25 Sunday Dec 2016
Posted in English, TRAVEL BLOG, Uncategorized
Merry Christmas and Happy New Year to everyone. Last year was special for us, with a lots of events, experiences and new meetings with wonderful people and different cultures, which make us richer.
We take this opportunity to thanks to all participants and great supporters who were and still are part of Meermowe’s Great Adventure, without which our journey would not be what it is.
Continue to stay with us because this is your adventure too.
Peter & Jasmine
25 Sunday Dec 2016
Posted in Hrvatski, TRAVEL BLOG, Uncategorized
Sretan Božić i Novu Godinu želimo svima. Prošla godina bila je posebna za nas, s puno događanja, iskustva i novih susreta s divnm ljudima i različitim kulturama, koje nas čine bogatijima.
Koristim priliku da zahvalimo svim prijateljima i sudionicima, koji su bili i još uvijek jesu dio Meermowe’s Great Adventre, na predivnoj podršci koju smo dobijali i bez kojih naše putovanje ne bi bilo ono što jeste.
Ostanite i dalje s nama, jer ovo je i vaša avantura.
Peter & Jasmine
08 Tuesday Nov 2016
Posted in English, TRAVEL BLOG, Uncategorized
When Columbo, discovering a new world, arrived to Panama, was surprised by the beauty of the alleged paradise, a former archipelago of volcanic islands, which for centuries have attracted the attention of many navigators and pirates. For Peter and many adventurers from our group, who like Columbus, were feeling as conquerors of distant countries, Panama has represented the realization of long-standing dream and the most exciting part of the trip. Get acquainted with the main artery of Isthmus of Panama, where the Atlantic Ocean meets the Pacific, for us was presented a priceless experience full of events and activities.
Ever since we left Columbia, strong gusts of wind and waves, accompanied us all along the way. The knowledge that this part of the Caribbean has never been hit by a hurricane, gave us the mental and physical stability. Detailed preparation, studying satellite navigation and weather forecasting, were promised uncomfortable, but safe navigation. While we watched the day great merchant ships, the nights we stayed up fully 
armed. Even a strong wave, which is suddenly struck in the stern from starboard side, lifted up, swept over us and with all his strength elegant flew right into the salon, did not break our faith in the boat and ourselves. Hooked with safety hooks for the fence, in disbelief and with a smile on our faces, we looked at each other and shouted “Welcome to Panama,” while is Meermowe, defying the waves, was carrying us further through the thick darkness. The desire to win this leg of our journey was stronger than anything, even from the wave, which is to welcoming us, prepared only problems.
Panamanian and “Q” flag already were fluttering on our mast. The course, which we sailed through Panamanian waters, led us to the dreamy islands of San Blas. After six days of sailing and riding the waves, land that was visible on the horizon, it was a few low- recumbent and palm-covered islands of the archipelago. Stretching the Caribbean coast of Panama, they looked like a strung, ragged, curly point of. Our final destination, from which we have been away only a few hours, was the Island of Cayos Chichime. Now already calmer waters, slowly and cautiously we were circling between the islands, skillfully avoiding the very dangerous shallows and reefs, which has surrounded this area. Unusual sight and the beauty of 
the Island Perro, Cayos Holandeses and Lemon Cays, were returning us in the pirate past on the seven seas. At that moment I remembered Anne Bonny, famous Irish pirate, about which I read long time ago and who was operating in this part of the Caribbean Sea. She dressed and acted like a male but she’s never hid her gender. 
Execution she avoided because of the pregnancy and it is not known what was happened to her later. My gaze wandered all over the place and just did not know where to stop it. I was, like pirate mascot, boring parrot Gustav, who, in her enthusiasm, each minute invoked Peter to gain his attention. Fortunately pirates, black pirate flag with skull and 
crossbones, crocodiles, native people in war paint and floating cocaine was not. Everything that surrounded us, were these beautiful islands and the endless Caribbean Sea. About one o’clock in the afternoon we anchored in the lagoon of the Island Cayos Chichime.
San Blas is a group of 378 islands of which only 49 are inhabited. Mostly unknown, represent untouched nature as well as undiscovered beauty and culture. The tropical climate, turquoise waters and white sandy beaches are just part of 
this perfect paradise. The islands are completely under the control of nativ tribes Kuna Yala dedicated to his country and a healthy, beautiful and happy life, which makes them unique. With our short stay we had 
a fantastic opportunity to become part of this community and very proud people, to get acquainted with the way of their life and to find out more about Kuna Yala cultural tradition, which is different from traditional Panamanian culture.
Cayos Chichime is one of the largest islands of the archipelago. Our visit began with a warm and friendly welcoming from beautiful locals. Hundreds of tall palm 
trees and piles of coconuts, which is a local guy opened with a machete and with a straw gave to each member of ship’s crew, have made a tropical atmosphere. Happiness, that we have felt Peter and I, holding huge yellow-brown nuts full of refreshing protein drink, disappeared within “immediately” when to us was, like an electric shock, through a straw passed insipid and tasteless liquid. “All that is bitter and tasteless it is healthy”, was the motto of my old father, what was on that occasion and confirmed, because coconut milk certainly has a positive effect on healthy living. Anyway, carrying coconuts, we walked slowly to thatch-covered cottage, where our friends, with shouts and laughter, coconut milk enriched 
with rum, so they could easily drink it. Peter immediately fit in, accepted the situation without comment and completely emptied his and my coconut. Back on the ship was very exciting. Our friends were towed us to the ship with the rope. How we hooked the stone with penta, we lost fuse of the propeller, without which he could no longer spin. I cannot say that we enjoyed it, but it was funny as in the cartoon. The problem was solved immediately upon arrival at the ship.
Unlike the previous destination, lunch with the hosts, the next day, we prepared by the group. With each ship it was to bring something cooked in the sense of traditional meals. Since I have been born in the heart of Dalmatia, I decided to fry the fish, which we caught on the way to Columbia, in dalmatian style with olive oil, olives and potato salad. With good company and a table full of 
various food and drinks, we did not think about heavy clouds that covered the sky, strong wind which ruthlessly bent palm branches and the rain that just dropped on the island. It was a pure tropical storm, enjoyable time and unforgettable experience.
