukrcaj za Dubrovnik.

Na povratku htjeli smo popiti kafu i pojesti kolač. Peđa obožava krempite koje, na žalost nismo uspijeli naći niti u jednom od restorana i kafića. U želji da ga usrećim, odlučno sam ušla u obližnji supermarket, kupila sve sto mi treba. Te iste veceri pred Peđom je bila servirana tacna puna krempita. Bio je presretan kao malo dijete. Čisto sam ga uživala gledati.

Iako nismo htjeli, vrijeme je neumorno prolazilo. Došao je i dan Peđinog odlaska. Bilo je zaista kratko i slađe od krempite. Svaki trenutak proveden sa našom djecom predstavlja nam veliko zadovoljsvo i sreću u životu. Teško nam je bilo gledati njegov odlazak ali ostala je nada i radost našeg ponovnog susreta na Karibskim otocima. Oprostivši se od Peđe, istog popodneva isplovili smo iz Dubrovnika prema Cavtatu, posljednjoj luci u Hrvatskoj kako bi obavili carinsku proceduru i isplovili prema Crnoj Gori.

 

Osvajajući dalje morsko prostranstvo plavog Jadrana, uplovili smo u Vela Luku na Otoku Korčula. Prolazeći pored predivnih uvala u koje smo se mogli usidriti, Peter je odlučio vezati brod uz bovu neposredno u blizini rive i nedaleko glavnog pristaništa za putničke brodove koji su dolazili iz pravca Splita i Dubrovnika.

Davnih godina, živeći otočkim životom, često sam putovala na relaciji Split-Lastovo i dok je veliki putnički brod pristajao uz velalučki dok, uživala sam u pogledu sa palube, na taj najveći grad na otoku, blage klime i čistog mora.

Naredni period nam je donosio nova uzbuđenja oko susreta sa našim novim gostima, prijateljima iz Italije, koji su se trebali ukrcati na brod u Vela Luci. Iz tog razloga smo došli tri dana ranije kako bi obavili kupovinu i pripremili brod. Ubrzo smo se brodićem odvezli na obalu. Prvo smo se upoznali sa gradom, gledajući gdje se šta nalazi zatim smo svratili u supermarket gdje smo kupili sve što nam treba. Na povratku vidjeli smo reklamu o muzičkoj večeri na rivi, bio je to festival dalmatinskih klapa, sto nas nije iznenadilo jer, Korčula je inače poznata po dalmatinskoj pjesmi, domaćem vinu i srdelama. Bilo je pet sati popodne kad smo se vratili na brod.

Sjedeći na krmi i promatrajući okruženje u kojem smo se nalazili, primijetila sam da osim nas i jos jedne jedrilice u našoj blizini nikog više nema, sto mi je za ovo doba godine bilo veoma čudno. Veliki broj bovi koje su plutale svuda oko nas bile su sablasno prazne. Nisam se osjećala najugodnije, stoga sam predložila suprugu da isplovimo i usidrimo se u jednoj od uvala koje smo vidjeli na samom ulazu u Vela Luku.

Vjerujući u ispravnost Peterove odluke, ostali smo tu preko noći. Festival je počeo u devet sati. Na stotinjak metara daleko od nas, uživali smo na krmi broda slušajući mandoline i gitaru u toj vrućoj ljetnoj noći. Bilo je blizu jedanaest sati kad smo otišli spavati ne sluteći da cemo, posle ponoći, biti glavni likovi kriminalstičke priće kao u romanu Aghate Christie.

Noć je bila prilično bučna, zbog čega sam se često budila. Muzika je nadjačala svaki sum i nemoguće je bilo čuti bilo šta drugo osim predivnih melodija. Festival je završio u ranim jutarnjim satima. Ustala sam se kao i obično prije mog supruga, s namjerom da pišem blog. Primjetila sam da nema kompjutera koji je prošle noći ostavljen na stolu da se puni. Odmah mi je bilo jasno da smo imali “goste” na brodu. Probudila sam Petera, nakon čega smo ustanovili da osim kompjutera nedostaje ipad, foto aparat, Peterov iphone i Shimano stap za pecanje sa velikom masinom, koje smo pripremili za hvatanje tune u oceanima. Iako smo na ipadu imali sve elektronske karte, veoma važne za naše putovanje, mom suprugu je srce puklo kad je vidio da mu nema štapa za pecanje. Srećom ostao nam je moj mobitel kojim smo se služili u daljnjoj komunikaciji.

