Francuska Polinezija je zaista poseban svijet ili kako narod kaže svijet za sebe koji živi izvan svega što poznajemo. Na samom odlasku svatko od nas imao je priliku ponijeti sa sobom dijelić njene ljepote i ostaviti dio sebe na njenim predivnim otocima. Dok je Nuku Hiva polako nestajala sa horizonta, za razliku od vječnih i besciljnih pomoraca, pred nama se na navigacijskoj 
karti pružala pravocrtna linija koja nas je vodila do Fakarave, jednog od atola u otočju Tuamotu. Umjereni valovi, lagan vjetar, zadovoljavajuća brzina i elegantni spoj broda s morem, opis je našeg četverodnevnog jedrenja u susret arhipelagu koji nam je ponudio jedno novo lice te zelene vulkanske otoke Marquesane smjenio koraljnim atolima tirkiznoplave boje.
Prema starom polinezijskom mitu, Otočje Tuamotu ili “Morski Otoci” nije nastalo čarolijom Albusa Dambldora već uticajem Boga Mora koji je jednog dana započeo oluju koja je primorala djelove zemlje da isplivaju na površinu. Na tim komadima 
kopna, sačinjenih od koraljnih grebena oko male lagune, nastali su atoli i time učinili Arhipelag Tuamotu najvećom skupinom koraljnih otoka na svijetu. Zbog opasnosti u plovidbi, kojoj smo bili izloženi 
nadolazećim plićinama i uskim prolazima, jedrenje Tuamotusom, takozvanim “opasnim arhipelagom”, za Petera i mene kao i za većnu jedriličara, bilo je pravi izazov i jedno fantastično iskustvo.
Fakarava je jedan od 
najvećih i najljepsih atola u Francuskoj Polineziji i ako se malo poigram riječima, opisala bih je kao pravu maštariju Južnog Pacifika. Toj idilično isprekidanoj koraljnoj oglici prilazili smo s velikim interesovanjem ne skidajući pogled s zelenih ćupica i kovrdza sto su virile iznad vode. Male simpatične otočiće koji tvore prsten oko lagune, jedva da smo primjećivali. U atol smo se 
uvlačili kroz Passage Garuae, smještenog na sjevernoj strani Fakarave, dok se prolaz Tumakohua, znatno uži i komplikovaniji, sa uskom podvodnom dolinom, zvanom “Shark’s Hole”, nalazi na jugu grebena. Ta dva dijela nisu povezana kopnom pa se o ovom atolu priča kao o Sjevernoj i Juznoj Fakaravi.
Dakle, na samom ulazu dočekao nas je veliki vir, na kojeg mi je suprug skrenuo pažnju dok sam polako prikupljala jedra. Wow, osijećala sam se kao član posada kapetana Piplfoksa koji je upravo otkrio gdje se skriva sedmoglavo čudovište. Do sada nismo imali prilike doživjeti ovako nesto impresivno i pomalo zastrašujuće. S adrenalinom na 220V, 3D prizorom i bujnom maštom, pomislila sam kako bismo se, poput gramofonske ploče lako mogli okretati u tom 
vrtlogu ili pak odigrati podvodni valcer na dvoru Kralja Tritona. Sve je ukazivalo da prostora za manevriranje nemamo sobzirom na plantažu koraljnih grebena što se prostirala oko i ispod nas, kao ni vremena za postavljanje pitanja jer smo 
se već slijedeći trenutak nalazili u njegovoj neposrednoj blizini. Vjerujući u Meermoweu i ispravnost onoga sto radimo, ubrzali smo motor te s velikim iščekivanjem i široko otvorenim očima prešli preko vira. “Odlično odradjeno kapetane Piplfoks”, dobacila sam suprugu uz veliki osmijeh.
Naša krajnja destinacija bilo je glavno selo Tuamotu Arhipelaga kojem smo se lagano i oprezno približavali držeći se strogo crvene sigurnosne linije na I-Sailoru što nas je vodila kroz extremne plićine lagune. 
Usidrili smo se na dubini od šest metara u blizini malog pristaništa za brodove za snabdjevanje i lučice za dingije. Samo što smo bacili sidro dobili smo i prve posjetitelje koji su nam prišli 
veslajući na paddleboardu ili dasci za veslanje, te nam širokih ruku i uz ljubazan osmjeh izrazili dobrodošlicu. Bio je to simpatičan bračni par koji je poput Gauguina, odlučio napustiti Paris i s dvije male djevojčice doći živjeti baš ovdje, na 
tako daleko i usamljeno mjesto. Besplatna internet usluga samo je jedan od servisa koje su nam ponudili u njihovom domu, a na pitanje: ”Što se može vidjeti na Fakaravi”, dobila sam, kao iz topa ispaljen, brz i spontan odgovor: “Ništa”. Ova, na očigled kratka i isprazna riječ bez okusa i mirisa, automatski je promijenila tok naših 
misli i energije, te postala triger našoj znatiželji i skorom iskrcavanju na kopno. Zato ne gubimo vrijeme, zakoračimo zajedno u ovu misiju i “sad ili nikad” dokažimo da je “ništa” ipak “nešto”.
Fakarava je još jedan rajski otok . Za Petera i mene jedno od najdražih destinacija Meermowe’s Great Adventure. Grubog je pravokutnog oblika i uskog kopna što ga čini izuzetno zanimljivim mjestom na kojem je moguće promatrati vrijeme kako prolazi, te slušati zvuke vjetra, valova i 
ptica što istovremeno dopiru s obe strane obale. Za razliku od nekih atola prekrivenih isključivo kokosom i beskrajno bijelim pješčanim plažama, ovdje na unutrašnjoj obali zaljeva, nekadašnjeg vulkana, razvilo se mirno i slikovito mjesto Rotoava.
Na samom pristaništu dočekała nas je tročlana “rokerska grupa” koja nam je gromoglasnim lajanjem predstavila svoj najnoviji album. Ubrzo smo shvatili da nam je jedini način obilaska mjesta pješačenje, pa smo se poput “cipelića”, 
zaputili glavnom cestom kroz selo. Simpatične kuće, cvjetni posjedi, crkva sagradjena od koralja i školjaka, mjesna vjećnica i škola, pored kojih smo prolazili, uveliko su nam pomogli da 
shvatimo smisao i jednostavnost svakodnevnog života stanovnika Fakarave. Nevjerojatna lepeza plavih laguna i bijeli pijesak su nešto sasvim normalno i uobičajeno sto se ovde može 
sresti, dok su nastrešnice pokrivene trskom pružale pravi polinezijski ugodjaj. I tako smo, u toj opuštajućoj atmosferi stigli do kuće naših prijatelja-domaćina gdje smo rezervirali bicikle i u ugodnom društvu proveli popodne.
Slijedeće jutro osvanulo je u fenomenalnom raspoloženju i pripremi za nova istraživanja. Bili smo uzbudjeni kao da sudjelujemo u biciklističkoj trci “Toure de France”. S šeširima na glavi, nešto sendviča i bocom vode u ruksaku, 
uskočili smo u dingi i krenuli prema obali. Rotoavu smo napustili u pravcu juga dok su naši simpatični “rokeri” još spavali. Sunce se polako dizalo na obzorju, a vrijeme obećavalo vruć dan i dobru zabavu. Pred nama se protezala ravna asfaltna cesta koju je 
kasnije zamijenio zemljani put što vodi do udaljenih mjesta atola. Na Fakaravi gotovo da nema prometa. Do kraja dana susreli smo svega dva ili tri automobila stoga se nismo mogli otrgnuti dojmu da smo put, duž kojeg su se pružala raskalašena stabla 
kokosa, imali samo za sebe. Na otprilike osam ili nešto više kilometara udaljenosti od Rotoave, neposredno prije završetka asfalta, odlučili smo skrenuti s ceste. Nismo htjeli riskirati da se gume probuše, pa smo sišli s bicikla i nastavili pješice. Naša znatiželja dovela nas je do prve okuke 
u čijoj je sjeni zavojiti prteni put skrivao tihu ljepotu uvale koja nas je privukla poput magneta. Iako smo bili svjesni da bi “bezopasni” morski psi, sivi grebenari, lako mogli uletjeti u ovu epizodu i staviti tačku na “i”, bilo je nemoguće odoljeti uspavljujućem zvuku oceana i 
želji da bućnemo u vodu. Bez oklijevanja, bicikle i robu ostavili smo 
pored jedinog stabla u okruženju i već se slijedećeg trenutka našli u zagrljaju s predivnim koraljnim grebenom oko kojeg su užurbano plivale stotine malih ribica papagajskih boja. Bili smo naprosto zaneseni toplom i bistrom vodom 
lagune, elegancijom morskog života i poljem šarolikih cvjetnih koralja što su prekrivali morsko dno. Nismo znali na koju bi stranu prije pogledali i otplivali. Bila je to prava pustolovina u srcu polinezijske prirode.
Uvalu smo napustili ponovno jašući na biciklama u pravcu Rotoave živahno raspravljajući bajku o ribaru i zlatnoj ribici. Kotrljajući se lagano jedan pored drugog nije bilo teško 
zaključiti da je ribicu spasilo pero Aleksandra Puškina, ali pitanje je bilo kako bi se mi proveli s ajkulom, da smo je sreli i šta bi joj mi ponudili za sretan završetak priče? “Facebook stranicu, sendvič i gajbu piva”, bio je Peterov bajkovit odgovor dvadesetprvog stoljeća.
Promjena vremena u popodnevnim satima donijela nam je teške oblake i neizbježno tuširanje. Kiša je lila kao iz kabla. Dok se moj suprug, poput Miša Jerrya, uzaludno pokušavao što više podvući pod svoj oklembešeni slamnati šešir, kroz moj su već prolazile kapi kao kroz staru tavanicu. Nismo se imali gdje skloniti, a selo je još uvijek bilo daleko. Grmljavina i bljesak munja ne samo da su ubrzali pedaliranje, već su podigli nivo našeg avanturističkog duha 
prepunog šale i grohotnog smijeha. Kako bi se reklo, prava sreća na kotačima. Na povratku u Rotoavu zastali smo kod naših domaćina, osvježili se hladnim pićem i pješice nastavili dalje. Kiša je još uvijek padala dok je na drugoj strani sela sijalo sunce. Zaokupljeni 
pričom i gledanjem u cestu kako poput rijeke protiče pod našim nogama, nismo ni primijetili da smo zakoračili na suho iako se još uvijek moglo čuti rominjanje kiše. Okrenuli smo se i zbunjeno buljili u kišne kapi, a zatim poput djece, s jednom nogom zakoračili u vodu kakvu čine pravi pljuskovi dok je druga bila na suhom. Stajali smo tako neko vrijeme udišući miris mokrog, suhog i toplog asfalta. Kuća pored nas, nalazila se doslovno u dvije klimatske zone. S jedne strane 
okupana kišom dok je drugu obasjavalo sunce. Kakav mix ludila, radosti i užitka uz koje nam je vrijeme naprosto proletjelo iako smo poželjeli da se dan nikada ne završi. Na pristanište smo stigli kasno popodne kada smo napola mokri sjeli u dingi, otisnuli se od mola i krenuli prema Meermoweu.
Tiha i topla noć obećavala je da nećemo spavati u našem krevetu pa smo zoru dočekali u kokpitu. Ljepote Južne Fakarave i sve ono sto smo doživjeli prethodnog dana bila je samo dodatna motivacija za još jednu biciklističku vožnju s druge strane Rotoave. Asfaltni, a potom pohabani zemljani put kojim smo se ugodno kotrljali, vodio nas je na Sjever sve do vrha prolaza Garuae, kroz koji smo prošli, otkrivajući nešto 
drugačiji i jednako zanimljiv karakter tog dijela Atola. Na toj strani oceana nalazi se mali aerodrom i dva povijesna svijetionika. Taputavaka, oko stotinu godina stara kamena gradjevina u obliku majevske piramide, jedan je od najstarijih svjetionika u Francuskoj Polineziji i Topaka, nešto mladji, takodjer 
u obliku piramide visoke oko 15 metara. Rajske plaže i predivni zalasci sunca s toplim narandžastim sjajem, naprosto su zračile opuštajućom atmosferom. Zbog veoma jakih struja koje vladaju na ovom dijelu atola, morali smo odoljeti majci prirodi i 
odustati od plivanja kako ne bi “isplovili” prije vremena. “Ako igdje postoji nirvana osim u budističkoj religiji, onda je to upravo ovde”, složili smo se Peter i ja vrćajući se u Rotoavu, čime je naš posjet ovom atolu dobio i svoj epilog.
Fakaravu smo napustili u ranim jutarnjim satima otisnuvši se, po neznam koji puta, u morsko prostranstvo što se prostiralo pred nama kao što se kilometri željezničke pruge i vedra polja suncokreta pružaju pred vlakovodjom. Prelistavajući utiske shvatili smo da je ova priča koju ste upravo pročitali s ekrana vaših laptopa, nesumnjivo dokazala da “ništa” ne postoji. Zapravo, ako nemate nesto lijepo za 
reći, radije šutite ali nemojte reći “ništa”. I zapamtite, gledanje u “nešto” znači ponovno živjeti jer samo tako možete osijetiti vrijednost svega što ste uradili.
Tuamotus je vidljivo drugačiji od ostatka Francuske Polinezije i predstavlja bit pacifičkih otoka. U toj otočnoj skupini nalaze se i pusta, nenaseljena te potpuno zatvorena kopna u 
čije lagune se ne može uploviti, što ih čini izuzetno fascinantnim. Baš is tog razloga ovde kruže priče o Robinsonu Crusoeu kao o romanu koji je nadahnuo maštu ne samo mnogih moreplovaca već i nas samih.
Toau kao najbliže kopno Fakaravi, jedan je od ili čak jedini Atol koji ima dva prolaza i to: na jugoistočnoj strani Pass Fakatahuna kategoriziran kao pravi i Anse Amyot kao pogrešan ili falsi prolaz na sjevernom kraju, čija je južna strana blokirana velikim koraljnim grebenom i plitkim vodama tako da nema stvarnog pristupa laguni. Mi smo odlučili zaustaviti se upravo tu 
na Anse Amyotu, uvali s malim sidrištem poput slijepe ulice sa svega desetak vezova za jahte. Kad smo stigli zatekli smo dovoljan broj slobodnih bovi za koje smo se vezali s još neoliko brodova ARC flote. 
Vrijeme je bilo predivno dok nas je čisto i bistro more naprosto vuklo na uživanje u plivanju i ronjenju. Nevjerojatna paleta zelene, plave i tirkizne boje vode presijavala se na suncu. Naprosto sam se pitala da li sanjam dok sam promatrala kako se boje koralja nadmeću s ribama te crne raže što se lagano kreću pri dnu u ešalonu od pet, tek nekoliko 
centimetara iznad bijelog pijeska. Ne razmišljajući o opasnostima koje se tiho skrivaju u takvim vodama, odlučila sam prihvatiti izazov plivanja od broda do pješčane plaže pod jedino mogućim uvjetom, kojeg mi je Peter postavio, da me on prati u dingiju. Nekoliko sati kasnije po povratku na brod, moja smjelost i hrabrost otišle su u minus do stanja 
zaledjenosti kada sam ugledala nekoliko velikih morskih pasa kako oblizuju brke oko Meermowea. “La commedia è finita”, do daljnjeg, glagol “plivati” nisam smjela ni spomenuti. Veče smo proveli na brodu uz ukusnu večeru koju sam pripremila za sve naše prijatelje.
Toau nije mjesto za velika druženja jedriličara ali ima nešto što ga čini upečatljivim a to su ljudi u Anse Amyotu ili bolje rečeno velika lokalna obitelj koja nas je srdačno i veoma prijateljski dočekala. Za vrijeme kratkotrajnih boravaka 
brodova u uvali, vrlo često u svoje svakodnevne životne aktivnosti, a posebno u ribolov, vole uključiti i kruzere. Način na koji naši domaćini hvataju ribu je prava atrakcija. Naime, u plitkim vodama unutar lagune, postavljene su 
zamke napravljene od mrežom opletenih bambusovih štapova zabodenih u pješčano dno. Cijela konstrukcija se na dnu sužava i ima oblik velikog lijevka. Nismo mogli vjerovati da se ribe tako lako daju prevariti i naivno 
uletjeti u klopku. Tokom dana, zamka se napuni kao šipak, pa se jednostavno doima da ljudi mogu svakodnevno ići po svoju večeru kao u samoposlugu. Veče prije isplovljenja cijelo naše društvo je bilo pozvano na ribarsku feštu koju naši prijatelji tradicionalno organiziraju svake godine za ARC posadu, ali ovaj put scenario je bio nešto drugačiji. Sve je krenulo u neočekivanom smjeru kada su na scenu upali morski psi i pokupili sav ulov. Za nas nije ostao niti jedan rep a kamoli riba. Ova uzbudljiva priča 
zavrsšila se obračunom naših domaćina s gladnim predatorima kao kod O.K. Korala u kojem ajkule nisu imale vremena, a ni teoretske šanse razmišljati o sklapanju primirja. Bez obzira na okolnosti u kojima smo se svi skupa 
zatekli, naše domaćine ništa nije moglo iznenaditi pa su to veče umjesto riba naše tanjure krasili predivno pripremljeni jastozi s vrlo ukusnim prilozima. Bila je to zabavna noć u vrlo ugodnom i prijatnom društvu starosjedioca ovog dijela atola.
Susret s obiteljima u Anse Amyotu bila je ne samo prava poslastica već i predivno saznanje o životu ljudi koji žive tako drugačije od nas. Već slijedećeg jutra Meermowe se otisnuo od plutače i zaplovio po vec odredjenom kursu prema Tahitiju.
““Što je ovaj život bez kuće?”, jednog dana zapitala je Atanua svog muža Oatea. On ustade, pozva božanske snage, te kaza svojoj ženi: “Večeras ću izgraditi našu kuću”. Na odabrano mjesto postavi dva stupa te ih nazva: “Ua Pou”. Zatim na stupove, s konopom od kokosovih vlakana priveže gredu i reče: “Ovo je Hiva O’a”. Podigavši trijem, te prednje i duge grede sve do stražnjih kamenih ploča, nasta “Nuku Hiva”. “S čime ćemo pokriti kuću”?, zapita Atanua. “S kokosovim palmama”, odgovorio je Oatea i napravi krov od devet dijelova, te mu podari ime “Fatu Hiva”. Da bi posao bio savršen Oatea je, prije zalaska sunca, iskopao rupu… “Vidim sliku svijetlu i pjenušavu”, viknu Atanua “To je Tahuata”, a zatim je dodala: “Čujem jutarnju pjesmu ptica”. “To je Mohotani”, odgovori muž. Oatea je radio i nije se zaustavljao. “Prikupit ću smeće i staviti ga u rupu”. To je “Ua Huka”. “Čuvaj se! Budi oprezan! Zemlja Muškaraca svijetla je”, uzviknula je Atanua. “To je Eiao”, odlučno je odgovorio Oatea””. …… I tako, malo po malo od ove uvrnute priče i magičnih proročanstava što su se provlačila kroz poglavlja vremena, nastalo je legendarno porodično stablo Marquesana na čijim granama Hiva O’a predstavlja glavnu gredu “Velike Kuće Bogova”, u današnje vrijeme poznate pod imenom “Vrt Marquesas”. U ovom, kao jednom od najudaljenijih mjesta na svijetu, kao u priči o Snjeguljici, sveukupno se smjestilo dvanaest otoka kao dvanaest patuljaka, od kojih je nastanjeno samo šest.
Da Hiva’Oa osvaja ne samo zvukom svog imena već i grlatih pijetlova, shvatili smo slijedećeg jutra kada nas je ranom zorom probudio “Pavarotti” svojim prodornim kuku sopranom. Još je uvijek bio mrak i tek što smo se na kočiji sreće dohvatili spavanja, začuli su se njegovi razarajući vokali, baš kao na Euroviziji. Sat vremena nije stao. I dok sam se pitala “zašto baš sad i kako pijetao zna kada da kukuriče”, po Peterovoj glavi vrzmao se pakleni plan, kako ušutkati pijetla u tri poteza. Uz smijeh i šalu bilo mi je jasno da spavanja više nema pa sam se ustala, skuhala kafu i 
izašla na palubu kako bih pogledom dotakla ovaj svijet u koji smo uplovili. Gledajući taj divlji otok sa strmim liticama i visokim grebenima pokrivenim bujnom džunglom, nije bilo sumnje da ćemo na ovom “zmajskom otoku”, u čije bi se šume mogao zaista smjestiti začarani svijet Grimovih Bajki, započeti još jednu nezaboravnu avanturu koja će nam ostati u dugom sjećanju.
Sunce se već naveliko diglo kad smo napustili brod i s dingijem se odvezli na obalu. Nakon 23 dana plovidbe trebalo nam je vremena da se ponovno naviknemo na kopno jer smo još uvijek bili pod dojmom valova i valjanja na moru. Teturali smo kao pijani Toma, dok nam se tlo naprosto ljuljalo i izmicalo pod nogama. Kako je vrućina postala nesnosna, bilo nam je sasvim normalno da prvo sjednemo negdje i rashladimo mozak u tom gorućem kotlu, a zatim razradimo plan našeg boravka. Međutim, okruženje u kojem smo se našli, za razliku od ostalih mjesta i luka u koje smo uplovljavali, bilo je 
veoma isprazno. Osim barake, u koju se smjestio ARC office, pumpne stanice i česme za pranje robe, nista drugo nije bilo za primjetiti. Ceste i kuće rijetko su se vidjele dok su se sela doimala skrivenim. Ipak, jedan od puteva pružao se u smjeru malog gradića Atuona, udaljenog oko pet kilometara od zaljeva gdje smo se usidrili, dok je drugi, nešto kraći, vodio u brdo do Hanakee Pearl Lođa. Dva pravca i dvije zanimljive priče. Kojim krenuti? Za početak, odgovarala nam je kraća varijanta, još samo da vidimo kako da se dovučemo do cilja. 
