Bilo je dva i trideset, tog popodneva, kad smo stigli na aerodrom. Avion Air Srbije, iz Beograda, sletio je na vrijeme. U trenutku izlaska iz aviona, usprkos gužvi na terasi aerodromske zgrade, uspijela sam napraviti nekoliko snimaka naših prijatelja. Susret u Splitu, a tokom našeg putovanja i na Karibima, sa Mikijem, Vericom i Stephany, planiran je dvije godine prije, kad smo kupili brod, odlučili da plovimo svijetom i doplovimo do Australije.

Vrlo sličnim životnim iskustvom u Novom Zelandu, naš međusobni odnos i druženje razvili su se se u jedno divno prijateljstvo, pa čak mogu reći i više od toga, osijećamo se kao porodica.

Miki voli more, a i sam posjeduje lijep motorni brod u Aucklandu, gdje vrlo često odlazi u ribolov i vrača se sa vrlo dobrim ulovom. Verica voli ploviti ali veći kruzeri joj ulijevaju više povjerenja i sigurnosti, stoga je ovaj susret očekivala sa velikim očima i uzbuđenjem. Stephany je lijepa djevojka bez predrasuda, svakoj situaciji se prilagodi i ne boji se niceg osim pčela pred kojima daje petama vjetra kao slon kad vidi malog miša.

Uzbuđenju susreta pridonijela je i Mimi koja je sletila sa našim prijateljima kako bi upoznala Dina i Pipa te provela nezaboravno vrijeme družeći se sa njima. Mimi ima bogato turističko iskustvo i vjeran je pratioc Mikija, Verice i Stephany na svakom njihovom putovanju, već petnaest godina. Nedavno, puna utisaka, vratila se sa krstarenja po Havajima. Dino i Pipo su bili toliko uzbuđeni da su se spoticali jedan o drugog u takmičenju tko ce bolje i vise osvojiti njezino srce.

Bilo je blizu četiri sata kad smo stigli na brod. Vručina je bila šokantna a temperatura zraka veoma visoka. Vjetra nije bilo, sto je otežavalo duži boravak u brodu. Doimalo se da marina gori. Dok su Miki i Peter tražili spas u hladnom piću, ja sam pomagala Verici i Stephany da se što prije smijeste u kabine.

Kasno popodne odlučili smo da bijeg iz ovog pakla potražimo odlaskom u grad. Pošto naši prijatelji nikad nisu bili u Splitu, nastojali smo ih provesti kroz najstarije I najatraktivnije dijelove starog grada, Dioklecijanove Palače.

Večerali smo u popularnoj, staroj Gradskoj Kavani “Central”, otvorenoj 1780. godine , na pijaci. Sjedili smo za isim onim stolom za kojim je “Dotur Vice” sidija svake večeri u popularnoj seriji “Velo Misto”, snimljenoj u Splitu, što je davalo posebnu čar I užitak. Slijedio je nezaobilazan sladoled, a potom smo se spustili na rivu.

Ugledavši more, Stephany je dobila neodoljivu želju za kupanjem u toj toploj splitskoj noći pa smo preko rive, krenuli prema plaži Zvončac. U Marini Labud, odmah pored Zvončaca, nalazi se restoran u kojeg smo nekada, moj suprug i ja, u hladnim zimskim noćima, znali došetati na topli čaj sa rumom. Čaj je bio serviran u divnim visokim čašama čijom smo toplinom grijali promrzle prste.

Stephanino kupanje se odužilo do deset sati navečer nakon cega smo morali žuriti natrag kroz grad kako bi uhvatili zadnji autobus za Kaštela.

Izbjegavajući veliku vručinu, već slijedećeg jutra u ranim jutarnjim satima, krenuli smo u Split na tržnicu kupiti sve što nam treba za brod. Peter ne uživa u velikom kupovanju, osim ako bas mora. Kako bi se oslobodio te napasti, uporno je tražio najbliži restoran kako bi popio kafu. Dok smo Verica i ja gledali da nešto ne zaboravimo, Miki je vukao za sobom tešku putnu torbu punu krumpira, voća, kruha i na kraju veliku lubenicu. Dok smo došli na brod osijećao je da su mu se ruke produžile.

Glavna splitska tržnica, oaza šarenila u centru Splita, u ljetnom periodu vrvi starima i mladima te znatiželjnim turistima koji su oduševljeni izgledom i tradicijonalnim pristupom, vec od ranog jutra. Na Pazaru je moguće pronaći gotovo sve: od cvijeća, voća, povrća, sireva, mesa, do cipela, igračaka i suvenira. Zazivanje kupaca i cijenkanje, sve je to dio culture ove nadaleko poznate tržnice.  Na kraju, torbi punih ruku pridružili smo se Peteru u restoranu na kraju tržnice, koji je čuvao stol za nas.

Tog popodneva isplovili smo u Nečujam na Otoku Šolta. Vjetar je bio pogodan za jedrenje. Verica je na obostrano iznenađenje uživala na pramcu broda bez znakova zabrinutosti i straha, dok je Stephany textirala poruke svojim prijateljima u Novi Zeland.

