Pizza, pasta i Don Korleone iz filma “Kum” je prvo što mi padne na pamet kad razmišljam o Siciliji i Kalabriji. Mi smo dosta putovali Sjevernom Italijom, od Trsta, Venecije, Padove, Milana preko Genove sve do Rima ali nikada nismo dotakli njezin jug, stoga je posjet ovom preljepom otoku budio u nama želju za novim otkrivanjima nepoznatog. U Porto di Syracusa uplovili smo kasno uveče. Na samom ulazu u luku dočekao nas je spektakularan vatromet koji je u našim srcima slavio uspješan završetak jos jedne dionice našeg putovanja. Noć smo proveli na sidru i savladani umorom ubrzo utonuli u san.

Slijedećeg jutra vezali smo se na molo marine u samom centru grada i riješili carinsku papirologiju. Sicilija je otok sa dva lica, jedno je pored mora gdje se odvija moderni život u malim i velikim gradovima formiranim po istom principu i drugo njezina unutrašnjost okružena ne baš pitomim brdima. Syracusa je nastala u vrijeme grčkih kolonista, a ime dolazi od grčke riječi sirako što znači močvara.

Naš prvi dan odvijao se u opuštajućoj atmosferi. Uz kraću šetnju u neposrednoj blizini marine, vrijeme smo posvetili našim osobnim zadovoljstvima. Doimalo se da nas ništa ne može uznemiriti dok u marinu, pod švicarskom zastavom, nije uplovila Jaganda. Manevar kojim je skipper uplovljavao pored našeg broda izazvao je u meni nemir i nepovjerenje. Svojom krmom se brzo približavao našem lijevom boku. Istrčala sam na palubu kako bih ga odgurnula i spriječila udarac. Kad je Jaganda došla sasvim blizu Meermowea svom snagom sam je zadržavala na mjestu. Tog trenutka val je podigao brodsku krmu ciji rukohvat je dohvatio našu ogradu i pokidao zatezač sajle. Kad je Peter vidio što se događa, došao je pomoći.   Kad se uhvatio za ogradu ona je popustila što je uzrokovalo gubljenje ravnoteže i pad u more. Šokirano sam gledala u taj prizor što mi je podiglo adrenalin. U toj ljutnji bila sam u stanju da ih zadavim. Jaganda se napokon odmakla od nas i ponovnim manevrom uspješno se vezala na molo. Za to vrijeme pomogla sam suprugu da izađe iz mora. Osim što je koljenom udario u ogradu, sve je drugo bilo u redu. Svjestan svoje pogreške, Bruno nam je odmah prijateljski prišao sa izrazima žaljenja za sve sto se dogodilo. Istina, nisam bila spremna tog trenutka da mu iskažem gostoprimstvo stoga je Peter, pokazujući razumijevanje, našao zajednički jezik s njim i sve se riješilo prijateljski na obostrano zadovoljsvo. Bruno je odmah donio rezervni zatezač i vratio ogradu u prvobitno stanje, pa čak bih mogla reći da je postala čvršća i sigurnija nego prije. Razmišljajući neko vrijeme o ovom incidentu shvatila sam da se stvari, koliko god mi to željeli ili ne, događaju svuda oko nas i da se nama samima to isto ili nešto još gore moglo dogoditi. “Greške postoje”, kako kaže Bruno, “da bi se na njima učilo kako se ne bi ponovile”. Ocijenila sam da se radi o veoma korektnoj osobi vrijednoj pažnje stoga se moj odnos prema njemu i Silviji iz temelja promijenio, ukazujući im prijateljstvo i gostoprimstvo.   Ostatak dana proveli smo u planiranju naših obaveza i aktivnosti.