Bilo nam je jasno da se ovog puta nećemo voziti niti romobilom a kamoli autobusom, pa sam veselo predložila da pješačimo tih nekoliko kilometara do restorana, a potom beznadežno dodala…… “mislim, možda ipak ne”. Peter bi se radije baškario u naručju krokodila Korija nego što bi hodao po toj ubitačnoj vrućini. Nedugo zatim, vratili smo se do ARC-ove barake, pozvali hotel i naručili džip da nas pokupi.
Bila je to još jedna luda vožnja vijugavom cestom u “Flinstonsu” na oko 1200 metara nadmorske visine gdje su topla polinezijska dobrodošlica i nevjerojatna ljepota otoka postali epitetima kojima se može opisati naš posjet. S platforme bazena okruženog cvijećem, uz hladno posluženje bio nam je serviran i pogled na veličanstvenu planinu Temetiu, Bordelaisov kanal i mali Otok Hanakee. Gledajući u pravcu horizonta 
potpuno smo uživali u činjenici da se zapravo ništa ne može ispriječiti između nas i oceana. Prošetali smo vijugavom stazom te se spustili do bungalova okruženim padinama, strmim liticama i dolinama prepunih bugenvilija, ljiljana i jasmina. Gdje god da smo se zaustavili, osijećali smo neku čudnu pripadnost tom dalekom svijetu, za kojeg je i pisac “Moby Dika” vjerovao da je u ovom 
misterioznom lancu otoka Južnog Pacifika pronašao pravi raj. Riječi su bile suvišne, stoga smo šutke stajali diveći se tom prirodnom spektaklu koji je Meermowe’s Great Adventuru približio više nekoj bakinoj priči za laku noć nego stvarnosti na koju nas je podsjećala još jedino bukara hladnog osvježavajućeg piva. Teško da bismo uopće, tog dana, napustili ovo mjesto da se nije spustio sumrak, a sunce već 
uveliko objesilo na oštre planinske vrhove. Na brod smo se vratili kao posle osvajačkog gusarskog pohoda Jack Sparrowa, s osjećanjem apsolutnih gospodara ovog otoka.
S malenom lukom smjestilo se u dolini na vrhu Taaoa Zaljeva. Gledajući planinski masiv koji nas je okruživao, odmah smo pomislili da smo negdje na Alpama, dok se, nakon samo nekoliko minuta boravka na otoku, nismo okupali u znoju. Slijedeće jutro, naša istraživačka turneja odvela nas je u posjet njegovom centru.
kontinent i potpuno odričući se Evrope uronuli u Francusku Polineziju. Iako Peter i ja nemamo velikih sklonosti prema umjetnosti, nismo propustili priliku da zavirimo u Muzej “Paul Gauguin” kako bi saznali nešto više o njegovom životu i radu. Danas svatko zna za ovog slavnog slikara i njegova neprocjenljiva djela stoga nemam namjere da vas zamaram analizom njegovog stvaralaštva. Umjesto toga, ovdje bih otkrila neke zanimljivosti o manje znanom “Gauguinu kao čovjeku”, njegovom pogledu na svijet, 
veoma burnom i pomalo zbrkanom životu iz kojeg bi izdvojila ono sto mi se učinilo interesantnim, intrigantnim i avanturističkim, što i priliči jednom ovakvom putovanju. Paul je bio siromašni slikar koji je jedva spajao kraj s krajem. U potrazi za jednostavnim i prostim životom daleko od civilizacije, gdje bi mogao opstati na ribi i voću, stigao je ovde na Tihi Ocean, u carstvo mira i sunca. U tom 
primitivnom svijetu, Gauguin ili Koke, kako su ga nazvali otočani, Hiva O’u je učinio svojom novom “Kućom Užitka”, poznatu kao “Maison du Plaisir”, gdje je mnoge večeri, ispunjene glazbom, pičem i zabavom, provodio s mladim ženama. Nije bilo teško primijetiti da imamo još jednog zavodnika u Meermowe’s Great Adventuri”. Njegove najljepše slike vezane su za tijela mladih otočanki, a kad bi neka djevojka prvi put došla kod njega, on bi zavlačio ruku ispod njezine odjeće te bi uzviknuo: “Tebe svakako moram 
naslikati…” Imao je nekoliko žena i puno djece dok nedokazane sumnje upućuju i na skrivenu strast polinezijskog ljubavnika, prema muškarcima. Fantazija ili stvarnost, ne znam, ali nema sumnje da bi Gauguin u tom slucaju, nadmašio Simona Bolivara i Pabla Escobara zajedno. Posljednjih godina života, glavna inspiracija mnogim slikama bila je13-godišnja supruga Tehaamana, čijoj familiji je brak s 
bjelcem bila velika čast. Moram priznati da je umjetnost zaista čudna u svom stvaralaštvu, zar ne! Gauguin je umro u strašnim mukama od bolesti srca, tuberkuloze i sifilisa, kao pravi donžuan, baš onako kako “rokerski” poručuje u svojoj knjizi “Prije i Poslije”, “Upri svoje snage, upri ih uporno; trči, trči sve dok ti ne ponestane daha i umri ludo!… Razboritosti… kako si mi beskrajno dosadna!”. I na kraju, pitam se da li je 
Gauguin ikada uspio zadovoljiti svoj nemiran duh i zaista pronaći ono što je oduvijek tražio? Ništa manje interesantno i zanimljivo nije bilo u Kulturnom Centru-Hangaru “Jacques Brel”, koji se nalazi odmah preko puta Muzeja Gauguin. U njemu je, osim postera i tekstova pjesama, izložen “Jojo”, njegov mali avion, dvomotorac s kojim je prevozio lokalno stanovnistvo do 
Tahitija. Oba umjetnika su pokopana u svom polinezijskom raju, na groblju Calvaire, posljednjem počivalištu mještana i bivših misionara. Njihove grobnice nalaze se nedaleko jedna od druge s vječnim panoramskim pogledom, gdje se još uvijek pod palmama Marquesane mogu vidjeti Gauguenove boje i čuti Brelsova poezija.
U jednoj od sporednih ulica nalazi se Katolička Crkva. Bijelom bojom i jednostavnošću podsjeća na mexičku, stoga smo odlučili ući i pogledati elegantnu arhitekturu njene unutrašnjosti. Neposredno iza crkve nalazi se škola “Saint 
Anne”, čije dvorište krasi razgranata zelena krošnja velikog stabla. Malo je nedostajalo da ne zaronimo u tu debelu hladovinu i ostanemo tu do kraja života. Kakva vručina!!! Osijećali smo se kao u pretis loncu, samo što nismo propištali. Očito je bilo vrijeme za povratak, ali umjesto na brod, odlučili smo to posljednje popodne našeg 
boravka na Hiva O’i, iskoristiti brčkajući se u bazenu Hanakee Lodgea, gdje smo uživali u ljubaznosti naših domaćina i još jednom udahnuli svu tu ljepotu koja nas je okruživala. Istovremeno zadovoljni i tužni vratili smo se na brod. Nakon večere, ostali smo neko vrijeme sjediti u kokpitu, te uz toplu kafu veselo raspravljali o 
još jednom divnom iskustvu i utiscima koje ćemo ponijeti sa sobom. Već je bio mrkli mrak kad smo pogasili svijetla i umorni pošli na spavanje. Slijedeće jutro osvanulo je u znaku priprema za isplovljenje. I zamislite, niti jedan pijetao se nije zorom oglasio, možda ću vam jednog dana reći i zašto!!!!
Francuska polinezija nas je počela osvajati kao što smo mi osvajali njezine otoke. Hiva O’u smo napustili vjetrom punih jedara prelazeći preko 2.5 milje sirokog Bordelaisovog kanala, zvanog Ha’ava u Marquesanskom jeziku. Kurs nas je vodio u pravcu najmanjeg otoka arhipelaga, Tahuata koji se nalazio doslovno preko puta nas. Bio je to početak slobodnog krstarenja sve do Tahitija i Raiatee. Dan je bio idealan. Jedrili smo uz zapadnu obalu otoka uživajući u pogledu na strme litice prekrivene kokosovim palmama i ljepotu prirode što se skrivala u sjeni planine Mt Tumu Meae Ufa. “Izlazak sunca”, 
značenje je imena ovog predivnog otoka udaljenog oko 15 nautičkih milja od Hiva O’e, poznataog po izradi mirisnog ulja zvanog Mono’i koje se pravi od kokosovog ulja i rucno ubranih pupoljaka cvijetova tiare. Za nešto manje od dva sata, uplovili smo u 
Zaljev Vaitahu gdje smo se usidrili i pridružili nekolicini brodova iz naše grupe. Otok je pravo utočiste mira s prekrasnim plažama pokrivenim bijelim pijeskom. U ovom uspavanom raju bez ceste, sela, mobitela i i
nterneta, pisac bi mogao dovršiti roman, a romantičar beskrajno maštati. Peter i ja osijećali smo se pravim sretnicima što imamo brod i mogučnost da se nađemo baš ovdje. Nisam mogla odoljeti, dograbila sam kupaći i otplivala do obale dok je moj suprug ostao na brodu da presloži konope, a potom mi se i sam pridružio. Ovog puta 
nismo imali vremena za istraživanje otoka i njegovih atrakcija, pa smo naš veoma kratak boravak iskoristili za maximalno uživanje u šetnji i igri po plaži, a mirno sidrište, kao pravi mornari za čiščenje prljavštine duž vodene linije broda.
Marquesane, Nuku Hiva. U mitologiji, ona p
stignemo na odredište. Uvala u koju smo se usidrili u ranim jutarnjim satima, ostatak je kratera vulkana čiji se vrhovi i padine obrasle stablima mimoze i drugim 
podsjećalo na Shekespearovu ljubavnu romansu kroz koju se moj suprug, kao Romeo penjao ruzinavim skalinama umjesto razgranatim bršljanom. U tom zanosu propustio je ono najvažnije, susret s Julijom, 
pošto je na molo stigao prije mene. “ Tipicno za romanticare dvadesetprvog stoljeca”, komentirala sam I uzdahnula “ O Romeo, Romeo”. Na pristaništu je vladala uobičajena živost koju svake godine, ne samo na ovaj otok, sa sobom donese ARC-ova flota. Ukusna jutarnja kafa, besplatan internet i predivno okruženje, što poželjeti više za startati dan nakon plovidbe.
Taioha’e je vrlo simpatičan i miran gradić smješten u podnožju visokih planina. S izrazito francuskim ambijentom, elegantno se pruža duž sunčane obale u obliku polumjeseca. Krase ga ljubazno stanovništvo, raznoliki pejzaži i tropsko cvijeće koje cvjeta posvuda. Središte grada bilo nam je lako istražiti pješice jer je sve nekako bilo na dohvat ruke, banka, 
pošta, trgovine i umjetnički centri. Iz tog razloga željeli smo krenuti što prije kako bi izbjegli vručinu-ubicu stoga smo prvo otišli na market, odmah preko puta pristaništa, koji se osim nedjelje otvara svakim danom u šest sati u jutro i zatvara oko tri popodne. Većina ljudi na tržnici, prodavali su razno voće i povrće koje raste u 
njihovim dvorištima. Bilo je tu svega, od vanilije, đumbira, manga do različitog cvjetnog grmlja. Najveće kolekcije zanatskih proizvoda od drva i kamena među otocima Marquesane, nalaze se upravo ovde na Nuku Hivi, gdje su komadi sandalovine, ružinog drveta i vulkanske stijene, pretvorene u 
prava umjetnička djela. Polinezijska tkanina s puno cvjetnih dekora za izradu saronga, haljina i zavjesa, također je bila dijelom šarenila gradske ponude. Na svakom koraku sretali smo grupe žena u izradi tradicionalnih 
košara i zdjelica od palminog lisca i kokosovog oraha koje se, izmedju ostalog koriste za serviranje jela. Mirisi tune s kokosovim mlijekom, divlja svinja kuhana u 
polinezijskoj pećnici i druga jela sa žara, ne samo da su opijali i izazivali vibracije u stomaku, već su u punom smislu riječi oslikavali market onakvim kakav on zaista treba da bude.
U druženju s ovim divnim ljudima shvatili smo da je Taioha’e grad zanimljivih priča. Putem jedne od njih, već slijedećeg trenutka krenuli smo i mi. Naime, u Dolini Teau, na udaljenosti od petnaestak minuta pješačenja od tržnice, nalazi se Katedrala Notre Dame. Podignuta je na svetom mjestu drevnih Marquežana i izgrađena od drveta i kamenja donesenog s šest naseljenih otoka arhipelaga. Ova bajkovita građevina 
sastoji se od dva zvonika spojenih zidom koji se koristi kao dio ulaza u katedralu, u cijoj se unutrašnjosti nalazi nekoliko lijepih drvenih rezbarija s vjerskom tematikom. Jutarnje službe se održavaju samo nedjeljom uz harmoničnu muziku i gromoglasno pjevanje koje se može 
čuti sve do rive. Nažalost bio je petak, pa smo ovo rijetko lijepo iskustvo morali ostaviti iza nas.
Šetajući duž obale, omamila nas je neka tropska uspavanost koju je kroz predivnu krošnju drvoreda, donosio prijatan povjetarac s mora. Riva i njezine crne 
plaže su idealno mjesto za uživanje u pogledu na zaljev i zalazak sunca. U središnjem dijelu nalazi se Temehea Tohua, dom predaka kraljice Vaekehu koja se smatrala posljednjim poglavarom Taioha’e. Udajom za drugog poglavicu, uspjela je ponovno ujediniti nedoć podijeljeno pleme. Tohua je bila velika pravokutna platforma okružena platoima, a koristila se za ceremonije i 
sastanke. Mjesto obiluje nekolicinom tikijevih statua s fascinantnim detaljima, velikim očima, izduženim glavama s mješavinom malih i ogromnih tijela. Moglo bi se reći da su izgledali kao vanzemaljci. Gledajući ovako izobličene statue, pitali smo se što su umjetnici tog vremena željeli prikazati?
Nedaleko pristaništa, na vrhu brežuljka iznad zaljeva, izgrađen je ogroman Div Tiki zvani Tuhiva. Još jedna zanimljiva priča dvanaest metara visoka što objedinjuje povijest Nuku Hive. Nekada je ovo mjesto bilo sastajalište lokalnih plemena. Pocetkom 19. stoljeća, u bezuspješnom osvajanju pacifičkog carstva, Amerikanci su izgradili malu tvrđavu “Fort Madison”, koju su sredinom stoljeća preuzeli Francuzi i promijenili ime u “Fort Collett”. Mjesto je napušteno krajem stoljeća i prepušteno Tuhivi, zaštitniku pomoraca, da ih dočekuje s dalekih putovanja i štiti u polinezijskim vodama.
očaran njome. U to vrijeme tetoviranje se izvodilo pomoću sužene životinjske kosti kojom se uguravala tinta ispod kože, te tankim linijama ocrtavale različite figure na stražnjici, bedrima i leđima. Danas muškarci i žene oslikavaju svoja tijela od glave do pete i vjerujem da je većina istetoviranog dizajna preslikana s dijelova Tikija. Povratkom na pristanište završio se naš obilazak grada, još samo da ateriramo u dingy i krenemo na brod. Ostatak dana proveli smo u vrlo ugodnoj atmosferi proučavajući pomorsku kartu polinezije i vremenske uvjete.
ruku vraćali na pristanište i kiša naprosto sručila na nas. Uzalud smo pokušavali da se sklonimo u kafić prepun ljudi. Djelovalo je kao da će padati cijelu vječnost, pa smo se odlučili vratiti do hrpe namirnica koje su ostale ležati nedaleko ljestvi. Zapravo, bilo nam je sve jedno, ionako smo pokisli do kože. Roba se slijepila za nas kao folija za sendviče, izgledali smo kao pokisli pacovi. Da li su se niz oči slivale suze od s
vjerujem da je ova nasa romansa prevazišla Shakespearea i to sve sa bršljanom i balkonom. Zatrpani stvarima, uz grohotan smijeh i zvuk pente, prkosili smo kisnim kapima i lagano se približavali Meermoweu.
Uobičajeni sastanak svih sudionika regate i ARC-a bio je zakazan tog popodneva oko pet sati u velikoj hali gdje smo se upoznali s mapom i svim detaljima vezanim za naše daljnje putovanje do Tahitia. Svečana večera s nekoliko vrsta polinezijskih 
jela te tradicionalni plesovi bili su dijelom bogate organizacije naših domaćina. Zaista, pravi spektakl za oči i uživanje za dušu.
plućima zaplovili prema Otočju Tuamatu.
otvarajući stranicu jedne nove priče duge tri tisuće milja, s kojom želim da počastim sve naše drage i vjerne sljedbenike kao i one koji su odlučili to postati. Naše najduže putovanje bez kopna često je bila tema našeg razmišljanja i razgovora još u vrijeme starta Meermowe’s Great Adventure. Bilo je to vrijeme kada smo slavili prvih, uspješno prevaljenih, trideset milja u Jadranu i osijećali se kao da smo oplovili, ništa manje nego Rt Dobre Nade. I baš zato, putovanje od Galapagosa do French Polinezije, tog trenutka u našim očima i nadasve sretnom svijetu, bilo je nepojmljivo. Naš mozak, bio je isuviše mali da bi ovaj impresivan broj shvatio drugačije nego običnu brojku s puno nula. Usprkos svemu, nije bilo vrijeme da se zamaramo tom složenom matematičkom funkcijom s više nepoznanica s kojom smo se trebali suočiti u dogledno vrijeme. Jednostavno smo se prepustili pomorskom iskušenju i uživanju dok su odgovori i rješenja, tokom plovidbe, dolazili i sami. Bili smo sigurni da ćemo do French Polinesije biti potpuno fizički i psihički spremni da se uhvatimo u koštac sa svakom nastalom situacijom i vremenskim uvjetima u periodu od 23 dana. Zato učinimo to zajedno i savladajmo izazov ove najduže dionice puta koja će vas možda odvesti do zemlje vaših snova, jer na kraju ovo je i vaša avantura.
Galapagos smo napustili punim jedrima nešto prije ručka. Jedrilice su se polako udaljavale jedna od druge i nestajale na horizontu. Dan je bio sunčan, topao i idealan za jedrenje. Koristeći krmeno-bočni vjetar, kurs nas je vodio prema jugozapadu. U očekivanju njegovog pojačanja, prikupili smo bimini kako se ne bi pokidao tražeći zadovoljstvo i zaštitu od sunca u skučenoj hladovini ispod solarnih ploča, što se pretvorilo u smiješnu i zabavnu igru. Na kraju, osvajanje te nadasve prijatne i rijetke oaze u kokpitu, završila se pod kišobranom. Neodoljivi burgeri, čiji mirisi su se širili iz kuhinje, ubrzo su nam se osmjehivali s pladnja, govoreći na svim jezicima o uživanju u svakom segmentu našeg putovanja.
od oko 20 čvorova. Tog trenutka nismo ni sanjali da će se vrijeme u našem akvatoriju, poigrati s nama i već oko pet sati popodne utihnuti i potpuno usporiti naše napredovanje. Nestabilan vjetar bio je “toliko jak” da se kazaljka na vjetromjeru okretala u svim pravcima, dok je rolo Genova bespomoćno visila na pramcu kao kuhinjska krpa. Nismo imali izbora, prikupili smo jedra, upalili motor i nastavili dalje, ploveci u sumrak uz predivan zalazak sunca. To veče, noćnu smjenu započeo je moj suprug, dok sam ja bezuspješno pokušavala utonuti u san. Priprema za spavanje na brodu, a naročito u plovidbi, vrlo je jednostavan proces. Umijesto u krevetu, spavaš na foteljama u salonu. Nema presvlačenja u piđamu jer moraš biti spreman za hitno iskakanje u kokpit. Mozak ti je u konstantnom pogonu, a jedno oko otvoreno. Zubi se peru samo iz zdravstvenih razloga, a kad se napokon žurno domogneš horizontale, kako ne bi 
izgubio niti jednu minutu zasluženog odmora, za uši ti se zalijepi mala noćna muzika brodskog motora. Pokušaj da zaspiš je mukotrpan ali ostvariv, ako nikako drugačije onda uz staru provjerenu tehniku brojanja ovaca. Na kraju svega tužno shvatiš da ti je vrijeme isteklo, a stado ostalo neprebrojano. Da se nisam ustala da zamijenim Petera, Meermowe bi se pretvorio u Nojevu Barku. Noć je protekla mirno i bez problema. Ranom zorom, dobili smo nešto vjetra jačine 5.5 bofora, pa sam raširila jedra i ugasila motor. Brzina kojom smo se kretali, automatski je pala na 2.5 čvora te obečavala da ćemo na Marquesas Arhipelag stići do kraja godine, a ako uspijemo postići 4 čvora mogli bi biti ravni Nicki Lauderu, vozaču formule 1. Istina, očekivali smo ovakvo zatišje na ovoj dionici puta ali ne tako brzo, tek nekoliko sati posle isplovljenja. 
