Oprostivši se od naših prijatelja, oprostili smo se i od Splita. Sa krme, preko duge i zapjenjene brazde, koju je pravio brodski motor gledali smo grad kako se gubi u izmaglici na horizontu. Meermowe nas je besprijekorno nosio na svojim bokovima, još jednom u pravcu Šolte, gdje smo odlučili provesti naredna dva dana u društvu mog rođaka, te krenuti dalje putem Meermowe’s Great Adventure.

Ovaj otok ne nudi previše modernim stanovnicima, ali zato može mnogo toga ponuditi ljubiteljima netaknute prirode. Šolta je nekada bila poznata po proizvodnji vapna, što govori o teškom životu šoltanskih težaka. Danas, otok je poznat po pjetlovima “snažnog grla”, koji kukuriču ne samo ujutro, već i preko cijelog dana.

Umijesto da sviraju gitaru i romansom bude ljude, njihovo kukurikanje nadjačava čak zvona na crkvi i trajekte u luci. Kada bi se ponovno snimala hrvatska serija “Gruntovčani”, vjerojatno bi šoltanski pijetlovi budili Dudeka i Regicu i time dobili značajnu ulogu u filmu.

Mladen živi i radi u Zagrebu. Provodeći godišnji odmor u kući na moru, zajedno sa svojim ocem, s nestrpljenjem nas je očekivao. Jednodnevni boravak na brodu i jedrenje ostavilo je snažan dojam na njega. Bio je sretan i impresioniran izgledom broda. Zanimala ga je elektronika i princip rada instrumenata na brodu kao i tehnika jedrenja.

Nakon zajedničke večere u njihovoj kući, uz dobro šoltansko vino, zaigrali smo na karte briškulu i trešetu te se vratili na brod.

Slijedeći dan smo iskoristili za pripremu broda i puta prema novim destinacijama.

Pregledali smo karte, odredili kurseve, provjerili plićine i sidrišta te opskrbu vodom i gorivom, u čemu su nam, kao pravi pomorci, pomagali Dino i Pipo. Uz sve obaveze koje smo imali na 40* C, našlo se vremena i za osviježenje u hladnom piću i kupanju. Tjestenina sa tartufima bila je servirana za večeru za dvoje, nakon čega smo se odvezli čamcem do trgovine. Noseći sitne potrepštine, usput smo prošetali do mojih da se oprostimo prije puta. U ranim jutarnjim satima slijedećeg jutra, napustili smo Nečujam i uplovili u Rogač da natočimo gorivo i vodu te napustimo Šoltu.

Tog popodneva, uplovili smo u grad Vis na Otoku Visu. Luka je vrvila brodovima u čarteru. Nije bilo šanse pristati na obalu pa smo se vezali uz bovu u Uvali Kut. Sva ta brodska gužva oko ulaska i zlaska iz luke davala je poseban čar u čemu je Peter veoma uživao.

Grad Vis je smješten u Uvali Sveti Juraj. Razvio se iz nekadašnjih naselja Kut i Luka koja su se spojila u jednu cjelinu. Antičku Issu, osnovao je sirakuski tiranin Dionizije Stariji, kao uporište grčkom naseljavanju Jadrana.

Vjerujem, da je malo onih koji su otišli s Visa rekavši da se više neće vratiti, ili da im je dosta ovog otoka. Prvo što će se uvući pod kožu već po samom dolasku je kristalno čista voda i miris. Ono po čemu je poznat, po netaknutoj prirodi jer je godinama bio nepristupačan turistima, nije laž.

Samonikla lavanda, mirta i ruzmarin pratit će vas kako u unutrašnjosti tako i na obali otoka.

Odmah nakon rutinskog pospremanja broda, čamcem smo se prebacili na obalu. Usprkos jakom suncu i vrućini, krenuli smo prema engleskoj tvrdjavi Fort George, koju smo ugedali sa broda na obližnjem brdu.

Tvrdjava George III, najveća je utvrda smještena na zapadnom ulazu u višku luku. Izgradila ju je britanska Kraljevska ratna mornarica 1813. godine. Nakon što je gotovo dva stoljeća služila u vojne svrhe, tvrdjava je napuštena i restaurirana.   Tijekom ljetnih dana tu se organiziraju razni koncerti i zabave.