Vincenco i Andrea, veseli i dragi momci stigli su u jutarnjim satima na brod donoseći sa sobom punu košaru sicilijanskog duha .   Provjeriti čistoću dizela i tanka goriva, u koju smo sumnjali, bio je njihov primarni posao. Naime, zbog rđe na filteru goriva, promijenjenog u Grčkoj, a koji se nije mijenjao od kupnje broda, bilo je za pretpostaviti da u dizelu ima vode a u tanku dosta prljavog taloga. Na naše ugodno iznenađenje pokazalo se da su gorivo i tank besprekorno čisti i da ne treba ništa poduzimati. Bilo je to veoma ugodno jutro u veoma ugodnom društvu. Prije odlaska Andrea je došao sa svojom suprugom Robertom da se oprostimo zaželivši nam dobar vjetar i mirno more. To popodne cistili smo brod, kupili hranu i piće I pripremali se za daljnje putovanje. Idući dan posvetili smo obilasku i razgledanju grada.

Na desetak minuta daleko od marine, odmah nasuprot Lučke Kapetanije, nalazi se autobusna stanica. Red vožnje nedjeljom i praznikom nije obečavao skori dolazak autobusa na liniji broj 2 kojom smo se trebali odvesti preko centra grada do Arheoloskog Parka Greeco Theatro. Usprkos velikoj vručini odlucili smo do tamo pješačiti. Na putu, neodoljiv miris italijanske kafe lako nas je namamio u obližnji kafić.   Kad smo ušli dočekala nas je gužva za kasom i vreva ljudi u potrazi za slobodnim stolom. Gledajuci oko sebe, ugledali smo stol sa četiri stolice za kojim je sjedio simpatičan bračni par starijih ljudi. Uljudno smo zamolili za mjesto i sjeli za njihov stol noseći kafu, piće i veliki grozd kupljen od trgovca na ulici. Ubrzo smo se upoznali i sprijateljili sa njima. Kroz veselo časkanje sa tim divnim ljudima otkrili smo da je Rosin životni san također bio ploviti svijetom a posebno je htjela, ako me pamćenje služi, bolje upoznati Skandinaviju, što joj se nikada nije ispunilo.   Amerikanka je i govori engleski i italijanski. U Syracusu je došla davnih godina kao instruktor engleskog jezika i tu upoznala supruga Michaela koji ne govori engleski i nije ga, kako je veselo rekao, nikada imao volje naučiti.  U sretnom braku žive već pedeset godina. Interesovanje koje su pokazali da plove sa nama kroz Meermowe’s Great Adventure jako nas je usrećilo. Rastali smo se od njih i krenuli dalje niz ulicu.

Greeco Theatro nalazi se na brdu Temenite, s kojeg se pruža predivan pogled na grad Syracusu. Stojeci na bijelim kamenim stepenicama doimalo se da starogrcka scena oživljava. Sagrađen je oko 500 godine prije Krista kapaciteta od 15.000 gledatelja i promjera 140 metara, sto je predstavljalo najvece kazaliste u antickom svijetu. Tu su održavane premijerne predstave grckih tragedija Sofokla i Euripida i komedije čiji tvorac je bio Sicilijanac Epicharmos. Za vrijeme krvavih gladijatorskih igara Rimljani su smanjivali redove sjedala zbog večeg scenskog prostora. Sjedala i gledalište su temeljeni i rađeni na prirodnom kamenu i u velikoj mjeri su netaknuti. Iznad Theatra nalazi se spilja Nymphaeum kojom još uvijek, kroz drevne kanale teče svježa izvorska voda.   Tijekom ljetnih mjeseci Greeco Theatro se još uvijek koristi za predstave i koncerte na otvorenom. Gledati nastup u predvečerje dok sunce zalazi iza pozornice čini prizor čarobnim i nezaboravnim. Na povratku, impresionirani svime što smo vidjeli i veoma raspoloženi, igrali smo se imaginirajući ljude, način života, odijevanja i modne krikove toga vremena. Na kraju, bili smo sretni sto se tada nismo rodili. Pričajući tako nismo ni primjetili da smo stigli u centar grada.   Zastali smo pred trgovinom koja je zaokupila Peterovu pažnju te ušli unutra. Moj suprug sakulja lule stoga je ovu koja mu se osmjehnula iz izloga pridodao svojoj kolekciji.

