Putovanje do Las Palmasa na otoku Gran Canary pratio je jak vjetar i visoki valovi.   Bitangu smo izgubili sa horizonta i jos jednom ostali ustrajni na svom kursu. Meermowe se gotovo idealno probijao kroz valove dosežuci brzinu i do devet čvorova. Ako ovako nastavimo, razmišljali smo, u Las Palmas ćemo uploviti za manje od dvadeset sati. Život je zaista lijep ali ipak, zbog velikog naprezanja jedara pod udarima vjetra, odlučili smo skratiti jedra kako bi sačuvali brod i nas same od neželjenih problema. U glavni grad Gran Canara uplovili smo u jutarnjim satima te se vezali za molo na kojem se već nalazila Bitanga. Bio je to još jednom srdačan susret s Vanjom, Manijem i Bondom.

Muejo de Portivo najprometnije je mjesto u ovo doba godine u Las Palmasu. Povodom najveće ARC regate preko Atlantika do Karibskih otoka, ovde se okupi, svake godine, nekoliko stotina jedrilica iz različitih dijelova svijeta kao učesnici jedne od dvije postojeće flote, trkača i krstaša. Za razliku od grupe kruzera, čiji učesnik je bio Meermowe, koja je plovila na ruti Las Palmas – Mindelo, Capo Verde – St Lucia, Karibi, grupa trkaćih brodova je startala dva tjedna kasnije jedreći direktno od Las Palmas do St Lucije. Ovo je također grad gdje se okupljaju i jedrilice koje plove samostalno, otkrivajući novi svijet, kao i one koje su više puta prešle preko Atlantika. Za većinu nas pustolova amatera, koji smo opsjednuti otkrivanjem dalekih zemalja s druge strane bare uz škrto jedriličarsko iskustvo, pobrinuo se Jimmy Cornell, vlasnik londonskog časopisa World Cruising, koji je 1986. godine osnovao prvi transatlantski ARC reli za krstaše. Od tada svi učesnici, bez obzira na životnu dob, od starta do cilja praćeni su orgniziranom kontrolnom službom. U tu svrhu, ne mogu a da ne spomenem jedrilicu Corona AQ i skipera Peeke, sudionike prvog ARC relia, koji su uz novu posadu, suprugu Barbaru i prijatelja Thomasa, ponovno prešli preko Atlantika ove godine u klasi “C” i s istim poletom osvoili pobjedonosnu plaketu, čime su obilježili tridesetu obljetnicu postojanja ARC. Zar se išta više može reći osim “treba htjeti, treba smjeti”.

Uplovljavajući u Las Palmas tri tjedna prije starta imali smo dovoljno vremena za pripremu i obilazak grada. ARC ured otvarao se početkom Novembra, stoga smo prva dva tjedna iskoristili za ugradnju tanguna, još jednog buma za pramčano jedro, izmjenu ležajeva na oba kormila koja su u potpunosti propala i provjeru svih važnih tačaka na brodu. Kreiranje menua i priprema obroka za mjesec dana putovanja činilo mi je posebno zadovoljstvo. Uživala sam gledati Petera kako se uživio u cijelu situaciju. Naprosto je blistao od sreće i zadovoljstva.   Vanja i Mani su također bili okupirani poslom dok su Bondovu pažnju zaokupile ribe na koje se posebno oblizivao. Pomagali smo jedni drugima kad je trebalo tim više sto je Vanja isplovio za Mindelo tjedan dana prije. Finale Svjetskog Prvenstva u Ragbiju, koje se održavalo krajem Oktobra, donijelo je veliko uzbudjenje među nas. Igrali su Novi Zeland i Australija. Na vratima svakog mola nalazio se plakat s detaljima meča. To je svakako bilo nešto što se ni u snu nije smijelo propustiti. Te večeri otišli smo u Irski Pub “Sheehan”.   Ogromni ekran na zidu pružao je navijački ugođaj i neopisivo zadovoljstvo gledanja utakmice. Kad smo stigli pub je bio prepun ljudi. Uspijeli smo se domoći slobodnog mjesta za jednim od barskih stolova, odakle smo imali nesmetan pogled na ekran. Atmosfera je bila ludilo. Igraći Novog Zelanda sjajno su igrali i još jednom dokazali da su najbolji. Skakalo se, navijalo i vrištalo, slavili smo svaki “try” i osijećali se veoma ponosni na Novi Zeland i zastavu pod kojom plovimo. Nakon utakmice bili smo gosti na brodu naših dragih prijatelja iz Švicarske, Kim i Claudie gdje smo se uz njihove dvije predivne ćerke Lenju i Neele priključili Hallowin partiju. Molo “S” nalazilo se odmah do našeg i te noći treštalo je muzikom i vrvilo djecom slaveći noć vještica uz jezive bundeve, voštanice i zastrašujuće kostime. Dok su se naši prijatelji oblačili, ja sam donijela punu kantu bombona i lizalica specijalno namijenjenih za ovu priliku. Bilo je super bez obzira što je kiša počela padati. Našao se tu drakula koji je uz pun mijesec s nožem i bocom vina u ruci tražio svoju žrtvu s kojom će utažiti žeđ . Neizbježan je bio susret s indijanskim poglavicom, meksikancem pod sombrerom i raznobojnim spajderima koje su predstavljali naši prijatelji. Bio je jedan sat posle ponoći kad smo se vratili na brod.