Kupanje i uzivanje koje nam je pružala uvala te večeri, bili su kao neka nagrada za umor i znoj kojim smo bili obliveni vukući hranu. Uz top raspoloženje, smijeh i veselje, pripremili smo našu prvu zajedničku večeru i to sve zalili šampanjcem.  Noćno pecanje nije urodilo plodom pa smo svi skupa išli na spavanje.

Dino i Pipo su očito uživali u drustvu sa Mimi, nigdje ih nije bilo za vidjeti. Cijeli dan su obilazili brod objašnjavajući Mimi kako se jedri i upravlja brodom.

Pripremljen je i koktel parti u ime dobrodošlice u Meermowe’s Great Adventure.  Na Solti smo proveli dva dana. Duge šetnje uz more, skakanje, kupanje i ronjenje ostali su iza nas kao nezaboravni trenuci našeg druženja.

Nasa slijedeća destinacija je bio Hvar, najsunčaniji otok u Jadranskom Moru i jedan od deset najljepših otoka na svijetu. Razvedena obala, brojne slikovite i kristalno čiste plaže, obilje sunca, netaknuta priroda, mirisi lavande, maslina i vina, razlozi su zbog kojih smo odlučili dovesti naše prijatelje ovde. Vručina i mirno vrijeme primorali su nas, uz jedra koristiti i motor.

U Uvalu Tiha pristali smo u ranim popodnevnim satima. Tiha na Otoku Hvaru, sastoji se od sedam uvala i omiljeno je sidrište nautičara. Udaljena je od Starog Grada 8 km, stoga smo rano ujutro, odlučili pješačiti do grada. Stephany smo ostavili na brodu da spava, pošto su joj kompjuterski čipovi prihvatljiviji od 16 km pješačenja po suncu na temperaturi od 35*C. Put je startao iz susjedne uvale u koju smo se morali prebaciti pomoćnim čamcem.

Vežuci brodić za malo molo počeli smo se penjati uz brdo preko privatnog imanja sve do glavne prašnjave ceste.   Sa vijugavog puta pružali su se divni vidici na more i prelijepe uvale sa obe strane obale. Idealno mjesto za nas zaljubljene.

Uživali smo komentirajući imena uvala, u smijehu do suza i šalama dok se sunce dizalo sve više, a uzbrdice i nizbrdice ostajale za nama. Nismo ni primjećivali da nigdje hlada nema. Sat i trideset minuta nam je trebalo da stignemo do centra. Stari Grad je povijesno srce Otoka Hvara i najstariji je grad u Hrvatskoj, Aristotelov vršnjak. Iste te godine, 384. prije Krista, kada se u Trakiji rodio ovaj znameniti grčki filozof, Grci s Otoka Parosa, u Egejskom moru, utemeljili su grad na otoku Hvaru, koji su nazvali Faros.

Samo naselje smješteno je u borovoj šumi, stotinjak metara od gradskog kupališta Lanterna. Stari Grad je u vrućim ljetnim danima rijetko dalmatinsko mjesto u kojem je zrak osvježavajuć, a san okrepljujuć. U starom dijelu grada još uvijek je sačuvana tradicionalna arhitektura i kao takav je od iznimne turističke vrijednosti. Idealno je mjesto za duge šetnje i izlete. Obiluje konobama i restoranima sa zdravom domaćom hranom i tradicionalno dobrim vinima.

Svi smo skupa bili impresionirani ovim simpatićnim mjestom. Kako bi se malo odmorili i došli sebi, odlučili smo sijesti u kafić da se osladimo kolačima i sladoledom, popijemo kafu i 3 litre vode. Mikijeva želja za krempitama djelovala je neostvariva, kad je konobar rekao da su krempite upravo napravljene, stavljene u frižider i nisu spremne za serviranje. Ne znajući kakvo ga iznenađenje očekuje, žalosno je naručio milk-šeik. Kako je vlasnik kafića pravi borac za svog gosta, sto je u Hrvatskoj rijetkost, izdvojio je jednu krempitu i stavio u zamrzivač da se turbo ohladi. Bili smo pred samim odlaskom i na našu molbu da nam naplati, upitao je Mikija, da li bi možda želio još nešto, dobio je tužan i šaljiv odgovor “ da želim krempitu ali se hladi u frižideru” nakon čega je krempita iskočila iz zamrzivača i sletila pred njega na stol. Wow, “jebote, on stvarno donio krempitu, a ja se šalio” bio je spontan Mikijev komentar. Tako je neočekivano uživao šeik i krempitu.

Uz sva upozorenja da se ništa ne kupuje, pošto pješačimo, ipak smo ušli u trgovinu kupiti samo “dvije stvari”, “neophodne za brod”. Izašli smo, naravno, sa nekoliko kesa, koje smo , uglavnom, po službenoj dužnosti, u ruksacima teglili Miki i ja. Bilo je vrijeme ručka kad smo se vračali natrag na brod. Sunce je već bilo u zenitu i sve nam je bilo teže nego prije. Osam kilometara je stajalo pred nama, kao beskrajni crveni tepih, i sve ono što nismo primjećivali prije vidjeli smo u duplo.