Motorirati ili ne, bilo je pitanje na koje niti Hamlet ne bi znao odgovoriti, jer dužina puta koja je stajala pred nama upozoravala nas je da moramo voditi računa o potrošnji goriva. Nismo htjeli riskirati, stoga smo odlučili čekati vjetar. Bio je to interesantan start i jedno novo iskustvo koje nismo imali prilike doživjeti na Atlantiku. Prema vremenskim izvještajima, koji su stizali mailom preko Iridiuma, sve je ukazivalo da se moramo kretati kursom još južnije nego što smo planirali kako bi došli u područje vjetrova. Vremenski uvijeti, tih prvih dana našeg najdužeg putovanja bez kopna, nisu se puno razlikovali. Slabi vjetrovi što su se pojavljivali u 
terminima, bili su prava radost. Špinakera nismo imali stoga smo se poigravali s jedrima, tangunom i bumom. Zatezali smo ih i otpuštali ne bi li uhvatili bar malo vjetra. Kazaljka brzinomjera, još uvijek, nije prelazila 3 čvora što je potvrdilo Galileovu teoriju da se ipak krećemo. Napredovali smo polako u slow motion verziji kao crv u kupusu, dok se nismo ponovno, u ranim popodnevnim satima, kao Pepeljuga posle ponoći, pretvarali u zatočenike apsolutnog zatišja.
Moj suprug i ja, funkcionisali smo dosta dobro u toj neizvjesnosti što se, daleko od realnog svijeta na koji smo navikli, mogla produžiti na cijeli tjedan i pretvoriti u pravu agoniju. Svjesni situacije, prepustili smo se maksimalnom uživanju prirodnog okruženja u kojem smo se zatekli, kao i svemu što nam je padalo na pamet, kako bi sačuvali snagu duha i dobro raspoloženje. S pozornice najvećeg vodenog teatra na svijetu, zabavljali su nas delfini i morske medvjedice svojim spektakularnim 
akrobacijam i penzionerskim izležavanjem na morskoj površini. Dok su ptice ronci i leteće ribe ostali vjerni sebi i svojim ulogama u zatvorenom krugu goniča i bjegunca, noćna premijera svjetlećih planktona, izvodila se pod okriljem tame uz razigrano biserno svjetlucanje. Bio je to pravi raj za oči kojim smo punili naše baterije. Na Peterovo zadovoljstvo, zatišje sam iskoristila i za kulinarske gušte, pa sam tropske noći upotpunjavala romantičnim večerama serviranim uz svijeće i dobro vino, što je u drugim okolnostima bilo nezamislivo izvesti. Pored svakodnevnih brodskih obaveza, vrijeme smo skraćivali zanimljivim sadržajima naše pomorske škrinje. Filmovi, muzika, 
igra, sve se to nalazilo u toj bogatoj zabavnoj riznici, iz koje se moglo štošta saznati i naučiti. Pravi fun za nas, bilo je otkriće životnog mota drevnog naroda izgubljenog grada Timgada. “Lov, kupanje, igranje i smijeh, to je život”, stajalo je uklesano u njegovim zidinama. Ovoj misli, u kojoj nije bilo teško prepoznati sebe, ja bih još nadodala “…i jedrenje na vlastitom brodu s dva točka, …….”. Vjerujete li i vi da je postojala neka tajna veza među nama, u trenutku kad smo podigli sidro Meermowe’s Great Adventure? I tako, migoljeći i plutajući kao mala plastična barka u bunaru, 
Meermoweu je s fascinantnim zalascima sunca polako ali sigurno, iz noći u noć, tonuo u tamu u kojoj su njegova poziciona svjetla, kao na pustom otoku bila jedina lanterna života.
što nam treba, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, jer kad koža počne da svrbi vrijeme je za akciju i pustolovine. Putovanje se nastavilo u sjajnom raspoloženju, u znaku banana, što su na dohvat ruke visile u kokpitu i magarećoj galami naše slatke posade Dina i Pipa. Cak ni buku motora više nismo registrirali, plovili smo, a to je tog trenutka bilo najvažnije. Tokom noći, šest prelijepih bijelih albatrosa sletilo je na palubu da se odmore i prikupe snagu, te ranom 
zorom nastave dalje. Gledajući ih, sjetila sam se Dalmacije i Splita. Na južinu, kad se galebovi sjate u parkove, na rivi ili bilo gdje na kopno uz obalu mora, stari dalmatinci i ribari bi znali reći “dolazi neverin”. Baš zbog tog instančanog špurijusa, kojeg posjeduju, pomislila sam da su naši dragi prijatelji samo upozorenje na vremenske promjene koje će nam ubrzo promijeniti ritam. Nevjerojatno koliko sam bila u pravu. Doduše, juga nije bilo, ali na naše veliko iznenađenje, tog jutra, u našu priču uletio je krmeni vjetar od 15 cvorova. Ugasili smo motor i raširili jedra. S brzinom 7 bili smo ponovno u formi. Kakav užitak! Napokon smo dobili ono o čemu sanja svaki jedriličar. Iskoristili smo situaciju i zabacili najlone kako bi se okušali u ribolovu. S ponosom smo bodrili Meermowe, radovali se svakoj prevaljenoj milji i imali jednu jedinu želju, samo da potraje. Ali ipak… sve je ukazivalo na suprotno. Vjetar jačine 6, postao je nestabilan u smjeru i snazi. Više ga nismo imali nego što je bio od koristi. Jedra su totalno izdušila, dok su mamci za ribe postali obične limene varalice. Usli smo u područje jakih struja. Brzina kretanja 0.1. Kazaljka na pokazivaču vjetra počela je da divlja. Zbog isuviše male brzine, kormilo je otkazalo poslušnost pa su nas valovi okretali i ljuljali na sve strane. Meermowe je stajao na mjestu. Odlucili smo prikupiti jedra i udice te ponovno upaliti motor samo za jedan sat i vidjeti da li ce se nesto promijeniti. I zaista, promijenilo se ali u krivom pravcu. Baš onda kad ne treba, pojavi se neka nevolja. Balansirajući na palubi, dok je skidao tangun s genove, Peter je nagazio na jedan od prozora te ga polomio. Vidjevši što se dogodilo, odmah sam sišla u potpalublje i na poklopac heča navukla dvije deblje 
kese za smeće, pošto su se tamni oblaci već nadvili nad nas. Sekunde su bile u pitanju jer je kiša već počela padati. Weepeee, ostali smo suhi. U protivnom mogli bi mirne duše pjevati, moju omiljenu pjesmu B.J. Thomasa, “Raindrops Keep Falling on My Head” ili u prevodu “Kišne kapi i dalje padaju na moju glavu”. Uključili smo automatski pilot te poput Roka i Cicible, zavukli se pod tendu, dublje u kokpit. Bez obzira što moj suprug kišu smatra idealnim vremenom za spavanje, ona je zapravo, vrlo romantična i mistična. Neki ljudi ne vole kišu kao što je i moj otac nije volio, ali bez obzira na to, vjerujem da su mnogi od vas, bar jednom, uživali u kišnom ugođaju boraveći na plaži, u ribolovu ili pak šetajući obalom mora jer kad pada kiša, priroda i sve sto vas okružuje, pa čak i kišobran koji držite u ruci, poprima jedan novi, neopisivi oblik. Sunce i pljuskovi u koje smo uplovili, periodično su se smjenjivali dok na kraju, u popodnevnim satima, nisu ostali za nama i zajedno s vjetrom potpuno iščezli. Bila je to vrlo zanimljiva tuš terapija. Kazaljka na mjeraču goriva pokazivala je da je ¼ dizela 
već potrošena. Koristeći zatišje, s prvim rezervama nadopunili smo tank i još neko vrijeme motorirati jer je bilo vrlo vjerojatno da nećemo proći bez bar još jedne žestoke nevere. Ucrtavajući položaj na pomorskoj karti, odmah smo zaključili da se nalazimo u području povećane magnetne devijacije s velikim odstupanjem magnetnog kompasa od GPS-a. Iz tog razloga, pravac koji nas je vodio u lov na stabilnije vjetrove jačine 11-18 cvorova, kao na dobro skrivene tartufe, odredili smo prema GPS-u. U protivnom, kurs po magnetnom kompasu, odveo bi nas čak sto milja južnije od krajnje destinacije. Službena komunikacija, tokom plovidbe, odvijala se redovno preko SSB-a. Tokom jutra i večeri, izvještavalo se o poziciji svakog broda u floti, općem stanju posade i eventualnim problemima na brodu. Na kraju, sve je ukazivalo na to da ćemo, kao šlag krema na tortu, na Hiva O’u stići posljednji, što nas 
uopće nije zamaralo. Uz ugodno provedeno veče još se samo jedan, veoma topao i sparan dan primakao kraju. Da upravo tako, primakao kraju ali ne i završio, jer nova oluja u koju smo uplovili tokom noći na prelazu iz šeste u sedmu paralelu, matirala nas je u tri poteza. Dok je kiša nemilice padala, zastrašujući zvuci gromova i munja odjekivali su u noći i parali nebo. Bila je to jedna čudna mješavina strave i ugodnosti, uživanja i nelagode te sukob vjerovanja i ubijeđenja da je kiša prava idila ili barem jedna njezina verzija. Kako bilo, neverin smo pregrmili te uz vjetar do 18 čvorova, punim plućima nastavili dalje. Život pod jedrima postao je, na neki nacin, naša životna filozofija i totalno uživanje pa cak i u ekstremnim uvjetima.
iznenađenje, bila je to najizazovnija i najluđa sezona do tada. Bez obzira na neuspjehe koje smo imali, dvije predivne sabljarke zakačene na jednom štapu; sudar “leđa o leđa” s Peterom u istovremenoj borbi s nepoznatim monstrumima i dva najlona, te ogroman merlyn, čija glava je opisivala ribu preko sto kila, postali su dijelom naših najuzbudljivijih priča iz morskih dubina. Da iluzija nije samo dio 
mađioničarske predstave potvrdio nam je i “Baksuz Gile”, ptica ronac, naš legendarni junak koji se, u potrazi za ručkom, zakačio na udicu. Uuups, kakav peh. Skakutao je jadni Gile preko valova, ronio bez boce i peraja dok ga nismo izvukli van. Shrvan od bola, s čupicom nevoljko obješenom preko glave i kolutavim očima kao na bingo mašini, izgledalo je kao da je sišao s rollo coastera. Kad je došao sebi vratili smo ga moru i još neko vrijeme pratili pogledom dok nije ponovno zaronio. Vjerojatno se sjetio da je pola sata prije krenuo po ručak.
Putovanja otvorenim morem izazov su za svakog jedriličara. Nepredvidiva su i puna dokazivanja samog sebe, svojih granica i mogučnosti. Oni mijenjaju životne navike, naša razmišljanja i pogled na svijet koji nas okružuje. Nova iskustva zasjenjuju stara, komplikovano postaje jednostavno, a nemoguće se pretvara u moguće. Sve što se radi na brodu prilagođava se trenutačnim uvjetima i obavlja 
na najbolji mogući način, što ovakvu avanturu, zapravo čini zanimljivom, interesantnom i posebnom. U toj bezgraničnoj slobodi duha i pokreta, nismo birali sredstva za ostvarenje cilja. Morsku vodu koristili smo za sve osim za piće i kuhanje. Tih dana, prvi put u životu oprala sam robu u morskoj vodi pa smo sami sebi mirisali na slane srdele i dobro vino.
Vrijeme nam je relativno brzo prolazilo. Svaki trenutak na brodu predstavljao je dodir sa svim elementima prirode. Jutra smo dočekivali uz mnoštvo malih lignjica i letećih riba što su ih valovi, tokom noći, izbacivali na palubu ostavljajući ih u nemoći da se vrate moru. U druženju s knjigom i osvježavajućim napitcima, naprosto smo se prepustili tišini i uživanju u jedrenju. Ubrzo smo promijenili vremensku zonu pa su nam dani 
bili sve kraći a noci sve duže. Noćna dežurstva odužila su se u nedogled i završavala s čačkalicama u očima. Prelaskom 112 meridijana, približavali smo se polovini puta do French Polinezije. Život na brodu tekao je uobičajeno i pod kontrolom sve dok nije počelo lagano kišiti. Novi ciklus vremenskih promjena blago se poigrao s nama ističući svoju apsolutnu nadmoć. Još smo jednom bili izloženi jakom udaru vjetra i valova što su naglo zaokrenuli pramac broda u lijevo odguravajući wind-pilot iz kursa. Tog trenutka dobili smo ubrzanje. Kazaljka mjerača brzine popela se na 10 čvorova. Meermowe kao da je dobio krila. Istina, nije dugo trajalo ali iskustvo nam je govorilo da moramo intervenirati, smiriti strasti i skratiti jedra. Prije zalaska sunca kiša je prestala, a mi, 
osamljeni u plavetnilu oceana, putovanje smo nastavili uz krmene vjetrove i niske zrake sunca što su probijale rub olovno-sivog horizonta.
Prvu polovinu puta pregazili smo u jutarnjim satima slijedećeg dana, što je svakako bio povod za slavlje. Uz tiramisu kolač i predivan miris kafe bacilli smo bocu s porukom u more te uplovili u treći tjedan našeg najdužeg putovanja bez kopna. Dok su krmeni vjetrovi, ugodno vrijeme i konstantan napredak postali redosljed našeg svakodnevnog života, neverini kao da su se odmarali negdje daleko od nas. Doimalo se, da ovu dionicu puta plovimo nizbrdo i da milje prevaljujemo znatno brže. “Ako se 
ovako nastavi, na Marquesas Arhipelag mogli bi uploviti za nešto više od tjedan dana”, viknuo je Peter iz potpalublja nakon ucrtavanja pozicije. Zvučalo je to fantastično, kao da smo pred samim vratima, pa uzbuđenje i radost nismo skrivali. U duši smo živjeli s morem, s jedrima i za jedra. Česte posjete dupina i kitova bile su pravo osvjezenje, a ribolov ispušene priče i čisti snovi. Svaki pokušaj da ulovimo nesto, bio je promašaj, kao u Sinjskoj Alki kad se pogodi “u ništa”. Moguće je bilo zakačiti odbačenu kantu prije nego ribu. Usprkos svemu, svakodnevno su se najloni 
zabacivali u more u nadi da ćemo do kraja ipak ostvariti naš san o tuni “stokilašici”. I tako, pelazeći 124 meridijan, bili smo sve bliže završnoj liniji i “ludilu” koje nas je snašlo tri dana prije uplovljenja u French Polineziju. Novi nagovještaj jakih udara vjetra do 35 čvorova u sekciji “H”, kojom smo se kretali, nisu nas toliko uznemirili, koliko nas je uzbudio prodoran zvuk najlona. U posjet nam je stigla, ni manje ni više, nego draga nam gošća, tuna.
Ova dramatična priča započela je tog sasvim običnog jutra, za vrijeme doručka. Napokon, željno očekivani i dobro poznati zvuk, kao grom iz vedra neba, naprosto je prostrujao zrakom parajući uši. Odgurnuvši kafu od sebe, Peter je odmah skočio i zgrabio štap te ga zanio oko nosača solarnih ploča, kako bi zaustavio luđacko odmotavanje najlona. Očekivali smo ponovni gubitak kompletne udice, što se, u borbi s montrumima, često događa. Nebiste vjerovali kao i mi sami, spula se zaustavila na samom kraju. U prvi mah sve je stalo, gotovo smo pomislili da je ljepotica utekla. Nekoliko sekundi, zbunjeno smo buljili u daljinu, a potom je nastala opća jurnjava. Po ponašanju i otporu kojeg je riba pružala, shvatili smo da se radi o težoj i dobro zakačenoj tuni s kojom nećemo tako lako izači na kraj. Ta sirova snaga vladarice dubina, podigla nam je adrenalin do same iznemoglosti. Borba je trajala dva i pol sata, nakon čega su nam se tresli mišići u rukama, a bogami i njezine peraje. Na kraju, na pola mrtva od umora, na dohvat ruke, tuna je nepomično ležala na površini mora. Bilo je šokantno gledati je, imala je preko sto kila. Dovukli smo je do stepenica i u procesu izvlačenja uslijedio je drugi šok. Uvjerljivo odglumivši svoju nemoć, u jednom trenutku, zadnjim snagama snažno se trgla i otkinula od najlona. Držeći prazan štap u ruci, nismo mogli vjerovati svojim 
očima. Još nekoliko sekundi ležala je tako nepomično dok smo se lagano udaljavali od nje, a potom nestala u dubini. Peter samo što nije skočio za njom. Bolno smo se pogledali i nasmijali. Dovraga, bili smo tako blizu a tako daleko. Zapravo, htjeli smo se samo slikati s njom i vratiti je u more. Da je barem znala, tko zna možda bi se predomislila! Sat vremena kasnije, ulovili smo plavorepu tunu 15.5 kilograma tešku, a dan prije uplovljenja u zamrzivač smo ugostili vrlo ukusnu ribu Wahoo i tako zaboravili na naš veliki neuspjeh.
je bilo gledati tako prepuštene vjetru u njihovom mirnom i sigurnom letu. Kad bih znala sve jezike svijeta, vjerujte mi, ne bih bila u stanju opisati sreću i ponos kojima smo bili ispunjeni dok nas je Meermowe nosio prema cilju. U Uvalu Atuona, autentičnog otoka Marquesas Arhipelaga, Hiva O’a, uplovili smo u večernjim satima gdje smo se pridružili našoj grupi. Na sidrište Taha Uku, pod zvjezdanim nebom French Polinezije, tog trenutka, bačeno je i posljednje ARC-ovo sidro.
Priča je došla do kraja, a da li je kraj zaista novi početak ili jednostavno običan kraj, reći ćete mi vi sami u slijedećoj avanturi.
Isabela je najveći otok Galapagosa i još jedan od bisera Arhipelaga. Lako je prepoznatljiv jer svojim oblikom sliči morskom konjicu. Na udaljenosti od preko sto milja, plovili smo 
jedan dan u vrlo ugodnoj atmosferi, razglabajući o neobičnim pričama koje smo pokupili na San Cristobalu. Jedna od najiteresantnijih bila je o “Usamjenom Džordžu, nekada najstarijoj gigantskoj kornjači staroj oko sto godina. Bio je posljednji preostali mužjak te vrste, kojeg su znanstvenici jedva natjerali na sex kako bi se produžila njegova vrsta. 
Prema njihovoj ocijeni Džordž je bio u samom vrhuncu sexualne moći ali, na žalost, nije pokazivao interes za očinstvo, pa je ostala samo nada da će Džordž jednog dana ipak postati sredovječni otac. Živio je na Otoku Pinta i kao najusamljenija životinja na planeti, dobio je zasluženo mjesto u Ginisovoj Knjizi Rekorda. Kasnije je prebačen na Otok Santa Cruz gdje je u Centru za uzgoj, preminuo. “Kad bih ja bio u sexualnom usponu u stotoj, ne bih se ni ja zamarao potomcima”, bio je Peterov komentar, “čak šta više, otvorio bi 
harem i živio u njemu kao sultan”, dodao je s velikim osmjehom. Jadni Džorž, ubio ga sex u najboljim godinama. Da nije bilo toga, možda bi doživio još koje desetljeće duže. Noć je bila predivna, romantična i puna uživanja, sto je Peter prihvatio s velikom dozom opreza s obzirom na Džordževo iskustvo.
Na sidrište malog ribarskog mjesta Puerto Villamil, uplovili smo oko deset sati u jutro. Na samom ulazu, primjetili smo da je uvala mirna i zaštićena te ispunjena podvodnim grebenima i plićacima. Do pristaništa “Embarcadero” i malog restorana “Club Nautico” mogli smo doći dingijem, ali radije 
smo koristili taxi usluge, kako bi izbjegli komplikacije kroz vijugavi i vrlo zahtjevan vodeni labirint. “Zašto komplikovano kad može jednostavno”, bio je naš moto, pa smo se elegantno 
iskrcali na doku i laganom šetnjom uputili prema gradu. Puerto Villamil se smjestio usred idiličnih pješčanih plaža koje se protežu njegovom obalom. U jednom od niza ugodnih restorana 
pokupili smo neke informacije o samom gradu. Prvo što smo otkrili u njegovoj neposrsednoj 
blizini, bio je park s boćatom vodom i flamengosima nazvan “Flamenco Park”. Gledajući plamenasto-ružičastu boju perija, 
tih izuzetno lijepih močvarnih ptica, bilo je kao da gledamo u raj. Interesantne su i sramežljive prirode i zato smo ih 
mogli promatrati i slikati samo s distance. Zbog kratkog ostanka, mega cijena i sparine, Isabelu nismo istražili kao što smo zamislili. Katastrofalna vrućina zatvorila nam je vrata pred odlaskom na 
šest milja široki krater Sierra Negra, najaktivnijeg vulkana na Galapagosu. Bila je to vruća priča bez smisla koja se pretvorila u Hamletovsko pitanje “uraditi to ili ne”. Prikovani za prijatnu 
hladovinu restorana, odgovor smo pronašli u hladnom pivu, smijehu i druženju. Vjerujte nije bilo teško. Na kraju i to je trebalo doživjeti. Nakon 
vrlo ugodne večeri, počeli smo se pripremati za nastavak putovanja i susret s novim ljepotama i uzbudjenjima. Ostavljajući Puerto Villamil u brazdi Meermowea, Isabelu smo napustili u pravcu Otoka Santa Cruz, smještenog u centru arhipelaga.
na valovima, svoje mjesto našli smo između izletničkih brodova i drugih modernih skitnica pod jedrima. Bili smo uzbuđeni jer smo znali da ćemo uskoro napustiti ovaj jedinstveni prirodni park na svijetu i započeti naše 
najduže putovanje bez kopna, do French Polinezije. Boravak na Galapagosu, nakon Cristobala i Isabele, postao nam je nekako rutinski, stoga smo, ne gubeći vrijeme odmah naručili taxi te se odvezli do grada. Pod okriljem ekvatorskog sunca, na molu su nas dočekali dobro poznati predstavnici životinjskog svijeta, 
morski lavovi i iguane. Puerto Ayora je nadasve uredno i vrlo prijatno mjesto. U 
luci i na rivi vladala je prava živost, što i nije neuobičajeno za mala primorska mjesta. Ulična 
trgovina odvija se na temperaturi većoj od 40*. Klima uređaji se viđaju samo u snovima a cijene uopće nisu sramežljive. Ribe ima u izobilju i veoma je jeftina. Jedini kojima nije loše u tom okruženju, bili su 
pelikani. Pitomi su i izvanredno se slažu sa ribarima. 