Kako su se poslovi bližili kraju, a vrijeme do službenog dijela programa relija skraćivalo, odlučili smo se posvetiti sebi i znatiželjnom lutanju kroz prošlost ovog grada. Stara jezgra nalazi se podalje od marine pa smo se autobusom odvezli do Trga Plaza Mayor na kojoj se nalazi velika gotička Katedrala Santa Ana, sagrađena uoči Columbovog velikog putovanja 1497 godine.  Nasuprot nje podignuta je prva Gradska Viječnica u čijoj blizini se nalaze povijesno značajni spomenici divljim psima. Moj suprug i ja mislili smo da su Kanari imenovani po kanarincima, kako smo ih i zamišljali, zelenim otocima punih kanarinaca. Gledajući ove predivne pseće skulpture, na čijem mjestu, u nekom drugom gradu, stajale bi biste slavnih ličnosti toga vremena, shvatili smo da smo bili u zabludi. U to vrijeme kanarinaca uopce nije bilo. Najbrojniji prastanovnici medju životinjama bili su divlji psi, na španskom “Canes” odakle potiče ime, cije biste se nalaze širom grada.

Las Palmas je poznat po slavnom jedriličaru svih vremena, Christopheru Columbusu zvanom Colon koji je na svojim putovanjima, u otkrivanju novog svijeta navraćao u ovaj grad. U najstarijem dijelu centra Vegueta, nalazi se potpuno sačuvana Columbova kuća sagrađena u kanarskom kolonijalnom stilu u kojoj je često boravio. Tu je ujedno bilo sjedište prvog španjolskog guvernera Sretnih Otoka. Očarao nas je autentičan izgled svih okolnih ulica i građevina kao i sama kapelica San Antonio u kojoj se Columbo molio za dobar vjetar i uspjeh svog prvog jedrenja preko Atlantika.

Najstarija lučka tvrđava Castillo de la Luz, Kula svijetla, sagrađena je za obranu od upada nizozemskih i engleskih pirata. Podignuta je na temeljima drvene utvrde i izvorno je smještena na samom grebenu gdje je bila izložena udarima plimskih valova Atlantika. Kasnijim razvojem luke dvorac je udaljen od oceana i postao je dio najstarijeg dijela grada. Četvrtastog je oblika i danas služi kao izložbeni centar.    Interesantno je bilo saznanje o jednoj takvoj exibiciji inkvizicije i sprava za mučenje, iz vremena Columbovih putovanja. Za neposluh i greške mornari su visili u kavezu na križu jarbola ili su pak bili rastegnuti vitlom usidrenog lanca. Nikome nije padalo na pamet da razmišlja o pobuni ili zavjeri na kapetana.   Tko zna, možda bi se ponešto od ovog provoda, uz savremenije metode, moglo primijeniti i danas na moderne brodove.

Na kraju svega, sjeli smo umorni i skuvani od vručine, u jedan od restorana i naručili Calderetu, jednu od tipičnih ribljih porcija i hladno bijelo vino. Uzivajući u jelu i ljubaznosti lokalnog stanovništva, vratili smo se daljnjem planiranju Meermowe’s Great Adventure.

