Mallorca, čiji je razvoj počeo početkom 20. stoljeća, najveći je otok u Španiji. Smještena je u srcu Mediterana i kao jednu od najstarijih evropskih destinacija, često je zovu “Stara dama”. U glavni grad, Palma de Mallorcu, uplovili smo u dva sata posle ponoći. Brzinski smo očistili brod i uskočili pod jorgan planinu. Nekoliko sati kasnije riješavali smo papire za boravak i plovidbu španskim vodama.

Palma de Mallorca nas je, već u jutarnjoj šetnji do Lučke Kapetanije, zaslijepila svojom ljepotom i pobudila u nama ogromnu znatiželju da zavirimo u njezinu dušu.   Grad je potpuno predat ljudima za šetnju, obilazak, provod i zabavu dok katedrala okružena srednjovijekovnim zidinama dominira njime. Karakteriziraju ga uske gradske ulice, brojni trgovi sa stogodišnjim palatama bogate arhitekture, te zgrade i crkve od renesanse do baroka. Usprkos brojnim decenijama, Palma de Mallorca je uspijela zadržati mladalačku zivahnost. S posebnim užitkom i raspoloženjem sjeli smo u jedan od restorana da ručamo. Dok je Peter uživao hladno pivo ja sam naručila špansku sangriju, koja je savršeno prijala uz pizzu i vručinu. Sangrija je mješavina hladnog vina i raznog voća, namjenjeno uglavnom nježnijem spolu. Ime je dobila od španske rijeći sangre, što u prevodu znači krv. Vrsta voća zavisi od područja u kojem se sangrija pravi. U primorskim mjestima se upotrebljavaju banana, kivi i mango dok je vino najčešće crno. Ranim popodnevnim satima morali smo se vratiti na brod jer smo očekivali dolazak servisera za popraviti pramčanu propelu, te smo daljnji obilazak grada ostavili za neki drugi dan.   Bili smo uvjereni da se radi o kvaru na motoru koji se može otkloniti iz pramčane kabine ali nismo imali takvu sreću. “Zašto jednostavno kad može komplicirano”, postalo je naš moto i problem se pokazao daleko složeniji. Naime, radilo se o tome da je pramčani propeler, pri upotrebi, prilikom vezivanja na molo, usisao komad plutajućeg drveta koji ga je polomio. Jedini način popravka bio je izvući Meermowe iz mora na suhi dok, što smo i učinili. Osijećali smo se kao da smo dobili dobitnu kombinaciju lota. Tri dana je trebalo za postavljanje novog junita i ugradnju zaštitnih šipki, kako se to ne bi ponovilo.   Dok su majstori obavljali svoj dio posla, moj suprug i ja smo iskoristili situaciju za podizanje levela vodene linije anti vegetativnom bojom i zamijenu cink protektora. Zaneseni poslom nismo ni osjetili kako je brzo prošao dan.   Za večeru sam odlučila pripremiti stejk od tune sa špinatom i avokadom nakon čega smo prošetali rivom uživajući u dobrom raspoloženju i neobično toploj noći.

Slijedećeg dana posvetili smo se Palma de Mallorci. Real Club Nautico Marina nalazi se tik uz centar. Vrlo dobro je organizirana i nudi široku lepezu sadržaja za uživanje i rekreaciju. Svojim položajem prikladna je za obilazak grada i uživanje u svemu što ti on nudi.

Katedrala Santa Maria de Palma ili popularno zvana La Seu, ogromno je zdanje gotičke rimokatoličke katedrale koju smo primijetili u noci sa broda dok smo uplovljavali u marinu. Specijalno osvjetljenje davalo joj je posebnu čar. Svojim izgledom podsjetila me na gotičku katedralu u Milanu. Sagrađena je na mjestu gdje se, nekada nalazila Arapska Džamija i njena gradnja je trajala tri stoljeća. Nalazi se u starom gradu Palme, između Kraljevske palate Almudaina i episkopskog dvorca. Kad smo stigli ispred Katedrale osijećali smo se tako malima, sobzirom na njenu veličinu, dok nam se pogled pružao prema parku De la Mar i Sredozemnom moru.   Slike sa religijskom tematikom pohranjene su u njezinom muzeju. Živopisne ulice koje je okružuju pune su prolaznika i fijakera sa upregnutim konjima. Pješačka zona u starom gradu nudi puno zanimljivosti i slikovitih shopova prepunih stvari. Moj suprug nije ostao ravnodušan prema trgovini suhog mesa i ljutih paprika koje su kao grozdovi visili na konopima. Život u starom gradu odvija se kao na pozornici. Petnaest minuta stajali smo u gužvi pred najpopulanijom sladoledarnicom u gradu. Ove divne, mlade i razdragane djevojke oduševile su nas svojim pristupom, brzinom i kvalitetom servisa. Sve se odvijalo kao po traci. Uz veliki osmijeh i zadovoljstvo s kornetom punim sladoleda ljudi su odlazili svako na svoju stranu.