Prošetali smo uokolo i pronašli manje trgovine s hranom i tržnicu gdje smo, dan prije odlaska, napravili sitnu nabavku. Nisam propustila priliku i da se ošišam u prvom frizerskom salonu na 
koji smo naišli. Mnogobrojni italijanski restorani bili su pravo iznenađenje za nas. U svakom slučaju, zaustavili smo se u jednom od njih prije povratka na brod. Za razliku od skupog vina, pivo je 
krasila loša kvaliteta pa smo s voćnim koktelom završili veče. Omiljena Nachos večera, pripremljena na brodu, bila je više 
nego pogođena. Mexički krekeri, uz koje smo ugodno časkali o daljnjoj plovidbi, govorili su sedam jezika. Do odlaska na spavanje proučavali smo pomorsku kartu, satelitsku navigaciju, vremenske uvijete te pravili strategiju i organizaciju daljnjeg putovanja. Kao i 
obično, u tome su nam pomagali Dino i Pipo. Meermowe je bio u top formi za žestoki ritam jedrenja. “Još samo
stoga smo posljednji dan na Santa Cruzu posvetili Tortuga Zaljevu. Jutro je osvanulo u velikom uzbuđenju, strci i izvanrednom raspoloženju. Simpatičnom metežu doprinjeli su Dino i Pipo koji su odlučili poći s nama.
Ova uvala, zbog svoje ljepote, jedna je od najpoznatijih na Santa Cruzu. Udaljena je oko četrdesetpet minuta pješačenja od centra grada. Vijugava kamenita staza okružena kaktusima, palo santo i 
matasarno stablima, vodila nas je do prostrane obale koja se elegantno utapa u Tihi Ocean. Bilo je vruće i bez vjetra kao u pećnici na 350* bez fena. Dok smo se Peter i ja rashlađivali vodom iz 
boce, kako se poput sladoleda ne bi rastopili, Dino i Pipo su zaronili duboko u hladovinu ruksaka. Na kraju, mukotrpna šetnja bila je i nagrađena. Pred nama se prostirala spektakularna bijela pješčana plaža na kojoj smo se stopili s prekrasnm iguanama ili kako su ih naši dragi prijatelji prozvali “ljutim zvijerima”, kojih su se 
uplašili. Shrvani od straha, skotrljali su se na dno torbe kao lego kockice. Trebala nam je cijela vječnost da ih izronimo. Uz malo ubjeđivanja, do 
kraja dana, čak su se i sprijateljili s tim slatkim “negro bombonima” pa smo uspijeli napraviti nekoliko sretnih fotosa. Playu Mansi jednim dijelom opisuju jake struje i snažni udari velikih valova o pješčane sprudi, čija buka se širila plažom poput eha. Drugi dio nalazi se u veoma 
tihoj, mirnoj i zaštićenoj laguni, gdje smo se okupali dok su Dino i Pipo uživali u krošnji stabala. Vrijeme nam je naprosto letjelo u nepovrat. Kao 
što stara pjesma kaže, “svemu dođe kraj jedan dan”, tako je i ovaj, pun smijeha i zabave prošao brže 
nego što smo htjeli. Na brod smo se vratili predveče. Uz zalazak sunca uživali smo u večeri i nešto ranije otišli na spavanje. Subotnji market otvara ranom zorom u pet sati, dok sam u šest, s prijateljima iz grupe, već bila na ulicama Puerto Ayore. Glavna tržnica nalazi se na putu za aerodrom te je nešto udaljenija od 
luke pa smo s užitkom gledali grad kako se budi. Neki od proizvoda koje smo zatekli na tezgama, uzgajaju se lokalno dok je većina dovezena brodom s kopna. Cijene su bile malo visoke ali nismo imali velikog izbora. Da je Peter bio s nama, naprosto bi uživao čavrljati i šaliti se s tim divnim prodavačima, a naročito onima ženskog pola. Sigurna sam da bi 
njegov izraziti šarm napunio naše torbe voćem i povrćem po jeftinijim cijenama. Baš nam je nedostajao, što se nije moglo reći i za njega dok je, u to doba dana, uživao u slatkim snovima. U popodnevnim satima 
dostavljene su nam naručene količine vode i goriva, kojima smo napunili tankove i rezerve do čepa. Carinska administracija i papirologija za napuštanje Ecuadora, bili su 
spremni. Zadnja provjera ispravnosti elektronike, sajli, škota, jedara i vinčeva, samo je još jednom potvrdila našu spremnost za novu avanturu. To veče pripremili smo dvije poruke u bocama na četiri jezika s željom da ih vjetrovi i valovi odnesu na obalu te 
onome tko ih nađe donesu sreću i radost. Prije isplovljenja u trgovini banana za $10 kupili smo jednu cijelu granu punu zelenih banana. Bila je to sjajna ideja, na naše najduže putovanje u zagrljaju 97 banana, mislim da ni Oranguran ne bi bio sretniji od nas. Banane smo postavili na brod, na takvo mjesto da smo ih gledali i dok smo spavali.
Podižući sidro, jedan za drugim krenuli smo prema startnoj liniji. Stajajući ponosno na pramcu, misli su mi lutale Pacifikom, najvećim oceanom na svijetu. Jedrima punih vjetrom napustili smo Galapagos kursom prema pojasu stalnih 
jugoistočnih vjetrova Ekvatora koji su pratili Meermowe sve do Australije. Na našoj ruti prvo iduće kopno bio je otok u French Polineziji, Hiva Oa u Arhipelagu Marquesas. Malen je to otočić na kojem su, kako sam doznala, pokopani slikar Paul Gauguin i šansonjer Jackques Brel, čije humke ćemo pokušati pronaći ako bude prilike za to.
Peter je oduvijek bio odličan student. Za razliku od fizike, kemije i matematike, koje predmete je obožavao, geografija je bila manje interesantna pa čak i dosadna. Nije mu bilo zanimljivo da uči koliko ovaca ima u Argentini, koliko se tona ribe godišnje izveze iz Italije ili pak koliko vrijede rižina polja u Kini. Jedino što ga je privlačilo iz te oblasti bile su karte zamišljajući kako jednog dana mora obići svijet. Sanjarenje o jedrenju na sopstvenom brodu s dva točka te otkrivanju novih prostora razlog je postojanja Meermowe’s Great Adventure, zato jedrite s nama, budite spremni suočiti se s rizicima putovanja i otkrijte daleke Galapagose.
Panamu smo napustili u fantastičnom raspoloženju. Dok nam je lagani vjetar punio jedra, osijećali smo se poput Darwinove istrživačke expedicije dvadesetprvog stoljeća. Susresti se s gušterima iguana, gledati ružičaste flamenke te zakoračiti u svijet ogromnih korni kornjača, bile su nove pustolovine koje su tekle našim venama. U 
širokom luku, u pravcu Otoka Chapera, zaobišli smo plićinu koja se prostirala pred Uvalom Cacique. Prolazeći Punte Lagarta i Mala, jedrili smo u pravcu Otoka Pedro Gonzales i Jan Jose. Naša krajnja destinacija bio je Otok Cristobal. Dani su bili sunčani, topli i 
vlažni. Osijećala se blizina Equatora od kojeg nas je dijelilo svega nekoliko dana. Ali ništa od toga nije nas spriječilo da u hladovini biminija uživamo u božanstvenom spokoju, fascinantnim prizorima izlaska i zalaska sunca, te novom poimanju nevjerovatnog životinjskog prijateljstva na tom beskrajnom morskom 
prostranstvu. Uz svakodnevne obaveze koje smo imali na brodu, ribolov je bio naša glavna preokupacija. Stare zalihe odavno su se potrošile, pa smo u tu disciplinu polagali velike nade, koje nas nisu iznevjerile. Svaki dan predstavljao je novi 
izazov. Nezaboravna borba s plavorepom tunom i dvoboj s doradom, ribom duginih boja pun skokova, kojom prilikom mi je najlon prekinuo prst na rukavici dok sam pomagala Peteru da ga izvučemo, samo su dio 
svakodnevnih ribarskih priča ovog dijela putovanja. Ne mogu a da ne spomenem i Rogera, malog morskog psa koji je bio 
trijumfalna uvertira. Naš najveći izazov bila je sabljarka teška 27 kilograma, koju smo ulovili dan prije dolaska na Galapagos. Ova briljantna priča započela je neočekivano, oštrim reskim zvukom najlona, baš u trenutku kad smo odlučili završiti s ribolovom, te se pretvorila u višesatni strateški dvoboj s prirodom pun uzbuđenja i neizvjesnosti. 
Bio je to pravi adrenalin u koji smo, usprkos nevjerovatnim rizicima, unijeli sebe i svo ribarsko
pamćenje. Bilo kako bilo, na Galapagos smo stigli poput neke ribarice. Uživanje je bilo gledati riblje repove kako nam se osmjehuju ispod poklopca zamrzivača.
prelaze po prvi put, značilo je izrastanje mladog pomorca u profesionalca, što i nije bilo tako jednostavno. Dok su jedni slavili milost i nemilost Kralja Neptuna, iz drugih, okovanim lancima, jakim mlazom vode istjerivali su se grijesi. Slavlju se pridonosila bogata trpeza, dok je kruna svega bio “ekvatorski koktel”, specijalno pripremljen za ovu priliku i to, ništa manje, nego u WC šolji. Tu se našlo mjesta za sve čarobne mirodije koje su padale na 
pamet, od piva, vina, coca cole, viskija i supe, preko brašna, papra i soli pa sve do vruće tabaske i svega onog što može “uljepšati” život. Huh, kakav gutljaj…katastrofa, ali nikad ne reci NE jer se uvijek našao netko tko je rekao: “Može još jedno molim”. Morate priznati, dragi prijatelji, da se nakon ove paprene priče, bilo divno vratiti stvarnosti i našoj zajedničkoj avanturi, te umijesto iz zahodske školjke piti hladni šampanjac iz šampanjskih čaša, sladeći se predivnim oreo cheesy kolačem kojeg sam pripremila dan prije prelaska Ekvatora. Grijehe neću da presuđujem jer sreća i ponos koje smo osijećali tog trenutka, odbrojavajući geografske minute i sekunde na ploteru zajedno sa svima vama, bili su dovoljno jaki da ih istjeraju u nepovrat bez lanca i šmrka. Dok smo u duši slavili pobijedu još jedne dionice puta, Meermowe nas je nosio dalje prema prvim obrisima Otoka Cristobal.
su naša očekivanja bila usmjerena u tom pravcu. Otok San Cristobal, čije ime dolazi od sveca, zastitnika pomoraca “St Christophera”, također poznat kao Chatman, peti je po veličini u skupini i prvi otok na kojeg se iskrcao Darwin. U Puerto 
Baquerizo uplovili smo nešto prije ručka i usidrili se na dubini od otprilike šesnaest metara. Samo što smo pristali, na naše veliko iznenađenje, okružilo nas je mnoštvo razigranih morskih medvjedica. Svojim slatkim njuškicama djelovali su veoma prijateljski dok su rikom i 
pljeskanjem prednjim udovima izražavali dobrodošlicu i time nas osvojili u potpunosti. Odmah smo shvatili da obožavaju brodove i ne boje se ljudi. Društvenost, nametljivost i umiljato ponašanje, koristili su za mazanje očiju i ostvarivanje cilja. I zaista su uspijeli. Svojom inteligencijom i naivnom igrom, vrlo brzo zaposjeli 
su Meermowe kao svoju teritoriju, najprije samo jedan, bezbrižno izležavajući se na stepenici, a potom i cijelo familijarno stablo. Zvuči kao 
šoferska priča o sexi stoperki s mužem i petero dijece skrivenih u grmlju. Nismo ni slutili, zapravo, koliko smo mi bili naivni kad smo pomislili da se s ljuljuškanjem znatiželjnog mužjaka priča završava. Ne, to je bio samo početak naših svakodnevnih glavobolja. Ali ipak, uživali smo u toj zabavi kojom smo popunili vrijeme do dolaska carinske kontrole.
Riješavanje papirologije relativno je brzo išlo. Bili smo upoznati s rigoroznim propisima, stoga je sve na vrijeme bilo uredno pripremljeno. Tri inspekcijske grupe sa po pet službenika smjenjivale su se jedna za drugom dok nismo sakupili sve potrebne papire za 
ulazak u zemlju i napokon dobili zeleno svijetlo za odlazak na obalu. Komunikacija s kopnom, odvija se vodenim taxijima koji su ordinirali danju i noću u svim pravcima. Potrebno je bilo samo mahati šeširom, naručiti ih preko radio 
kanala ili pak derati se kako bi privukli njihovu pažnju. Ostatak dana odlučili smo provesti u gradu i protegnuti noge. Puerto Baquerizo Moreno je malo i vrlo simpatično mjesto. Ime je dobilo po prvom ekvadorskom predsjedniku koji je posjetio Cristobal. Već s taxi pristaništa primijetili smo da nam neće biti problem snaći se u ovom 
pomalo uspavanom gradiću čije legende govore o pomorcima, dugim putovanjima, nesrećama i smrti te 
dugovječnoj misteriji “Galapagos afere”, vezane za niz neriješenih nestanaka na Otoku
nalazi i svjetki najpoznatiji poštanski sandučić za pisma, čiju poštu su raznosile posade brodova koje su dolazile na otok. Sobzirom da je to bila jedina veza s vanjskim svijetom, odlicno je funkcionirala.
smo priliku vidjeti, između ostalih i 
jedinstvenu Fregata pticu, čiji mužjak u ljubavnoj misiji napuhuje crvene grudi 
kako bi, svojom beskrajnom privlačnošću, osvojio partenericu. Uživali smo u tom 
prirodnom stvaralaštvu i spektakularnom pogledu što se pružao pred nama na plažu i krovove gradića. Puerto Baquerizo ima dvije glavne ulice i obije se protežu uz 
obalu. Kuće pastelnih boja mahom su velike i stilom gradnje podsijećaju na 
mexičke haciende. Na povratku, zaputili smo se prema Maleconu, glavnom sastajalištu, odakle su dopirali zvuci vruće salse. Mjesto obiluje ugodnim restoranima, barovima i 
trgovinama, dok se ekvadorska jela od morskih plodova “ceviche”, 
spremaju za sve ukuse. Pošto smo morskih užitaka imali u izobilju, odlučili smo samo popiti nešto hladno.
to što jest. Srodni su svetim kravama u Indiji i poput rasutih bisera, izležavaju se po cesti, trotoaru i javnim klupama, bez opterećenja da će ih policija kazniti za 
krivo parkiranje. Kojim god pravcem da smo krenuli “osijećali” smo ih u zraku. Još 
jedno izvanredno popodne puno zabave ostalo je za nama, a najveća je tek uslijedila kad smo stigli do broda i ugledali cijelo pleme, od pradjeda do najmanjeg pupoljka, ispruženih po palubi i kokpitu. Na zvuk motora nevoljko su podigli glave upitno nas gledajući. Prije nego što smo iskočili iz taxija, happy family je poskakala u more, ostavljajući za sobom nesnosni smrad i poruku “vidimo se uskoro”. Nismo 
sumnjali da ćemo doručkovati i ranu jutarnju kafu popiti bez naših prijatelja na brodu, stoga smo stepenice i cijelu zadnju stranu prekrili svim raspoloživim bokobranima u nadi da ćemo spriječiti njihovo penjanje na palubu. Bio je to novi scenario s podlim pravilima igre, ali i s mudrim riješenjima, koja su nadmašila sva očekivanja. Slijedećeg jutra dogodilo 
se upravo ono što smo i pretpostavili. Bespomoćno smo stajali u kokpitu okruženi biserima Cristobala u punom sastavu, odsutnih nije bilo. Taxi je stigao po dogovoru, nešto prije sedam sati. Dok su nas “Beach Boysevi” rikom ispraćali, do suza smo se smijali njihovoj genijalnosti ostavljajući ih da lješkare na Meermoweu.
Flinstonsi su oduvijek bili omiljeni crtani filmovi svih generacija i sigurna sam da nema onog tko se nije, barem jednom, poistovjetio s Fredom, Wilmom, Barnijem i Betty. Gledajući ih, samo mrtav čovjek ne bi poželio imati slonića umijesto usisivača, poštara pelikana, dinosaurusa za jahanje, čupavog tigra kao kućnog 
ljubimca te okusiti Kaktus colu I Flinstons stejk sa žara. Mozda bi sve to ostalo samo dio naše fantazije, da se tog jutra Peter i ja nismo zatekli u tom dobro poznatom “jabba dabba doo” svijetu. Odlazak na El Junco Lagoon s “Flinstons Jeepom”, bio je dio jedne nove avanture, jurnjava kroz vremeplov i super osijećanje da smo svi skupa dio moderne 
porodice kamenog doba. Put nas je vodio kroz bujnu vegetaciju i poljoprivredna polja. Prolazeći El Progresso, nakratko smo zastali pored grobnice u koju su se, uz tijelo Manuela Cobosa, ili popularno zvanog “Cobos Imperator”, duboko zakopali svi njegovi podvizi, o kojima se još i danas govori kao o nekom ruznom snu. 
Njegova priča započinje sredinom 19. Stoljeća, kada od države Equador dobiva odobrenje da na San Crisobalu 
otvori proizvodnju sećerne trske. U nedostatku radne snage, vlasti su oslobodile zatvorenike, pod uvijetom da moraju živjeti na ovom otoku. Razvojem svoje imperije, Manuel se osilio te postao totalni apsolutista. Osim što je štampao sopstveni novac, ljudi su morali kupovati isključivo u 
njegovim trgovinama po visokim cijenama koje je sam kreirao. Njegove voćnjake, s novom vrstom voća, tri godine nitko nije smio dirati, čijim zrelim plodovima djeca nisu mogla odoljeti. Usprkos roditeljskim molitvama da to ne radi, krađu je osuđivao batinanjem bez milosti. Požudu i posesivnost ispoljavao je kako prema djevojkama tako i 
prema ženama. Bile su prisiljene dolaziti određenog dana, po narudžbi poslatoj preko očeva ili muževa, okupane i na večeru. Svako protivljenje tome, bilo je kažnjeno odvođenjem na napuštenu hrid, gdje se s vrlo malom količinom kruha ne bi uspjelo preživjeti. Nakon izvjesnog vremena, ljudi su se pobunili i ubili ga tako da je njegovom zulumu i okrutnosti napokon odzvonilo. Baš nešto mislim, da je Manuel bio pomorac, njegov brod bi se, zasigurno, morao 
usidriti nekoliko mjeseci na Ekvatoru, kako bi se istjerli svi grijesi i nepravda koje je činio.
vodile kroz tropsko grmlje Miconia, karakteristično za ovo područje. Stajajući na rubu mrtvog vulkanskog kratera pretvorenog u lagunu, uživali 
smo u krajoliku, pogledu na vrh Cerro San Joaquin I spektakularnu Puntu Pitt. Zbog svoje 
slatke vode, El Junco je mjesto na kojem se mogu gledati Chatham, Mocking i Fregata ptice 
kako se kupaju čisteći 
svoje perije od soli. Vjetar koji nam je toliko prijao dok smo uokolo hodali planinskom stazom, mistićna priroda i predivan životinjski svijet, stvarali su u nama neki čudan mir, spokoj i zadovoljstvo. Jednostavno, bili smo očarani tim začaranim krugom.