Kuna Indians are recognizable by their bright decorative blouses called “Molas”, what on Kuna language means “clothing”. The fabric rainbow colors decorates, geometric design, fish and birds, which would certainly impress and the Picasso. How music and dance as well as transferring from generation to generation 
their history, mythical stories and legends, they are, in this modern world and the surroundings, succesfully preserved its rich cultural identity. Men still catch fish from canoes and money for life comes mainly selling handicrafts and coconuts. Children are very dear, smart and beautiful and regardless of the 
language barrier, I enjoyed their society playing on the sand. That afternoon, after the performance of several interesting folk dances, accompanied by the sound of pan flutes called 
“gamma burwi”, flutes and rattles, we said goodbye from Kuna Yalla Indians, and returned to the ship. At Porvenir, the main island of the archipelago, the next morning, we have handled the customs paperwork. Its main attractions are the pelicans, which leave the island at dawn to return 
before sunset and night slept on palm branches. It was hard to leave this place without time and regardless of the time machine that pushed us 
forward, we wanted to stay a little longer. Late that afternoon, the San Blas Archipelago stayed behind us, while we sailed on the course toward Colon. The weather conditions were unchanged infusing awed to the wind and sea, stressing their absolute supremacy. Mounted stern wind, we have approaching all the closer to the Panama Canal.
Cook on board on the rough sea, at the same time is the madness and acrobatics. That evening on the menu we had beef stew with vegetables. I never 
imagined that would Peter’s pliers with the smell of engine oil, be a major tool in my kitchen. “The goal does not choose means,” people say, especially when stomachs are concerned. Adhering them in the hand hooked for the 
handle, as tango we have danced together, pot and I, over the gas cooker, one step forward two steps back. I felt as if I dance with Patrick Swayze in the movie “Dirty Dance”. Pure art that has finally gave us endless pleasure and enjoyment of a delicious, hot meal and quenched a hunger.
With the program of crossing over the Panama Canal and the preparations for sailing in the waters of the 
Galapagos, we met even in Columbia. Meermowe was in a group of three ship of the first transit, which was scheduled to get underway in the afternoon, 29 January 2016. It wasn’t time 
to waste. Pulling the boat out of the sea and repairs were booked in advance. At the entrance to Shelter Bay Marina, we were tied for the barge to fill the tanks of fuel and water. During that time, 
officials of the Panama Canal were measured the ship and prepared a bunch of papers. Meermowe is, like all other ships, got its identification 
number, then working team has took matters into his own hands and pulled the boat on dry dock.
How our freezer has a cooling sistem with seawater, after extraction he has not been longer in operation, so we had two bags of frozen food, which we were, with the approval of the manager, took to the 
restaurant. Everything was going smoothly and easily, as that does not happen to us than to someone else. We sat down at the table to refresh with cold drinks. Shelter By Marina is quite far from the center of Colon. Surrounding area did not offer particular attractions. I tried to find some activities that would shorten the duration of our stay. Sitting and searching the internet, I exclaimed happily, “Sweetie, there’s something that it would be interesting for you. Fort Sherman, a former US military base in Panama. Situated on Toro Point and distant from Shelter Bay 17 km walk in one direction, what 
do you say, right thing. ” With a dumpling in his throat, Peter was almost lost the will to live. His spontaneous reaction it was equal to winning combination of Jack Pot. The number “17” was spinning in his eyes as at gambling machine, while a slight smile barely graced his face at a temperature of 40 *. “Waiter, another mug of cold beer,” was his reply, which was replaced each comment. I did not hesitated, I have grabbed my flippers and vivacious jumped into the pool. On the boat we got back early evening climbing the high ladder to the cockpit like on Mt Everest.
All the planned tasks on board have took place relatively in the right direction. Although everything seemed all right, we could not believe that we’ll leave Shelter Bay 
with no problems. How much we were right, confirmed by the fact that we have to replace the propeller because of damage rubber seal, which would cause its slip. Given that are, own power of vessel and its safe maneuver very important in transit, we could not take a risk. Otherwise, this panamanian pleasure would cost us thousands of dollars. Propeller we did not found in Panama, so we ordered it in Louisiana, USA. 
Delivery time has not promised a lot and it is brought into question our departure, from which we were far only three days. We had no choice. We immediately informed the agent of Panama transportation for our delay, who he organized a new date of transit, but this time as an independent vessel. Our life experience has told us that problems never come alone and that they agree on each other like dominoes. Booking couplings to connect different pipe diameters of black tank, which we had to put in function for entering the Galapagos, and the purchase of ten 
ordinary small screws to fix rubber cover, since our old has fallen in navigation, they turned this whole story into agony and comedy. It looked hopeless and without end. Screws were arrived like on drag prescription, once a day for two pieces. Five days is supposed to collect them in a pile. With all the efforts, nothing could change. We have left the time that works for us, and the patience as well as positive spirit was our strongest weapon. Forgetting problems, we were rejoiced of going to Panama rainforest to visit Embera Indian village, next morning.