Krađa je ubrzo prijavljena policiji. Provalnici su uništili karticu iphona i time ga onesposobili ali nisu računali na factor iznenađenja, našeg “Inspektora Poiroa”. Naš sin Peđa, tog trenutka, nalazio se na službenom putovanju u Londonu. Saznavsši za pljačku, preko interneta pronašao je poziciju na kojoj se nalazi iPad, pošto je kartica još uvijek bila aktivna, te stupio u vezu sa policijom. Pomoću mapa, koje im je slao uspijeli su, u rekordnom roku,

pronaći i uhapsiti kriminalce i vratiti sve sto nam je pokradeno u odličnom stanju. Kradljivci su priznali sve za što ih se tereti što spada u kategoriju teške krađe zato što smo mi spavali na brodu, pri ćemu je moglo doći do fizičkog obračuna s nepoznatim ishodom. Posle smo saznali da je također sa našim stvarima pronađen i skuter, ukraden iste noći u jedan sat posle ponoći sa susjednog broda. Policijski inspector, Žanetić Alen iz Korčule, beskrajno je zahvaljivao našem sinu na pomoći. Sve se odigravalo filmskom brzinom pa bi vjerovatno ovo bila najkraća krimi priča na svijetu sa sretnim završetkom.

Policijski Izvještaj trebalo je potpisati u roku od nekoliko dana u gradu Korčula, koji se nalazi na drugom kraju Otoka Korčula, gdje je smještena glavna kriminalistička uprava. Nismo se htjeli duže zadržavati u Vela Luci pa smo, po odobrenju policije, odlučili istog dana u predvečerje isploviti na Otok Lastovo.Na moru nas je pratio jak vjetar pružajući nam uživanje u jedrenju. Mrak se

počeo spuštati kad smo uplovili u Jurjevu Luku koja je, ujedno dio Nacionalnog Parka Lastovo. Bilo je osam sati navečer i luka je već bila puna jedrilica, nismo imali mjesta za sidrenje pa smo uplovili u susjednu uvalu gdje smo ostali preko noći. Slijedećeg jutra smo se ustali, doručkovali, uživali u plivanju i setnji oko uvale. Posle ručka odvezli smo se čamcem do malog mjesta Ubli.

Moj suprug i ja vrlo dobro poznajemo Lastovo jer smo jedan predivan period našeg života proveli bas ovdje, stoga je ovo bio naš prvi posjet Ublima posle 35 godina. Kroz samo dvije ulice koje se nalaze u ovom mjestu i malim trgom, prošetali smo sa velikom znatiželjom.   Bili smo zaista uzbuđeni ugledavši ponovno kuću u kojoj smo živjeli, popularno zvanu “Vila Tomić”. U tri, od četiri apartmana, koliko je zgrada imala, živjele su tri porodice Tomić, iz različitih krajeva ex. Jugoslavije. Otok je još uvijek lijep a sve ostalo se promijenilo i ništa više nije kao prije. Slastičarnica u kojoj su naša djeca uživala kolače, više ne postoji, Hotel “Sirena” je definitivno upropašten, dok je naselje na obližnjem brdu veoma zapušteno i jedino što još vrijedi je božanstven pogled na Jurjevu Luku.

Na Lastovu smo se susreli sa našim starim i dragim prijateljem Draganom zvanim “Smoki”, koji je provodio svoj godišnji odmor u mjestu Lučica sa svojom suprugom Emicom. To gledanje jedni druge u čudu kao da nismo to što jesmo, stisak ruku i uzbuđenje, posle toliko godina, učinio je ovaj susret nezaboravnim do kraja života. Izmjenivši nekoliko riječi na brzinu, dogovorili smo se da nas sutradan posjete na brodu gdje ćemo se na miru ispričati do mile volje. Bila je subota, planirano isplovljenje za Korclu u nedjelju prebacili smo za ponedjeljak rano ujutro.

S nestrpljenjem smo očekivali njihov dolazak. Dragan nema pomorskih sklonosti prema brodovima pa je naša avantura, kao i sam brod izazvala kod njega veliko interesovanje. Dok su Dragan i Peter, uz kafu i krempite prevrtali po prošlosti, ja sam uživala u Emicinom društvu. Sobzirom da je Emica istih godina kao ja, rodjena na Lastovu, i da je živjela dugo godina u Australiji, lako smo pronašli niz zajedničkih točaka i tema za razgovor.  Uzivajući u njihovom društvu, vrijeme je naprosto proletilo. Bilo je pet sati popode kad smo se oprostili od nasih prijatelja, uz želju da se ponovno sretnemo.