Naše putovanje nastavilo se dalje prema La Galapaguera Cerro Coloradu, Centru za uzgoj divovskih kornjača. Naš famozni Flinstons Jeep, još jednom je okrenuo stranicu povijesti i jurnuo niz ulicu kao kroz Hanna-Barbera studio, ali srećom ne na nožni pogon. Galapagos kornjače jedne su od najvećih i najtežih gmazova na svijetu. Toliko velike da ih se može jahati. Iako nismo bili u situaciji da probamo to 
ludilo, vjerujem da ne bi bilo jednostavno održati se na njihovom oklopu. Za neke od njih, nezna se koliko su stare, tko zna, možda je koja upoznala Darwina i njegovog kapetana FitzRoya. Šetajući kroz rezervat, imali smo piliku upoznati se s kompletnim programom uzgoja kornjača, od 
prikupljanja jaja u mračnoj kutiji pa do 
odrastanja i prebacivanja u njihovo prirodno okruženje. Spor metabolizam i velike zalihe vode, omogućuju im jednogodišnje preživljavanje bez jela i pića. Ima 
nešto u cemu osobito uživaju, na čemu im je Peter jako zavidio, a to je izležavanje i dugotrajno spavanje. Kako je vrijeme prolazilo morali smo se rastati od ovih, s jedne strane sinonima sporosti, lijenosti i neaktivnosti, a s druge, simbola mudrosti, dugovječnosti i strpljenja te krenuti dalje.
opušteni i veoma prijateljski ljudi, od kojih većina živi od gostoprimstva i ribolova. I tako, tog popodneva, imali smo priliku biti gosti na privatnoj farmi jedne takve porodice, što je zapravo pobudilo u nama veliko interesovanje. Zavojiti prteni put pun rupa, bio je kao stvoren za našu veselu Flinstons družinu, dok smo kao 
krumpiri poskakivali na sjedalima. Na samom ulazu kroz kapiju, dočekali su nas domaćin i njegov preslatki unuk s osmijehom i uzvikom “Hola”. Oduševila nas je cvijetna bašta, što nas je 
okruživala, dok je hladovina bila prava oaza nakon hodanja oko jezera i Galapaguera Centra po najgoroj vrućini. Obilazak farme bio je vrlo zanimljiv. Svega se našlo na tom imanju, kako povrća kojeg i sami jedemo, salate, mrkve, kupusa, slatkog krumpira…. tako i tropskog voća različitih oblika, 
boja i okusa. Iako nabacano bez reda, gredica i voćnog drvoreda, 
sve je bilo u funkciji i po mjeri. U pratnji domaćina, prošli smo 
pored banana i stabala punih grozdova zelenih plodova u čijoj krošnji smo našli utočište skrivajući se od sunca. Dok smo, s jedne strane, uživali u plodovima Naranjille, male naranče kiselkastog okusa, s druge strane, iz busije, 
osmjehivao nam se ananas. Interesantno je 
da su svi ti plodovi, usprkos paklenim vrucinama u kojima rastu, sočni, osvježavajući te puni vitamina i minerala. Sladeći se datulama i papayom, bez kojih ova farma ne bi bila to što jest, ispunila su se sva 
naša očekivanja, dok su stabla domaće 
uzgojene organske kafe, pred kojima smo stajali, bili 
zaista izvan njih. Bilo nam je toliko prijatno da sam se bezuspješno probala sprijateljiti čak i s patkama. Kakav bi to cross-kontri bio da su Dino I Pipo bili ovde. 
Možda jurnjava za glavnom ulogom nove premijere filma “Sakupljaci Perja”. Po povratku, zahvaljujući domaćici, 
uživali smo u fantastično pripremljenom i vrlo ukusnom ručku.
Na samom odlasku kupila sam paket domaće kafe koju sam pridodala našoj kolekciji. U društvu psa vučjaka, prije rastanka, posjetili smo El Corro slapove, u neposrednoj blizini farme. Voda je 
bila hladna ali nisam mogla odoljeti a da se ne smočim. Dan se polako bližio kraju kao i naša turneja. 
Oprostili smo se od ovih dragih ljudi koji su 
naš boravak među njima, učinili vrijednijim od samog posjeta farme. Vozeći se do Baquerizo Morena, sladili smo se slatkim plodovima koje smo dobili na poklon. S pristaništa, prvim raspoloživim taxijem, odvezli smo se na brod. Mirisi koji su se uveliko širili 
s Meermowea nisu bili od reš pečene prasetine u pečnici niti od kolača. Bili smo svjesni da pod hitno moramo oprati brod. Osijećajući negativne virbracije, naši dražesni lavovi i lavice raspršili su se, u roku odmah, a nama nije ostalo ništa drugo nego da zagrlimo četke i prihvatimo se ribanja.
Boraviti na Galapagosu a ne zaviriti u njegov podvodi svijet, bilo je isto kao da dođes u Pariz a ne popenjes se na Eifelov Toranj. Odlaskom na ronjenje, u ranim jutarnjim satima, puni avanturistickog duha, otkrili smo nove destinacije, doživjeli nove izazove, uzbuđenja i 
neobične susrete. Plaža Las Loberias, nedaleko Baquerizo Morena, bila je pravi raj za promatranje kornjača, tropskog podmorja i plivanje s velikim i gustim 
jatima riba. Ulogu domaćina zaljeva, preuzela je Iguana predstavljajući ovu fascinantnu obalu i netaknutu prirodu kao svoj dom i najbolje mjesto za uživanje. 
Zbog svoje crne boje imaju i drugo ime “tamni vrag”. Vrlo su zanimljive, istovremeno slatke i ružne i prava su ilustracija doba u kojem su svijetom 
hodali dinosauri. Povratkom u grad, s glavnog mola, ukrcali smo se na brod gdje smo, na putu za Kicker Rock ručali. Da li zbog gladi ili dobro pripremljenog 
obroka neznam, ali smo se rastapali u okusima svega sto je bilo servirano. Kicker Rock, Leon Dormido ili Buntovnik Rock, je otok s dvije konusne kamenite 
strme stijene koje podsijećaju na lava, gotovo se okomito spuštaju u more te spajaju u njegovim dubinama. Nije pogodan samo za kokodakajuće kolonije ptica, 
već i za divlji podvodni svijet. Brod se zaustavio u neposrednoj blizini prolaza medju stijenama kako bi s njegove 
platforme poskakali u more, a potom je oplovio hridi i usidrio se u mirnim vodama s druge strane. Struja je bila prilično jaka a more tamno i hladno. Moj suprug se nije gurao da skoči prvi i kad je došao red na njega, to je učinio dok mu mozak još nije shvatio što radi. Tog trenutka poželio je da čarolijom bude zamrznut u letu i tako ostane visiti u zraku iznad vode ili prije nego tresne u more da se, uz ronilacčko odijelo koje je 
dobio po protekciji, omota s perinom, dvije deke i nekoliko vrelih termosica. Bilo je to kao u crtiću. Kad je izronio, nisam ni nastojala da dešifriram njegove komentare jer sam unapred znala što je pisac htio da kaže. Jednostavno sam, smijući se, s užitkom skočila i pridružila se grupi. Kicker Rock pružao je pravo zadovoljstvo ronjenja. Vidljivost je dopirala sve do pješčanog dna kanala kojim su prolazila jata bijelih ajkula. S individualcima lako se moglo 
sresti licem u lice, što se dogodilo našem prijatelju iz druge grupe dok je bezbrižno plivao uz stijenu, u istom smjeru kao i “Rođer”. Neznajući jedan za drugog, pojavili su se svaki sa svoje strane na samom kraju litice, kao magnet privukli i blisko sudarili.
nam je prolazilo u nevjerojatnom osiećanju slobode druženja s šarenim ribama grebena i 
Puerto Grande, 
se sam, tog predvečerja. ljuljuškao na sidru. Tog trenutka, za promjenu, to nam je odgovaralo, ali nakon nekog vremena osijećali smo se veoma čudno, pa smo na spavanje otišli s pitanjem: “Gdje su naši prijatelji koji su nam toliko nedostajali”? 
San Cristobal smo napustili slijedeće jutro oko deset sati u pravcu Otoka Isabela. Skrivajući se iza bokobrana, s nam je krenuo jedan dražesni, nama dobro poznati avanturista, ali to neka ostane naša i vaša tajna . Pravit ćemo se da ga ne primjećujemo i ako vas netko pita za njega, recite da ga niste vidjeli.
Kao avanturisti i ljubitelji mora, Peter i ja, imali smo i još uvijek imamo jako puno snova. Jedan od njih, vjerojatno najveći, bio je preći oceane i oploviti svijet, dok je prolaz Panamskim Kanalom, pred kojim smo se upravo nalazili, zasigurno produbio naše snove i pretvorio ih u jedinstveno i neponovljivo iskustvo bilo gdje u svijetu.
njima smo podijelili sva naša osijećanja, sreću I uzbuđenje. Kasno popodne uplovili smo u Jezero Gatun. Usidrili smo se na poziciji s koje smo ukrcali prvog pilota koji nas je vodio kroz ovaj dio kanala. Brojno stanje naše posade bio je dovoljan razlog da vrijeme čekanja iskoristim za pripremanje večere. Za tu priliku odabrala sam nešto jednostavno, brzo i izdašno, punjene paprike u paradajz saftu i pire krompir. Za desert sam ispekla palačinke punjene svježim kravljim sirom, posute čokoladom. Mirisi koji su se širili iz Meermoweog čarobnog kazana, stvarali su zazubice i otvarali apetit. Uživala sam u toj atmosferi i raspoloženju koje je vladalo na brodu. Sve je bilo spremno, dok su se pivo, vino i rum već hladili u frižideru.
Panamski Kanal dug je oko 80 kilometara. Njegovu gradnju započeo je Francuz Ferdinand De Lesseps, kojeg su, nedostatak novca i neizliječive bolesti, spriječili u njegovom završetku. Daljnju gradnju preuzeli su Amerikanci uspješno spajajući Atlanski Ocean s Pacifikom, nakon čega je, prije više od sto 
godina, Panamskim Kanalom zaplovio prvi brod. Iz tog, sto godina teškog povjesnog sanduka, izdvojila bi vrlo zanimljivu priču o podvigu američkog 
avanturiste Richarda Halliburtona, prvog čovjeka koji je, preplivao kanal cijelom dužinom. Prolazeći kroz komore, zbog svoje težine smatrao se “najlakšim plovilom” na osnovu čega je platio najnižu pristojbu prelaska ikada plaćenu, u iznosu od 34 centa.
Pilot je stigao motornjakom nešto prije šest sati. Nismo mogli vjerovati koliko je ličio na Raul Castra. Koristeći znanje i iskustvo odmah je preuzeo komandu nad brodom. Konopi i bove, prema instrukcijama, bili su postavljeni s obe strane palube, zakačeni za bitve i spremni za 
upotrebu. Sumrak je već počeo padati kad smo napustili sidrište i uputili se prema Gatun Loku. Kretali smo se polako u tom konvoju brodova koji su se svrstavali jedan za drugim. Okruženi gigantskim teretnjacima i tankerima doimali smo se manjima nego sto jesmo.
Prijelaz preko kanala, od Kariba do Pacifika, sveukupno traje oko 24 sata. U kanalu se nalaze tri sekcije komora, Gatun, Pedro Miguel i Miraflores u dva nezavisna pravca. Lokovi rade na vrlo jednostavnom principu, podizanjem brodova za 26m na razinu umjetnog Jezera Gatun a potom spuštanjem za 26m na razinu mora.
Svjetla u noći postajala su sve bliža i veća. Jos nas je nekoliko stotina metara dijelilo od vrata. Nešto prije ulaska u lock sačekali smo dvije jedrilice koje su nas slijedile, kako bi se povezali s njima u jednu cjelinu. Peter nije 
krio uzbuđenje i radost, koji su poput vatrometa isijavali iz njega. “To je upravo ono što smo željeli i što ćemo sada učiniti”, bila je 
njegova poruka upućena mi pogledom. Napokon, na zvučni signal, velika, teška vrata počela su se, kao na vikingškim dvorcima, širom otvarati. Držeći potrebno odstojanje od velikog trgovačkog broda ispred nas, 
polako smo ulazili u prvu komoru. Piloti su sinhronizirano upravljali kretanjem naših jedrilica i radom ljudi na palubi. Odmah po ulasku, službenici sa zidova komore, koji su se priključili sa svake strane po dva, dobacili su nam tanke linije s kojima su privukli naše pramčane i krmene konope koje su koristili za vođenje i kontrolu odstojanja od krajeva.
plovite kroz Meermowe’s Great Adventure, zajedno s nama, postali dijelom ove nezaboravne atmosfere. Bilo je izuzetno, pa čak 
pomalo i zastrašujuće kad su se teška vrata za nama zatvorila. Podsjećalo je na zatočenike u 
tamnici, koje ce osloboditi Robin Hud ili mozda Tri Mušketira. Odjednom velike količine vode počele su puniti ustavu. Turbulencija i virovi osijećali su se svuda oko nas. Za svaki transit, potrebni su milioni litara sviježe vode, kojom se, sistemom pumpi iz umjetnog Jezera Gatun, komora napuni za manje od deset minuta. Podizanjem broda na potreban nivo, otvaraju se vrata druge komore i princip se ponavlja. U trećem locku podigli smo se na razinu Gatun Jezera kada smo, uz vlastiti pogon, zagazili u njegove tropske vode, otpustili konope s drugih jedrilica i vezali se za ogromnu bovu.
ustati. S rađenjem novog dana trebao je stići drugi pilot. Sve je bilo spremno, ali njega nije bilo na vidiku. Preostale dvije jedrilice odavno su isplovile. Ostali smo sami kao orkestar bez dirigenta. Atmosfera i raspoloženje bili su na nivou a vrijeme čekanja odužilo se u beskraj. U pravo vrijeme i na pravo mjesto, baš kao pop, s mirisom origana koji se širio s prvih ispečenih pizza za ručak, pojavio se dragi nam pilot, koji je s nama ostao do kraja tranzita. Prošlo je jedanaest sati kada smo u žurbi napustili bovu. Trebalo je što prije 
proći Pedro Miguel, stići do Miraflores Locka do četiri sata popodne i pripremiti se za spuštanje u Pacifik. Različitosti ovog dijela kanala, činili su naš prijelaz još uzbudljivijim. Jezero Gatun nekada je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Okružuju ga kišne tropske prašume, dok se u njegovom središnjem 
dijelu nalazi egzotični Otok Barro Colorado, pored kojeg smo prolazili uz krikove majmuna koji su dopirali iz okolne džungle. Nasem zadovoljstvu, svakako su pridonijeli krokodili, koji su plivali uz obalu rijeke Chagres, kao najveće pritoke jezera. Nekima od njih je samo glava bila vidljiva. Gledajući ih 
koža mi se ježila, dok se u Dinu i Pipu probudio Krokodil Dundee. Toliko su se uživili u sve što su vidjeli da su zamalo sletili s broda. Mogu zamisliti kako bi se razletilo perije i spužvica da ih je dohvatio jedan od njih. Svojim nestašlukom i vragolijama, u 
potpunosti su osvojili našu posadu. Prolaskom kroz najuži dio kanala Culebra Cut kod Gamboe, otvarali su se novi vidici na stepenasta brda i Most Slobode ispod kojeg smo prošli. Bili smo zadivljeni ljepotom njegove linije i atraktivnom 
strukturom. Podsijećao je na San Francisko. Približili smo se Pedro Miguel Locku, i vezali za iste jedrilice s kojima smo prošli kroz Gatun. Ulaskom u ustavu, kao vodenim liftom, spustili smo se na razinu Miraflores Jezera u kojeg smo uplovili s 
velikim očekivanjem. Za nama se, puževim korakom kretao gigantski brod. S znatiželjom i nevjericom promatrali smo njegov ulazak u Miraflores komoru. Impresivnih šest centimetara, sa svake strane, dijelilo ga je od njezinih zidova. Bio je to fascinantan prizor, pred kojim se Peter osijećao poput žohara koji može biti zgažen svaki čas. Živost 
locku, davali su mnogobrojni putnici s turističkog broda, s kojeg su stizali zadivljujući komentari upućeni Meermoweu i pitanja znatiželjnika o našem avanturističkom podvigu. 
Prvobitno smo se vezali za njihov brod a potom odvezali i spojili s drugom jedrilicom u blok od dva. Prolaskom u drugu komoru, našli smo se licem u lice s 
zadnjim vratima. Dvije košare pune hladnog piva, vina i šampanjac, bile su iznešene na palubu i spremne za slavlje. 
Pacific, jedina misao koja je okupirala sva naša čula. Naši pogledi bili su upereni u teška vrata 
kao u svemirsko čudo. Level vode s obe strane napokon se izjednačio. Zvučni signal, na koji su se vrata počela lagano otvarati, vjerujte, bio je tiši nego otkucaji naših srca. Vika turista 
širila se lokom i odbijala od zidova. Vrata su se konačno otvorila. Krenuli smo napred i dok se pjena piva prelivala preko 
limenki, hrabro smo se suočili s novim izazovima Pacifika. Već se spustio mrak kad smo kod Balboe prošli ispod prekrasnog Americas mosta u pravcu Otoka Flamenco. Cesta poput lukobrana, koji ga 
povezuje s kopnom, napravljena je od stijena izvađenih iskapanjem Panamskog Kanala i zato ga zovu Amador Causeway. Bacili smo sidro u blizini 
marine i time se priključili našoj grupi. Posada se, to isto veče, razišla i ponovno smo ostali sami. Slijedeća tri dana sidrište i ovaj grad bili su naš novi dom, stoga smo odlučili posjetiti najatraktivnija mjesta u gradu i saznati ponešto o njegovoj kulturi.
i vjetru s našim malim dingijem, bile su vrlo male ili bolje rečeno nikakve. Prjatelji su se razišli kuda koji, a mi smo, poput Loleka i Boleka, počeli mudrijati kako to izvesti. Ubacivali smo i izbacivali konope iz dingija, pravili kombinacije ali pomoći nije bilo. Kako god da smo probali, brodić je bio mali. Odjednom, moj suprug je povikao, “idemo, dosta je bilo zajebancije”. Znala sam da mu je pukao film, sjela sam u dingi kako bi mene izbacio na obalu prvu, a potom se vratio na brod. Nakon otprilike pola sata, dok sam sjedila i čekala ga u malom kafiću, začula se vika, galama i smijeh. Pogledala sam u pravcu grupe ljudi, naših jedrličara, koji su se okupljali u sve većem broju i gurali što bliže ogradi. Izgledali su oduševljeno i zadivljeno. Odlučila sam pogledati o čemu se radi. Prizor je bio genijalan. S velikim osmjehom na licu, poput 
Brzog Gonzalesa, moj suprug je pićio s dingijem i konopima okružen bovama preko valova kao da biježi pred rojem zenki bumbara. Nedostajao je još samo mexički povik “jariva, jariva”. “Tko umije njemu dvije”, stara je poslovica. Kroz vrlo kratko vrijeme Peter je stekao veliku popularnost. Slika koju vidite napravio je Steve Barrett, koji je bio dio naše brodske posade kroz Panamski Kanal. Tko zna, da je malo duže potrajalo, vjerovatno bi se ova slika vrtila na stranicama panamskih novina ili televiziji. Na kraju, bili smo sasvim zadovoljni idejom da konkuriše za najbolju sliku “Put oko svijeta” ARC 
2015/2016. Tog popodneva taxijem smo se odvezli do Panama Citija, Ciudad de Panama ili kako ga popularno zovu “Mali Majami”. Prijatni i duželjubivi ljudi, čudan mix novog i starog, bogastvo i ekstremno 
siromaštvo jedno do drugoga, hrpe smeća i predivna priroda, zasigurno opisuju ovaj grad. Moderna metropola i stara gradska jezgra dvije su totalno odvojene sredine kreirane same za sebe. Bio je to za nas jedinstveni doživljaj izvan očekivanja.
Po preporuci taxiste, iskrcali smo se u samom centru starog grada Casco Antigo. Njegove, crvenom ciglom popločane ulice vodile su nas prema Trgu Plaza Catedral. Posvuda su nas 
okruživale renovirane zgrade pastelnih boja s ukrašenim balkonima i lijepa dvorišta. Mješavina španske i francuske arhitekture odaju njihovu 
autentičnost i daju im poseban šarm. Glavni trg okružuju povijesne građevine u sjeni predivnih Tabebuia stabala ružičastih cvjetova. Plaza Catedral s vremena na vrijeme, koristi se za glazbene nastupe, sajmove hrane i odjeće, na kojima se također izlazu Kuna Yalla rukotvorine s otoka San 
Blass Arhipelaga. Catedrala Basilica Santa Maria la Antigua de Panama, poznata kao Metropolitan Cathedrala, odmah je zaokupila našu pažnju. Ova stara romanska katolička crkva jedna je od najvećih u Srednjoj 
Americi. Sa svake strane glavnog ulaza nalazi se bijeli toranj ukrašen sedefom s otoka Las Perlas Arhipelaga. Tamnosmeđi kameni zid i drvena vrata daju joj izgled vrlo zanimljive građevine. Planirali smo zaviriti u njenu unutrašnjost ali nažalost nije bila otvorena za posjetioce.
Hodanje gradom po nesnosnoj vrućini trebalo bi proglasiti sportskom disciplinom. Zeđ koju smo osijećali, pretvorila se 
u fatamorganu koja nas je osvajala kao viroza. Dok smo vapili za velikom kriglom hladnog pića s puno leda, Jugo Juices shop, stvorio se pred nama kao naručen. Bez razmišljanja 
zakoračili smo unutra kao uveli tulipani. Srećom gužve nije bilo, pa su dva velika hladna voćna happinessa na bazi cikle i banana ubrzo postala ugodna realnost.
razbojnici ili ne svi mi volimo, na neki način, slušati o piratskim pustolovinama i podvizima od kojih su živjeli i svemu onome što jednog gusara razlikuje od obićnog čovjeka. Jedna od takvih priča nalazi se u Katedrali 
Inglesia San Jose i veoma nas je zaintrigirala, stoga smo odšetali u pravcu San Filipe četvrti kako bi je istražili. Crkva je poznata po masivnom zlatnom žrtveniku zvanom “Altar de Oro”, što u prevodu znači “Zlatni Oltar”, koji je preživio gusarski napad i ostao sačuvan. Ova 
imresivna struktura, zapravo i nije od čistog zlata, već uklesana mahagonija prekrivena zlatnim listićima i pahuljicama. U to vrijeme oltar se nalazio u jednoj od crkvi prvog grada Paname, “Panama Viejo”. Za vrijeme napada na grad Engleskog gusara Henry Morgana, isusovci su, u strahu da će ga izgubiti, ofarbali žrtvenik crnom 
bojom kako bi sakrili zlato. Pirati su, ne sluteći da su nadmudreni, ostavili oltar netaknutim u ubijeđenju da je bezvrijedan. Nakon sto je Morgan opljačkao i spalio “Staru Panamu”, oltar je premiješten u novu crkvu na njegovo sadašnje mjesto.
od gladi. Otvorili smo staklena vrata jednog lijepog, modernog i vrlo elegantnog restorana koji nam se našao na putu. Njegovo ime nismo registrirali jer smo bili isuviše okupirani ručkom i opojnim mirisima. Bila je to prava osvježavajuća oaza na saharskoj temperaturi 
koja je vladala na ulicama, u ugodnom i opuštajućem okruženju. Panama nema tradicionalnu kuhinju ali jela su vrlo ukusna i 
napravljena od svježih sastojaka, dok su usluga i servis više nego kvalitetni. Boca hladnog crvenog vina, koju smo poručili, predjelo i salata od liganja, ubrzo su bili servirani na naš stol. Nakon ručka bili smo ponovno u funkciji, spremni da se sukobimo s suncem, kao Don Kihot s vjetrenjačama, i nastavimo dalje.
smeća, smrada i pijanaca koji se izležavaju po 
trotoarima. Karakteriziraju ga puka sirotinja i bijeda, trgovine prepune ničega i tezge pune gnjilog voća. Četvrt je sklona protestima i iskazivanjima nezadovoljstva, što nas 
i nije iznenadilo. Iako smo se vrlo neugodno osijećali, prošli smo tim ulicama na kojima se, pod otvorenim nebom, odvija svakodnevni život. 