Our exciting adventure began early in the morning. Once again I, before leaving, checked that accidentally I have not forget something. Cameras, of which I have not been separated, small gifts, chocolates and candies for children, raincoats, sunglasses, hats, and two bottles of water, were the main contents of our backpacks. Four minibuses with nice drivers picked us up outside a restaurant at 7 o’clock. The road led us along the canal and Soberania National 
Park. A little more than an hour it took to get to Lake Alajuela, where we met a group of Embera people who are expected us with “dugout canoes”, 
which were built with their own hands. In each of them can be embark about dozen passengers, headed by two Indians, of which one was managed by Penta engine and 
the other was sitting on the top of the canoe. In order 
to stay dry, Peter and I sat in the background. The start was excellent, and the mood in our canoe was, unlike the others, at a high level. Laughter and noise bounced off the high mountains and 
back like a boomerang back. Laughter and shouts were rejected from the high mountains and like a boomerang are returned back. Drew Embera Village is located on the river Changres. Going through “virgin rainforest”, we enjoyed the endless clear water and beautiful nature. From the canoe we managed to see a few parrots and monkeys. Driving river was exciting and very interesting. The water level was not the same everywhere, so we were, 
several times stranded in the rocky shallows and rapids through which are our hosts skillfully manage with canoes. That’s pure mountain life, live with nature away from the city and feel free. Upon arrival in the village we were greeted by traditional music as well as friendly and warmly received in a common hut, 
where is village leader, in a fascinating way presented us the history, culture and way of life. A delicious lunch of fresh fish, fried bananas, popularly called “patacones” and fresh fruit, after the ceremony, it was served in baskets 
of palm leaves. My husband and I did not miss the opportunity for the next half hour to take a walk through the village in which lives little more than twenty families. Very simple wooden huts, in 
which they reside, are covered with palm leaves and raised on high poles to protect them from flooding. School of lower grades, is located on a hill above the village and as we could be noted, 
is well equipped for children of that age. Area is rich with palm trees and Cocobolo wood, of which are made fine handicrafts for sale. 
Traditional baskets and fabric are dyed with natural colours derived from the fibers of palm leaves and seeds of trees Achiote and Jagua.
Socialising with these wonderful people was nearing the end. Embera children, like all children in the world have recognized a language of chocolates. They rejoiced sweet gifts that I had in the bag for this occasion. 
The visit ended by taking pictures and Samanian dancing with the music on flutes of bamboo and hand-made drums. We said goodbye to our friends, who we will forever remain in the memory and heart. On the boat we came back late in the afternoon full of impressions and memories of the warm hospitality of Embera tribes in Panama.
The first group of ships from Transit 1, left the marina in the afternoon the next day, while the Transit 2 was sailed out two days later. With sadness 
we watched as our group goes, while Meermowe helplessly stood on dry land. We were left alone as the last letter of the alphabet. The date of our departure was for four days. Most of time we spent within the marina swimming in the pool and walking in the evening. Every day we checked a progress of shipment over 
internet and inventing various jobs in order to shorten the time. The day before departure, with a taxi we drove in Colon to buy food. The Americans founded this ancient city in 1850, which have worked on the Panamanian railway 
and it is the second largest city in Panama. Driving along its streets to the supermarket, we noticed that in pretty bad shape and apparently, the city with highly developed crime. Despite its dark side, I am convinced it is worthwile to meet people, a peek into his culture and architecture, for which we had no time. With full 
bags of food, we returned to the ship in the hope of going to sail out tomorrow.
Adventurous life is full of shocking surprises, which like Christmas gifts, daily have jumped out in front of us. One of them was landed that night in the restaurant, while we raised our two bags of “frozen food”. The scene in front of which we found ourselves, have raised our adrenaline. Seeing food that was sloppily placed at the bottom of the refrigerator to drink instead of into freezer, as the head of the restaurant promised us, showered us cold sweat. The bags were lying in water, with already melted vegetables and stinky meat. Instead of heat in the air, we felt that we could strangle the manager. Luckily he had a day off. Otherwise it could be a gunfight at the O.K. Corral. On the way to the ship, this story is famously ended up in the garbage can. The night we slept peacefully because we had enough of everything to Panama City shopping centre.
Frustration and tension reached a culmination on the day of departure because the propeller was still not there. That Tuesday we got up very early. At one o’clock in the afternoon, we had to be at working dock, take extra ropes and fenders, well at three o’clock ready to get underway. The time, just when you do not need, it went faster than 
usual. It was only a matter of time when would shipment from Panama City arrive in Shelter Bay. Crane was already set up and ready to raise the ship. Nothing is worse, than uncertainty. It was a game of nerves both for us and for the manager. Every minute has played a role. “Set sail or not, that is the question,” I was kidding with my husband, pretending Hamlet. The answer we received exactly at noon, when the boss of services brought our propeller. It was a bomb dismantled in the last second. Finally, at half past two all was ready to sailing out. We had so much time to once again to order a 
large mug of cold beer in this wonderful country of Panama. Loosening the ropes at three o’clock, we stood happy in the stern of the ship, while we, with a smile on the face, were leaving the marina. Forgetting all the problems, our views were focused in the direction of the Panama Canal behind whose doors were hiding new events and excitements.
07 Monday Nov 2016
Posted in Hrvatski, TRAVEL BLOG, Uncategorized
Kada je Columbo, otkrivajući novi svijet, stigao do Paname, bio je iznenađen ljepotom tobožnjeg raja, nekadašnjeg arhipelaga vulkanskih otoka, koji su stoljećima privlačili pozornost mnogih navigatora i gusara. Za Petera i mnoge avanturiste iz nase grupe, koji su se, poput Columba, osijecali osvajačima dalekih zemalja, Panama je predstavljala ostvarenje dugogodišnjeg sna i najuzbudljiviji dio putovanja. Upoznati glavnu arteriju Panamske Prevlake, gdje Atlantski ocean susreće Pacifik, za nas je predstavljalo neprocijenjivo iskustvo puno događanja i aktivnosti.
Otkako smo napustili Columbiu, jaki udari vjetra i valova, pratili su nas cijelo vrijeme putovanja. Saznanje da ovaj dio Kariba nikada nije bio pogođen uraganom, davalo nam je psihičku i fizičku stabilnost. Detaljne pripreme, proučavanje satelitske navigacije i prognoze vremena, obećavali su ne baš ugodnu, ali sigurnu plovidbu. Dok smo danju promatrali velike trgovačke brodove, noćima smo ostajali budni pod punom opremom. Usprkos neočekivanom valu, koji je tokom noći udario u krmeni desni bok, zapljusnuo nas, podigao se i svom snagom uletio pravo u salon, nije se narušila naša vjera u brod i same sebe. Zakačeni sigurnosnim kukama za ogradu, mokri kao miševi, u nevjerici i sa osmijehom na licu, gledali smo jedan drugog i povikali “ Welcome to Panama”, dok nas je Meermowe, prkoseći valovima, nosio sve dalje kroz gusti mrak. Želja za pobjedom još jedne dionice puta, bila je jača od svega, pa čak i od vala koji nam je za dobrodošlicu, priredio samo probleme.