Avantura, kao što je ova naša i način života, kojeg privremeno živimo, ne priznaju vezivanje za ljude, prostor i vrijeme. Tuzi i žaljenju za nećim nema mjesta. Vjera u sebe, čvrstina, strpljenje i pozitivan stav je naše najjače oružje, ma koliko god nam bilo teško. Osmijeh i nada da će se, ono što je bilo ljepo i ugodno , dogoditi ponovno u nekim drugim okolnostima, je sve sto treba da ostaje za nama.

Uplovili smo u grad Korčula i vezali se uz molo, pred zgradom policije. Ja sam ostala čekati na brodu dok je Peter otišao da potpiše krimi izjavu. U tri sata popodne, na autobusnoj stanici planirali smo dočekati naše prijatelje iz Italije.

Dva sata nas je još dijelilo od njihovog dolaska, pa smo odlučili malo zaviriti u prošlost ovog suncem okupanog mjesta.   U stari grad ušli smo kroz južni ulaz,

gradsku kulu Revelin, sagrađenu 1391. godine. Očarala nas je svojom ljepotom. Kamene uličice, popularno zvane “kale”, vrlo slićne ulicama starog Splita, ukrašena pročelja elegantnih palača i svaki taj kamen, naprosto su govorili o minulim vremenima. Grad Korčula poznat je po tradicionalnom plesu

“Moreška”, viteškoj igri s mačevima, koja predstavlja povijesnu bitku između dobra i zla. Godišnja izvedba plesa je na dan Svetog Todora, zaštitnika grada. Kako se bližilo vrijeme dolaska naših prijatelja, na brzinu smo popili kafu u jednom od restorana uzivajući još malo u pogledu na more, te pošli prema autobusnoj stanici. Bili smo sretni njihovim dolaskom, tim više što smo očekivali i Pedjin skori dolazak u Dubrovnik.

Bio je utorak, autobus je došao tačno na vrijeme. Luca i Roberto, prijatelji su iz djetinjstva. Iako Roberto živi u Juznoj Africi a Luca u Dubaiu, svojim dolaskom donijeli su nam taj poznati talijanski šarm. Oduševili su se Splitom, gdje su se ukrcali na brod za Vela Luku, kao i putovanjem autobusom od Vela Luke do Korčule. Izgled sela i konfguracija terena otoka podsijecćali su ih na Italiju pa su se jednim dijelom, osijećali kao kod kuće. Naši prijatelji nikad prije nisu boravili na jedrilici, stoga nisu skrivali svoje uzbuđenje oko ukrcaja na brod.

Vrućina je bila nepodnošljiva pa su i termometri odustali od mjerenja temperature zraka. Jedino riješenje za osvježenje, po dolasku na brod, našli smo u plivanju i skakanju u more nakon čega su se Luca i Roberto smjestili u svoje kabine.

Privatne obaveze nisu im dozvoljavale boravak na brodu duži od 4 dana. Destinacije koje smo planirali posjetiti bile su dakle, usmjerene prema Dubrovniku kako zbog njihovog odlaska, tako i zbog dolaska našeg sina. Nismo imali puno vremena na raspolaganju.

Večer smo proveli u ugodnom ćaskanju, smijehu i šalama uživajući u Deli specijalitetima. Oko devet sati, slijedećeg jutra, napustili smo Korčulu u pravcu Otoka Mljet, Sipan i Lopud.

Cijeli put smo plovili pomoću motora jer je vrijeme bilo tiho, bez vjeta a more mirno, što je kreiralo nove ideje za uživanje. Dok su Luku interesovala jedra i tehnika jedrenja, Roberto je savladao tehniku sidrenja i slaganja konopa. Nekoliko puta pri sidrenju u uvalama sam je spuštao sidro i podizao sidreni lanac. Uživao je u tome i bilo je simpatično gledati ga kako to radi.

Također su oboje učestvovali u svakodnevnim poslovima čišćenja broda. Lagano povlačeći se u plutajučem čamcu ribali su brodski trup izvana. Bolje rečeno Roberto je ribao dok su ga Luca i Peter zadirkivali. Divno je bilo imati ih na brodu.

Roberto nije još oženjen, ima jako dobru dušu i taj nezaboravan i upečatljiv osmijeh na licu i nije čudo da, kako kaže Luca “Svi vole Roberta”, a naročito žene, kao u poznatoj seriji “Everybody loves Raymond”.

