DSC03721Osvajajući dalje morsko prostranstvo plavog Jadrana, uplovili smo u Vela Luku na Otoku Korčula. Prolazeći pored predivnih uvala u koje smo se mogli usidriti, Peter je odlučio vezati brod uz bovu neposredno u blizini rive i nedaleko glavnog pristaništa za putničke brodove koji su dolazili iz pravca Splita i Dubrovnika.

DSC03726Davnih godina, živeći otočkim životom, često sam putovala na relaciji Split-Lastovo i dok je veliki putnički brod pristajao uz velalučki dok, uživala sam u pogledu sa palube, na taj najveći grad na otoku, blage klime i čistog mora.

Naredni period nam je donosio nova uzbuđenja oko susreta sa našim novim gostima, prijateljima iz Italije, koji su se trebali ukrcati na brod u Vela Luci. DSC03734Iz tog razloga smo došli tri dana ranije kako bi obavili kupovinu i pripremili brod. Ubrzo smo se brodićem odvezli na obalu. Prvo smo se upoznali sa gradom, gledajući gdje se šta nalazi zatim smo svratili u supermarket gdje smo kupili sve što nam treba. Na povratku vidjeli smo reklamu o muzičkoj večeri na rivi, bio je to festival dalmatinskih klapa, sto nas nije iznenadilo jer, Korčula je inače poznata po dalmatinskoj pjesmi, domaćem vinu i srdelama. Bilo je pet sati popodne kad smo se vratili na brod.

DSC03728Sjedeći na krmi i promatrajući okruženje u kojem smo se nalazili, primijetila sam da osim nas i jos jedne jedrilice u našoj blizini nikog više nema, sto mi je za ovo doba godine bilo veoma čudno. Veliki broj bovi koje su plutale svuda oko nas bile su sablasno prazne. Nisam se osjećala najugodnije, stoga sam predložila suprugu da isplovimo i usidrimo se u jednoj od uvala koje smo vidjeli na samom ulazu u Vela Luku.

dalmarinska klapa vela lukaVjerujući u ispravnost Peterove odluke, ostali smo tu preko noći. Festival je počeo u devet sati. Na stotinjak metara daleko od nas, uživali smo na krmi broda slušajući mandoline i gitaru u toj vrućoj ljetnoj noći. Bilo je blizu jedanaest sati kad smo otišli spavati ne sluteći da cemo, posle ponoći, biti glavni likovi kriminalstičke priće kao u romanu Aghate Christie.

Noć je bila prilično bučna, zbog čega sam se često budila. Muzika je nadjačala svaki sum i nemoguće je bilo čuti bilo šta drugo osim predivnih melodija. Festival je završio u ranim jutarnjim satima. Ustala sam se kao i obično prije mog supruga, s namjerom da pišem blog. Primjetila sam da nema kompjutera koji je prošle noći ostavljen na stolu da se puni. Odmah mi je bilo jasno da smo imali “goste” na brodu. Probudila sam Petera, nakon čega smo ustanovili da osim kompjutera nedostaje ipad, foto aparat, Peterov iphone i Shimano stap za pecanje sa velikom masinom, koje smo pripremili za hvatanje tune u oceanima. Iako smo na ipadu imali sve elektronske karte, veoma važne za naše putovanje, mom suprugu je srce puklo kad je vidio da mu nema štapa za pecanje. Srećom ostao nam je moj mobitel kojim smo se služili u daljnjoj komunikaciji.

100883eKrađa je ubrzo prijavljena policiji. Provalnici su uništili karticu iphona i time ga onesposobili ali nisu računali na factor iznenađenja, našeg “Inspektora Poiroa”. Naš sin Peđa, tog trenutka, nalazio se na službenom putovanju u Londonu. Saznavsši za pljačku, preko interneta pronašao je poziciju na kojoj se nalazi iPad, pošto je kartica još uvijek bila aktivna, te stupio u vezu sa policijom. Pomoću mapa, koje im je slao uspijeli su, u rekordnom roku,

IMG_8737pronaći i uhapsiti kriminalce i vratiti sve sto nam je pokradeno u odličnom stanju. Kradljivci su priznali sve za što ih se tereti što spada u kategoriju teške krađe zato što smo mi spavali na brodu, pri ćemu je moglo doći do fizičkog obračuna s nepoznatim ishodom. Posle smo saznali da je također sa našim stvarima pronađen i skuter, ukraden iste noći u jedan sat posle ponoći sa susjednog broda. Policijski inspector, Žanetić Alen iz Korčule, beskrajno je zahvaljivao našem sinu na pomoći. Sve se odigravalo filmskom brzinom pa bi vjerovatno ovo bila najkraća krimi priča na svijetu sa sretnim završetkom.

