La Linea, je grad u Španiji, u pokrajini Cadiz. Nalazi se na istocnoj strani gibraltarskog zaljeva i graniči sa britanskom pomorskom teritorijom Gibraltar. Uplovljenje u marinu Alcadeisa za nas je predstavljalo ne samo još jednu uspješno završenu dionicu puta već još jedan korak bliže Gran Canarima, gdje se priključujemo ARC reliju i krećemo na put oko svijeta u grupi s ostalim brodovima. To popodne prošetali smo marinom i susreli se s još nekim učesnicima relija iz različitih krajeva svijeta. Vračajući se na brod zastali smo pored jedrilice na kojoj se viorila zastava Malte. U La Lineu je uplovila nedugo posle nas i vezala se s druge strane mola u neposrednoj blizini Meermowea. Golden retriever, veselo trčkarajući ispred jedrilice, svojim je ponašanjem odavao pripadnost brodu. “Bitanga”, ime koje nam je zaokupilo pažnju i pobudilo znatiželju da priđemo ljudima na brodu i pitamo odakle dolaze. Vanja i njegov pas Bond, dugogodišnji su moreplovci iz Slovenije. S kraćim prekidima putuju svijetom i fantastično su uigran tim.   Ovom prilikom, u društvu prijatelja Marjuša zvanog Mani, takodjer Slovencem, putuju u Brazil s namjerom da uplove u Amazonu. Mani uživa u jedrenju i otkrivanju novih prostora stoga veoma teško odoljeva magičnoj privlačnosti morskog prostranstva.   Kako nas je put vodio istim kursom do Gran Canara, odlučili smo taj dio ploviti zajedno. Brzo smo se sprijateljili i uživali u veoma ugodnim trenucima našeg druženja. To veče pozvali smo Vanju i Manija na večeru. Uživali smo u pripremljenoj ribi koju je moj suprug uhvatio i time proslavili naš prvi ulov. Riba je zaista bila za prste lizati.

Putovanje preko 600 nautičkih milja, koje je stajalo pred nama zahtijevalo je složeniju pripremu kako broda tako i nas samih, stoga smo se prva tri dana maximalno posvetili tome. Dok je Peter nabavljao opremu iz Chandlery shopa u Gibraltaru, koja nam je nedostajala za reli i brinuo o tehničkoj ispravnosti broda, ja sam bila mali od kuhinje i palube. Dani su bili predivni, kao stvoreni za rad na brodu. Uživali smo u toj živosti koja je vladala ne samo na našem brodu već I oko nas. Svi su žurili kako bi stigli vrijeme i bili u nekom svom filmu. Sve je moralo bili na svom mjestu, konopi razvrstani, ograda i rukohvati sjajni a odijela oprana i spremna za upotrebu. Svatko od nas, učesnika atlantik relija zelio je uploviti u Las Palmas u punom sjaju. Radili smo da se sve pušilo i nismo razmišljali da ćemo ponovno zaploviti, a ne letjeti do Las Palmasa, da će nas još puno puta valovi zapljuskivati, a konopi stvarati nered u kokpitu i motati se oko nogu dok budemo vjetrom punili jedra. Nije ni važno, razmišljali smo tog trenutka i jedino što smo osijećali bila je sreća i ponos kako na naš predivan brod tako i na nas same.

Zadnja dva dana, koja su nam preostala do isplovljenja, iskoristili smo za obilazak i upoznavanje Gibraltara. Smješten je u Mediteranu na najjužnijoj tački Iberijskog poluotoka i gleda na Gibraltarski prolaz. Poznat je po kamenoj masi koja se impresivno uzdiže iz mora zbog čega ga, također zovu i “Stijena”. Desetak minuta pješačenja dijelilo nas je od marine do graničnog prelaza. Zvučat ce vam nevjerojatno ali na Gibraltaru, Avenija Vinstona Čerčila i aerodromska pista dijele jednu dionicu puta. Naime, Aerodrom Nort Fort je najčudniji aerodrom kojeg smo do sada vidjeli. Dug je samo tri milje i širok manje od jednog kilometra, a nedostatak ravnog prostora uvjetovalo je križanje s najprometnijom ulicom koja vodi do centra grada. Preko njega se prelazi kao preko željezničke pruge, uz primjenu rampe. Kada avion slijeće ili polijeće, saobraćaj staje na deset minuta, a prometna ulica postaje dio piste, a potom sve se vraća u normalu. Djelovalo je baš zabavno. Sreća je u tome što letovi, uglavnom iz ili ka Velikoj Britaniji, nisu učestali, svega oko 30 tjedno.