Uživali smo u ljepotama, tišini i slikovitom izgledu svih uvala u kojima smo noćili kao i u šetnjama uz obalu mora. Vjerujem da će im Otok Lopud ostati dugo u sjećanju po ribolovu. Ulovili smo osam riba u kojima su uživali za ručak lizajući prste. Luca i Roberto će dugo pamtiti ovo putovanje i nedostajati ce im Meermowe, dalmatinska kuhinja i vino koje su uživali na brodu.

Primakao se dan njihovog odlaska. U subotu rano ujutro uplovili smo u dubrovačku luku Gruz i iskrcali ih na molo kako bi uhvatili bus shuttle za aerodrome. Oprostivši se, još jednom smo gledali u leđa dragim ljudima i rekli vidimo se ponovno. Mahali smo jedni drugima dok Meermowe nije zamakao za velike brodove.

 

 

 

Oprostivši se od naših prijatelja, oprostili smo se i od Splita. Sa krme, preko duge i zapjenjene brazde, koju je pravio brodski motor gledali smo grad kako se gubi u izmaglici na horizontu. Meermowe nas je besprijekorno nosio na svojim bokovima, još jednom u pravcu Šolte, gdje smo odlučili provesti naredna dva dana u društvu mog rođaka, te krenuti dalje putem Meermowe’s Great Adventure.

Ovaj otok ne nudi previše modernim stanovnicima, ali zato može mnogo toga ponuditi ljubiteljima netaknute prirode. Šolta je nekada bila poznata po proizvodnji vapna, što govori o teškom životu šoltanskih težaka. Danas, otok je poznat po pjetlovima “snažnog grla”, koji kukuriču ne samo ujutro, već i preko cijelog dana.

Umijesto da sviraju gitaru i romansom bude ljude, njihovo kukurikanje nadjačava čak zvona na crkvi i trajekte u luci. Kada bi se ponovno snimala hrvatska serija “Gruntovčani”, vjerojatno bi šoltanski pijetlovi budili Dudeka i Regicu i time dobili značajnu ulogu u filmu.

Mladen živi i radi u Zagrebu. Provodeći godišnji odmor u kući na moru, zajedno sa svojim ocem, s nestrpljenjem nas je očekivao. Jednodnevni boravak na brodu i jedrenje ostavilo je snažan dojam na njega. Bio je sretan i impresioniran izgledom broda. Zanimala ga je elektronika i princip rada instrumenata na brodu kao i tehnika jedrenja.

Nakon zajedničke večere u njihovoj kući, uz dobro šoltansko vino, zaigrali smo na karte briškulu i trešetu te se vratili na brod.

Slijedeći dan smo iskoristili za pripremu broda i puta prema novim destinacijama.

Pregledali smo karte, odredili kurseve, provjerili plićine i sidrišta te opskrbu vodom i gorivom, u čemu su nam, kao pravi pomorci, pomagali Dino i Pipo. Uz sve obaveze koje smo imali na 40* C, našlo se vremena i za osviježenje u hladnom piću i kupanju. Tjestenina sa tartufima bila je servirana za večeru za dvoje, nakon čega smo se odvezli čamcem do trgovine. Noseći sitne potrepštine, usput smo prošetali do mojih da se oprostimo prije puta. U ranim jutarnjim satima slijedećeg jutra, napustili smo Nečujam i uplovili u Rogač da natočimo gorivo i vodu te napustimo Šoltu.

Tog popodneva, uplovili smo u grad Vis na Otoku Visu. Luka je vrvila brodovima u čarteru. Nije bilo šanse pristati na obalu pa smo se vezali uz bovu u Uvali Kut. Sva ta brodska gužva oko ulaska i zlaska iz luke davala je poseban čar u čemu je Peter veoma uživao.

Grad Vis je smješten u Uvali Sveti Juraj. Razvio se iz nekadašnjih naselja Kut i Luka koja su se spojila u jednu cjelinu. Antičku Issu, osnovao je sirakuski tiranin Dionizije Stariji, kao uporište grčkom naseljavanju Jadrana.

Vjerujem, da je malo onih koji su otišli s Visa rekavši da se više neće vratiti, ili da im je dosta ovog otoka. Prvo što će se uvući pod kožu već po samom dolasku je kristalno čista voda i miris. Ono po čemu je poznat, po netaknutoj prirodi jer je godinama bio nepristupačan turistima, nije laž.

Samonikla lavanda, mirta i ruzmarin pratit će vas kako u unutrašnjosti tako i na obali otoka.