Panamska i “Q” zastava već su se viorile na našem jarbolu. Kurs kojim smo plovili panamskim vodama, vodio nas je prema sanjivim otocima San Blas. Nakon šest dana plovidbe i jahanja na valovima, kopno koje se naziralo na horizontu, bila je nekolicina nisko ležećih, palmama prekrivenih otoka arhipelaga. Protežući se karibskom obalom Paname, doimali su se kao nanizane čupave kovrđaste tačke. Naša krajnja destinacija, od koje smo bili udaljeni još samo nekoliko sati, bio je Otok Cayos Chichime. Sada već mirnijim vodama, polako i oprezno kružili smo između otoka, vješto izbjegavajući veoma opasne plićine i grebene, kojima je okruženo ovo 
područje. Nesvakidašnji prizor i ljepote Otoka Perro, Cayos Holandeses i Lemon Cays, vraćali su u daleku gusarsku prošlost na sedam mora. Tog trenutka sam se sjetila Anne Bonny, slavne irske piratkinje, o kojoj sam čitala davnih godina, a koja je operirala baš u ovom dijelu Karipskog mora. Oblačila se i ponašala kao muškarac ali nikada nije krila svoj spol. Pogubljenje je izbjegla zbog 
trudnoće i nezna se što se s njom kasnije dogodilo. Pogled mi je lutao na sve strane, naprosto nisam znala gdje da ga zaustavim. Bila sam, poput gusarske maskote, dosadni papagaj Gavro, koji je, u oduševljenju, svaki čas zivkao Petera kako bi pridobila njegovu pažnju. Srećom gusara, crne gusarske zastave s lubanjom i prekriženim kostima, krokodila, starosjedioca u ratnim bojama i plutajućeg 
kokaina nije bilo. Sve što nas je okruživalo, bili su ovi prelijepi otoci i beskrajno Karipsko more. Oko jedan sat posle podne usidrili smo se u laguni Otoka Cayos Chichime.
San Blas predstavlja skupinu od 378 otoka od kojih je samo 49 naseljeno. Uglavnom nepoznati, predstavljaju netaknutu prirodu te neotkrivenu ljepotu i kulturu. Tropska klima, tirkizno more i bijele pješćane plaže, samo su dio tog savršenog raja. Otoci su potpuno pod 
kontrolom nativ plemena Kuna Yala posvecenim svojoj zemlji te zdravom, lijepom i sretnom životu, što ih čini jedinstvenima. Našim kratkim boravkom imali smo fantastičnu priliku postati dio ove veoma ponosne zajednice ljudi, upoznati se s načinom života i saznati vise o Kuna Yala 
kulturnoj tradiciji koja se razlikuje od tradicionalne panamske kulture.
Cayos Chichime jedan je od najvećih otoka arhipelaga. Naš posjet započeo je toplom i prijateljskom dobrodošlicom prekrasnih mještana. Stotine visokih palmi i hrpe kokosa, koje je lokalni momak otvarao mačetom i sa slamkom dijelio svakom članu brodskih posada, činili su tropsku atmosferu. Sreća koju smo osijecali Peter i ja, držeći u ruci ogromne žuto-smeđe orahe pune osvježavajućeg, proteinskog napitka, nestali su u roku “odmah”, kada nam je, kao strujni udar, kroz slamku protrkala bljutava i bezukusna tekučina. “Sve što je gorko i neukusno to je zdravo”, bio je životni moto mog starog, sto se tom prilikom i potvrdilo, jer kokosovo mlijeko zasigurno ima pozitivan efekat na zdrav život. Bilo kako bilo, lagano smo odšetali s kokosima do slamnate kućice, gdje su naši prijatelji, uz žamor i smijeh, rumom obogaćivali kokosovo mlijeko, kako bi ga mogli lakše popiti. Peter se odmah uklopio, prihvatio situaciju bez komentara te uredno ispraznio svoj i moj kokos. Povratak na brod bio je veoma uzbudljiv. Naši prijatelji su nas odšlepali do broda konopom. 
Kako smo pentom zakačili kamen, izgubili smo osigurač propelera bez čega se više nije mogao okretati. Ne mogu reći da smo uživali u tome, ali bilo je smiješno kao u crtiću. Problem je bio riješen odmah po dolasku na brod.
Za razliku od dosadašnjih destinacija, zajednički ručak s domaćinima, slijedećeg dana, pripremali smo u vlastitoj režiji. Sa svakog broda bilo je donijeto nešto kuhano u smislu 
tradicionalnog obroka. Pošto sam rođena u srcu Dalmacije, odlučila sam da ispržim ribu, koju smo ulovili na putu za Columbiju, na dalmatinski način sa maslinovim uljem, maslinama i krumpir salatom. Uz dobro društvo i stol prepun raznovrsnih jela i pića, nismo se zamarali teškim oblacima što su prekrili 
nebo, jakim vjetrom što je nemilosrdno savijao palmine grane i kišom koja se naprosto sručila na otok. Bila je to prava tropska oluja. Nismo marili za vrijeme, bilo nam je veoma ugodno i nezaboravno.