Izgledali smo kao nomadi, samo su nam još deve nedostajale. Sporo smo napredovali i nismo mogli pješačiti više od komedije i smijeha nego od sunca i vručine. Sva sreća što Stephany nije bila sa nama. Zasigurno ne bi imala vremena ni snage upotrebljavati kompić. Verica je počela polako skidati sve sa sebe dok nije ostala u kupačem kostimu. Osijecala se umorna i gladna pa je Miki svaki čas morao stajati kako bi otkinula komad kruha iz njegove torbe. Kad smo stigli na molo, Peter i ja smo uzeli sve stvari i brodićem se sami odvezli na   brod s namjerom da ga prebacimo u tu uvalu.

Miki i Verica su ostali da se hlade u moru. Stephany se odavno ustala, ležala je i uzivala na krmi broda.

Za to vrijeme Dino, Pipo i Mimi su krstarili uvalom uživajući u hladovini kišobrana u predivnom ambijentu kojeg im je pružala Tiha. Mimi je bila zanesena Dinovom izvedbom pjesme “O Sole mio”, ne primjecujuci cijeli roj osa koji ih je pratio.

Za ručkom, smijehu nije bilo kraja. Uvalu Tiha napustili smo prije nego sto smo planirali zbog

velike navale muha i osa od kojih smo jedva ostali živi. Vrijeme boravka naših prijatelja na brodu bližilo se kraju. Nismo imali dovoljno

vremena da plovimo na veće udaljenosti, stoga smo na kratko posjetili Grad Hvar i vratili se ponovno na Šoltu.

Preostala dva dana potrošili smo u kupanju, šetnjama i pečenju kolača. Noć prije napuštanja Splita večerali smo u restoranu u marini uživajući u ribljim specijalitetima i dalmatinskoj blitvi.

Bilo je kratko ali slatko. U tako brzom ritmu zavrsilo se još jedno druženje uz puno divnih trenutaka, daleko vise nego sto može stati u ovaj post.

Miki je zavolio jedrenje i svidja mu se razmišljati o ideji da proda svoj motorni brod i kupi jedrilicu kojom bi nas cetvero iz Evrope doplovili do Novog Zelanda. Prije nego san postane java mora smisliti kako da ubijedi Vericu u svoju ideju. Dosao je i dan njihovog odlaska. Oprostivši se od Mikija, Verice, Stephany i Mimi, ostali smo tužni na cesti gledajući u njihova leđa i taxi koji se gubio u daljini, dok nije zamakao iza ugla.

Ta stara slika Dioklecijanove Palače, gužva i vreva na splitskoj rivi u ovo doba godine, dočekali su nas, kasno tog popodneva, kad smo uplovili u splitsku luku kako bi natočili gorivo.  Pošto smo planirali malo duži boravak na ovom području, odlucili smo se

smjestiti u Marinu Kaštela u neposrednoj blizini Splita. Dok je Peter, po pristajanju na molo, riješavao administrativne poslove sa recepcijom marine, ja sam ribala palubu i čistila brod. Uz večeru u obližnjem restoranu, napravili smo listu poslova i obaveza koje su se trebale napraviti tokom slijedećih deset dana kada smo planirali ugostiti na brod naše drage prijatelje iz Novog Zelanda.

Kako smo već imali dva problema na brodu, njih smo stavili na sam vrh naše Liste. Već slijedećeg jutra moj suprug je bio u potrazi za majstorom da popravi vinč, dok sam ja, hvatajući autobus, odnijela zahodsku pumpu na servisiranje u Split. “Tko rano rani dvije sreće grabi”, kaže stara poslovica, iako je to jutro izgledalo više kao “Tko rano rani, taj se ne naspava”. Već od rane zore, ljetna žega i visoke temperature, kao i kompletna situacija oko popravke dijelova, nisu obečavali puno.

Marina servisi su naprosto bili “preplavljeni” poslom i ljenošću servisera, tako kad smo se mi pojavili sa našim problemima djelovalo je da smo svima višak.  Sve je išlo polako, uz dugo čekanje i sličilo je na pravu komu, stoga smo moj suprug i ja, ne gubeći vrijeme i živce, koristili situaciju za riješavanje drugih obaveza.

Potvrda o ispravnosti splavi za spašavanje, koju smo imali na brodu, bila je slijedeća važna stvar koju smo morali napraviti u kompaniji Antipiros u Splitu.

Tog popodneva dosao je kombi da preuzme splav. Kad smo rekli da plovimo do Australije odmah nam je rečeno da sa postojećom splavi ne možemo isploviti niti do Brača a kamoli do Australije. Naime, radilo se o staroj splavi kategorije “C” a mi moramo imati na brodu veliku prekooceansku splav za 10-12 osoba kategorije “A”. Kao poliveni hladnim tušem, Peter i ja smo se pogledali i stali smijati. Nismo imali što reći. Kupnjom nove splavi za spašavanje stavili smo tačku na priču sa sretnim završetkom.

Narednih dana našli smo vremena i za neka naša  sitna zadovoljstva. Posjetili smo neke prijatelje, odnijeli cvijeće na grob mojih roditelja, dali na printanje jakne za jedrenje sa imenom “Meermowe”, a nakon šišanja u frizerskom salonu spustili smo se do centra kako bi se osladili kolačima u slastičarnici “Tradicija” i popili kafu u našem starom i dobro poznatom kafiću.