Odmah nakon rutinskog pospremanja broda, čamcem smo se prebacili na obalu. Usprkos jakom suncu i vrućini, krenuli smo prema engleskoj tvrdjavi Fort George, koju smo ugedali sa broda na obližnjem brdu.

Tvrdjava George III, najveća je utvrda smještena na zapadnom ulazu u višku luku. Izgradila ju je britanska Kraljevska ratna mornarica 1813. godine. Nakon što je gotovo dva stoljeća služila u vojne svrhe, tvrdjava je napuštena i restaurirana.   Tijekom ljetnih dana tu se organiziraju razni koncerti i zabave.

Do nje je najlakše doći autom, ali Peter i ja smo se radije odlučili na polasatnu šetnju s fantastičnim pogledom na grad Vis. Pripreme za vjenčanje jednog engleskog para iz Londona bile su u toku, kad smo stigli do tvrđave, sto joj je davalo svečani izgled.

Na povratku, ušli smo u supermarket da kupimo lubenicu, a mnogobrojni skuteri, parkirani i izlozeni na rivi, bili su odgovor na pitanje, kako najlakše obići i upoznati otok. Stoga je Peter odlučio iznajmiti jedan slijedećeg jutra.

Popivši piće u jednom od “stotinu” restorana, poznatih po viškoj pogači i srdelama s ražnja, vratili smo se na brod. Do kraja dana sva mjesta u luci bila su popunjena. Zaista je bilo impresivno biti dio te gužve. Večer, uz dobro jelo, vino i romantičnu muziku sa kompjutera, prošla nam je u trenu. Nismo se ni okrenuli a već je bilo vrijeme za počinak. Nije nam bilo teško otići spavati jer, već u ranim jutarnjim satima, čekali su nas novi izazovi.

Agencija za iznajmljivanje skutera otvara u devet sati. Ne volim motore i ideja o skuteru, iako je zvučala ludo, nije mi dala spavati. Razmišljala sam o mojoj prvoj vožnji sa Peterom na Tomos skuteru, koja se zavrsila prije nego smo uopće krenuli, kao na crtanom filmu.   U našim mladim danim, moj suprug je imao neodoljivu želju provozati me kroz njegovo selo i vjerovatno očarati njegovim sposobnostima i vještinom vožnje motora. U želji da ga usrećim, u strahu sam sjela iza njega.

Bilo je kišno vrijeme. Paleći mašinu dok je bila u trećoj brzini rezultiralo je jakim trzajem pri čemu sam bila odbačena u blatnjavu baru. Izgledala sam kao prase u kaljuži dok se Peter smijao do suza.

Sobzirom na naše mladalačko iskustvo, ovoj avanturi prišla sam sa velikim oprezom. Iznajmivši skuter, moj suprug je morao napraviti nekoliko probnih vožnji, kako bi stekla povjerenje. Pod punom opremom, priljepila sam se uz Petera i uspjesno smo krenuli prema Komiži. Vožnja je bila više nego ugodna. Bila sam sretna i zadovoljna a posebno zato

sto je maximalna brzina skutera bila 35 km na sat. Zaustavili smo se na prvoj vidilici, na brdu iznad Komiže. Pogled s tog mjesta je neopisiv. Ispod nas se pružala savršena panorama grada. U tom trenutku pozavidjeli smo

pticama jer one u toj panorami mogu uživati kad god požele. Sobzirom na veliku vrućinu, vožnja motorom nam je prijala. Osvježili smo se pićem i voćem te nastavili dalje spuštajući se prema centru.

Komiža, slikovit gradić na zapadnoj strani Otoka Visa sa stoljetnom ribarskom tradicijom. Do nedavno iskljucčivo ribarsko mjesto

a u novije vrijeme veoma popularna turistička destinacija. Smještena je u velikom zaljevu, okružena visokim brdima i okrenuta prema pučini i suncu. Poznata je po prvoklasnim ribljim specijalitetima, maslinovom ulju i vrhunskim vinima.

Kad smo stigli na rivu, kafići, pizzerije i slastičarnice, bile su prepune ljudi. Svatko je našao svoje mjesto, uživajući negdje u hladovini širokih tendi i suncobrana ili pak na drvenoj klupi na rivi u sijeni razgranate krošnje dugovječnih stabala, skrivajući se od sunca i vrućine.

Prvo smo prošetali tim uskim ulicama a potom smo odabrali stol za dvoje da popijemo kafu i pojedemo sladoled. Sav taj prizor nas je oduševio pa smo odlučili sutradan brodom uploviti u Komižu. Rado bismo ostali duže u gradu ali smo morali krenuti dalje.