Kuna Indijanci su prepoznatljivi po svojim svijetlim dekorativnim bluzama zvanim 
“Molas”, što na Kunskom jeziku znači “odjeća”. Tkaninu duginih boja ukrašavaju, geometrijski dizajn, ribe i ptice, koji bi, zasigurno, impresionirali i samog Picassa. Kako muzikom i plesom, tako i prenašanjem s koljena na koljeno, svoje povijesti, mitskih priča i legendi, uspijeli su u tom modernom svijetu i okruženju, sačuvati svoj bogati 
kulturni identitet. Muškarci još uvijek love ribu iz kanua a novac za život uglavnom dolazi prodajom rukotvorina i kokosa. Djeca su veoma draga, pametna i lijepa i bez obzira na jezičnu barijeru, uživala sam njihovo društvo igrajući se na pijesku. Tog popodneva, nakon izvedbe nekolicine zanimljivih folklornih plesova, praćenih zvucima pan flaute zvane “gammu burwi”, flaute i šuškalice, oprostili smo se od 
Kuna Yala Indijanaca, te se vratili na brod. Na Porveniru, glavnom otoku arhipelaga, slijedećeg jutra, rješavali smo carinsku papirologiju. Njegovu glavnu atrakciju čine pelikani, koji zorom napuštaju otok kako bi se vratili pred zalazak sunca i noć prespavali na palminim granama. Bilo nam je 
tesko napustiti ovo mjesto bez vremena i bez obzira na vremeplov koji nas je gurao napred, poželjeli smo ostati samo malo duže. Kasno tog popodneva, San Blas Arhipelago ostao je za nama dok smo plovili kursom prema Colonu. Vremenski uvijeti bili su nepromijenjeni ulijevajući strahopostovanje prema vjetru i moru, ističući njihovu apsolutnu nadmoć. Nošeni krmenim vjetrom sve više smo se približavali Panamskom Kanalu.
Kuhati na brodu dok te uzburkano more valja i zapljuskuje sa svih strana, istovremeno je ludilo i akrobacija. Te večeri na jelovniku smo imali goveđi gulaš s povrćem. Nisam ni petpostavljala da će
mi Peterove papagajke s mirisom motornog ulja, biti glavna alatka u kuhinji, ali “cilj ne bira sredstva”, kažu ljudi, a naročito kad su stomaci u pitanju. Držeći ih u ruci zakačene za hvataljku, poput tanga plesali smo lonac i ja po plinskom kuhalu, jedan napred dva nazad. Osijećala 
sam se kao da plešem s Patrickom Swayze, iz filma “Dirthy Dance”. Prava umjetnost koja nam je na kraju pružila beskrajno zadovoljstvo i uživanje u ukusnom, toplom obroku te utažila glad.
S programom prelaska preko Panamskog Kanala kao i sa pripremama za uplovljavanje u vode Galapagosa, bili smo upoznati još u Columbiji. Meermowe se nalazio u grupi od tri broda pripadajućeg prvog tranzita koji je bio predviđen za isplovljenje u popodnevnim satima, 29 Januara 2016. Vremena za bacanje nije bilo. Izvlačenje broda iz mora i popravke bili su unapred zakazani. 
Na samom ulazu u Shelter Bay Marinu vezali smo se za baržu za napuniti tankove goriva i vode. Za to vrijeme premjeravao se brod i popunjavala hrpa papira. 
Meermowe je, kao i svi drugi brodovi, dobio svoj identifikacijski broj, nakon čega je radna ekipa preuzela stvar u svoje ruke i izvukla brod na suhi dok.
Kako naš zamrzivač ima hlađenje morskom vodom, više nije bio u funkciji, stoga smo dvije velike kese smrznute hrane, po odobrenju šefa, odnijeli u restoran. Sve je išlo nekako glatko i lako, kao da se ne događa nama već nekom drugom. Sjeli smo za stol da se osviježimo hladnim pićem. Shelter Bay Marina je prilično udaljena od centra Colona. Shopping smo planirali 
napraviti dan prije isplovljenja pa nas to i nije previše zamaralo. Okolica se doimala poslovnom i nije pružala naročite zanimljivosti, pa sam nastojala pronaći neke aktivnosti kojima bi skratili vijeme našeg boravka. Sjedeći i pretražujući internet, veselo sam povikala “Šećeru, ima nešto što bi te moglo zanimati. Fort Sherman, nekadašnja američka vojna baza u Panami. Smještena na Toro Pointu, udaljena od Shelter Baya 17 
km hoda, u jednom pravcu, što kažeš, prava stvar”. S knedlom u grlu, Peter je zamalo izgubio volju za životom. Njegova spontana reakcija bila je ravna dobitnoj kombinaciji Jack Pota. Broj “17” vrtio se u njegovim očima kao na kockarskoj mašini, dok je blagi osmijeh jedva krasio njegovo lice na temperaturi od 40*. “Konobar, još jedna krigla hladnog piva”, bio je njegov odgovor kojim je zamijenio svaki komentar. Ne oklijevajući, dograbila sam svoje peraje i razigrano skočila u bazen. Na brod smo se vratili predveče penjući se visokim ljestvama do kokpita kao na Mt Everest.
Svi planirani poslovi na brodu, odvijali su se relativno u dobrom pravcu. Iako je sve djelovalo u najboljem redu, nismo vjerovali da ćemo bez problema napustiti Shelter 
Bay. Koliko smo bili u pravu potvrdila je činjenica da moramo zamijeniti propeler zbog oštećenja gumene brtve, koja je mogla prouzrokovati njegovo proklizavanje. Sobzirom da su, sopstveni pogon broda i njegov siguran manevar jako važni u tranzitu, nismo smijeli rizikovati. U protivnom, to panamsko zadovoljstvo koštalo bi nas hiljade dolara. Propeler nismo našli u Panami, pa smo ga naručili u Louisiani, USA. Rok dostave nije puno obećavao i dovodio je u pitanje naše isplovljenje, od kojeg nas je dijelilo svega tri dana. Nismo imali izbora. Odmah smo obavijestili agenta panama transporta o našem kašnjenju, koji nam je organizirao novi termin tranzita, ali ovaj put kao individualnog plovila. Naše životno iskustvo govorilo nam je da problemi nikada ne dolaze sami i da se slažu jedan na drugog kao domine. 
Narudžba spojke za povezivanje različitih promjera cijevi crnog tanka, kojeg smo morali staviti u upotrebu zbog ulaska u Galapagos, te nabavka deset obićnih malih šerafa za učvršćivanje gumenog poklopca, pošto nam je stari otpao u plovidbi, cijelu ovu priču pretvorili su u agoniju i komediju. Izgledalo je beznadežno i bez kraja. Šerafi su stizali kao lijek na recept, 
jednom dnevno po dva komada. Pet dana je trebalo da ih sakupimo na hrpu. Uz sva nastojanja, ništa se nije moglo promijeniti. Umijesto da se nerviramo i grizemo nokte, prepustili smo se vremenu da radi za nas, dok su strpljenje i pozitivan duh bili naše najjače oružje. Ne razmišljajući vise o problemima, radovali smo se sutrašnjem odlasku u panamske prašume i posjeti Embera Indijanskom Selu.