Brijači briju i šišaju na ulici dok ljudi čekaju da dođu na red, zubari vade zube u 
polusrušenoj rupi za 5 dolara dok su konsultacije gratis. Kao što je naš sin Peđa rekao: “više bijede i siromaštva znači bolje doživjeti grad”. Istina, ima nečeg u tome, iako izgleda da se ovde nema šta tražiti. Napustili smo ovu idilu i zaputili se prema French Parku koji je podignut kao spomen 
na extremno veliki broj francuskih radnika koji su izgubili svoje živote u izgradnji Panamskog Kanala. Geometrijski je oblikovan i ima jedinstven panoramski pogled na Amador Causeway i modernu metropolu. Bilo je veće kad smo se taxijem vratili u marinu. More i vjetar su se smirili pa smo se dingijem uspijeli suhi vratiti na brod.
Panama City je poznat po šopingu. Iako smo planirali samo obnoviti zalihe hrane, koja je u Shalter Bayu u Colonu većinom završila u smeću, odlučili smo sutradan otići u robnu kuću Allbrook, jednu od najvećih u gradu. Shopping centar je udaljen oko dvadeset minuta vožnje od marine. Izašli smo iz taksija ispred glavnog ulaza. U molu je vladala živost. 
Pored velikih žirafa, zabavnog parka i malog turistickog vlakića za vožnju kroz shopping centar, rastopila sam se kao čokolada na suncu. Primijetili smo da su cijene pristupačne i da svatko može naći ponešto 
za sebe. Peter se odmah, poput čička, zalijepio za sportski shop “Lov i Ribolov” te kupio 2mm debelu prokromsku sajlu kako je riba nebi pregrizla. Toliko je bio sretan, da je dva sata posle toga 
pričao samo o njoj kao o genijalnom rješenju. Da ga nisam podsjetila na plastićnu kantu za dizel, zaboravio bi da nam uopće treba. Napokon smo došli i do supermarketa gdje 
smo kupili hranu i piće za daljnje putovanje do Galapagosa. Ostatak dana iskoristili smo za obnovu ribičkog pribora u marina shopu. Vjerujte mi Panama je 
idealno mjesto za to. Sve je bilo toliko jeftino da nismo mogli vjerovati. Iskoristili smo priliku i kupili deset novih zavodljivih mamaca pred kojima su naši ljubimci, kao pred matičarem, mogli da kažu samo“DA”. Prije povratka na brod, predigli smo 
pasoše i potrebne papire za izlazak iz zemlje. Slijedeće jutro bilo je u znaku priprema za isplovljenje. Jedan za drugim sidra su se podizala iz mora. Napustili smo Flamenco u pravcu Las Perlas Arhipelaga ili u prevodu Bisernih Otoka, zadnje destinacije u Panami.
Putovanje je bilo kratko i vrlo ugodno za jedrenje. Contadora Otok je jedan od preko dvijesto otoka u skupini, smještenih u panamskom zaljevu. Ime arhipelaga potiče iz doba španjolskih osvajača koji su otkrili otoke i velike količine bisera na njima. To je nekada bilo “mjesto za izlazak” samo za bogate i slavne. Osim članova panamske vlade, ovdje su boravili Christian Dior, bivši Iranski Shah, John Wayne, Sophia Loren i mnogi drugi. Las Perlas je također bio baza 
za tri sezone snimanja TV serije “Survivor”. Za nas ovo je bio tropski raj pun uživanja, uzbuđenja i nominacije, prekrasnih bijelih pješčanih plaža i prijateljskih ljudi uvijek spremnih da se nađu kad treba. Ako razmišljam kao moreplovac onda je ovo idelno mjesto za 
ostanak prije plovidbe na Galapagos otoke. U popodnevnim satima usidrili smo se u uvali Playa Cacique. Radio-vezom javili smo se Rally Kontroli te odlučili do 
kraja dana ostati na brodu. Ovim predivnim primjerkom, Peter se još jednom dokazao u svojoj ribarskoj virtualnosti. Nakon večere završila sam još neke poslove kako bi sutradan imala cijeli dan na raspolaganju za istraživanje i provod.
obalu. Brodić smo dobro osigurali od plimnih valova i zaputili se stazom do Ville Romantica, 
smještene na uzvišenju, odmah iznad plaže. Restoran je prva liga s velikom panoramskom terasom, odakle se pruža predivan pogled na sidrište. Na parkiralištu pokraj ulaza, nalazilo se nekoliko parkiranih električnih auta za golf terene. Odmah 
smo iznajmili jedan i kao djeca željni avanture sjeli u njega. Vijugavom cestom jurili smo nizbrdo i uzbrdo, kakva je to bila uživancija. 
Smijeha do suza, naročito kad se kod aerodroma završio asfalt. Okruženi prašinom, drndavim putem stigli 
smo do najveće plaže na cijelom otoku, Playa Larga. Zaustavili smo se u napuštenom i totalno 
uništenom hotelskom naselju Contador. Iako ruševina, još uvijek se može naslutiti ljepota nekadašnjeg izgleda. “Vlasnik ovog komplexa 
poginuo je u avionskoj nesreći, ostavljajući biznis u velikim dugovima”, bila je jedina informacija koju smo dobili. Recimo da je 
tako, iako sve skupa izgleda kao narko obračun. Prošetali smo malo duž plaže gdje se također nalazi nasukani turistički brod. Zasigurno 
je i on prekriven velom tajni za koju nismo imali vremena da je otkrivamo. Prepustili smo se radije našoj sretnoj i razigranoj stvarnosti, te nastavili 
dalje. Prolazeći kroz šumu, uz prelijepa naselja i 
posjede zaustavili smo se u jos nekoliko uvala, medju kojima nas je najvise privukla Playa Dimaggio. Na otoku se nalazi 
nekoliko mini marketa s vrlo malom ponudom i šokirjućim 
cijenama. U neposrednoj blizini sjeli smo u simpa kafić, osvježili se pivom, kafom i kolačima, te se vratili do Ville Romantica. Prijala nam je ova vožnja i vjetar koji nas je rashlađivao. Imali smo dovoljno vremena da napravimo još jedan krug oko otoka i otkrijemo neko novo mjesto koje smo propustili.
Uz veceru na plaži, oprostili smo se od naših domaćina. Za vrijeme podijele nagrada posadama s najboljim vrijemenima u jedrenju na ovoj dionici puta, posada Meermowea je imenovana najboljom ekipom s najviše uživanja u jedrenju. Nismo 
mogli vjerovati svojim ušima dok nismo shvatili da se radi o nama. Tom prilikom dobili smo bocu kvalitetnog panamskog vina koju smo odmah otvorili i podijelili s prijateljima za našim stolom. Problem povratka na brod pretvoro se u dobru zabavu i smijeh. Naime, učestali valovi nisu nam dozvoljavali ukrcaj u dingi stalno ga vračajući na pijesak. Trebalo je zagaziti u more do struka, pogoditi pravo vrijeme između dva vala i uskočiti u brodić. Mom suprugu je to uspijelo iz drugog pokušaja, dok sam se ja još 
uvijek nogatala boreći se da uđem prije nego nas val ponovno vrati nazad. U zadnji čas Peter me je zgrabio za hlače, ubacio kao vreću krumpira u dingi, upalio pentu i zapalio prema brodu. Bili smo mokri i puni pijeska. Od smijeha nismo mogli usta zatvoriti. Bilo je to pravo pravcato ludilo. Podigavši sidro, slijedećeg jutra, isplovili smo s Contadora Otoka i definitivno napustili tu cudesnu zemlju Panamu. Kurs nas je vodio prema otocima Galapagos.
Kada je Columbo, otkrivajući novi svijet, stigao do Paname, bio je iznenađen ljepotom tobožnjeg raja, nekadašnjeg arhipelaga vulkanskih otoka, koji su stoljećima privlačili pozornost mnogih navigatora i gusara. Za Petera i mnoge avanturiste iz nase grupe, koji su se, poput Columba, osijecali osvajačima dalekih zemalja, Panama je predstavljala ostvarenje dugogodišnjeg sna i najuzbudljiviji dio putovanja. Upoznati glavnu arteriju Panamske Prevlake, gdje Atlantski ocean susreće Pacifik, za nas je predstavljalo neprocijenjivo iskustvo puno događanja i aktivnosti.
Otkako smo napustili Columbiu, jaki udari vjetra i valova, pratili su nas cijelo vrijeme putovanja. Saznanje da ovaj dio Kariba nikada nije bio pogođen uraganom, davalo nam je psihičku i fizičku stabilnost. Detaljne pripreme, proučavanje satelitske navigacije i prognoze vremena, obećavali su ne baš ugodnu, ali sigurnu plovidbu. Dok smo danju promatrali velike trgovačke brodove, noćima smo ostajali budni pod punom 
opremom. Usprkos neočekivanom valu, koji je tokom noći udario u krmeni desni bok, zapljusnuo nas, podigao se i svom snagom uletio pravo u salon, nije se narušila naša vjera u brod i same sebe. Zakačeni sigurnosnim kukama za ogradu, mokri kao miševi, u nevjerici i sa osmijehom na licu, gledali smo jedan drugog i povikali “ Welcome to Panama”, dok nas je Meermowe, prkoseći valovima, nosio sve dalje kroz gusti mrak. Želja za pobjedom još jedne dionice puta, bila je jača od svega, pa čak i od vala koji nam je za dobrodošlicu, priredio samo probleme.
Panamska i “Q” zastava već su se viorile na našem jarbolu. Kurs kojim smo plovili panamskim vodama, vodio nas je prema sanjivim otocima San Blas. Nakon šest dana plovidbe i jahanja na valovima, kopno koje se naziralo na horizontu, bila je nekolicina nisko ležećih, palmama prekrivenih otoka arhipelaga. Protežući se karibskom obalom Paname, doimali su se kao nanizane čupave kovrđaste tačke. Naša krajnja destinacija, od koje smo bili udaljeni još samo nekoliko sati, bio je Otok Cayos Chichime. Sada već mirnijim vodama, polako i oprezno kružili smo između otoka, vješto izbjegavajući veoma opasne plićine i grebene, kojima je okruženo ovo 
područje. Nesvakidašnji prizor i ljepote Otoka Perro, Cayos Holandeses i Lemon Cays, vraćali su u daleku gusarsku prošlost na sedam mora. Tog trenutka sam se sjetila Anne Bonny, slavne irske piratkinje, o kojoj sam čitala davnih godina, a koja je operirala baš u ovom dijelu Karipskog mora. Oblačila se i ponašala kao muškarac ali nikada nije krila svoj spol. Pogubljenje je izbjegla zbog 
trudnoće i nezna se što se s njom kasnije dogodilo. Pogled mi je lutao na sve strane, naprosto nisam znala gdje da ga zaustavim. Bila sam, poput gusarske maskote, dosadni papagaj Gavro, koji je, u oduševljenju, svaki čas zivkao Petera kako bi pridobila njegovu pažnju. Srećom gusara, crne gusarske zastave s lubanjom i prekriženim kostima, krokodila, starosjedioca u ratnim bojama i plutajućeg 
kokaina nije bilo. Sve što nas je okruživalo, bili su ovi prelijepi otoci i beskrajno Karipsko more. Oko jedan sat posle podne usidrili smo se u laguni Otoka Cayos Chichime.
kontrolom nativ plemena Kuna Yala posvecenim svojoj zemlji te zdravom, lijepom i sretnom životu, što ih čini jedinstvenima. Našim kratkim boravkom imali smo fantastičnu priliku postati dio ove veoma ponosne zajednice ljudi, upoznati se s načinom života i saznati vise o Kuna Yala 
kulturnoj tradiciji koja se razlikuje od tradicionalne panamske kulture.
osvježavajućeg, proteinskog napitka, nestali su u roku “odmah”, kada nam je, kao strujni udar, kroz slamku protrkala bljutava i bezukusna tekučina. “Sve što je gorko i neukusno to je zdravo”, bio je životni moto mog starog, sto se tom prilikom i potvrdilo, jer kokosovo mlijeko zasigurno ima pozitivan efekat na zdrav život. Bilo kako bilo, lagano smo odšetali s kokosima do slamnate kućice, gdje su naši prijatelji, uz žamor i smijeh, rumom obogaćivali kokosovo mlijeko, kako bi ga mogli lakše popiti. Peter se odmah uklopio, prihvatio situaciju bez komentara te uredno ispraznio svoj i moj kokos. Povratak na brod bio je veoma uzbudljiv. Naši prijatelji su nas odšlepali do broda konopom. 
Kako smo pentom zakačili kamen, izgubili smo osigurač propelera bez čega se više nije mogao okretati. Ne mogu reći da smo uživali u tome, ali bilo je smiješno kao u crtiću. Problem je bio riješen odmah po dolasku na brod.
tradicionalnog obroka. Pošto sam rođena u srcu Dalmacije, odlučila sam da ispržim ribu, koju smo ulovili na putu za Columbiju, na dalmatinski način sa maslinovim uljem, maslinama i krumpir salatom. Uz dobro društvo i stol prepun raznovrsnih jela i pića, nismo se zamarali teškim oblacima što su prekrili 
nebo, jakim vjetrom što je nemilosrdno savijao palmine grane i kišom koja se naprosto sručila na otok. Bila je to prava tropska oluja. Nismo marili za vrijeme, bilo nam je veoma ugodno i nezaboravno.
“Molas”, što na Kunskom jeziku znači “odjeća”. Tkaninu duginih boja ukrašavaju, geometrijski dizajn, ribe i ptice, koji bi, zasigurno, impresionirali i samog Picassa. Kako muzikom i plesom, tako i prenašanjem s koljena na koljeno, svoje povijesti, mitskih priča i legendi, uspijeli su u tom modernom svijetu i okruženju, sačuvati svoj bogati 
kulturni identitet. Muškarci još uvijek love ribu iz kanua a novac za život uglavnom dolazi prodajom rukotvorina i kokosa. Djeca su veoma draga, pametna i lijepa i bez obzira na jezičnu barijeru, uživala sam njihovo društvo igrajući se na pijesku. Tog popodneva, nakon izvedbe nekolicine zanimljivih folklornih plesova, praćenih zvucima pan flaute zvane “gammu burwi”, flaute i šuškalice, oprostili smo se od 
Kuna Yala Indijanaca, te se vratili na brod. Na Porveniru, glavnom otoku arhipelaga, slijedećeg jutra, rješavali smo carinsku papirologiju. Njegovu glavnu atrakciju čine pelikani, koji zorom napuštaju otok kako bi se vratili pred zalazak sunca i noć prespavali na palminim granama. Bilo nam je 
tesko napustiti ovo mjesto bez vremena i bez obzira na vremeplov koji nas je gurao napred, poželjeli smo ostati samo malo duže. Kasno tog popodneva, San Blas Arhipelago ostao je za nama dok smo plovili kursom prema Colonu. Vremenski uvijeti bili su nepromijenjeni ulijevajući strahopostovanje prema vjetru i moru, ističući njihovu apsolutnu nadmoć. Nošeni krmenim vjetrom sve više smo se približavali Panamskom Kanalu.
mi Peterove papagajke s mirisom motornog ulja, biti glavna alatka u kuhinji, ali “cilj ne bira sredstva”, kažu ljudi, a naročito kad su stomaci u pitanju. Držeći ih u ruci zakačene za hvataljku, poput tanga plesali smo lonac i ja po plinskom kuhalu, jedan napred dva nazad. Osijećala 
sam se kao da plešem s Patrickom Swayze, iz filma “Dirthy Dance”. Prava umjetnost koja nam je na kraju pružila beskrajno zadovoljstvo i uživanje u ukusnom, toplom obroku te utažila glad.
S programom prelaska preko Panamskog Kanala kao i sa pripremama za uplovljavanje u vode Galapagosa, bili smo upoznati još u Columbiji. Meermowe se nalazio u grupi od tri broda pripadajućeg prvog tranzita koji je bio predviđen za isplovljenje u popodnevnim satima, 29 Januara 2016. Vremena za bacanje nije bilo. Izvlačenje broda iz mora i popravke bili su unapred zakazani. 
Na samom ulazu u Shelter Bay Marinu vezali smo se za baržu za napuniti tankove goriva i vode. Za to vrijeme premjeravao se brod i popunjavala hrpa papira. 
Meermowe je, kao i svi drugi brodovi, dobio svoj identifikacijski broj, nakon čega je radna ekipa preuzela stvar u svoje ruke i izvukla brod na suhi dok.
Kako naš zamrzivač ima hlađenje morskom vodom, više nije bio u funkciji, stoga smo dvije velike kese smrznute hrane, po odobrenju šefa, odnijeli u restoran. Sve je išlo nekako glatko i lako, kao da se ne događa nama već nekom drugom. Sjeli smo za stol da se osviježimo hladnim pićem. Shelter Bay Marina je prilično udaljena od centra Colona. Shopping smo planirali 
napraviti dan prije isplovljenja pa nas to i nije previše zamaralo. Okolica se doimala poslovnom i nije pružala naročite zanimljivosti, pa sam nastojala pronaći neke aktivnosti kojima bi skratili vijeme našeg boravka. Sjedeći i pretražujući internet, veselo sam povikala “Šećeru, ima nešto što bi te moglo zanimati. Fort Sherman, nekadašnja američka vojna baza u Panami. Smještena na Toro Pointu, udaljena od Shelter Baya 17 
km hoda, u jednom pravcu, što kažeš, prava stvar”. S knedlom u grlu, Peter je zamalo izgubio volju za životom. Njegova spontana reakcija bila je ravna dobitnoj kombinaciji Jack Pota. Broj “17” vrtio se u njegovim očima kao na kockarskoj mašini, dok je blagi osmijeh jedva krasio njegovo lice na temperaturi od 40*. “Konobar, još jedna krigla hladnog piva”, bio je njegov odgovor kojim je zamijenio svaki komentar. Ne oklijevajući, dograbila sam svoje peraje i razigrano skočila u bazen. Na brod smo se vratili predveče penjući se visokim ljestvama do kokpita kao na Mt Everest.
Bay. Koliko smo bili u pravu potvrdila je činjenica da moramo zamijeniti propeler zbog oštećenja gumene brtve, koja je mogla prouzrokovati njegovo proklizavanje. Sobzirom da su, sopstveni pogon broda i njegov siguran manevar jako važni u tranzitu, nismo smijeli rizikovati. U protivnom, to panamsko zadovoljstvo koštalo bi nas hiljade dolara. Propeler nismo našli u Panami, pa smo ga naručili u Louisiani, USA. Rok dostave nije puno obećavao i dovodio je u pitanje naše isplovljenje, od kojeg nas je dijelilo svega tri dana. Nismo imali izbora. Odmah smo obavijestili agenta panama transporta o našem kašnjenju, koji nam je organizirao novi termin tranzita, ali ovaj put kao individualnog plovila. Naše životno iskustvo govorilo nam je da problemi nikada ne dolaze sami i da se slažu jedan na drugog kao domine. 
Narudžba spojke za povezivanje različitih promjera cijevi crnog tanka, kojeg smo morali staviti u upotrebu zbog ulaska u Galapagos, te nabavka deset obićnih malih šerafa za učvršćivanje gumenog poklopca, pošto nam je stari otpao u plovidbi, cijelu ovu priču pretvorili su u agoniju i komediju. Izgledalo je beznadežno i bez kraja. Šerafi su stizali kao lijek na recept, 
jednom dnevno po dva komada. Pet dana je trebalo da ih sakupimo na hrpu. Uz sva nastojanja, ništa se nije moglo promijeniti. Umijesto da se nerviramo i grizemo nokte, prepustili smo se vremenu da radi za nas, dok su strpljenje i pozitivan duh bili naše najjače oružje. Ne razmišljajući vise o problemima, radovali smo se sutrašnjem odlasku u panamske prašume i posjeti Embera Indijanskom Selu.