Vijugava cesta nas je vodila prema najvišem viškom vrhu Hum.

Neposredno ispod Huma nalazi se “Titova spilja”, u proslosti poznata i kao “Duhova spilja”, sve do 1944. godine kada je u njoj bio smješten Vrhovni Štab Partizanske Vojske i sjedište Titove vlasti. Na posljednjoj, najbrdovitijoj dionici puta, skuter je ispustio dušu i nije imao više snage da nas oboje dovede do cilja, pa sam posljednjih petsto metara, na temperaturi od 39*C morala pješačiti.

Na putu za Vis prošli smo kroz mjesto Žena Glava, neobičnog imena o čijem podrijetlu postoje dvije teorije. Dok jedni misle da je ime mjesta povezano sa sušnim područjem, kao Žedna Glava, drugi tvrde da je u dalekoj prošlosti mjesta, poglavar bila žena.   Posle svega što smo vidjeli i doživjeli, vratili smo se na brod. Bili smo presretni što smo imali skuter na raspolaganju. Nedvjbeno je da bih to uradila ponovno. Ostatak dana potrošili smo na kupanje i uživanje.

Dok je moj suprug našao smiraj u čitanju uzbudljive knjige, ja sam uređivala blog. Uz kokosov rolad, posle večere, gledali smo film te posli na spavanje. Napuštajući Vis, u jutarnjim satima, zaplovili smo prema Komiži s namjerom da posjetimo Modru Spilju na obližnjem Otoku Biševo.

Vrijeme je bilo prilično vjetrovito. Punim jedrima uživali smo u jedrenju i valovima.

Otok Biševo predstavlja posebnu atrakciju komiškog akvatorija s jedinstvenim fenomenom na Jadranskom moru, čuvenom Modrom Spiljom, rijetkim primjerom prirodne Ijepote.

Vrlo je malog i niskog ulaza s mora pa je za juga ulazak opasan, ponekad čak i nemoguć.   Izmedju 11.00 i 12.00 sati sunčeve zrake ulaze u spilju kroz ulazni dio, koje se pod morem, lome i stvaraju u spilji neobično plavo svijetlo, po kojem je i dobila ime.

Uticajem lošeg vremena, nažalost nismo imali šanse zadržati se duže vrijeme u blizini spilje, stoga smo napustili Biševo i uplovili u Uvalu Komiža s namjerom da tu prenoćimo i sutradan krenemo dalje. Luka se doimala praznom, gužve nije bilo i pristajanje uz bovu je bilo kao “pjesma”. Zbog jake struje i vjetra nisam mogla zadržati bovu u rukama, koju sam prihvatila sa čakljom, pa me je brod vukao tako snažno da sam morala baciti čaklju u more ili skočiti sa broda. U roku od jedne minute čaklja je potonula i nestala. Tužno sam gledala za njom ali srećom imali smo rezervnu kojom smo se napokon uspiješno vezali.

Komiža, kao omiljena destinacija mnogobrojnih nauticara, često nije u mogućnosti primiti sve brodove koji bi se htijeli u nju smjestiti, što se potvrdilo tog popodneva kada su brodovi počeli dolaziti jedan za drugim, katamarani, jedrilice, jahte…, doimalo se kao prava invazija.

Moj suprug je našao sebe u svemu tome, uživao je kao malo dijet. Uzbuđeno je komentirao o svemu što se događa oko njega, dok sam ja pripremala večeru. Vrhunac njegove strasti bio je kad su istovremeno jedrilica i katamaran uplovili u uvalu u trci za posljednjom slobodnom bovom, nedaleko nas.

Na Peterov poziv izašla sam na krmu i smijala se prizoru. Umjesto brodova za bovu su se vezali vlasnici dvaju broda. Svaki od nih se držao za svoj konop provučen kroz okno. Svađali su se oko toga tko je došao prvi, jedan od njih je bio talijan dok je drugi bio njemac. Možete li zamisliti kako je izgledala ta svađa, pošto niti jedan nije govorio engleski? Slučaj je ubrzo bio riješen uz pomoć lučke posade Komiža.

Vis je jedan od najljepših otoka Hrvatske. Za njega će mnogi reći da je mjesto gdje je vrijeme stalo. To je tačno kada je u pitanju prirodna ljepota i hrana.   Usprkos promjenama u načinu života, starom, neodoljivom, mediteranskom šarmu i životu bez stresa i gužve, Vis je avantura nadprosječne ljepote i uživanja.