Nas slijedeci posjet bio je dvorcu Maniace, koji se nalazi na rtu Ortygia. Saznali smo da datira iz 13. Stoljeća, veoma je imresivna građevina i dio je bogate kulturno-povijesne baštine grada, a ime je dobio po bizantinskom generalu Giorgiu Mainace. Dvorac je dugo bio zatvor a posle se upotrebljavao u vojne svrhe.

Na putu do marine prošli smo kroz stari dio grada, pored Katedrale di Syracusa u čijoj se sakramentalnoj kapeli nalazi velika freska iz 17. Stoljeca.   Bilo je kasno uveče kad smo došli na brod. Bruno i Silvija jos se uvijek nisu vratili iz grada pa smo ubrzo otišli na spavanje. Veći dio idućeg dana uživali smo u veoma ugodnoj atmosferi zajedničkog druženja. Bruno i Silvija svake godine provode svoj odmor jedreći na svojoj jedrilici Jaganda pa su svoje pomorsko iskustvo podijelili sa nama. U Syracusu uplovili su iz pravca Gibraltara i Spanije. Silvija je fizio terapeut i svojom izvanrdnom tehnikom oporavila je Peterovo povrijeđeno koljeno. U ranim večernjim satima zajedno smo napustili marinu i proveli noć na sidrištu. To veče, prije rastanka imali smo zajedničku večeru na Jagandi. Tjestenina koju je Silvija servirala bila je izvanrednog okusa koji mi još i danas pravi vodu u ustima, a posle večere uživali smo u palačinkama sa marmeladom i šumskim voćem koje su doletjele sa Meermowea.   Jednostano smo se osijećali kao da se znamo godinama. Događaj koji se zbio povezao nas je jednom snažnom karikom iz koje se razvilo jedno divno prijateljstvo koje ćemo njegovati do kraja života. U ranim jutarnjim satima napustili smo Syacusu, svaki na svoju stranu, mi prema sjeveru a oni prema jugu Sicilije.

Put nas je vodio dalje prema Mesinskom tjesnacu, koji dijeli Siciliju od Kalabrije i spaja Jonsko s Tirenskim morem. Jako nevrijeme s kišom, koje nas je zahvatilo primoralo nas je potražiti sigurnu luku. Sicilijanska obala nudi veliki broj marina ali rijetke su one koje svojom dubinom zadovoljavaju Meermowe.  Na otprilike sesnaest milja sjeverno od Catanije uplovili smo u grad Riposto. Marina “Porto del Etna” smještena je u samom centru grada. U neposrednoj blizini, uz glavnu cestu, nalazi se lanac ribarnica, samoposluga i trgovina voćem i povrćem. Uživali smo u tom povijesnom i slikovitom primorskom mjestu tih nekoliko dana dok smo čekali da se vrijeme smiri. Šetajući ulicama grada, mislili smo da smo ušli u jedan od Fellinijevih flmova i vratili se barem stotinjak godina unazad.

Svojim prosječnim znanjem talijanskog, nije mi bilo problem udomaćiti se i sprijateljiti sa srdačnim ribarima koji su me opskrbljiivali upravo ulovljenom ribom, oktopusima, lignjama i drugim morskim plodovima. Izgledalo je da ništa nije nemoguće.   Upravo ulovljenu škarpinu, koja vrsta se nije dugo zadržavala na bancima, dobila sam za sat vremena. Bilo je zabavno učiti od njih kako se zove koja riba kao i njihova želja da se slikaju samnom. Riposto je takdjer poznat po proizvodnji vina, limuna i maslina.   Vrijeme se napokon smirilo. Oprostivši se od svih, ribom punog zamrzivača, napustili smo marinu, raširili jedra i zaplovili kursom Meermowe’s Great Adventure.

Prolazak kroz Mesinski kanal, ulazak u Tirensko more, susret s Aeolskim otocima, delfinima i ogromnim ražama koje smo vidjeli, stvaralo je uzbuđenje. Interesantnost ovog tjesnaca, čini antičko vjerovanje o jakim plimnim strujama i vrtlogu koji se stvaraju u tjesnacu kao o dvije opasne nemani od kojih su se pomorci htjeli spasiti za vrijeme plovidbe kroz Mesinu. Skila kao šestoroglavo morsko čudovište koje živi u dubokoj hridi i proždire prolaznike i Haribda u visokoj stijeni, koja tri puta dneno uvlaći vodu i stvara poguban vir.