Službeni dio programa započeo je već slijedećeg jutra. Još nas je pet dana dijelilo do isplovljenja. Meermowe je bio više nego spreman a trideset skuhanih obroka uredno raspoređeni po plastičnim kutijama i složeni u zamrzivač. Nisu nedostajali smrznuto šumsko voće, povrće, kolači i sladoledi. Dostavu velike količine pića i pitke vode očekivali smo zadnji dan prije polaska. Dani su bili ispunjeni ARC programom. Nizali su se seminari, demonstracija spašavanja i evakuacije, druženja jedriličara kroz zajedničke večere, ručkove i druge aktivnosti. Neizbježan je bio i tradicionalni svečani ispraćaj kojeg je priredila Uprava grada uz predivan show program. Zaista nezaboravno. Osvanuo je i taj dan, dan kojeg uobičajeno zovemo danom “D” kad se nešto značajno i važno mora dogoditi. Danas isplovljavamo, jedina misao koja je okupirala sva naša čula. Uzbuđenje i sreću podijelili smo sa Dinom i Pipom. Vrijeme je bilo prilično vjetrovito i ugodno za jedrenje. Petnaest do jedan, Meermowe i njegova kompletna posada bili smo spremni na mjestima. Otpuštajući konope s bitve i mašući mnoštvu ljudi na lukobranu, našli smo se među brojnim krstašima, raširili jedra i na znak plotuna uspiješno prešli startnu liniju. Uzivali smo u cjelokupnoj atmosferi koju je mogao prikazati samo slikarski kist. Kao jato bijelih albatrosa brodovi su se raširili na sve strane. Od samog starta odlučili smo ploviti sredinom kanala kako bi se primakli što više africkoj obali i koristili povoljne krmene vjetrove i valove. Dok smo danju jedrili punim jedrima raširenih u leptir, noću smo ih skraćivali. Peter i ja smo se smjenjivali u dužnostima svakih 4-6 sati. Ploveći niz obalu Western Sahare vjetar nam je donosio velike količine pustinjskog pijeska od čega su svi konopi, jedra i cijela paluba bili žučkasto smeđi. Putovanje je bilo vrlo ugodno bez velikih naprezanja. Nije bilo vremena za dosadu, uvijek smo bili okupirani nekim aktivnostima od kojih nam je ribolov bio broj jedan. Čekajući da nešto zagrize, sunčali smo se i tuširali morskom vodom neobično toplom za ovo doba godine. Jedini šok koji smo doživili, ali onaj od kojeg smo skakali od sreće, bio je kad nam je u kokpit uskočio veliki Dorado težak 8 kg. Nemam pojma kako smo ga uspjeli podići na brod. Buljili smo u njega kao vuk u Crvenkapicu i nismo mogli vjerovati da nam se to događa. Peter ga je jedva držao podignutog dok sam ga slikala.  U popodnevnim satima, sjedeći uz kavu zabavljali smo se gledajući delfine i leteće ribe, koje su se kao avioni obrusavali na nasu palubu i na Petera, kojega je jedna udarila u prsa.  U predvečerje, prije odlaska na spavanje, nalazili smo smiraj u romantičnim zalascima sunca. Sve u svemu dok smo došli do prvih otoka arhipelaga Cabo Verde nismo vjerovali da smo već stigli. Kroz cilj smo prošli između rta Joao Ribeiro i hridi Ilheu Dos Passaros koji se nalaze, nedaleko od Marine Mindelo na otoku Sao Vicente. Sreći nije bilo kraja kad smo preko radio stanice čuli Vanjin glas koji nas je, uz ostalu ekipu zajedno s Bondom dočekao na molu. Mani je otputovao kući na mjesec dana pa smo to veče pozvali Vanju na čevape, pečene krumpire i salatu od paradajza. Bond me je veselo i molećivo gledao, kao da je htio reći: “molim te ne pitaj me kako mi je bilo, još sam živ i to je dovoljno”, uživajući svoj omiljeni i zasigurno zasluženi obrok.