Svaka destinacija, u koju smo do sada uplovili, posjeduje svoje čari. U nekima smo uživali fantastičnu hranu i kvalitetna vina, mnoge su nas obogatile vrijednim povijesnim saznanjima dok nam je u nekima zastao dah pred impozantnom arhitekturom. Upravo pred jednom takvom građevinom smo stajali moj suprug i ja. Castell Bellver, star sedamsto godina, nalazi se na brdu tri kilometra izvan centra Palme, odakle se pruža veličanstven pogled na grad po čemu je i dobio ime Bellver, što znači “bella vista”, lijepi pogled. Ova gotska građevina nekada je bila ljetnja rezidencija majorkanske monarhije a posle je pretvorena u zatvor. Zamak je specifičnog kružnog oblika i svojim izgledom vraća u doba mračnog srednjeg vijeka, kraljeva, plemića i vitezova koji su se borili za naklonost princeze. U želji da napravimo nešto drugačije, Castell smo odlučili posjetiti noću jer u kombinaciji sa punim mjesecom istinski izgleda kao mjesto iz bajke.

Radovi na Meermowe su se polako bližili kraju stoga smo imali još malo vremena za posjet Palate Almudaina. Kraljevski muslimanski zamak gotičkog stila, sagrađen 903. godine, kada su Arapi zauzeli otok. Pedstavljala je središte Kraljevine Mallorke. Zbog njezine višestoljetne rekonstrukcije odražava arhitekturu raznih perioda. Okružena je visokim, zidovima i kulama od kojih je najupečatljivija Kula Angel, poznata po angelu Gavrilu i služila je kao osmatračnica.

Palma de Mallorka je zasigurno više od vina Sangrija, fieste, borbe bikova i “ole” uzvika. Ovo je grad bogate povijesti i ukusa, grad koji se jednom doživi i vječno pamti.

Osvanuo je predivan dan. Prognoza vremena obečavala je dobar vjetar i mirno more. Naša krajnja destinacija bila je Cartagena. Ploveći obalom Ibize, otoka pripadajućeg arhipelaga “Otoci borova”, uživali smo u pogledu na zelena strma brda i razbacane kvadratne kuće njenog priobalja. Tokom noći dobili smo vjetra, raširili jedra i nastavili kursom prema Costa Blanki ili Bijeloj Obali. Ranim večernjim satima uplovili smo u Alicante, jednu od njenih destinacija. Marina Club Nautico nalazi se u centru grada. Vezali smo se na molo u neposrednoj blizini starog impozantnog gusarskog jedrenjaka pretvorenog u turističku atrakciju. Iste večeri šetali smo promenadom sa palmama u potrazi za supermarketom, dok smo slijedećeg jutra, uz kafu, uživali gledajući ceremoniju vjenčanja dvoje mladih ljudi. Tog trenutka počeli smo odmotavati film našeg vjenčanja i vaditi iz naftalina sve one smiješne zgode i nezgode kroz koje smo prošli od priprema do pobjedonosnog “DA”. Priča je duga i komična, pravi delišs i rado ću vam je ispričati nekom drugom prilikom. Alicante je lijep i veoma čist primorski grad. Ljudi su veoma susretljivi, ljubazni i gostoprimljivi. Grad obiluje povijesnim atrakcijama, pješčanim plažama i bezbrojnim parkovima. Kratko vrijeme našeg boravka u ovom predivnom gradu iskoristili smo za odmor i opuštanje nakon cega smo nastavili naše putovanje za Cartagenu.

Zanimljivostima ovog dijela španske obale, pridonosi njezina naseljenost. Dugi lanac plaža te gusto razvijenih i grupiranih gradova smještenih podno visokih brda, proteže se cijelim priobaljem. Neboderi i kuće su većinom bijele boje. Noć se već spustila kad smo plovili između obalnog mjesta Santa Pola poznatog po Prirodnom Parku Soli i Otoka Tabarca, koji predstavlja najmanji naseljeni otok Španije. Uz pogodan vjetar jedrili smo niz obalu spuštajući se do Rta Cabo de Palosa. Polako smo se približavali Cartageni. U Yaht Port uplovili smo oko jedanaest sati prije podne. Nakon rutinskog pospremanja i pranja broda odlučili smo ostatak dana provesti na brodu.

Cartagena je smještena u dubokom zalivu Kosta Kalida što u prevodu znači “topla obala” i predstavlja jednu od najvećih trgovačkih luka Španije. Stari grad leži na pet brda zbog čega se u antičko doba smatrala “malim Rimom”.