Po izlasku iz Mesine, uplovili smo u marinu Nettuno samo da bi prenočili. To popodne zamijenili smo pramčano jedro za novo a staro odnijeli na krpanje, pošto je bilo poderano na šavovima. U jutro jedro nam je bilo vraćeno nakon čega smo isplovili za Otok Lipari, najveći i najnaseljeniji u lancu otoka vulkanskog arhipelaga.   Lipari grad je vrlo ugodno mjesto sa lijepim ulicama, blistavim izlozima ukrašenim cvijećem, restoranima i povijesnim dvorcem. Otok Stromboli, jedan od tri vulkana u Italiji, odlučili smo posjetiti brzim turističkim brodom uz program obilaska Panarea, promatranja vulkanske erupcije u noći i večeru na brodu.   Bingo, zar smo mogli poželjeti bolje. O erupciji smo sanjali još od samog starta u Puli, stoga smo je s nestrpljenm očekivali. Karte smo kupili u obližnjem kiosku.   Imali smo samo sat vremena do polaska, dovoljno za ručak u obližnjem restoranu. Katamaran je isplovio u dva sata popodne iz Marine Lunga.   Stromboli se nalazi na sjeveru Sicilije. Poznat je po svojim malim i regularnim eksplozijama u terminima od 20 do 30 minuta, dok se veće erupcije događaju dva do pet puta godišnje.   Naselje i način života podno samog vulkana, impresionirao nas je i ostat će nam u nezaboravnom sjećanju. Bez straha i predrasuda o opasnoj lavi i radiaciji, stanovnici Strombolia žive ne luksuznim vec predivnim I opustenim svakodnevnim zivotom, kako ga sami zovu “la vita bella”. Te večeri bili smo loše sreće. Ukočila sam se čekajući da slikam zamišljenu vatrenu svjetlost, koja nije bila veća od male zvijezde pa mi je, nažalost ostalo samo da snimim dim. Peter i društvo smijali su se do suza na donjoj palubi. Sve je ličilo na priču o prehlađenom zmaju Linu. Bilo je deset sati navečer kad smo stigli u Lipari, hvatali autobus i vratili se na brod sretni i veseli.

Ranim jutarnjim satima napustili smo marinu i zaplovili kursom prema Sardiniji.   Putovanje do Cagliaria predstavljao je novi izazov i iskustvo.   Od zatišja i mirnog mora do odoljevanja jakim udarima bočnog vjetra tokom noći, koji nam je davao kompletan užitak jedrenja.
Širenjem i skraćivanjem jedara Meermowe se naginjao do samog ruba palube probijajući se kroz valove, koji su se kao zidovi dizali ispred nas poput vodene nemani i polijevali nas sa svih strana. Pojačane aktivnosti na brodu nisu nam dale spavati, zajednički smo dijelili ove trenutke koje zaista treba doživjeti. Na žalost, moj suprug je morao zaboraviti sva ukusna jela koja sam skuhala za ovo putovanje i po prvi put koristiti paket hladnih jela, vitamina, voća i sokova, već pripremljen za ovakve situacije. U Cagliari smo uplovili u rano poslijepodne. To veće još jednom smo bili sudionici velikog vatrometa uz koji smo s ponosom promislili na našu porodicu, prijatelje i sve vas koji nas okružujete i pratite. Cagliari je najveći grad na Sardiniji sa predivnom klimom, popularno zvanim “ljepotica Mediterana”. Nalazi se na
južnom zalivu u glavnoj otočnoj luci.   Nismo planirali dugo zadržavanje, tek toliko da se ispavamo, odmorimo, natočimo gorivo i kupimo nove škote u marina shopu, nakon čega smo isplovili za Palma de Mallorcu u Spaniji.