Do nje je najlakše doći autom, ali Peter i ja smo se radije odlučili na polasatnu šetnju s fantastičnim pogledom na grad Vis. Pripreme za vjenčanje jednog engleskog para iz Londona bile su u toku, kad smo stigli do tvrđave, sto joj je davalo svečani izgled.

Na povratku, ušli smo u supermarket da kupimo lubenicu, a mnogobrojni skuteri, parkirani i izlozeni na rivi, bili su odgovor na pitanje, kako najlakše obići i upoznati otok. Stoga je Peter odlučio iznajmiti jedan slijedećeg jutra.

Popivši piće u jednom od “stotinu” restorana, poznatih po viškoj pogači i srdelama s ražnja, vratili smo se na brod. Do kraja dana sva mjesta u luci bila su popunjena. Zaista je bilo impresivno biti dio te gužve. Večer, uz dobro jelo, vino i romantičnu muziku sa kompjutera, prošla nam je u trenu. Nismo se ni okrenuli a već je bilo vrijeme za počinak. Nije nam bilo teško otići spavati jer, već u ranim jutarnjim satima, čekali su nas novi izazovi.

Agencija za iznajmljivanje skutera otvara u devet sati. Ne volim motore i ideja o skuteru, iako je zvučala ludo, nije mi dala spavati. Razmišljala sam o mojoj prvoj vožnji sa Peterom na Tomos skuteru, koja se zavrsila prije nego smo uopće krenuli, kao na crtanom filmu.   U našim mladim danim, moj suprug je imao neodoljivu želju provozati me kroz njegovo selo i vjerovatno očarati njegovim sposobnostima i vještinom vožnje motora. U želji da ga usrećim, u strahu sam sjela iza njega.

Bilo je kišno vrijeme. Paleći mašinu dok je bila u trećoj brzini rezultiralo je jakim trzajem pri čemu sam bila odbačena u blatnjavu baru. Izgledala sam kao prase u kaljuži dok se Peter smijao do suza.

Sobzirom na naše mladalačko iskustvo, ovoj avanturi prišla sam sa velikim oprezom. Iznajmivši skuter, moj suprug je morao napraviti nekoliko probnih vožnji, kako bi stekla povjerenje. Pod punom opremom, priljepila sam se uz Petera i uspjesno smo krenuli prema Komiži. Vožnja je bila više nego ugodna. Bila sam sretna i zadovoljna a posebno zato

sto je maximalna brzina skutera bila 35 km na sat. Zaustavili smo se na prvoj vidilici, na brdu iznad Komiže. Pogled s tog mjesta je neopisiv. Ispod nas se pružala savršena panorama grada. U tom trenutku pozavidjeli smo

pticama jer one u toj panorami mogu uživati kad god požele. Sobzirom na veliku vrućinu, vožnja motorom nam je prijala. Osvježili smo se pićem i voćem te nastavili dalje spuštajući se prema centru.

Komiža, slikovit gradić na zapadnoj strani Otoka Visa sa stoljetnom ribarskom tradicijom. Do nedavno iskljucčivo ribarsko mjesto

a u novije vrijeme veoma popularna turistička destinacija. Smještena je u velikom zaljevu, okružena visokim brdima i okrenuta prema pučini i suncu. Poznata je po prvoklasnim ribljim specijalitetima, maslinovom ulju i vrhunskim vinima.

Kad smo stigli na rivu, kafići, pizzerije i slastičarnice, bile su prepune ljudi. Svatko je našao svoje mjesto, uživajući negdje u hladovini širokih tendi i suncobrana ili pak na drvenoj klupi na rivi u sijeni razgranate krošnje dugovječnih stabala, skrivajući se od sunca i vrućine.

Prvo smo prošetali tim uskim ulicama a potom smo odabrali stol za dvoje da popijemo kafu i pojedemo sladoled. Sav taj prizor nas je oduševio pa smo odlučili sutradan brodom uploviti u Komižu. Rado bismo ostali duže u gradu ali smo morali krenuti dalje.

Vijugava cesta nas je vodila prema najvišem viškom vrhu Hum.