Ako ste ljubitelji slastica, “Tradicija” je sjajno mjesto za uživanje u najboljim krempitama, mandulatima i marcipanima u Splitu. Još uvijek ista obitelj vodi ovaj biznis od samog otvaranja 1937. godine, sada vec treća generacija. Kao sad se sijećam kako me moja baka, još kao dijete sa tri godine, dovodila ovde, gdje se, jos i danas volim počastiti ovim prekrasnim žutim užicima.

Split, najlipši grad na svitu, cvit mediterana, smješten na poluotoku, okružen morem i grebenima, grad u kojem se na svakom koraku osjeća spoj povijesti i kulture. Opjevan je u stotinama stihova, ali niti u jednoj pjesmi dovoljno dobro jer toliko je ljepote teško pretočiti u riječi.

To je grad kojega će kroničar lako opisati kako on živi svojim usporenim ritmom, na koji se brzo navikne.

Taj osjećaj da je ovdje svaki dan praznik, trgovi, restorani i kafići prepuni ljudi i nezaobilazna riva, kojom ljeti puše blagi osvježavajući maestral, a zimi, kao zimski kaput, mediteransko sunce i Dioklecijanova Palača štite od hladnoće, podsijećaju nas da smo kod kuće. Svjetski poznati muzički festivali, kulturno-zabavni spektakli, filmski festivali, koncerti klasične i urbane glazbe, sve to, tokom ljetnih mjeseci, predstavlja neodoljivi kolaž muzičkih događanja u Splitu.

Baš se nedavno održavao 55. Splitski Festival zabavne glazbe kojem smo prisustvovali gledajući zadnju večer festivala na splitskoj prokurativi.

Uz kikiriki i coca-colu uživali smo u toj spektakularnoj atmosferi i toploj splitskoj noći. Bilo je 2 sata ujutro kad smo se vratili u marinu na brod.

Tog popodneva, nakon tjedan dana čekanja, vinč je bio, po drugi put, zamijenjen za novi i jači, nakon čega smo isplovili prema Otoku Šolta kako bi ga testirali sidreći se u Uvali Nečujam, dok je problem zahodske pumpe još uvijek bio neriješen i zagonetan.

Nečujam se smjestio u največem zaljevu na Solti. Najmlađe je mjesto na otoku sa centralnom plažom i osam manjih uvala. U vrijeme Dioklecijana, koji je živio nedaleko u svojoj palači u Splitu, car je koristio najmanju uvalu u Nečujmu kao svoj ribnjak.

Zato je toj uvalici i danas ime Piškera a ruševine su još uvijek na dnu mora. Tada je Nečujam od Splita bio udaljen 7-8 sati veslanja, dok Meermowe jedrima, uz malo vjetra plovi svega 1 sat. Tišina i zelena ljepota mjesta bili su inspiracija velikim hrvatskim pjesnicima, koji su svoja najbolja dijela napisali u Nečujmu. Uvala je u stanju svaki zvuk sakriti i pretvoriti ga u sitni šapat.

Na sidrištu u Nečujmu ostali smo preko noći. Ne sanjajući kakav horor nas očekuje idućeg dana, zadovoljni i sretni uživali smo u kupanju kako bi preživjeli toplotni udar koji je zahvatio splitsko područje.

Rok trajanja našoj sreći je istekao pripremom doručka slijedećeg jutra. Dok smo veselo časkali o planu i programu jedrenja sa našim priateljima, otvorila sam frižider da dohvatim margarin. Sa nevjericom sam gledala u pun frižider a potom i u zamrzivač. Sve je bilo otopljeno, frižideri uopće nisu radili. Ampermetar je pokazivao stanje baterija prazno. Struje na brodu više nije bilo, što je bilo šokantno samim tim što su baterije ogromne i nove, svaka po 300 ampera. Prava noćna mora. Osijećali smo se kao da nam je srce prestalo kucati.

Shvatajući situaciju, zaboravili smo na doručak, upalili motore, podigli sidro i napustili Šoltu. Po uplovljenju u Marinu Kaštela pod hitno smo stupili u kontakt sa specijalistom za brodske frižidere. Dobiti slobodan termin kod Ante, kako bi došao na brod i riješio problem, ravno je dobitnoj kombinaciji lota. Završavajući posao na nekom drugom brodu nedaleko nas, obečao je doći u dvanaest sati, “bingo”. Tri sata nas je dijelilo od njegovog dolaska. Vručina je postala nesnosna. Temperatura zraka se popela do 40*C. Nismo bili sigurni koliko ce potrajati ova agonija, trebalo je nešto učiniti kako bi se sačuvala hrana. Svi moždani kotačići bili su u pogonu. Brzim pretraživajem interneta pronasla sam rjesenje, marine prenosni zamrzivač, “fantasticno, to je baš ono sto nam treba”, složio se Peter.

Odmah smo sjeli u vec iznajmljeno auto i odvezli se do trgovine. Dok je Ante došao hrana je već bila na sigurnom. Sa olakšanjem, osmijehom na licu i srećom u duši gledali smo kako se temperatura spusta do -25*C.