Cape Verde Archipelago ili Zelenortski otoci, za nas su bili otoci iznenađenja.Kao rasuti biseri smješteni su u beskrajnom plavetnilu Atlantskog oceana nasuprot Senegala. Ime su dobili po najzapadnijem rtu Afrike Cap Vert. U Mindelu smo se zadržali cetiri dana i s obzirom na program nismo imali puno vremena za bacanje.   Te večeri na glavnom molu pred ulazom u marinu uz koktel i muziku, uživali smo u partiju dobrodošlice.   Vec slijedećeg jutra u sedam sati stajali smo okupljeni u grupama oko turističkih vodića te brodom krenuli u cjelodnevni obilazak drugog najvećeg otoka arhipelaga, Santo Antao, samo sat vremena udaljenog od otoka Sao Vicente. Vulkanskog je porijekla i karakteriziraju ga planine, vjetar i voda, subtropska klima i bujna vegetacija. Carlos, vodić prve grupe kojoj smo pripadali moj suprug i ja, poveo nas je do pristaništa. Brod je bio krcat ljudi. Odlucčili smo potražiti mjesto na vanjskoj palubi u zavjetrini dok su neki zaštitu od vjetra našli pod kapom. Napokon smo se smjestili na klupu pored Susanne i Rite iz Švicarske.  U posjet otoku dovela ih je ljubav prema planinarenju i osvajanju pješačkih staza. Vrijeme nam je naprosto proletjelo u ugodnom društvu. Na pristaništu u Porto Novu dočekao nas je kombi kojim smo započeli naše vrlo zanimljivo putovanje. Vozeći se starom cestom kroz mjesta, sa interesovanjem smo promatrali planinske stanovnike ovog kraja i njihova prebivalista.   Unatoč svim radostima života koje pružaju ovi otoci, na njihovim licima se očitavala surova i teška prošlost bez budućnosti. Naime, Cape Verde je jedan od prvih centara gdje se razvila trgovina crnim robljem iz Afrike zvana “Maafa” ili “Great Desaster”, što u prevodu znači “Velika nesreća”. Robovi su transportirani u kolonije kao besplatna radna snaga za rad na plantažama i u rudnicima. Njihova stoljećima duga povijest još uvijek se osijeća u zraku i kao pauk generacijski isprepleće svoje niti kroz njihove živote. Sve je podsijećalo na film “Dvanaest godina ropstva”. Prolazeći kroz malo selo Lombo de Figueira, stigli smo do ruba vulkana Cova. Stajajući na strmoj litici, uživali smo u pogledu na plodnu dolinu u koju su se s rubova kratera spustali oblaci u vidu magle koja je zajedno s vulkanskim grebenima podsijećala na mistično doba dinosaurusa. Jedno od najlješih mjesta otoka Santo Antao nalazi se oko Corde i Delgadingo planine gdje smo se stopili s fascinantnim pogledom na dolinu Ribiera Grande.   Kuce su se doimale da rastu iz planine. U jednom od naselja bili smo počašćeni domaćim rumom kojeg je Peter posebno uživao. Ova simpatična i draga djevojčica sa slike privukla je moju pažnju pokušavajući se utopliti maramom tog prohladnog i kišovitog dana. Napuštajući Cordu prema glavnom gradu Santo Antao otoka, vozili smo se, gotovo okomito niz planinski masiv.   Cesta je sagrađena od cobblestona, malih granitnih kamenih kocaka. Gradili su je robovi u davna vremena i prolazi kroz Delgadingo planinu dijeleći je na dva dijela.  Iskreno rečeno, divili smo se različitostima tog krajolika od stepenastih polja manga, papaje, limuna i drugih kultura do suhe neplodne zemlje i borovih šuma koji su se pružali uz cestu.

Grad Ribiera Grande smješten je u istoimenoj dolini na prekrasnom položaju s pogledom na planinski masiv i zadivljujući krajolik. U centru grada nalazi se mali trg I crkva Nossa Senhora do Rosario. Krase ga živopisne ulice s malim trgovinama i restoranima. Nasuprot crkve nalazi se škola is koje je, bas tog trenutka, odlazeći u crkvu, izašla grupa djece predvođena učiteljicom, čija lica su ukrašavale prelijepe frizure pune različitih ukosnica. Na izlazu iz grada nalazi se igralište za razne sportske aktivnosti. Vozeći se uz obalu mora, stigli smo do mjesta Vila das Pombas, smjestenog u uvali, kojeg karakteriziraju kuće obojane pastelnim bojama, dok se sjevernije nalazi gradic Sinagoga, bivše naselje židovskih doseljenika.