Naša uzbudljiva avantura započela je u ranim jutarnjim satima. Još jednom sam, prije odlaska, provjerila da slučajno nisam nesto zaboravila. Fotoaparati, od kojih se nisam odvajala, sitni pokloni, čokoladice i bomboni za djecu, kišne kabanice, sunčane naočale, šeširi i dvije boce vode bili su glavni sadržaj našeg ruksaka. Četiri minibusa s vrlo prijatnim vozačima pokupili su 
nas pred restoranom u 7 sati. Cesta nas je vodila uz kanal i Soberania Nacionalni Park. Nešto više od sat vremena trebalo je da stignemo do Jezera Alajuela, gdje smo se sreli s grupom Embera ljudi koji su nas očekivali 
s “dugout canoes” ili u prevodu “zemunica kanuima”, koje su izgradili vlastitim rukama. U svaki od njih 
moglo se ukrcati desetak putnika predvođenih dvojicom indijanaca, od kojih je jedan upravljao penta motorom a drugi je sjedio na samom vrhu kanua. U želji da ostanemo 
suhi, Peter i ja sjeli smo u pozadinu. Start je bio odličan, a raspoloženje u našem kanuu bilo je, za razliku od drugih, na zavidnom nivou. Smjeh i galama odbijali su se od visokih planina i kao 
bumerang vraćali nazad. Embera Drua Village nalazi se na Rijeci Changres. Prolazeći kroz “virgin rain forest” ili “djevičansku prašumu”, uživali smo u beskrajno bistroj vodi i predivnoj prirodi. Uspijeli smo iz kanua vidjeti nekoliko papagaja i majmuna. Put rijekom bio je uzbudljiv i veoma interesantan. Nivo vode nije bio svuda isti tako da smo zapadali u kamenite plićine i brzace kroz koje su se naši domaćini veoma dobro snalazili. 
Pravi traperski život, živjeti s prirodom, daleko od grada i osijećati se slobodan. Po dolasku u selo dočekani smo i pozdravljeni tradicionalnom 
muzikom, te srdačno i toplo primljeni u zajedničku kolibu gdje nam je seoski starjesina, na fascinantan način, prezentirao povijest, kulturu i način života. 
Ukusan ručak od svježe ribe, prženih banana popularno zvanih “patakones” i svjezeg voća, nakon ceremonijala, bio je serviran u košaricama od palminog lišća.
Moj sprug i ja nismo propustili priliku da narednih pola sata proštamo kroz selo u
kojem živi nešto više od dvadeset familija. 
Vrlo jednostavne drvene kolibe, u kojima obitavaju, prekrite su palminim lisćem i podignute na visokim stupovima koji ih štite 
od poplave. Škola nižih razreda nalazi se na brdu iznad sela i koliko se moglo primijetiti, dobro je opremljena za djecu tog uzrasta. Okolica obiluje palmama i Cocobolo drvom, od kojih se, za prodaju, 
izrađuju fine rukotvorine. Tradicionalne košare i tkanina, bojaju se prirodnim bojama dobivenim od vlakana palminog lišća i sjemenki stabala Achiote i Jagua.
Vrijeme boravka u Indijanskom selu i druženje s ovim predivnim ljudima bližilo se kraju. Embera djeca, kao i sva druga djeca na svijetu, 
prepoznala su jezik čokoladica. Veselili su se slatkim čokoladnim poklonima koje sam imala u torbi za ovu priliku. Posjet je završio zajedničkim fotografiranjem i Samanskim plesom uz muziku na flautama od bambusa i ručno napravljenih bubnjeva. Oprostili smo se od naših prijatelja, koji će nam zauvijek ostati u sjećanju i srcu. Na brod smo se vratili kasno popodne puni utisaka i uspomena na toplo gostoprimstvo Embera Plemena u Panami.
Prva grupa brodova iz Tranzita 1, napustila je marinu u popodnevnim satima slijedećeg dana, dok je Tranzit 2 isplovio dva dana kasnije. S 
tugom gledali smo kako naša grupa odlazi, dok je Meermowe bespomoćno stajao na suhom. Ostali smo sami kao zadnje slovo abecede. Datum našeg odlaska bio je za četiri dana. Vrijeme smo provodili uglavnom u krugu marine kupajući se u bazenu i šetajući u predvečerje. Svakodnevno smo preko internet provjeravali kretanje pošiljke i izmišljali kojekakve poslove kako bi skratili vrijeme. Dan prije isplovljenja, taxijem smo se 
odvezli u Colon da kupimo hranu. Ovaj stari grad osnovali 
su Amerikanci 1850 godine, koji su radili na Panamskoj pruzi i drugi je po veličini u Panami. Vozeći se njegovim ulicama do supermarketa, primijetili smo da je u prilično lošem stanju i po svemu sudeći grad s visoko razvijenim kriminalom. Bez obzira na njegovu mračnu stranu, uvjerena sam da je vrijedno 
upoznati ljude, zaviriti u njegovu kulturu i arhitekturu, za što mi nismo imali vremena S punim kesama hrane, vratili smo se na brod u nadi da ćemo sutra isploviti.
Avanturistički život je prepun šokantnih iznenađenja, koji su, poput božićnih poklona, svakodnevno iskakali pred nas. Jedan od njih doletio je to veče u restoran dok smo predizali naše dvije kese “smrznute hrane”. Prizor pred kojim smo se našli, podigao nam je adrenalin. Ugledavši hranu nemarno smještenu na dnu frižidera za piće, umjesto u zavrzivač, kako nam je obećao šef restorana, oblio nas je hladan znoj. Kese su ležale u vodi s već rastopljenim povrćem i smrdljivim mesom. Umjesto vrućine u zraku, osijećali smo da bi mogli zadaviti menađera. Na sreću imao je slobodan dan. U protivnom bio bi to obračun kod O.K. Korala. Na putu do broda ova priča se slavno završila u kanti za smeće. Noć smo mirno prespavali jer smo imali dovoljno svega do Panama Citija.