Svojim izvanrednim iskustvom i znanjem, nakon detaljnog ispitivanja frižidera, Ante nam je objasnio o cemu se radi i preporučio nam veoma dobrog električara Nikolu, kako bi se prvo riješio postojeći problem baziran na elektro instalaciji u samom brodu, nakon cega će on riješiti svoj dio posla.

Dolaskom, električara, saznali smo da je ventilator na punjaču baterija crko i uslijed zagrijavanja svi origuraći na kutiji su izgorili a bakrena žica u električnim kablovima je korodirala i na dodir se mrvila kao pijesak. Sve je to moglo ići toliko

daleko da izazove i požar na brodu. Kako bi riješio problem, Nikola je izvlačio kabel van sve dok nije došao do zdravih žica, kutiju je zamijenio za novu i na kraju garantirao da više nećemo imati problema sa strujom za dugi vremenski period. Frižideri su ponovno bili u pogonu nakon čega su Ante i njegov sin, ispuštanjem plina, uštimali njihov rad. Dolaskom struje život se ponovno vratio na brod.

Mozda malo smiješno zvuči ali razmišljajući o svemu, bili smo presretni što su se problemi ovako jedan za drugim, otvarali baš sada dok još plovimo jadranom, što nam je daleko lakše nositi se s njima nego u bilo kojoj drugoj zemlji ili još gore, možda negdje usred oceana.  Pozdravili smo se s Antom uz želju da se jednog dana opet negdje sretnemo, možda ne pod istim uvjetima.

Dani su polako odmicali, naši prijatelji su bili sve bliže Splitu a našem zahodu jos uvijek nije bilo lijeka. Serviseri su digli ruke od njega uz dijagnozu “kupi novi”, što smo, na kraju i učinili.  U nedjelju navecer sam napravila vrlo ukusan i lagan ljetni kolac sa kremom, slagom i sumskim malinama. Dino i Pipo su uzivali pomagati mi u kuhinji uz njihovu omiljenu pjesmu “Zamisli zivot u ritmu muzike za ples”. Kreme je bilo svagdje a najmanje na kolacu.  U ponedjeljak ujutro  bio nam je dostavljen novi zahod kojeg je Peter majstorski ugradio te je bio spreman za upotrebu, na opce zadovoljstvo. To popodne otisli smo na aerodrom da docekamo naše goste. Uzbuđenju i sreći nije bilo kraja a posebno što je s našim prijateljima sletjela i Mimi.

* * *

Napuštajući Dugi Otok preko Murtera, Šibenika i Rogoznice, sve smo bliže našem gradu. Split, u čije smo ime Peter i ja urezali našu prošlost i ljubav, grad koji nas je čvrsto vezao za more, valove i galebove. Davnih godina tu se rodila ideja o putovanju oko svijeta na našem brodu sa dva točka.

Naše uživanje u jedrenju se nastavilo. Meermowe je ponovno zaplovio punim jedrima i tako nošeni vjetrom uplovili smo u Marinu Jezera na Otok Murteru. Gusti i tamni oblaci nagovještavali su olujno nevrijeme. Kako nam VHF radio stanica nije radila kao ni mobitel, jer smo ostali bez kredita, bili smo prisiljeni komunicirati sa marinom putem e-maila. Odmah, po pristajanju na molo, odlucili smo prošetati do centra, bez obzira na kišu koja se naprosto spustila na gradić. Sa nekoliko sitnih potrepština i karticom za telefon, smrznuti smo se vratili na brod. Te noći smo spavali sa posebnim užitkom slušajući kapi kiše kako udaraju o dek.

Jezera su najmanje naselje na Murteru, otoku šibenskog arhipelaga, koji je preko mosta spojen s kopnom. Kao ribarsko mjesto, Jezera nude na rivi tek ulovljene ribe, rakove i školjke, te uživanje u ribljim specijalitetima. Smatra se da su prvi stanovnici dosli u 13. Stoljeću a od važnih povijesnih spomenika može se istaći crkva Gospe od Zdravlja.

U jutarnjim satima, pod sličnim vremenskim uvijetima od prethodnog dana, zaplovili smo prema Šibeniku.

Zapljuskivanje valova se smirilo tek pred ulaskom u Kanal Svetog Ante. Uplovljavanje u Marinu Mandalina je vrlo interesantno I zanimljivo. Na samom ulasku u kanal, na otočiću Ljuljevcu, pruža se stara pomorska utvrda Sveti Nikola, koja datira iz 16. Stoljeća. U tom vremenu, kula je predstavljala glavnu zaštitu ulaza u šibensku luku.

Do nedavno se, zbog uzanosti Kanala Svetog Ante, kroz koji se nisu mogla, istovremeno, mimoići dva trgovačka broda, regulisao pomorski saobraćaj

sa tvrdjava Svete Ane i Svetog Nikole na način da je Nikola podizao dvije crne kugle kao znak slobodnog ulaska u luku, a istovremeno je Ana spuštala crveni konus koji je zabranjivao izlazak iz luke Šibenik i obrnuto. U pomorskom zargonu vrlo često se moglo čuti kako nema ulaska u luku dok Nikola ne “digne jaja” a Ana ne “spusti gačice”.