Naša uzbudljiva avantura započela je u ranim jutarnjim satima. Još jednom sam, prije odlaska, provjerila da slučajno nisam nesto zaboravila. Fotoaparati, od kojih se nisam odvajala, sitni pokloni, čokoladice i bomboni za djecu, kišne kabanice, sunčane naočale, šeširi i dvije boce vode bili su glavni sadržaj našeg ruksaka. Četiri minibusa s vrlo prijatnim vozačima pokupili su 
nas pred restoranom u 7 sati. Cesta nas je vodila uz kanal i Soberania Nacionalni Park. Nešto više od sat vremena trebalo je da stignemo do Jezera Alajuela, gdje smo se sreli s grupom Embera ljudi koji su nas očekivali 
s “dugout canoes” ili u prevodu “zemunica kanuima”, koje su izgradili vlastitim rukama. U svaki od njih 
moglo se ukrcati desetak putnika predvođenih dvojicom indijanaca, od kojih je jedan upravljao penta motorom a drugi je sjedio na samom vrhu kanua. U želji da ostanemo 
suhi, Peter i ja sjeli smo u pozadinu. Start je bio odličan, a raspoloženje u našem kanuu bilo je, za razliku od drugih, na zavidnom nivou. Smjeh i galama odbijali su se od visokih planina i kao 
bumerang vraćali nazad. Embera Drua Village nalazi se na Rijeci Changres. Prolazeći kroz “virgin rain forest” ili “djevičansku prašumu”, uživali smo u beskrajno bistroj vodi i predivnoj prirodi. Uspijeli smo iz kanua vidjeti nekoliko papagaja i majmuna. Put rijekom bio je uzbudljiv i veoma interesantan. Nivo vode nije bio svuda isti tako da smo zapadali u kamenite plićine i brzace kroz koje su se naši domaćini veoma dobro snalazili. 
Pravi traperski život, živjeti s prirodom, daleko od grada i osijećati se slobodan. Po dolasku u selo dočekani smo i pozdravljeni tradicionalnom 
muzikom, te srdačno i toplo primljeni u zajedničku kolibu gdje nam je seoski starjesina, na fascinantan način, prezentirao povijest, kulturu i način života. 
Ukusan ručak od svježe ribe, prženih banana popularno zvanih “patakones” i svjezeg voća, nakon ceremonijala, bio je serviran u košaricama od palminog lišća.
Vrlo jednostavne drvene kolibe, u kojima obitavaju, prekrite su palminim lisćem i podignute na visokim stupovima koji ih štite 
od poplave. Škola nižih razreda nalazi se na brdu iznad sela i koliko se moglo primijetiti, dobro je opremljena za djecu tog uzrasta. Okolica obiluje palmama i Cocobolo drvom, od kojih se, za prodaju, 
izrađuju fine rukotvorine. Tradicionalne košare i tkanina, bojaju se prirodnim bojama dobivenim od vlakana palminog lišća i sjemenki stabala Achiote i Jagua.
Vrijeme boravka u Indijanskom selu i druženje s ovim predivnim ljudima bližilo se kraju. Embera djeca, kao i sva druga djeca na svijetu, 
prepoznala su jezik čokoladica. Veselili su se slatkim čokoladnim poklonima koje sam imala u torbi za ovu priliku. Posjet je završio zajedničkim fotografiranjem i Samanskim plesom uz muziku na flautama od bambusa i ručno napravljenih bubnjeva. Oprostili smo se od naših prijatelja, koji će nam zauvijek ostati u sjećanju i srcu. Na brod smo se vratili kasno popodne puni utisaka i uspomena na toplo gostoprimstvo Embera Plemena u Panami.
tugom gledali smo kako naša grupa odlazi, dok je Meermowe bespomoćno stajao na suhom. Ostali smo sami kao zadnje slovo abecede. Datum našeg odlaska bio je za četiri dana. Vrijeme smo provodili uglavnom u krugu marine kupajući se u bazenu i šetajući u predvečerje. Svakodnevno smo preko internet provjeravali kretanje pošiljke i izmišljali kojekakve poslove kako bi skratili vrijeme. Dan prije isplovljenja, taxijem smo se 
odvezli u Colon da kupimo hranu. Ovaj stari grad osnovali 
su Amerikanci 1850 godine, koji su radili na Panamskoj pruzi i drugi je po veličini u Panami. Vozeći se njegovim ulicama do supermarketa, primijetili smo da je u prilično lošem stanju i po svemu sudeći grad s visoko razvijenim kriminalom. Bez obzira na njegovu mračnu stranu, uvjerena sam da je vrijedno 
upoznati ljude, zaviriti u njegovu kulturu i arhitekturu, za što mi nismo imali vremena S punim kesama hrane, vratili smo se na brod u nadi da ćemo sutra isploviti.
Razočarenje i napetost dosegli su vrhunac s danom isplovljenja jer propeler još uvijek nije bio tu. Tog utorka ustali smo veoma rano. U jedan sat popodne, trebali smo biti na radnom doku, preuzeti dodatne konope i bove, a u tri sata spremni za isplovljenje. Vrijeme, baš onda kad ne treba, prolazilo je brže nego inače. Bilo je pitanje vremena 
kada će pošiljka iz Panama Citija stići u Shelter Bay. Dizalica je već bila postavljena i spremna za podizanje broda. Ništa gore od neizvjesnosti. Bila je to igra živaca, kako za nas, tako i za menađera. Svaka minuta je igrala ulogu. “Isploviti ili ne, pitanje je sad”, šalila sam se sa Peterom, izigravajuci Hamleta. Odgovor smo dobili tačno u podne, kad nam je šef servisne službe donio propeler. Bila je to bomba demontirana u zadnjoj sekundi. Napokon, u dva i tideset sve je bilo spremno za isplovljenje. Imali smo još toliko vremena da, još jednom naručimo veliku kriglu hladnog piva u ovoj čudesnoj 
zemlji Panami. Otpuštajući konope u tri sata, sretni smo stajali na krmi broda dok smo s osmijehom na licu napuštali marinu. Zaboravivši na sve probleme, pogled nam je bio usmjeren u pravcu Panamskog Kanala iza čijih vrata su se krili novi događaji i uzbuđenja.
Za mnoge učesnike grupe kruzera, s kojom smo prešli Atlantski Ocean, Saint Lucia je predstavljala završetak relija i već se odavno razišla svojim putem ostavljajući za sobom brazdu sjećanja na jedno divno druženje u kojem smo svi skupa disali kao jedan i imali zajednički cilj, pobijediti Atlantic. 
Party dobrodošlice i upoznavanje s novom grupom jedriličara, kojima smo se pridružili i obilježili šestu obljetnicu postojanja ARC Relija – Put oko svijeta 2016-2017, protekao je u predivnoj i prijatnoj atmosferi uz ritam vruće salse. Još nas je jedan dan dijelio od starta. Iako smo se osijećali potpuno spremni za početak jedne nove i po svemu sudeći zahtijevnije avanture, još se uvijek mogla naći po koja sitnica za popraviti.
Isplovili smo s velikim nestrpljenjem. Povratak moru, bila je misao koja je tekla našim venama, duševna hrana koja nam je davala život i ptica u letu dok joj vjetar udara u grudi. Bila je to misao puna ponosa i sreće koju smo osijećali stajajući na palubi i gledajući šumu bijelih jedara s drugih 
brodova, koji su nas okruživali dok smo se spuštali niz zapadnu obalu Saint Lucije, ploveći prema pučini Karipskog Mora.
iz novina. Veliki broj aktivnih vulkana i česti potresi čine je vatrenom zemljom 
Pacifika, tropske prašume regiona Amazon, visoke planine Anda i prerijska nizina opisuju je u mnogim reportažama 
kao mjesto koje budi interes i znatiželju, dok je moj omiljeni film “Tajna Zelenog Dijamanta” prikazuje kao avanturističku 
zemlju punu romance. Svjetski poznata prvoklasna kava “Juan Valdez” zasigurno obećava neodoljiv užitak u njenom okusu i mirisu, dok je ime 
najozloglašenijeg kriminalca u njezinoj povijesti i vođe najmoćnijeg narko-kartela, Pablo Eskobar, prezentira kao zemlju kriminala i droge. Dok sam tako razmišljala o Columbiji, kurs nas je vodio pravo prema Rtu Gallinas i Peninsuli De Guajira.
Dan je bio predivan a vjetar ko stvoren za jedrenje. Bilo je to jedno od najugodnijih putovanja do tada. Potpuno mirno more i idealan vjetar, 15-18 čvorova, budili su jedriličarske strasti. Meermowe je naprosto klizio površinom mora kao na klizaljkama po ledu. Ni svjetska klizačka imena, poput ruskog bračnog para Protupopov, nisu nam bila ravna. Njihove exibicije na ledu zamijenili smo dvostrukim ribičkim axlom i ribarskim prigovaranjima. Odjednom i sasvim neočekivano, taj dobro poznati reski zvuk najlona ZZZZZZZZZZZZ…, koji se pretvara u najljepše note, još jednom se oglasio i prošao kroz naše uši. Da smo nakon višemjesečne plovidbe ugledali kopno na vidiku, nebi mu se toliko obradovali, a i njega bi vjerovatno mimoišli kad je u pitanju riba. Svim čulima 
prepustili smo se tim užicima dvoboja. Trzaji i način na koji se naš ljepotan kretao kroz vodu govorili su da se radi o jednom novom primjerku. I zaista, bila je to duga, plosnata riba tamno sive boje s poprečnim prugama teška 8.5 kg. Nakon dužeg vremena, tajanstveni kapitalac našao se u sigurnim rukama i ubrzo postao zvijezda dana, ali ne za dugo. Njegova sličnost s Barakudom, koja se razlikuje samo svojim kratkim okomitim linijama i saznanje da ona može biti zaražena raznim virusima koje pokupi hraneći se sitnim životinjama koraljnih grebena, stvarali su u Peteru nedoumicu. U razgovoru preko radio stanice s posadom drugih brodova čak šta više, potvrđeno je da ako se radi o barakudi dužoj od jednog metra da je ne zadržavamo zbog 
eventualne zaraze. Ubjeđenje je presudilo. “Rođer” je prelazio dužinu od 125 cm, stoga smo bili sretni da ga vratimo u more dok je još bio živ. No, ova slavna i opasna ribarska priča puna virusa, doživjela je svoj crescendo i završila se nekoliko dana kasnije po dolasku u Santa Martu, kad smo ugledali ribare noseći tri potpuno identične “zaražene ribe” u prvoklasne restorane. Tog trenutka doznali smo da se radi o prvoklasnoj i veoma ukusnoj ribi Wahoo. Zaklopila sam oči i ostala bez teksta vraćajući film unatrag osijećajući “Rođerovu” blizinu.
Gledajući Wahoo kako se sretan gubi u dubini, odlučili smo popiti kavu i uživati u ostatku dana. Dok se Pipo izležavao na suncu, Dino je uživao u pogledu na more motreći ribarski štap. Voda je baš počela ključati kad je Dino počeo vikati Riiiiiiiibaaa, Riiiiiiiiibaaaaa. Toliko se derao da nismo čuli zujanje najlona. Sklonila sam vodu 
sa vatre, žurno izašla van i stvarno najlon se teško namotavao. “Bit će opet neka epidemija”, zadirkivao je Dino. Ali, ovoga puta trzaji su bili prepoznatljivi, bila je to “blue tail”, plava tuna. Ubrzo smo se našli licem o lice s Peterovom omiljenom ribom što je bilo pravo uzbuđenje i sreća, a i Dino nije bio ravnodušan dok ga je ljepotica osvajala svojim izgledom i šarmom.
Daljnje putovanje proveli smo uživajući u sunčanju, igri, svakodnevnim obavezama te u romantičnim zalascima i izlascima sunca. 
Petnaestak milja prije Punte Aguja kao da smo greškom uplovili u neku drugu priču. Vremenski su se uvijeti drastično promijenili. 
Hladan vjetar i more naprosto su počeli divljati i zaljevati nas sa svih strana. Doimalo se da smo u vrtlogu, da se ne mičemo s mjesta. Takoreći, Santa Marta nam je bila istovremeno na dohvat ruke i tako daleko. U tom kovitlanju udari vjetra dosezali su jačinu do 35 čvorova dok se more pjenilo i razbijalo o obližnje hridi. 
Kretali smo se olujno skraćenim jedrima dok nismo zašli za puntu kad su se vjetar i more počeli smirivati. Kroz cilj smo 
prošli u ranim jutarnjim satima te uplovili u marinu najstarijeg grada u Columbiji i
uspjesno se vezali na molo “F”.
drevnom poviješću, kolonijalnom arhitekturom, lijepim plažama i nacionalnim parkovima, koji zasigurno otkrivaju ljepotu ove zemlje. Šetaliste uz rivu ne odiše cvijetnim mirisima, obiluje velikim skulpturama ljudskih likova koje izražavaju težinu 
življenja i borbu za život, živopisno je i puno ljudi u večernjim satima. To prvo veče našeg 
dolaska, poneseni rijekom šetača, uživali smo u atmosferi koja nas je okruživala. Rukotvorine, odjeća i obuća nudili su se na pokretnim kolicima i bancima na svakom koraku, dok su se mirisi pripremljene hrane i korizo kobasica sa rostilja širili 
svuda oko nas. Izgledalo je skupo i neatraktivno pa nas to i nije suviše uznemiravalo nakon vrlo ukusne tune sa špinatom i zelenom salatom što sam pripremila za večeru. U Santa Marti smo se zadržali prilično kratko, svega četiri dana, stoga smo nastojali maximalno iskoristiti vrijeme za upoznavanje grada i njegove okolice.
Moj suprug i ja, iskreno rečeno, nikad nismo bili veliki ljubitelji obilazka muzeja, a naročito ne po vrućini i sparini u pola bijela dana. Nikad ne reci “nikad” jer Del Oro Tairona, kojeg smo upoznali u sklopu organiziranog posjeta već slijedećeg dana, veoma nas je zainteresirao. Smjestio se u predivnoj kolonijalnoj vili poznatoj kao Casa de la 
Aduana, što u prevodu znači carinarnica. Muzej je ne samo živa priča o povijesti razvoja ljudi i grada toga vremena, već i riznica zanimljive zbirke predmeta Tairona. Uglavnom se radi o 
keramici i zlatu, kojim su se kitili muškarci i žene opisujući njihov život, smrti, ceremonije i rituale.
trijumfi i njegove ljubavi bude sjećanja na vrijeme u 
kojem je živio. Impresionirali su nas predivni primjerci kaktusa i iguana u Botanickom vrtu koji se nalazi u sklopu njegove rezidencije u kojoj je boravio. Autentican izgled zgrada i stvari kojima se 
služio vraćaju ga u život, dok se muzej i teatar pod otvorenim nebom upotrebljavaju za organiziranje razlicitih manifestacija. Bolivar očito nije živio “ever 
green life”. Njegov život bio je veoma buran i spektakularan. Kao veliki ženskar i pobornik pića slavno je umro od sifilisa, ciroze jetre i tuberkuloze. Što može jedan pravi donžuan poželjeti više. Te večeri, po povratku na brod, odlučili smo s prijateljima izaći 
na večeru. Predivan restoran u centru grada pružao je, uz laganu muziku, intimnu atmosferu, a opojan miris s 
roštilja obećavao je uživanje u zalogaju. Bilo je deset sati navečer kad smo se sretni vratilli na brod i otišli na spavanje.
sutrašnji cjelodnevni izlet u Tayrona Nacionalni Park. Autobus pun jedriličara, naših prijatelja, napustio je marinu u osam sati u jutro. Park se nalazi oko 34 km daleko od Santa Marte, a proteže se od Bahia de Taganke do Ušća Rio Pedras. Srećom, vožnja je, trajala relativno kratko I napokon prisilila naseg vodića da se ugasi. Udavio nas je svojom, od kulina bana napamet naučenom Tayrona prahistorijskom pričom, koju je recitirao kao pjesmicu za 
Majčn dan. Uska i vijugava cesta vodila je kroz suho šumovito područje do jedne od najljepših plaža atraktivne obale Južne Amerike, Bahia Concha. Kad smo stigli, bijeli šatori i veliki okrugli stolovi prekriti bijelim stolnjacima već su bili pripremljeni. 
Romantična atmosfera, bijeli pijesak i kristalno čisto more nudili su jedinstveni šarm i opuštanje. Peter je ubrzo pronašao sebe u hladovini s dobrim muškim drustvom relaxirajući 
se uz hladno pivo i kvalitetan rum, dok sam ja jedva čekala da se bacim u more. Ova predivna i okolnim brdima zaštićena plaža, smještena je u dubokoj uvali stoga sam bezbrižno uživala u svim blagodatima mora. Bez obzira na vrućinu ova prirodna ljepota bez vremena budila je sportski duh ne mareći za godine. Dok su jedni igrali odgojku u vodi i umjesto preko mreže nabacivali loptu preko 
konopa motorne jahte vezane za obalu, drugi su uživali na pijesku igrajući kriket. Vika, galama, navijanje, požrtvovnost i slavljenje svakog boda, širila se na sve strane privlačeći znatiželjnike koji su se okupljali u sve većem broju. Čak se i nekolicina samih vlasnika motornih brodova ubrzo 
praćakala u moru bacajući se za odbojkaškom loptom braneći boje tima. Princevi i princeze dobili su nove moderne pješčane dvorce s internetom i satelitima, tvrdjave i tunele, a 
najmladji clanovi nase grupe sretne trenutke u svijetu maste. Dan je bio izmišljen. Vrijeme je polako prolazilo a miris mesa i kobasica s roštilja počeo se širiti zrakom. Prije večere prošetala sam plažom. 
Uživala sam gledati ljude, njhovu opuštenost i nasmijana lica, djecu kako bezbrižno i sretno skaču igrajući se s valovima. Tako zanesena, nisam ni primijetila da sam stigla do kraja plaže. 
Vraćajući se natrag, pažnju mi je privukla grupa ljudi okupljena oko lokalnog momka koji je držao nešto u ruci dok je skupina uzbuđeno gledala i komentirala. Prišla sam im da vidim o čemu se radi. Na njegovom dlanu mirno je stajao plavi rak. Bio je to fantastičan I lijep primjerak, kako 
nam je rekao, otrovnog raka. Očito da je znao kako ga držati u ruci a da ga ne ugrize. Pažljivo ga je spustio na pijesak. Trenutak njegove zbunjenosti iskoristila sam da ga uslikam. Plaže Tayrone obiluju bogatim podvodnim svijetom tako da su, šetajuci njima, mogućnosti opaziti ovakvog raka velike. Bilo mi je veoma prijatno ćaskati s Daveom i oprostivši se s njim krenula sam dalje. Miris roštilja sve više me je mamio dok mi je prazan stomak ubrzao korak. Večera i društvo za stolom bili su super. Postoji uzrečica “gdje se jede, približi se”, stoga je naš stol uspio osvojiti i pridobiti konobara koji je svoju naklonost, od jedne dozvoljene, pokazao serviranjem duple porcije kolača. Raspoloženje je bilo na nivou. Glavna tema zadirkivanja muškog sastava bila je plaža 
smještena nedaleko nas, Playa Nudista, na koju se može donijeti jedino sombrero, maska i peraje. Uz smijeh i poput meksičke salse vruće komentare, ubrzo smo se pozdravili s cijelom ekipom domaćina i napustili Tayronu. Truckajući se u autobusu, kasno popodne sretni, umorni i puni utisaka, vratili smo se u marinu. Bio je to jedan predivan dan i druženje koje cemo dugo pamtiti.
iskoristili vrijeme za odlazak u centar kako bi se popravila narukvica Peterovog ručnog sata. Niz sporednih i relativno praznih blokovskih ulica doveo nas je do glavne ulice u gradu gdje smo se odjednom našli u vrevi te stopili s rijekom ljudi i prometnom gužvom koja je vladala na cesti. Autobusi kao šipak puni ljudi, 
automobili, kamioni, motori, bickle, kariole sa jednim ili dva točka i sve što je imalo neke šanse da se kotrlja, bilo je dio tog gradskog haosa. Na ulicama nema šta nema. Dok su žongleri narančama reklamirali narančin 
sok, s banaka, tezgi i pokretnih kolica, nudilo se od ulične hrane i nakita, do malih ručnih mašinica za šivanje, 
kućanskih aparata i alata. Santa Marta je ne samo grad vatrenih boja izraženih kroz način odijevanja i izradu unikatnih rukotvorina od materijala ili pletenih od konca, 
već i grad kontrasta. Nasuprot blještavim izlozima nalaze se neugledne rupe i šupe natrpane stvarima s hrpom smeća na ulici. 
Atmosfera oko nas bila je vrlo zanimljiva i impresivna. Satima smo mogli tako stajati snimajuci tu gradsku vrevu. Columbijska kuhinja obiluje sirokom lepezom hrane, okusa I mirisa, ovisno o podrucju gdje se servira. Od 
jednostavnih svakodnevnih tortilja s mesom, morskim plodovima i povrcem, pizze pripremljene na vatri, u kojoj smo i sami uzivali za rucak tog popodneva, pa do extravagantnih socnih hrskavih przenih mravi, Hormiga Culone, koji se serviraju juzno od Santa Marte , u Santander departmentu za one odvaznije sa 
stomakom tvrdim kao opanak. Servis za popravku satova nalazio se na ulici. Kolica, za kojima je stajao mladi kolumbijac, bila su prepuna kazaljki, federa, vidica, narukvica, kao i potrebnog alata. Dok je Peter čekao na svoj sat, ja sam ušla u obližnju trgovinu cipela i kupila vrlo ugodne sandale. Kako se dan bližio kraju polako smo se setajuci vratili na 
brod. Tog trenutka, pažnju mi je privukla ova kanta za smeće, koju sam pokupila kamerom kao sjajnu ideju kako iskoristiti plastične boce i njima dekorirati gradske ulice.
počelo smirivati tek oko jedanaest sati kada smo dobili dozvolu za isplovljenje. Meermowe je jos jednom uspiješno prešao startnu liniju noseći nas u pravcu sanjivih otoka Paname, San Blass. Stajajući na krmi gledala sam u Santa Martu kao u mijesto koje nam je pružilo jedno fantastično i nezaboravno iskustvo sve dok nismo prosli pored otocica Isla El Morro.