Grad je interesantan na svojstven način i prepun muzeja, crkava i arheoloskih spomenika od kojih smo, već slijedećeg jutra posjetili Romano Theatro, izgrađen u 1. stoljeću prije Krista, koji se nalazi u pješačkoj zoni Calle Mayor i drugi je po veličini na Iberijskom poluotoku. Prvi bedem, sagrađen u obrani grada i luke, te ostaci punskog zida mogu se vidjeti u muzeju nekoliko koraka od glavog autobusnog kolodvora. Uz Calle Mayor divili smo se ljepoti Art Deco zgrada i fasada koje datiraju is 19. I 20. stoljeća kada su se u Cartageni počeli razvijati trgovina i rudarstvo. Cartagena je ponosna na svoju drevnu prošlost. Romano Theatro danas se koristi za održavanje jedinstvenog godišnjeg festivala “Rimljani i Kartažani”. U predstavu je uključeno više od četiri tisuće žitelja ovog grada. Kroz igre se oživljavaju herojski događaji iz Drugog Punskog rata, što stvara magičnu atmosferu u ugodnom mjestu Cartagena.

Los Nietos, nekoć mali ribarski gradić sa vlastitom marinom na Mar Menoru razvio se u turističko mjesto sa lancem kuća za odmor, istovremeno korištenim i za biznis, naročito u ljetnom period. Los Nietos se nalazi oko 35 km daleko od Cartagene. Do njega smo putovali vlakom s dva mala kupea. Nikad u životu nismo se vozili manjim vlakom od ovog. Polasci na liniji Cartagena – Nietos i obrnuto su svakih 30 a u popodnevnim satima 45 minuta. Naš posjet ovom lijepom i vrlo interesantnom mjestu bio je izvan sezone stoga je sve bilo pusto i tiho. Kuće zatvorene, ulice bez života. Tokom šetnje uz plažu a posle i centalnom ulicom naselja, gotovo da smo sreli dvije osobe. Od životinja vidjeli smo samo jednog žohara u malom kafiću, kojeg je Peter želio slikati ali mu je utekao ispod šanka. Dan je bio vjetrovit što je uzrokovalo blatnjavo more priobalnog pojasa. Bez obzira na sve, uživali smo u toj neobičnoj tišini suncem okupanog Los Nietosa. Za ljetnih mjeseci mjesto je preplavljeno turistima sto mu, zasigurno daje posebnu živost i čar. Na brod smo se vratili kasno popodne. Uz večeru proučavali smo kartu planirajući naše sutrašnje putovanje do Gibraltara.

Isplovljavajući iz marine raširili smo jedra kao albatros krila. Zadovoljstvo koje nam je pružao bočni vjetar, bilo je nezamjenjivo. Samo da potraje, bila je jedina misao koja nam se vrzmala po glavi.   Vjetar, koji je tog popodneva okrenuo smjer i puhao nam pravo u pramac, podižući valove, vratio nas je aktivnostima, jer kako kažu ljudi “sve što je lijepo, kratko traje”. Odoljevajući njihovim naletima i udarima, otežano smo se kretali i sporo napredovali, iako smo vozili jedrima i motorom. Ploveći prema svjetioniku De Gata, ulazili smo sve više, u   područje izrazito promjenjivih vremenskih prilika, stoga smo promijenili kurs podvukli se pod obalu kako bi se zaštitili od vjetra ijakih valova koji su dolazili s jugozapada. Puntu smo prošli tokom noći. Nedugo zatim vjetar i more su se počeli smirivati sve do potpune bonace. Idealna prilika za panulavanje. U jutro probudila me Peterova vika i galama. Odmah sam znala da se nešto zakačilo za njegov “idealan mamac” na kojeg je naročito ponosan. Odmah sam mu se pridružila i uz veliko uzbuđenje gledala kako teško izvlaći ribu. Široko otvorenih očiju buljila sam u more, očekujući da se pojavi tuna, zubatac ili čak morski pas. Kad je najlon došao blizu kraja primijetili smo dvije veće ribe zlatno bijele boje sa tačkicama.   Probala sam ih uhvatiti u špurtilu ali su bile isuvise velike. Podigavši ih na prvu stepenicu na krmi, veća se koprcajući otkačila od udice i nestala u moru dok smo drugu uspjeli zadržati. Radilo se o zlatnoj skuši težine oko 4.5 kg.

Sreći i radosti nije bilo kraja. Koji su to gušti, neda se opisati. Naša predivna gošća, skakajući i koprcajući se, zakrvavila nam je cijeli kokpit, kao da je bila svinjokolja. Riba je odmah bila očišćena, izrezana u filete, stavljena u zamrzivač i sve do slijedeće marine nismo prestali pričati o njoj. U Gibraltarski zaljev, zadržavajući se na španskoj teritoriji, u grad Alcadeisa (La Linea) uplovili smo oko jedan sat popodne.