Mi smo živjeli u Šibeniku i vrlo dobro poznajemo ovaj grad, ali nikad nisam imala prilike da ga doživim gledajući ga i sa morske strane.

Vjerujem da nema čovjeka koji, kada prvi put prođe Kanalom Svetog Ante, a da ne ostane zadivljen rijetko viđenim prirodnim ljepotama toga prolaza.  Šibenik je poznat kako po svojoj staroj gradskoj jezgri, tradicionalnom Dječjem Svjetskom Festivalu tako i po ljepotama Nacionalnog Parka Krka, smještenog u njegovom zaleđu.

U marinu smo pristali oko jedanaest sati. Posle ručka smo skoknuli do Marina shopa kako bi kupili novu VHF radio stanicu i zamijenili je za staru.

Sa nekoliko provjera i testiranja zasigurno je obečavala besprijekoran rad. Sretno I zadovoljno nastavili smo provoditi ostatak našeg dana.

Upoznali smo se sa nekolicinom ljudi iz našeg susjedstva, koji su boravili na svojim brodovima uz isto molo kao i mi. Jos jednom se potvrdilo kako je svijet mali. Odmah preko puta bio je usidren John sa suprugom, iz Brisbana, čije putovanje svijetom će trajati, zasigurno 10 godina, a nekoliko brodova niže nalazio se Andrew sa suprugom iz Sidneja. Bilo je divno upoznati ih i časkati, izmedju ostalog, o njihovim morskim iskustvima.

Kad se moj suprug počne motati po kuhinji u mojoj neposrednoj blizini, jasno je kao dan da je vrijeme za jelo. Stoga sam za večeru isplanirala lignje sa žara, blitvu i zelenu salatu, na što Peter nije imao prigovora. Uz čašu Istarske Malvazije uživali smo planirajući naše obaveze slijedećeg jutra i eventualno isplovljenje.

Svaki moj dan uobičajeno započinje u 5 sati ujutro. Dok je moj suprug još u slatkim nježnim snovima, ja vec u 5.30 skočim u more i plivam ili trčim kilometer ili dva, ovisno da li se nalazimo u nekoj od uvala ili u marini. Naše slijedeće jutro u Sibeniku započelo je s problemom zahodske pumpe i nije bilo ni slično dosadašnjim. Očito je bilo da smo, kao James Bond, dobili novi slučaj na rješavanje. Pored svih poslova od vitalne važosti, koje smo napravili na brodu, nije nam palo na pamet da bi nam zahod mogao zadati toliko glavobolje. Za život na brodu zaista nije potrebna filozofija, potrebna je ljubav, vrhunsko raspoloženje, strpljenje, razumijevanje i hrpa živaca, čega su nama puni žepovi.

Bezuspješno smo pokušavali rijesiti postojeći problem i zbog nemogucnosti nabavke rezervnih dijelova za popravak, odlučili smo to riješiti u Splitu.

Iskoristili smo priliku za odlazak na neka stara i jos uvijek draga mjesta koja su budila predivne uspomene našeg života u Sibeniku.

Noseći pune ruke voća I povrća sa tržnice vratili smo se na brod. Sutradan smo bili na kursu za Rogoznicu ne sluteći sa kakvim problemima ćemo se tamo susresti.

Na putu nas je pratio jak vjetar. Uživali smo u jedrenju dok nas je Meermowe nosio na svojim bokovima pokazujući svoju sigurnost i stabilnost. Uplovili smo u Uvalu Turdaca u rano predvečerje, gdje smo se usidrili.

Rogoznica je malo ribarsko mjesto u sredistu Dalmacije Centar starog mjesta nalazi se na otoku I mostom je povezan sa obalom. Jedna od najpoznatijih atrakcija na poluooku Gradina je Jezero.

Zbog vremenskih neprilika te večeri nismo mogli biti opušteni i ići na spavanje. Olujno nevrijeme, koje se je razvilo tokom noći, uzrokovalo je popuštanje sidra i poceli smo kliziti prema obali. Skočili smo iz kreveta, bilo je mračno, hladno i kišovito. Peter je upalio motor a ja sam odmah počela podizati sidro kako bi brod izvukli iz opasnosti i presidrili se na drugu poziciju. Nakon toga odlučili smo ostati u smjenama prateći vremensku situaciju i ponašanje broda sve do jutarnjih sati. Pošto su se vjetar i more smirili počeli smo podizati sidro u želji da isplovimo iz Rogoznice prema Splitu. Kad je sidro došlo blizu površine mora sidreni vinč je proklizao i sidro sa 6o m sidrenog lanca je nekontrolisano i velikom brzinom sletilo u more. Svi pokušaji da se zaustavi vinč i podigne lanac sa sidrom na brod bili su uzaludni. Pošto smo bili nemoćni i zasigurno usidreni, odlučili smo prvo sjesti i popiti kavu kako bi razmislili što da radimo. Radio stanicom i telefonom smo pokušali stupiti u kontakt sa službom spasavanja na moru ali i to je bilo uzaludno jer je bio praznik sa produzenim vikendom i nitko nije radio. Uzimajući u obzir sve opcije našli smo se pred dilemom da li otkačiti lanac sa broda i baciti u more. Tog trenutka smo ugledali velike ribarice koje su se, uplovljavajući u luku, vračale sa noćnog ribolova. Moj suprug je čamcem otišao do njih i zatražio pomoć, sobzirom da oni imaju velika vitla kojima vuku mreže.