otok lastovoPolicijski Izvještaj trebalo je potpisati u roku od nekoliko dana u gradu Korčula, koji se nalazi na drugom kraju Otoka Korčula, gdje je smještena glavna kriminalistička uprava. Nismo se htjeli duže zadržavati u Vela Luci pa smo, po odobrenju policije, odlučili istog dana u predvečerje isploviti na Otok Lastovo.Na moru nas je pratio jak vjetar pružajući nam uživanje u jedrenju. Mrak se

Jurjeva3počeo spuštati kad smo uplovili u Jurjevu Luku koja je, ujedno dio Nacionalnog Parka Lastovo. Bilo je osam sati navečer i luka je već bila puna jedrilica, nismo imali mjesta za sidrenje pa smo uplovili u susjednu uvalu gdje smo ostali preko noći. Slijedećeg jutra smo se ustali, doručkovali, uživali u plivanju i setnji oko uvale. Posle ručka odvezli smo se čamcem do malog mjesta Ubli.

ubli lastovoMoj suprug i ja vrlo dobro poznajemo Lastovo jer smo jedan predivan period našeg života proveli bas ovdje, stoga je ovo bio naš prvi posjet Ublima posle 35 godina. Kroz samo dvije ulice koje se nalaze u ovom mjestu i malim trgom, prošetali smo sa velikom znatiželjom.   Bili smo zaista uzbuđeni ugledavši ponovno kuću u kojoj smo živjeli, popularno zvanu “Vila Tomić”. U tri, od četiri apartmana, koliko je zgrada imala, živjele su tri porodice Tomić, iz različitih krajeva ex. Jugoslavije. Otok je još uvijek lijep a sve ostalo se promijenilo i ništa više nije kao prije. Slastičarnica u kojoj su naša djeca uživala kolače, više ne postoji, Hotel “Sirena” je definitivno upropašten, dok je naselje na obližnjem brdu veoma zapušteno i jedino što još vrijedi je božanstven pogled na Jurjevu Luku.

Na Lastovu smo se susreli sa našim starim i dragim prijateljem Draganom zvanim “Smoki”, koji je provodio svoj godišnji odmor u mjestu Lučica sa svojom suprugom Emicom. To gledanje jedni druge u čudu kao da nismo to što jesmo, stisak ruku i uzbuđenje, posle toliko godina, učinio je ovaj susret nezaboravnim do kraja života. Izmjenivši nekoliko riječi na brzinu, dogovorili smo se da nas sutradan posjete na brodu gdje ćemo se na miru ispričati do mile volje. Bila je subota, planirano isplovljenje za Korclu u nedjelju prebacili smo za ponedjeljak rano ujutro.

IMG_0315S nestrpljenjem smo očekivali njihov dolazak. Dragan nema pomorskih sklonosti prema brodovima pa je naša avantura, kao i sam brod izazvala kod njega veliko interesovanje. Dok su Dragan i Peter, uz kafu i krempite prevrtali po prošlosti, ja sam uživala u Emicinom društvu. Sobzirom da je Emica istih godina kao ja, rodjena na Lastovu, i da je živjela dugo godina u Australiji, lako smo pronašli niz zajedničkih točaka i tema za razgovor.  Uzivajući u njihovom društvu, vrijeme je naprosto proletilo. Bilo je pet sati popode kad smo se oprostili od nasih prijatelja, uz želju da se ponovno sretnemo.

Avantura, kao što je ova naša i način života, kojeg privremeno živimo, ne priznaju vezivanje za ljude, prostor i vrijeme. Tuzi i žaljenju za nećim nema mjesta. Vjera u sebe, čvrstina, strpljenje i pozitivan stav je naše najjače oružje, ma koliko god nam bilo teško. Osmijeh i nada da će se, ono što je bilo ljepo i ugodno , dogoditi ponovno u nekim drugim okolnostima, je sve sto treba da ostaje za nama.

DSC03773Uplovili smo u grad Korčula i vezali se uz molo, pred zgradom policije. Ja sam ostala čekati na brodu dok je Peter otišao da potpiše krimi izjavu. U tri sata popodne, na autobusnoj stanici planirali smo dočekati naše prijatelje iz Italije.