Razočarenje i napetost dosegli su vrhunac s danom isplovljenja jer propeler još uvijek nije bio tu. Tog utorka ustali smo veoma rano. U jedan sat popodne, trebali smo biti na radnom doku, preuzeti dodatne konope i bove, a u tri sata spremni za isplovljenje. Vrijeme, baš onda kad ne treba, prolazilo je brže nego inače. Bilo je pitanje vremena 
kada će pošiljka iz Panama Citija stići u Shelter Bay. Dizalica je već bila postavljena i spremna za podizanje broda. Ništa gore od neizvjesnosti. Bila je to igra živaca, kako za nas, tako i za menađera. Svaka minuta je igrala ulogu. “Isploviti ili ne, pitanje je sad”, šalila sam se sa Peterom, izigravajuci Hamleta. Odgovor smo dobili tačno u podne, kad nam je šef servisne službe donio propeler. Bila je to bomba demontirana u zadnjoj sekundi. Napokon, u dva i tideset sve je bilo spremno za isplovljenje. Imali smo još toliko vremena da, još jednom naručimo veliku kriglu hladnog piva u ovoj čudesnoj 
zemlji Panami. Otpuštajući konope u tri sata, sretni smo stajali na krmi broda dok smo s osmijehom na licu napuštali marinu. Zaboravivši na sve probleme, pogled nam je bio usmjeren u pravcu Panamskog Kanala iza čijih vrata su se krili novi događaji i uzbuđenja.
29 Tuesday Sep 2015
Posted in Hrvatski, TRAVEL BLOG, Uncategorized
Putovanje do Krfa bilo je puno uzbuđenja. To nije bilo samo prvo putovanje duže 
od jednog dana već i nasa prva romansa pod zvjezdanim nebom. Jedrenje pod okriljem noci i smjenjivanje u dužnostima tokom putovanja predstavljalo je jedno novo i nezaboravno iskustvo, koje će nas pratiti do kraja naše zivotne avanture. Dok smo jedrili vjetrom punim jedrima, Meermowe kao da se igrao s valovima 
prebacivajući se s jednog na drugi dok su oni puni prkosa snažno udarali u pramac i zapljuskivali nas sa svih strana. Kopna nigdje nije bilo, gdje god da smo se okrenuli, naš pogled je završavao na horizontu. Imali smo vremena na pretek za zajedničko druženje. Dok Dino i Pipo posebno uživaju u čitanju krimi romana, ja sam uživala u njihovim komentarima. Nikako da se dogovore da li kriminalca treba upucati sad ili odložiti to za kasnije.
U popodnevnim satima vjetar je stišao a more se smirilo. Upalili smo motor i nastavili dalje. Za večeru uživali smo u veoma ukusnom gulašu sa mesom i povrćem, kojeg sam pripremila dan prije putovanja. Noć je bila tiha i mirna, mjesečev sjaj reflektirao se na površini 
mora poput malih svjetlucavih besera. Sjedili smo za kormilom dok se kokpitom širio miris kafe. Sretne i zaljubljene, Meermowe nas je nosio lagano sve dalje i dalje. Poželjeli smo da nikada ne svane. Sve što se čulo u to gluho doba noći bila je dobro poznata muzika brodskog motora koji nas je probudio iz snova.
Kad razmišljam o Grčkoj pred očima mi prolaze slike Partenona u Ateni, veličanstvenih Meteora, romantičnog Santorinija, prekrasnih plaža i nekoliko tisuća godina stara kulturna bastina. Grčka je izrazito lijepa zemlja, kolijevka civilizacije i mjesto gdje zakoni mitologije vladaju milijunima godina. Sa koje god strane da uđete u Grčku naići ćete na Grcima omiljenu rijecč “filoxenia”, što znači gostoprimstvo.
Otok Krf ili novogrčki Kerkyra, je najstariji grčki otok u Jonskom moru odvojen od Albanije tjesnacem širokim samo 3 km. Prema grckoj mitologiji, otok je dobio ime po kćeri riječnog boga Asopa, nimfi Kerkiri, koju je oteo Posejdon. Zbog svoje bujne vegetacije Grci su ovaj otok nazvali “Zeleni otok”.
Bilo je jedanaest sati ujutro, kad smo uplovili u Krf, glavnu carinsku luku. Procedura oko prijave završila je relativno brzo, nakon čega smo uplovili u Gouviu, gdje smo dva dana prije rezervirali vez. Marina je vrvila katamaranima I jedrilicama. Bili smo prisiljeni vezati se na privatan vez pošto dva jedina slobodna mjesta, koja je marina imala na raspolaganju, nisu odgovarala veličini našeg broda. Bili smo umorni i neispavani pa smo ostatak dana odlučili ostati na brodu.
Slijedeće jutro, dok je moj suprug još spavao, iskoristila sam za upoznavanje marine. Među širokom lepezom sadržaja koje smo imali na raspolaganju najviše me zaiteresirao i obradovao veliki bazen za plivanje. Ne gubeći vrijeme otisla sam na brod i dograbila kupaći kostim. Za to vrijeme Peter je vec ustao. Nakon 
dorucka spremili smo se za odlazak u grad. Na desetak minuta pješaćenja od našeg mola, na glavnoj cesti hvatali smo autobus za Krf. Dan je bio sunčan i veoma vruć. Autobus je bio pun kao šipak, što je vožnju činilo neizdrživom. Četrdeset pet minuta trebalo je da stignemo do centra.
Krf je glavni grad istoimenog otoka. Izgrađen je na rtu i ima jedinstvenu arhitekturu koja se ogleda u elegantnim građevinama, prelijepim vilama, divnim palatama i trgovima sa puno drveća i cvijeća, što mu daje jedinstveni šarm, eleganciju, karakter i atmosferu. Gradom dominiraju dvije tvrđave zbog čega je okarakteriziran kao “Kastropolis”, “Grad Tvrđava”.