Samim tim što se radilo o potpuno novom vinču, ugrađenom u Puli cijeli dogadjaj je bio nevjerojatan. Nakon izvjesnog vremena Peter se vratio sa četvoricom momaka od kojih je jedan bio profesionalni ronioc. Situacija je postala dinamična, puna uzbuđenja i iščekivanja, a posebno zato sto su došli sa manjom barkom umjesto ribaricom kako je bilo za očekivati.

Zbog velike buke, Dino i Pipo su se u bunilu pokrili jastucima i pokrivačem. Dino je bio nesto hrabriji I tiho izvirio na palubu.

“Oops, glb…hej Pipo, dodji da vidis, novi problem je upravo sletio na dno mora. Kako uzbudljivo, kao u Mapet Show, ovi momci su trebali doci sa King Kongom a ne sa malom barkom. Pipo idem ja sam da se u to umijesam.”

I zaista, sve je izgledalo kao film. Marko, Josip, Milan i Dario bili su izuzetno dobri i pravi profesionalci znajući štotreba da naprave. Josip je uzeo konop i zaronio na 15 m

dubine kako bi podvezao lanca, dok su Marko, Milan i Dario rukama vukuci konop, vadili lanac van.

U nekoliko navrata lanac i sidro su bili izvadjeni na brod. Na kraju, iz razgovora sa njima, doznali smo da vrlo cesto u toku godine pomažu ljudima u sličnim situacijama.  Rogoznicu smo napustili sa još jednim problemom vise, čije rješenje smo morali također tražiti u Splitu.

Moj suprug i ja imamo dugogodisnje zivotno iskustvo i odavno smo shvatil da život ne sačinjavaju samo naši planovi o sreći, nego baš ono što se protivi tim planovima i namjerama, ono sto se slučajno dešava, što je potpuno nepredvidivo, ono što svi jednom riječju zovemo samo “loša sreća” a ne razocarenje i bol. Zato smo sretni i ustrajni u nasim namjerama i ostajemo na nasem putu do kraja ma koliko god nam bilo tesko.

Nasa slijedeca destinacija je grad Split.

Naše se veliko putovanje nastavlja tamo gdje smo stali u zadnjem postu. Iza nas je ostao Susak okupan suncem. Meermowe već klizi sa vjetrom u jedrima otvorenim morem noseći nas do Dugog Otoka. Čeka nas obilazak prekrasne Uvale Telaščica i Slanog Jezera koji kao dio Nacionalnog Parka Kornati, raspaljuju maštu.

Na našem putovanju zaustavili smo se na Otoku Molat. U Brguljski Zaljev smo uplovili s namjerom da prenoćimo, kupimo potrebne namirnice i napunimo tank vodom za nastavak putovanja. Mogli bismo danima obilaziti ovaj dio Jadrana ali smo morali misliti i na vrijeme, koje je u ovo doba godine vrlo nestabilno i promijenjivo, od totalnih bonaca do olujnih vjetrova čija brzina doseže do 50 bofora.

Napuštajući Brgulj slijedećeg jutra, po udarima vjetra, dalo se naslutiti da će se naš dan po mnogočemu razlikovati od prethodnih i da će biti pun aktivnosti na brodu. Prije Prolaza Maknare raširili smo jedra i pripremili se za jedrenje. Vjetar i more su bili u pojačanju u odnosu na prethodni dan. Valovi koji su se razbijali o pramac broda, zvizduk vjetra i snazni udari pramca o površinu mora podsijećali su na realnost o kojoj smo sanjali od samog početka putovanja. Voda nas je zapljuskivala sa svih strana. Hvatali smo vjetar jacine 30 cvorova, dok je more bilo 3-4. Meermowe je pod pritiskom vjetra, svojim bokom ležao na moru i punim jedrima snažno rezao valove. Pravo uzivanje.

Sretni i ponosni jedrili smo duž tog krškog fenomena, visokih stijena koje se okomito spuštaju u morske dubne, tih predivnih, litica zapadne obale Dugog Otoka.

Ima nekoliko legeni o nastanku Dugog Otoka i otočja jedinstvene ljepote, Kornata, jedna od njih kaže da je Bog, poželjevši okruniti vlastito djelo, od suza, zvijezda i daha stvorio Kornate dok drugi govori o Bogu koji je bacio pregršt bijelih stijena, koje su mu preostale, i kad se osvrhuo, zaključio je da ništa ne treba popravljati.

U Uvalu Telaščica uplovili smo između dva otočića, Taljurić, koji je, zapravo mala kamena ploča, promjera 60m, visine svega 3m, čije su gornje slojeve raznjeli valovi na

kojem nema vegetacije i Vela Sestrica, nenaseljen otok, na kojemu se nalazi samo Svjetionik Tajer, značajan po 28m visokom osmerokutnom metalnom tornju. Na njemu se više mjeseci zadržavaju jata ptica selica prije dugog leta u južne krajeve.