Gibraltar je mali grad s velikim brojem atrakcija i očigledno je da je svaki centimetar prostora dobro iskorišten. Dok smo uplovljavali u La Lineu promatrali smo ga s broda ali ni u snu nismo pretpostavljali što ćemo sve vidjeti i dożivjeti u njemu. Poznata je turistička destinacija s veoma prometnim ulicama preplavljenim ljudima.   Grad je prepun hotela, trgovina s predivnim izlozima, restoranima i kafićima. U pješačkoj zoni starog grada uživali smo gledati građevine s mješavinom Regency stilova, od kojih večina imaju trgovine u prizemlju dok gornji katovi osiguravaju stambeni smještaj ili ured. Na tako malom postoru, uz sam aerodrom, nalazi se, također veliki nogometni stadion.

Cilj nase posjete Gibraltaru bila je Gibraltarska Stijena koja nas je, gledajući je svakodnevno iz marine, sve više mamila.   U obližnjoj agenciji odlučili smo se uključiti u “Rok Tour” koji je nudio bogat program obilaska svih atraktivnih mijesta Parka. Dobili smo kombi i super vozača koji je, usprkos čekanju i nedovoljnom broju ljudi, napokon odlučio da krene s nas četvero uzbrdo. Stajajući na vrhu Stijene Gibraltar osijećali smo se kao da stojimo na vrhu svijeta. Dok smo punim plućima udisali Evropu, Mediteran i Atlantik su se širili s obe strane Gibraltarskih vrata. S vijugave ceste kojom smo se vozili pružao se prekrasan pogled na africku obalu, spansku Costa del Sol i na sam grad.

Gibraltarska stijena, također je dom poznatim Barbarskim Majmunima, koji u cijeloj Evropi jedino ovdje žive slobodno u divljini i živući su simbol Gibraltara. Majmuni su podijeljeni u šest familija i svaka od njih, poput mafije, gospodari svojom teritorijom.   Međusobno se prepoznavaju i tačno znaju njihovu pripadnost. Po svemu sudeći obožavaju se fotografirati, čak šta više, doima se da poziraju. Nismo im smjeli prilaziti isuviše blizu jer znaju biti vrlo nestasni i mogu ugristi. U blizini mjesta gdje se hrane, na moje veliko iznenađenje, jedan od njih mi je skočio na glavu.   Od vozača smo još doznali da svi gibraltarski Barbary majmuni potjeću iz Sjeverne Afrike i bez sumnje su alžrskog i marokanskog podrijekla. Park prirode također je idealno mjesto za promatranje ptica selica izmedju Afrike I Evrope.

Spuštajući se niz Gibraltarsku Stijenu cesta nas je dovela do St Michael’s Spilje, sa stalaktitima i stalagmitima, najveće spilje u tom području. Osvjetljena je specijalnim svijetlima u boji koji joj daju poseba izgled. Za spilju se dugo vjerovalo da je bez dna zbog čega je došlo do priče da je Gibraltarska Stijena podzemnim prolazom povezana s Afrikom i da su Barbari Majmuni došli do Gibraltara kroz taj podvodni prolaz. Stoljetni stari stalaktiti i stalagmiti prestavljaju jedinstvenu ljepotu kristalizirane prirode. U ljetnim mjesecima spilja se upotrebljava kao koncertna dvorana.

Labirint Tunela Great Siege, u kojem je Peter naročito uživao, vjerojatno predstavlja najimpresivniji obrambeni sistem kojeg je čovjek mogao osmisliti. Datira iz 18. stoljecća a radili su ga Englezi u obrani Gibraltara u Englesko-Španskom ratu. Potkop je dug nekoliko kilometara i jako je dobro očuvan. Mnogobrojni eksponati daju vjernu sliku tog vremena. Zanimljivost tunela predstavljaju grafiti na zidovima koje su crtali vojnici na straži kako nebi zaspali tijekom dugih sati na dužnosti, što je bilo kažnjivo smrću u to vrijeme.

Prije povratka u centar, odakle smo započeli naš tour, zaustavili smo se pored Dvorca Moorish. Izgrađen je u osmom stoljeću i protezao se sve do Casemates Trga na kraju Main Streeta. Sastoji se od raznih zgrada, vrata i zidina. Impresionira svojim izgledom, dominantnošću i strateškim položajem.