Tipićan gradski ambient dočekao nas je na samom izlazu iz autobusa. Ubrzo smo se stopili s tom rijekom prolaznika i krenuli niz ulicu. Svuda oko nas bili su restorani, taverne i kafići. S posebnim smo užitkom u jednom od njih naručili kokošju salatu izvanrednog okusa. Ljubaznost ovih divnih ljudi poznata je još iz davnina, dok je otok Krf, nakon 
Odisejevih putovanja, predstavljao granicu poznatog a Jadransko more nepoznatog svijeta. Tu su jos i trgovine sa garderobom, zlatarne i suvenirnice pa je teško zamisliti doći i ne kupiti.
Nakon ručka, cestom smo krenuli do Nove Tvrđave, podignute krajem šesnaestog vijeka. Nalazi se preko puta otočića Vido, tik uz samu luku. Ušli smo kroz jednu od preostale dvije kapije u to impresivno venecijansko utvrđenje sa tamnicama, podrumima i zidinama. Tvrđava se danas koristi kao izložbeni prostor i organizaciju kulturnih manifestacija.
Staru Tvrđavu sa Novom povezuje čitav splet širokih i uskih ulica punih ljudi. U ovom dijelu grada moguće je naći i kupiti sve “od igle do locomotive”. Prolazeći tako, naišli smo na “Fish Spa Shop”. Prikladan je za umornu kožu i poboljšanje cirkulacije. Gara Rufa ribice su 
poznate širom svijeta. Dugacke su 5-10 cm, pripadaju porodici šarana i srebrnkasto sive su boje. Nemaju zube i imaju vrlo čudnu osobinu, hrane se površinskim slojem ljudske kože i pri tome ispuštaju enzim ditranol koji doprinosi podmlađivanju kože i ublazava tegobe bolesnika sa psorijazom. Žive u termalnim vodama kojima je temperatura vode od 28 do 38 *C. Ribice su bezopasne i cijeli postupak, koji se obavlja u tankovima, 
higijenski je potpuno siguran za čovjeka. Riba-doktor je uveliko privukla Peterovu pažnju i pobudila njegovu znatiželju, stoga je odlučio da uđe u shop i proba. Kompletan tretman traje deset minuta, iako se može ostati i duže. Moj suprug je ostao dvadeset minuta. Ispočetka zbunjen a na kraju sretan i zadovoljan sa velikim osmjehom na licu napustio je shop. Baš se pitam, da je ostao još samo deset minuta duže, možda bi ribice uticale i na njegovo podmlađivanje!
Nedugo zatim, stajali smo pred najimpresivnijom građevinom ove vrste u Evropi, Starom Tvrđavom. Kako smo doznali, njezina gradnja pocela je 986. godine, za vrijeme Vizantijskog carstva. Osim zaštite od neprijatelja, služila je kao karantin od zaraznih bolesti. U tvrđavu smo ušli pokretnim mostom kojim se prelazi preko kanala koji je razdvaja od 
trga. Unutar tvrđave nalazi se anglikanska crkva Svetog Đorđa, a u jednoj od prostorija, danas je Muzička akademija Jonskog univerziteta. Pored nje nalazi se gradska 
Kraljevska marina. Stara tvrđava predstavlja jedan od najslikovitijih djelova grada Krfa sa koje smo uživali u fascinantnom pogledu na predivan stari grad, luku, zaljev i Otok Vido. Grad Krf ima jos puno zanimljivih spomenika koji ga ukrasavaju i govore o njegovoj povijesti ali 
ih je nemoguće obići sve za jedan dan. Bilo je sedam sati navečer kad smo stigli u marinu na molo. Iznenađenja nikad dosta, zaboravili smo osigurati pasarelu 
koja se ljuljajući otpustila od broda i nestala s mola. Tražeći uokolo, ugledali smo je kako pluta na sred kanala marine. Dan sam završila u velikom stilu, skokom u more kako bi je plivajući ispod mola dovela na brod. Dok smo se glasno smijali naši susjedi su došli da vide što se događa. Bili smo umorni i nakon večere smo otišli na spavanje.
Posjet Otoku Vido, koji se nalazi na svega jedan kilometer od luke grada Krfa, bio je naš slijedeći korak. Tu je smještena mauzolej kosturnica srpskim vojnicima iz Prvog svjetskog rata, koji su povlačenjem preko Albanije i Crne Gore dospjeli na Krf, “otok spasa”, što je poznato kao “Albanska golgota”. Zaraženi pjegavim tifusom, mnogi su se liječili na obližnjem otoku Lazareto, a oni najugroženiji prebačeni su na, u to vrijeme nenaseljeni otok Vido. Preminuli srpski vojnici su sahranjeni u Plavoj 
Grobnici u dubinama Jonskog mora. Duboko nas se dojmila ta tužna priča o sudbini velikog broja srpskih boraca. Šetajući i razgovarajući o svemu tome ukrcali smo se na slijedeći brod koji nas je vratio u veselu i razdraganu realnost.
Zaintrigirani lijepim pričama o malom primorskom mjest na obali Ionskog mora, sutradan smo uplovili u Syvotu, koja nam se nalazila na putu prema Siciliji. Do nje se stiže za puna tri do cetiri sata, zavisno o jačini vjetra. Smještena je u prelijepom malom zalivu , u kojem smo se usidrili. Bilo nam je vrlo ugodno u tom starom ribarskom selu 
pa smo u periodu našeg boravka svakodnevno dolazili brodićem na obalu, da popijemo kafu u jednom od kafića ili taverni i prosetamo rivom koja okružuje luku i marinu za jahte. Oboje smo 
maximalno uživali u odmoru i kupanju u ovom malom raju predivnih skrivenih plaža arhipelaga. Najvise nas je privukla Pisina sa najsitnijim bijelim pjeskom koja se nalazi nasuprot Syvote.
Napustajući Syvotu uplovilI smo još jednom u carinsku luku Krf kako bi se odjavili iz Grčke i zaplovili prema Italiji.