Neposredno ispod Huma nalazi se “Titova spilja”, u proslosti poznata i kao “Duhova spilja”, sve do 1944. godine kada je u njoj bio smješten Vrhovni Štab Partizanske Vojske i sjedište Titove vlasti. Na posljednjoj, najbrdovitijoj dionici puta, skuter je ispustio dušu i nije imao više snage da nas oboje dovede do cilja, pa sam posljednjih petsto metara, na temperaturi od 39*C morala pješačiti.

Na putu za Vis prošli smo kroz mjesto Žena Glava, neobičnog imena o čijem podrijetlu postoje dvije teorije. Dok jedni misle da je ime mjesta povezano sa sušnim područjem, kao Žedna Glava, drugi tvrde da je u dalekoj prošlosti mjesta, poglavar bila žena.   Posle svega što smo vidjeli i doživjeli, vratili smo se na brod. Bili smo presretni što smo imali skuter na raspolaganju. Nedvjbeno je da bih to uradila ponovno. Ostatak dana potrošili smo na kupanje i uživanje.

Dok je moj suprug našao smiraj u čitanju uzbudljive knjige, ja sam uređivala blog. Uz kokosov rolad, posle večere, gledali smo film te posli na spavanje. Napuštajući Vis, u jutarnjim satima, zaplovili smo prema Komiži s namjerom da posjetimo Modru Spilju na obližnjem Otoku Biševo.

Vrijeme je bilo prilično vjetrovito. Punim jedrima uživali smo u jedrenju i valovima.

Otok Biševo predstavlja posebnu atrakciju komiškog akvatorija s jedinstvenim fenomenom na Jadranskom moru, čuvenom Modrom Spiljom, rijetkim primjerom prirodne Ijepote.

Vrlo je malog i niskog ulaza s mora pa je za juga ulazak opasan, ponekad čak i nemoguć.   Izmedju 11.00 i 12.00 sati sunčeve zrake ulaze u spilju kroz ulazni dio, koje se pod morem, lome i stvaraju u spilji neobično plavo svijetlo, po kojem je i dobila ime.

Uticajem lošeg vremena, nažalost nismo imali šanse zadržati se duže vrijeme u blizini spilje, stoga smo napustili Biševo i uplovili u Uvalu Komiža s namjerom da tu prenoćimo i sutradan krenemo dalje. Luka se doimala praznom, gužve nije bilo i pristajanje uz bovu je bilo kao “pjesma”. Zbog jake struje i vjetra nisam mogla zadržati bovu u rukama, koju sam prihvatila sa čakljom, pa me je brod vukao tako snažno da sam morala baciti čaklju u more ili skočiti sa broda. U roku od jedne minute čaklja je potonula i nestala. Tužno sam gledala za njom ali srećom imali smo rezervnu kojom smo se napokon uspiješno vezali.

Komiža, kao omiljena destinacija mnogobrojnih nauticara, često nije u mogućnosti primiti sve brodove koji bi se htijeli u nju smjestiti, što se potvrdilo tog popodneva kada su brodovi počeli dolaziti jedan za drugim, katamarani, jedrilice, jahte…, doimalo se kao prava invazija.

Moj suprug je našao sebe u svemu tome, uživao je kao malo dijet. Uzbuđeno je komentirao o svemu što se događa oko njega, dok sam ja pripremala večeru. Vrhunac njegove strasti bio je kad su istovremeno jedrilica i katamaran uplovili u uvalu u trci za posljednjom slobodnom bovom, nedaleko nas.

Na Peterov poziv izašla sam na krmu i smijala se prizoru. Umjesto brodova za bovu su se vezali vlasnici dvaju broda. Svaki od nih se držao za svoj konop provučen kroz okno. Svađali su se oko toga tko je došao prvi, jedan od njih je bio talijan dok je drugi bio njemac. Možete li zamisliti kako je izgledala ta svađa, pošto niti jedan nije govorio engleski? Slučaj je ubrzo bio riješen uz pomoć lučke posade Komiža.

Vis je jedan od najljepših otoka Hrvatske. Za njega će mnogi reći da je mjesto gdje je vrijeme stalo. To je tačno kada je u pitanju prirodna ljepota i hrana.   Usprkos promjenama u načinu života, starom, neodoljivom, mediteranskom šarmu i životu bez stresa i gužve, Vis je avantura nadprosječne ljepote i uživanja.