Šetnja Mediteranskim stepenicama, slijedećeg dana bila je pun pogodak prije našeg dugog putovanja. Put vodi uglavnom duž istočne strane Parka Prirode i sastoji se od stijena i niskog mediteranskog raslinja. Prilično je strm, čemu se moj suprug veoma “obradovao”, zanimljiv i bogat raznovrsnim cvijećem. Dan je bio sunčan pa smo uživali u hladovini koju nam je pruzala šetnja stazom. Vrijeme koje nam je preostalo do povratka na brod, iskoristili smo za brzinski posjet Svjetionika Europa koji stoji na najjužnijoj točki Gibraltara, izmedju Atlantika i Mediterana. Prvi put je upaljen 1841. godine i radio je na bazi fiksnih svjetala a krajem 20. stoljeća je i automatiziran. Gibraltar krasi još jedna zanimljivost koja nas je oduševila. Saznali smo da matičari imaju pune ruke posla i rade dvadesetčetiri sata.   Tamo su se vjenčali Sean Connery, dva puta, kao i John Lennon i Yoko Ono. Sretni i zadovoljni sa svim sto smo vidjeli vratili smo se u Marinu Alcadeisa i taxijem se odvezli do supermaketa. Vec se spustilo veče kad smo se punih ruku kesa vratili na brod. Gibraltar je zaista zanimljiv i čudesan grad, zbog čega smo ga baš takvog i zavoljeli. Te večeri, uz kafu, dogovarali smo se s Vanjom i Manijem o detaljima puta. Stajajući u kokpitu na vrhu stepenica Bond nas je pažljivo promatrao. Vrlo je inteligentan i pametan pas i svojim pogledom upitno nas je gledao “zar već idemo”. Osjećao je i znao da se pripremamo za plovidbu jer je već tada počeo pokazivati znake uznemirenosti.

U sedm i trideset ujutro, bacilli smo zadnji pogled na prognozu vremena za narednih tjedan dana a u osam, pet sati prije vrhunca plime, sireći jedra Bitanga i Meermowe su napustili marinu. Hvatajući bočni vjetar oba broda su plovila prema vratima Sredozemlja. Jedreći uz špansku obalu nastojali smo izbijeći ogromne struje koje, uticajem plime i oseke vladaju kanalom. Koristeći motor i jedra kreteli smo se brzinom svega tri čvora. Doimalo se da se ne mičemo s mjesta. Preko šest sati bilo nam je potrebno kako bi se dokopali svjetionika na izlazu iz Gibraltarskih vrata. Izuzetno jaka struja nije nam dozvoljavala da skrenemo kursom prema Africi već nas je vraćala u Sredozemlje. Komunicirajući radio vezom s Vanjom, odlučili smo nastaviti put uz Španiju prema Portugalu i izvući se 35 milja van kako bi se udaljili od postojećih struja. Tek u večernjim satima dokopali smo se afričke obale. Na putu su nas pratili delfini. Bili smo jako uzbuđeni gledajući ih kako iskaču i uskaču u more kako bi što prije stigli do nas. Nismo znali na koju stranu da se okrenemo, cijelo jato nas je okruživalo igrajući se s Meermoweom i veselo nas pozdravljajajući. Bili smo zadivljeni brzinom kojom su se kretali kroz vodu izranjajući uz pramac, kao da se takmiče s brodom tko će prije. Toliko su nepredvidivi da ih je bilo vrlo teško uhvatiti kamerom.   Spuštajući se niz obalu Maroka promijenili smo kurs prema otvorenom moru, kako bi savladali nepovoljne vremenske uvijete. Oko nas je vladala mrkla noć. Vrijeme se sve više pogoršavalo. Valovi su nas udarali sa svih strana i preljevali brod do jarblola. Morali smo se odvojimo od Bitange jedreći svaki najpovoljnijim kursom. Tokom jutra vjetar i more su se znatno smirili. Zbog nedostatka zaliha goriva bili smo prinuđeni uploviti u prvu raspoloživu luku u Maroku, Bila je to Mohammedia, oko 25 milja sjeverno od Casablanke. Mohammedia je mala i vrlo interesantna luka u kojoj život počinje ranom zorom. Bilo je šest sati ujutro kad smo prošli lukobran. S lijeve strane nalazi se visoko tamno molo koje je preplavilo mnoštvo ljudi koji su, držeći velike crne kante zavezane konopom, čekali male ribarice da se vrate s ribarenja. Dok su jedna po jedna za nama uplovljavale u luku pristajući podno mola, ljudi su gurajući se, spuštali kante s novcem i podizali ih pune ribe. Dok su neki od njih preprodavali ribu drugima drugi su ribu nosili kući. Crpka sa gorivom se nalazila visoko u brdu i nismo imali ni teoretske šanse natočiti gorivo u tank, stoga smo morali isploviti, usidriti se ispred luke i dingijem voziti kante do pristaništa, a potom pješke ići do crpke i s punim kantama se vratiti natrag. Naše reserve goriva u kantama su 80 litara pa je Peter odlazio po gorivo dva puta kako bi napunio tank, a potom i rezerve. Pola dana smo izgubili čekajući na rješavanje papirologije na carini i policiji. Bilo je četiri sata popodne kad smo dobili autorizaciju za isplovljenje.   U međuvremenu nad Mohammediom su se nadvili teški, tamni oblaci donoseći sa sobom jak vjetar i kišu. Bez obzira na vremenske uvijete odlučno smo zaplovili u nadi da će se vrijeme ubrzo promijeniti. Nevrijeme nas je pratilo tokom noći i cijeli idući dana.   Dino i Pipo su u strahu nestali bez traga.   “Evo jos jednog ludila“, komentirao je Dino. “Jos jedan horor, ovo je bolje prespavati”, dobacio je Pipo i nabio vunenu kapu na glavu. Za Dina I Pipa strava, a za nas nezaboravni trenuci koji su nas cinili jos vise ustrajnim. Vrijeme se napokon počelo smirivati.  Već te večeri uzivali smo u smiraju dana i predivnim slikama zalaska sunca.  Veselju i sreći nije bilo kraja kad smo ugledali prve obrise Kanarskog arhipelaga.