Saint Lucia bila je raskrsnica velikih događanja. Tu se, s jedne strane završavala druga etapa Meermowe’s Great Adventure, našeg prvog transatlantskog prelaza preko Atlantika, a istovremeno s druge strane, širom su se otvarala vrata novih izazova još jednog morskog bespuća zvanog Pacifik. Sva naša čula pretočila su se u ponos koji nam je davao snagu za dalje i neopisivu sreću željno očekivanog susreta s našim sinom Peđom i njegovom predivnom partnericom, našom dragom Marikom.
mješavinu jedriličarske strasti, prkosa i ljubavi prema moru, kao i borbe za opstanak. Koristeći krmene vjetrove, večinu puta jedrili smo skraćenim jedrima u leptir uz pomoć tanguna. Uz pojačani vjetar i valove prva polovina puta protekla je bez problema. Najveće uzbuđenje od kojeg nam je skoro srce iskočilo iz grudi, priredila nam je ogromna riba koja se zakačila na udicu, ali nažalost, uz sav trud da je dovucemo blize brodu, nismo imali šanse izvući je van. Po svemu sudeći, nije se radilo o zlatnoj ribici s tri želje, koje bi nam ispunila ako je skinemo s jelovnika. 
Umjesto kompromisa, grdosija je počela svom snagom vući najlon tolikom brzinom dok se nije odmotao do kraja i nestao u moru. U Peterovoj ruci ostala je samo prazna mašina. Dok smo zbunjeno i u nevjerici gledali jedan drugog uspjeli smo izgovoriti samo WOW!! Da ne povjeruješ! Još uvijek vrlo često pričamo o toj ribi kao o velikoj tajni bez odgovora kojeg samo more zna.
Spuštajući se tako niz valove u predvečerje, zajedno s zalascima sunca, doimalo se da propadamo u vatreno grotlo pakla. Bio je to složeniji dio putovanja praćen problemima koji su iskakali pred nas kao zečevi iz šešira. Dežurstva i pojačane aktivnosti na brodu zamjenili su mnoga uživanja. Šest dana prije uplovljenja u Rodney Bay pukao nam je klin koji spaja hidraulični cilindar automatskog pilota s kormilom. 
Morali smo brzo reagirati, preuzeti kormilo i manualno kormilariti, sto nimalo nije bilo jednostavno. Boreći se s ogromnom snagom valova i vjetra, koji su izazivali bol mišića u rukama i leđima, smjenjivali smo se svaka dva sata. Originalnog rezervnog dijela nismo imali, stoga smo brzo razmišljali što napraviti. Još nas je dva sata dijelilo od sumraka. Nisam sumnjala u Peterovu 
genijalnost i snalažljivost. Dok je u potpalublju prevrtao po šerafima, lampica se upalila. S velikom nadom i osmjehom na licu popeo se u kokpit noseći dva nova duga zamjenska šerafa. Ne gubeći vrijeme, bez obzira na valjanje i opasnost od povreda, moj suprug se zavukao u stražnje bunkere. Za to vrijeme ja sam upravljala brodom i izigravala šegrta Hlapića dodavajući mu alatke koje je tražio. Operacija je uspijela, 
zeleno svjetlo se upalilo a automatski pilot je ponovno vraćen u život. Sad je samo bilo pitanje vremena i neizvjesnosti da li će i koliko dugo taj šeraf izdržati pod pritiscima. Sve što smo imali tog trenutka bila je vjera u duši I sreća u srcima dok smo zajedno sa Meermoweom utonuli u mrak ne sluteći sto nas očekuje tokom noći.
Nisam ni mislila da ce mi ova slika pasti na pamet tokom noći kad sam ustala da provjerim da li je sve u redu. Zakoračivši u salon noge su mi se našle u vodi baš kao u lavoru. Šok koji me je obuzeo odbio se od hladne vode i kao bumerang alarmirao moj moždani sistem. Upalila sam svjetla, hitno pozvala supruga i testirajući vodu ustanovili smo da se radi o pitkoj vodi koja je odnekud naveliko prodirala. Sudoper u kuhinji bio je prvo mjesto naše istrage. Kad sam otvorila vrata ormara imala sam što i vidjeti. Kroz puknutu cijev šikljala je voda. Isključivši vodenu pumpu za dovod vode iz tanka uspjeli smo zaustaviti daljnji priliv vode. Velika sreća je bila u tome što se voda nije uspjela obljevati po sobama. Izbacivši tapete u kokpit, odmah smo počeli ispumpavati vodu i sušiti prostor. U međuvremenu kontrolirali smo rad automatskog pilota i izdržljivost šerafa. Dok su se vjetar i more nemilosrdno poigravali s nama, uz minimalnu intervenciju sve je 
besprekorno radilo. Zora je uveliko svanula kad smo, uz miris kafe sjeli u kokpit da se opustimo i odmorimo. Baš u tom trenutku kroz moja osjetila prošao je predivan miris toplih fritula i tko zna čega bi se još sjetila da me nije trgnula ozbiljnost Peterovog glasa.
pjevušiti dok smo pregledavali sva potencijalna mjesta kroz koja bi eventualno prodirala voda. Pjesma je izuzetno šaljiva i što je najvažnije, unijela je puno smijeha i zadirkivanja među nas. Pošto ništa nismo našli, ostala nam je još jedna jedina solucija, poskidati ukrasni tapicirung sa zidova što je bio pravi pogodak. Iza tapicirunga skrivala se spojka za izbacivanje vode iz broda pomoću bilch pumpe. Crijevo kroz koje smo ispumpavali vodu iz salona i “izbacivali u more”, odvojila se od spojke i visila u zraku tako da se sva ispumpana voda slijevala u tu sobu, BINGO. Gledali smo kroz taj otvor pravo u more kao kroz prozor na otok Šoltu, kroz kojeg su valovi također prodirali u prostor. Crijevo smo odmah nataknuli na spojku i dobro ga učvrstili. Sve se odigralo kao u nekom ružnom snu 
kojem se nismo prepustili, prihvatajući činjenicu da uvijek postoji gore od goreg. Još jednom, nepokolebljivost i ustrajnost u ostvarenju našeg životnog sna pomogli su nam da prebrodimo sve ono što se ispriječilo pred nas. Ugledavši kopno Saint Lucije, puni ponosa i sreće, naš veliki uspijeh dostojno smo proslavili čašom šampanjca.
našeg puta, uplovili smo u ranim jutarnjim satima, gdje smo nakon prevaljenih 2150 nm bili dočekani brodskim sirenama, hladnim rum punčom i velikim brojem posade, naših priatelja, sa drugih brodova. Predivno ARC osoblje uručilo nam je veliku reprezentativnu košaru punu tropskog voća s bocom
originalnog ruma. Ugodnosti susreta pridonio je i ovaj momak žarkih boja, koji nam je zaželio dobrodošlicu i ugodan boravak na otoku.
klima i prirodna ljepota šumovitih planina, koje se protežu njegovom cijelom dužinom, opisuju kao tropski raj. Prvi stanovnici bili su Arawak Indijanci, a ime je dobila po Saint Lucy of Syracuse od strane Francuza, prvih nastanjenih evropljana.
Sobzirom na božićne i novogodišnje praznike, koji su bili sve bliže, te Peđin i Marikin dolazak, vremena za gubljenje zaista nije bilo tim vise sto smo do njihovog dolaska, uz popravku kormila i varenje brodske ograde, trebali brod očistiti, oprati, pregledati i
Rodney Bay je malo mjesto s vrlo organiziranim šoping centrom udaljenom od marine oko petnaest minuta hoda. Na putu do trgovine nalazi se 
Medicinska Škola i Aquatik Centar. Lanac restorana i kafića pruža se uz marinu, 
dok se svake subote organizira market kako voća i povrća tako suvenira i odjevnih predmeta. Sve je uglavnom skupo ali se cjenkanjem kupovina može obaviti u pola cijene. Tih dana 
slavio se Dan državnosti. Vece prije održan je Nacionalni Festival Svjetla u čast Svete Lucije. Te noći, uz tihu 
muziku i poluglasno pjevanje, svečana povorka polako se kretala između brodova, prolazeći kroz dokove marine noseći na glavi ukrasne lampice i osvjetljene kutije pune morskih plodova, nakon čega je uslijedio vatromet. Sjedeći u kokpitu uživali smo u tom neobičnom i vrlo interesantnom prizoru.
Međunarodni aerodrom nalazi se na samom jugu Saint Lucije, u Vieux Fortu. Udaljen je sat i pol vremena vožnje autom. Rodney Bay napustili smo taxijem četiri sata prije slijetanja aviona s namjerom da, usput, posjetimo neke popularne atrakcije tog dijela otoka. Cesta kojom smo se vozili, vodila je uz obalu i niti malo nije nalikovala motorwayu. 
Bila je veoma drndava, zavojita i puna rupa. Vozili smo se uzbrdo i nizbrdo kroz planinski masiv uživajući u pogledu na mala mirna sela, plodna polja manga i avokada i na sve ono što čini ovaj svijet toliko različitim. Mnoge kuće građene su od drva i valovitih metalnih ploča.
originalan “Dr. Dolittle” film s Rex Harrisonom u glavnoj ulozi. Ova netaknuta ljepota zasigurno je daleko više od praznika za oči. Većina stanovništva Saint Lucije je iz Afrike ili je mjesovitog Africkog porijekla s duboko urezanom povješću ropstva. 
Njihove frizure, način odijevanja i plemenite osobine koje ih krase, uvaliko ih čine interesantnima i drugačijima stoga ih s posebnim zanimanjem 
fotografiram kako bi ih što više približila svima vama koji plovite s nama kroz Meermowe’s Great Adventure.
Kako nas je put vodio sve južnije, cesta je postajala sve prometnija. Soufriere, u vrijeme francuske vladavine, glavni grad Saint Lucije, a danas malo ribarsko mjesto, smješteno je u predivnoj uvali podno
Prekriveni su šumom i bujnom vegetacijom dok je njegovo podnožje bogato koraljnim 
vrtovima. Nismo propustili priliku posjetiti Dijamantne Slapove i Botanički Vrt. Vrijeme nam je brzo prolazilo u ugodnom društvu našeg 
prijatelja taxiste. Priblizavajući se aerodromu uzbuđenje je sve više raslo. 
Avion iz Atlante sletio je na vrijeme. Susret s Pedjom i Marikom bio je više nego srdačan a sreći nije bilo kraja. U Rodney Bay smo se vratili novom cestom koja nas je vodila istočnom obalom otoka. Bilo je blizu osam sati navečer kad smo stigli na brod i tacnom punom 
krempita zaželili dobrodošlicu brodskoj posadi broda Meermowe.
Ne gubeći vrijeme, pomogla sam Mariki da se smijeste u kabinu i nakon večere otišli smo na spavanje. Posijet glavnom gradu Castriu bio je prava riznica događanja. Autobusna stanica se nalazila u neposrednoj blizini marine. Stari, zarđali i zagušljivi kombiji, bez reda vožnje, puni ljudi, vozili su svaki čas. Neki od njih doimali su se da 
ce se prije raspasti nego stići na odredište. Za nepunih sat vremena stajali smo u neposrednoj blizini glavnog marketa, između Peynier i Jeremie ulice koji čine srce grada. 
Sobzirom na siromaštvo i nekvalitetne životne uvijete koji ga karakteriziraju, Castries je energičan grad lijepe kolonijalne arhitekture kojim prevladavaju živopisne boje i mirisi hrane. Naći se 
u jednoj ovakvoj sredini zajedno s Peđom i Marikom pravi je doživljaj i uživanje. Velika tržnica bila je prvo mjesto u koje smo zavirili. Od obilja rukotvorina, odjevnih predmeta i 
umjetničkih slika, koje su nas okruživale, naša posada je najviše uživala u njenoj glavnoj atrakciji , u hrani. Sva je sreća što nisu bili zainteresirani 
za kupovanje jaja, u protivnom morali bi, garant, zaviriti i u ovaj kokošinjac. Od velikog izbora karibskih 
egzotičnih začina, odlučili su se za žuti srednje papreni sos s papričicama od kojeg su mi gorila usta i jezik da sam mogla izigravati dinosaurusa Dina. 
Nezamislivo je bilo napustiti ovo mjesto a ne kupiti vrlo ukusnu planđa kavu i kubanske tompuse. Castries ima veliki broj restorana. Uz popularna jela pripremljena od svježe ribe i jastoga mogu se naći i jela od piletine, pot gulaš i 
callaloo. Ulična hrana, “street food” kao buđaci i nehigijenske rupe pune aluminijskog posuđa, u kojima se priprema, može biti također ukusna i servirana kao u restoranima, mada ne izgleda tako. Prosli smo tim uskim ulicama punih mirisa i stolova, jer kako Peđa kaže “što je crnije i jadnije to je bolje jer se samo tako 
može doživjeti grad”. Na kraju ulice sjeli smo za stol jednog malog “restorana” da ubijemo zeđ. Dok smo čekali porudžbinu pića, koje smo naručili, Peđa je otišao do zahoda. Nakon dužeg vremena vidjeli smo ga kako, smijući se do suza, žuri prema ogradi noseći u ruci ogromnu kantu kako bi s njom, preko ograde, zagrabio morsku vodu i oprao zahod posle upotrebe. “Sam svoj majstor” sistem, 
oduvijek je pružao osobito zadovoljstvo. Zahod je bio toliko neugledan i mali da sve sto je u njega moglo stati je zahodska školjka i ta kanta. Gušili smo se od smijeha gledajući ga, dok mu je vlasnik restorana duboko zahvaljivao. 
Da smo jos malo duže ostali, “uživajući u gradskoj duši”, možda bi mu ponudio i posao, nikad se ne zna. Gdje god da krene, Peđi se mora dogoditi nešto smiješno, bilo je samo pitanje vremena. Sati su brzo prolazili u ugodnom časkanju i smijehu.
Stari grad pun je zanimljivosti. Živopisne ulice prepune su ljudi, dok je Derek Walcott trg ukrašen šarenim zgradama i graniči s najvećom crkvom na Karibima, Katedralom Bezgrešnog začeća. 
Unutrašnjošću katedrale dominiraju slike lokalnih umjetnika. Život gradu također daje veseli ritam pjesama u 
izvedbi uličnih pjevača. Kasno popodne veseli, umorni i skuvani od vrucine drndali smo se u kombiju prema Rodney Bayu. Na putu do mjesta prošli smo pored lokalnog aerodroma čija se pista proteže tik uz groblje. Iskrcali smo se u samom centru Rodney Baya s namjerom da kupimo neke sitnice za brod. Pred samim ulazom u supermarket pažnju nam je privukao crnac noseći dres 
hrvatske nogometne reprezentacije. Ne, nismo sanjali, nacionalni dres s crveno-bijelim kockama na Karibima, bilo je to iznenađenje ravno čudu. Tip je bio cool. Dres je dobio od svog prijatelja iz Hrvatske i bio je presretan da se slika s nama. Svijet se, zaista, doima nekada manjim nego što ga zamišljamo. Sa nekoliko kesa u rukama vratili smo se na brod.
Slijedeće jutro isplovili smo za Martinique, francuski raj na Karibima. Vrijeme je bilo toplo i vjetrovito. Marika je bila izvanredan mornar. Brzo je naucila sve poslove na brodu. Dok je Peđa uzivao u ulozi skipera, ona je bila naš mali od palube. S velikim užitkom sam je gledala kako radi s konopima, 
posprema bokobrane, spušta i podiže sidro i sa istim žarom i osmjehom na licu riba brod, što je, svakako, nije mimoišlo. Palme, vulkani, francuski kruh baquette i croasani punjeni cokoladom, o kojima je Marika sanjala od samog dolaska, zasigurno su definicija ovog modernog i elegantnog otoka. Obiluje prekrasnim plažama, tirkiznim morem, osebujnom vegetacijom i ljubaznim stanovništvom. Otok je otkrio Christofor Columbo, dok je 
Saint-Pierre, kao prvo osnovano naselje na otoku, rodno mjesto Napoleonove supruge Josephine. U dalekoj prošlosti ovdje su živjeli ljudozderi zvani “Opaki Karibi”. 
Koristeći bočni vjetar, Meermowe nas je punim jedrima nosio kursom prema glavnom 
gradu Fort-de-France i pripadajućoj Marini Poudrier, oko 40 milja udaljenoj od Rodney Baya. Valovito more i jak vjetar uzburkali su našeg mornara i pokvarili njezin bioritam pa je nakon blagog rigoleta izgledala kao kanarinac Leopold 
bježeći pred mačkom Tomom, stoga je spas našla u krevetu gdje je radije sanjala o croasanima. U marinu smo uplovili u popodnevnim satima. Ribanje palube i uređenje broda bilo je djelotvornije od ruma i naš moreplovac se vratio u život.
Fort-de-France je trgovački centar i najveći grad na Martiniku. Nalazi se na kraju ogromnog zaljeva. Karakteriziraju ga kolonijalne uske “galerija” ulice. Kovani zeljezni balkoni, 
atraktivna tvrđava , 
Katedrala Saint-Louis i Biblioteka Schoelcher, otkrivaju povijesnu, dok 
cvijećem ukrašen Savana Park, romantičnu atmosferu. Vec slijedećeg jutra, taxijem smo se, odvezli do centra grada te krenuli njuhom zavodljivog jutarnjeg mirisa koji se širio iz pekara. Naš nepogriješivi kompas doveo nas je 
pravo do originalnih francuskih croasana, mmmmmm… punjenih cokoladom. Usput smo kupili i dva baquetta koje smo planirali donjeti na brod, što je ostalo samo teorija. Poput medenjaka, naprosto su se rastopili u ustima. Kupili smo neke sitnice u shoping centru, te krenuli natrag s namjerom da isplovimo u uvalu s druge strane zaljeva, 
gdje smo se usidrili. Plaža, koja se protezala na priličnoj udaljenosti od broda naprosto je mamila pa smo Marika i ja odlučile otplivati tu dionicu dok nas je Peđa pratio dingijem. Osijećali 
smo se kao na Hawaiima. Toplo more i bijeli pijesak u potpunosti su nas osvojili. Dok su Peđa i Marika uživali u svom malom svijetu ja sam promatrala kornjače na dnu mora i izronila prekrasnu morsku zvijezdu. 
Uživanju i igri nije bilo kraja, a komedije i smijeha koliko voliš dok je Peđa učio Mariku voziti dingi. Pićila je kao Nicki Lauder u formuli 1, ostavljajući za sobom veliku brazdu. Gdje su oni prošli više ni 
kornjača nije bilo. 
Divno ih je imati na brodu, sretni smo razmisljali Peter i ja. Božić smo proslavili uz svečanu večeru, piće i kolač uživajući u romantičnim zvucima saxofona. 
Uz ručak u 
restoranu slijedeceg dana, planirali smo naše daljnje putovanje prema krajnjem jugu otoka, gradu Le Marinu. Na sidrište Marine Le Marin, uplovili smo kasno popodne gdje smo odlučili prenoćiti. Prepušten ribarskim užicima, moj suprug je, to veće, brzinski ulovio 12 riba 
velicine 250 grama. Serijski su izlazile jedna za drugom, kao da se takmiče koja će prije zagristi mamac. Svi smo se veselili sutrašnjem ručku koji je bio za prste lizati.
Novu godinu smo dočekali na brodu u veseloj i raspjevanoj atmosferi. Glasna muzika, koja je odzvanjala s Meermowea, privukla je susjedne jedrilicare koji su, u prolazu, zavirivali na nas brod u znatizelji da vide sto se dogadja. Marika i ja smo plesale do 2 sata po ponoći nakon čega smo otišli na spavanje.
Zavodljiv šarm okolnih brda, potakli su nas, slijedeceg jutra iznajmimo auto i 
zavirimo u njihovu unutrašnjost. Vijugava cesta vodila nas je kroz mala slikovita mjesta Gros-Morne, Saint-Joseph i Ducos, pogodna za uzgoj plantaža ananasa, cija se polja 
protezu sve do mora, sećerne trske i 
banana. Dok su planine prekrivene tropskim šumama, obalu krase predivne uvale. Grad La Trinite proteže se do Poluotoka Caravelle i predstavlja najljepši dio Otoka Martinique. Na povratku zaustavili smo se u malom gradiću Sainte-Anne koji naprosto odiše 
francuskim šarmom, kako bi uživali u njegovoj najpoznatijoj i jednoj od, nedvojbeno, najljepših plaža u Zapadnim Indisima, Les Salines. Naprosto smo se rastopili kao sladoled na suncu u tom božanstvenom i romantičnom prizoru.
koje ce se dugo pamtiti. Slijedećeg jutra isplovili smo iz marine i nakratko smo se zadržali u blizini jedne od obližnjih plaža da se još malo okupamo i uživamo u moru, nakon cega smo 
napustili otok i zaplovili prema Saint Luciji. U Rodney Bay uplovili smo u popodnevnim satima. Osvanuo je dan rastanka s nasom posadom. Teško nam je bilo gledati u njihova leđa dok ih je taxi odvozio na aerodrom i sve više nestajao iz našeg vidokruga. Vrijeme provedeno s Pedjom I 
Marikom bilo je, vjerujte, daleko vise od ovog posta. Po povratku na brod nastavili smo s pripremama za našu slijedeću destinaciju. Još nas je samo četiri dana dijelilo od starta prema Santa Marti u Columbiji.
Meermowe's Great Adventure 