Na putu, zaustavili smo se na privatnom imanju uz cestu, gdje smo bili posluženi tradicionalnim jelom od ribe i ušećerenim mangom, koje je domaćica ove kuće pripremila za nas i lokalnim pićem grogue, domaćim rumom, još uvijek rađenog na stari način, destilacijom u velikoj staroj peći. Prije odlaska, moj suprug nije propustio priliku da, kao stari moreplovac Popeye, umijesto špinata kupi nekoliko boca originalnog ruma. Na desetak minuta vožnje i petnaest minuta pješačenja uzbrdo, uz plantaže banana, u vrlo prostoj baraci zvanoj “restoran”, prijatno i toplo smo dočekani.   Cvijećem ukrašeni stolovi već su bili servirani za rucak. Na izboru je bio veliki broj domaćih i svjeze pripremljenih jela na bazi povrća, ubranog iz vlastitog vrta. Sve je bilo veoma ukusno, pa smo se malo od gladi malo od uživanja u hrani vraćali nekoliko puta da napunimo tanjure. Na kraju kao djeca rastopili smo se u božanstvenom okusu “banana deserta” kuhanog u soku od narandže.

Naš obilazak završio se posjetom svjetioniku Melo u blizini naselja Janela, sagrađenom 1886. godine sa kojeg se pruža fascinantan pogled na Atlantski Ocean i divlju obalu otoka Santo Antao.

Bilo je kasno popodne kad smo se vratili u Mindelo. Uz večeru u prijatnom restoranu s muzikom dugo smo pričali o svemu i do suza se smijali Carlosovoj prići o jednom jedinom konju kojeg smo vidjeli tokom cijelog putovanja. Naime, stanovnici Cape Verdea obožavaju gledati western filmove stoga su snimili nekoliko westerna na otoku Santo Antao farbajuci tog konja u bijelu i crnu boju, zavisno o potrebi. Originalno, zar ne!!

Prije napuštanja marine odlučili smo se posvetiti obilasku i upoznavanju grada Mindela, tim više sto sam planirala kupiti nešto svježeg voća i povrća na tržnici, sto se pokazalo čista utopija. Mindelo je poznati lučki grad čija marina ugosti svake godine oko 60 brodova, sudionika ARC regate. Prilikom uplovljavanja u marinu odmah smo primijetili da nismo uplovili u Beverly Hills. Grad se ne ističe standardom života i urednošću ulica ali je prepoznatljiv po vrlo ugodnim restoranima I barovima, ukusnoj hrani i kvalitetnim vinima. Ponuda na tržnici je bogata ali skupa a kvaliteta nikakva. Plodovi su uglavnom bili gnjili i propali ili pak suhi i sitni. Voće i povrće se prodaje na mnogim mjestima u veoma tamnim, prljavim, vlažnim i pljesnjivim prostorijama, bolje rečeno rupama. Sobzirom da smo u supermarketima naišli na sličnu situaciju, osim dva paketa bublica koje smo kupili umjesto normalne štruce kruha, jer smo zakasnili, odustali smo od bilo kakvog kupovanja. Bez obzira na sve, Mindelo je vrlo interesantan grad. Ulice su pune lokalnog življa a muzika je na svakom koraku, sto mu daje jednu opuštajuću atmosferu i ugodnost boravka. Ljudi žive siromašno dok neki toliko jadno da su skloni prosjačenju, uključujući i one najmlađe. Mindelo je grad bosonoge dive Cesarije Evore, kraljice morne, proslavljene širom svijeta, cak je imala nekoliko koncerata u Novom Sadu u Srbiji. Dok su Batuke najstarija glazba koju su donijeli robovi iz Afrike, Morna je najpoznatija na otocima Capo Verde a karakteriziraju je tužne pjesme i spor ritam. Jednu od pjesama smo pjevali u kombiju, na povratku u Porto Novo na Santo Antao otoku zajedno sa Carlosom.   Šetajući širokim ulicama prošli smo pored Univerziteta i stigli do predivne dugačke plaže s tirkizno plavim morem. Tog trenutka zaboravili smo na tržnicu, gnjilo voće i povrće i prepustili se uzicima. Napuštajući Mindelo, oprostili smo se od Vanje i naseg predivnog prijatelja Bonda. Dok je grad nestajao na horizontu osijećali smo se presretni što smo, makar nakratko, bili dio ove sredine, što smo imali priliku sresti se s jednim novim svijetom koji smo gledali samo na televiziji i na kraju što smo dobili originalnu, izvornu sliku borbe za goli život ovog prijateljskog naroda. Okrenuvši se prema pramcu, Meermowe nas je nosio sve dalje i dalje u pravcu Saint Lucije, gdje smo trebali dočekati nama izuzetno draga bića Pedju i Mariku.