Kanare sačinjava sedam većih i nekoliko manjih otoka. Zanimljivo je da je svaki otok drugačiji od drugog i priča je za sebe. Vulkanskog su porijekla a Grci i Rimljani su ih nazivali Setnim Otocima, Vrtom Hesperida ili pak Atlantidom.

U Calettu Del Sabo, na Otoku Gracioza, uplovili smo u jutarnjim satima. Marina je bila prepuna pa smo se usidrili u susjednoj uvali. Vanja, Mani i Bond su stigli nešto prije nas i očekivali su naš dolazak. Prognoza vremena nagovještavala je novi val nevremena pa smo se dogovorili isploviti sutradan popodne u Marinu Rubikon na Otoku Lanzareto. Vrijeme do isplovljenja iskoristili smo u obilasku mjesta. Caletta del Sabo je mali primorski gradić. Karakteriziraju ga niske kuće bijele boje bez krovova. Svojim oblikom i bojom prozorskih žaluzina i vrata podsjećaju na mješavinu meksičkog i grčkog stila. Okružen je tamnim vulkanskim brdima, dok su ulice od pijeska. Na ulasku u grad nalazi se predivan kaktus razvijen u grmoliko stablo, nekolicina manjih palmi ukrašava pješčanu plažu dok se jedna velika palma uzdigla ispred kafića, gdje smo sjeli da se osvježimo hladnim pićem i pošaljem nekoliko mailova. Gledajući uokolo imali smo osjećaj da smo zalutali u western film “Za saku dolara”. Poznato je, da je Amerika koljevka kaubojaca, da su se mnogi špageta westerni snimali u Italiji, ali za ovaj film mogla bih garantirati da je sniman bas ovdje u Caletti del Sabo. Nedostajao je samo Clint Eastwood. Ovaj gradić je ostavio dubok dojam na nas baš zato što se nikad nismo susreli sa nečim sličnim. Odisao je jednom opuštajućom atmosferom te vrlo ugodnim i gostoljubivim mještanima. Calettu del Sabo je vrlo teško opisati, treba je doživjeti i biti sudionikom ove fantastične atmosfere.

Put do Marine Rubicon na Otoku Lanzarote trajao je pet sati. Najveći je otok arhipelaga i već s broda primijetili smo da se uveliko razlikuje od Otoka Gracioza. Grad je prilično velik i proteže se duž cijele uvale. Obalom se uzdižu velelepni hoteli kojima dominira arapski stil. Marina u koju smo uplovili impresionirala nas je svojim izgledom predstavljajući mali grad pun predivnih trgovina. Subotom ujutro održava se veliki market čiji štandovi su puni odjevnih predmeta, suvenira, kućnih potrepština i ukrasnih predmeta. Zaista smo uživali ne samo u tom prizoru, krečući se zajedno s rijekom ljudi niz ulicu već i u širokoj lepezi sadržaja koje nam je marina pružala. U mnogim restoranima uživali smo u okusu vrlo jednostavnih jela, Papas Arrugadas, sastoji se od neljuštenih krumpra kuhanih u slanoj vodi i serviranih sa Mojo Picon sosom od ulja, luka, čilija i paprika. Zanimljivo je bilo saznati da se tradicionalni i najstariji recepti pripremaju na bazi gofio brašna. Izmišljeno je od strane Gunčija, originalnih stanovnika otoka i predstavlja standardni dio dijete. Gofio brašno se pravi od pečenih žitarica i koristi se kao dodatak supama, sosevima pa čak i u sladoledu.

Kanarski otoci su sušta suprotnost onog kako smo ih mi zamisljali i bez obzira na njihov neobičan izgled, kao u priči iz hiljadu i jedne noći, pružili su nam jedan smiraj i opuštanje da se uopće ne čudim što su popularna turistička destinacija.

Noć prije odlaska pripremili smo se za isplovljenje, a u ranim jutarnjim satima, zajedno sa Bitangom raširili smo jedra i zaplovili kursom prema željno očekivanom Las Palmasu na Otoku Gran Kanari.