Dva sata nas je još dijelilo od njihovog dolaska, pa smo odlučili malo zaviriti u prošlost ovog suncem okupanog mjesta.   U stari grad ušli smo kroz južni ulaz,

DSC03737gradsku kulu Revelin, sagrađenu 1391. godine. Očarala nas je svojom ljepotom. Kamene uličice, popularno zvane “kale”, vrlo slićne ulicama starog Splita, ukrašena pročelja elegantnih palača i svaki taj kamen, naprosto su govorili o minulim vremenima. Grad Korčula poznat je po tradicionalnom plesu

moreska“Moreška”, viteškoj igri s mačevima, koja predstavlja povijesnu bitku između dobra i zla. Godišnja izvedba plesa je na dan Svetog Todora, zaštitnika grada. Kako se bližilo vrijeme dolaska naših prijatelja, na brzinu smo popili kafu u jednom od restorana uzivajući još malo u pogledu na more, te pošli prema autobusnoj stanici. Bili smo sretni njihovim dolaskom, tim više što smo očekivali i Pedjin skori dolazak u Dubrovnik.

DSC03777Bio je utorak, autobus je došao tačno na vrijeme. Luca i Roberto, prijatelji su iz djetinjstva. Iako Roberto živi u Juznoj Africi a Luca u Dubaiu, svojim dolaskom donijeli su nam taj poznati talijanski šarm. Oduševili su se Splitom, gdje su se ukrcali na brod za Vela Luku, kao i putovanjem autobusom od Vela Luke do Korčule. Izgled sela i konfguracija terena otoka podsijecćali su ih na Italiju pa su se jednim dijelom, osijećali kao kod kuće. Naši prijatelji nikad prije nisu boravili na jedrilici, stoga nisu skrivali svoje uzbuđenje oko ukrcaja na brod.

DSC03782Vrućina je bila nepodnošljiva pa su i termometri odustali od mjerenja temperature zraka. Jedino riješenje za osvježenje, po dolasku na brod, našli smo u plivanju i skakanju u more nakon čega su se Luca i Roberto smjestili u svoje kabine.

Privatne obaveze nisu im dozvoljavale boravak na brodu duži od 4 dana. Destinacije koje smo planirali posjetiti bile su dakle, usmjerene prema Dubrovniku kako zbog njihovog odlaska, tako i zbog dolaska našeg sina. Nismo imali puno vremena na raspolaganju.

DSC03783Večer smo proveli u ugodnom ćaskanju, smijehu i šalama uživajući u Deli specijalitetima. Oko devet sati, slijedećeg jutra, napustili smo Korčulu u pravcu Otoka Mljet, Sipan i Lopud.

Cijeli put smo plovili pomoću motora jer je vrijeme bilo tiho, bez vjeta a more mirno, što je kreiralo nove ideje za DSC03792uživanje. Dok su Luku interesovala jedra i tehnika jedrenja, Roberto je savladao tehniku sidrenja i slaganja konopa. Nekoliko puta pri sidrenju u uvalama sam je spuštao sidro i podizao sidreni lanac. Uživao je u tome i bilo je simpatično gledati ga kako to radi.

Također su oboje učestvovali u svakodnevnim poslovima čišćenja broda. Lagano povlačeći se u plutajučem čamcu ribali su brodski trup izvana. Bolje rečeno Roberto je ribao dok su ga Luca i Peter zadirkivali. Divno je bilo imati ih na brodu.

DSC03850Roberto nije još oženjen, ima jako dobru dušu i taj nezaboravan i upečatljiv osmijeh na licu i nije čudo da, kako kaže Luca “Svi vole Roberta”, a naročito žene, kao u poznatoj seriji “Everybody loves Raymond”.

Uživali smo u ljepotama, tišini i slikovitom izgledu svih uvala u kojima smo noćili kao i u šetnjama uz DSC03841obalu mora. Vjerujem da će im Otok Lopud ostati dugo u sjećanju po ribolovu. Ulovili smo osam riba u kojima su uživali za ručak lizajući prste. Luca i Roberto će dugo pamtiti ovo putovanje i nedostajati ce im Meermowe, dalmatinska kuhinja i vino koje su uživali na brodu.

DSC03844Primakao se dan njihovog odlaska. U subotu rano ujutro uplovili smo u dubrovačku luku Gruz i iskrcali ih na molo kako bi uhvatili bus shuttle za aerodrome. Oprostivši se, još jednom smo gledali u leđa dragim ljudima i rekli vidimo se ponovno. Mahali smo jedni drugima dok Meermowe nije zamakao za velike brodove.