Nezaboravno je i impresivno uplovljavanje u Uvalu Telaščica.

Uvučena je, otprilike, 8 km u

kopno. Zaljev je vrlo razveden i sadrži jako puno uvala, rtova i otočića. Zahvaljujući svojem položaju to je jedna od najvećih i najbolje zaštićenih prirodnih luka na istočnoj obali Jadrana.

Bilo je pet sati popodne kad smo se vezali za bovu. Odmah smo prionuli pospremanju i sređivanju broda, čemu smo, pri svakom uplovljenju, dali prioritet, bez obzira koliko smo umorni, gladni ili mokri. Nakon ukusne večere uživali smo u noćnom kupanju a potom, uz šalicu toplog čaja, isplanirali naše aktivnosti za sutrašnji dan.

Uvala Telaščica nije naseljena, tu se nalazi samo kamp i restoran koji radi do kasno u noć. Uz obalu su uređeni molovi za pristanak turističkih brodova koji dolaze uglavnom iz Zadra puni stranaca.

Prva atrakcija Uvale Telaščica koju smo posjetili, bilo je Slano Jezero. Ostavivši naš brodić uz obalu, zaputili smo se putem koji nas je vodio u brdo iza kojeg se nalazi jezero.

Tu se jos uvijek mogu vidjeti stare kamene kuće i predmeti koji ukazuju na nekadašnji težački život otoka. Oko jezera, kroz, šumu, proteže se šetačka staza duga 2 km. Taj, nama poznat miris alepskog bora, koji podsijeća na Dalmaciju, širio se svuda oko nas. Sjedeći uz jezero, na otprilike pola puta, uživali smo, u sendvičima, koje sam pripremila za ručak, okruženi tom divnom borovinom.

Put nas je dalje vodio do fascinantnog mjesta na kojem smo doživjeli svu ljepotu golog krša.

Nismo mogli vjerovati svojim očima ugledavši sve te kamene sculpture. Jedna od priča kaže, da su nakupine kamenja, koje je poslagano jedno na drugo, gradili putnici kako bi označili put. Druga priča govori o mitološkom značenju nakupine kamenja kao “čuvara duša” umrlih ljudi. Neznajući njihovo podritlo moj suprug i ja smo podigli svoju skulpturu u ime naše sreće i ljubavi koji će nas čuvati na našem putovanju.

Uz samo more nalazi se i kamena ploča u kojoj postoji rupa sa toplom vodom, na koju dolaze turisti da se kupaju.

Na povratku smo svratili u restoran i dok smo uživali u pivu i sladoledu, gledali smo veliki broj turističkih brodova koji su uplovljavali i isplovljavali iz Uvale Telaščica.

Sigurno utočište dalmatinskih magaraca, lutalica, predstavlja

još jednu zanimljivost uvale na Dugom Otoku. Magarac je poznat po svojoj tvrdoglavosti i teškom radu ali ima nešto što mnogi ne znaju, da pokretima ušiju magarac izražava svoje raspoloženje. Kad mu uši padaju uz glavu znači da je opušten, ali kada su mu pripijene uz glavu i zabačene unazad, onda je gotovo sigurno nezadovoljan i pazi kako mu prilaziš.

Moj suprug je u nekoliko navrata boravio u uvali i bez obzira sto mu nije bila nepoznata, uživao je u tom predivnom ambijentu, kao da je prvi put ovde. U Telaščici smo ostali tri dana.

Maximalno smo se posvetili, hodanju po brdima I istraživanju otoka, njegove tradicije i modernog načina života, a po povratku na brod, kupanju i pecanju.

Iz saznanja od ljudi, ovaj krajolik, također, karakteriziraju legende o čudnim prastanovnicima s pet rogova i tajnovite priče o zakopanu blagu koje skriva uvala.

Kad živite na brodu sve je pred vama, vaša sreća naprosto zaustavlja vrijeme, kreacija zaustavlja smjenu noći i doima se da je uvijek u pitanju isti dan, u mogućnosti si da zaviriš u svaku rupu, da dotakneš svaki kamen, hrid i da si još bliže svakom galebu koji, u tvoju neposrednu blizinu, tako nježno aterira na površinu mora.

Neumornim plesom divova podigao se oblak prašine i pijeska od kojeg se formirao otok, a jata lastavica na otok su donijela vinovu lozu – to je temelj “Legende o otoku Susku”, nove slikovnice Elvisa Vickića i Lorete Vickić Rusijan.

Dok čitate ovaj post pokušat cu da vam približim duh ovog mističnog otoka. Ako se prepusite vlastitoj mašti, osjetit ćete pod bosim stopalima toplinu mekog susačkog pijeska a ako načulite uši čuti ćete šum trske koja se povija na vjetru i osjetiti miris mora nošen vjetrom s pučine.

Susak je jedinstveni otok na Jadranu kako po svom nastanku tako i po svom izgledu. Debele slojeve finog žućkastog pijeska na kamenu vapnenačku ploču nanijeli su pradavni vjetrovi, a ljudi su od pamtivijeka oko svojih poljoprivrednih dobara sadili trstike čije korijenje u potrazi za vodom prodire duboko u tlo i cuva ga od erozije.

Otok je također specifičan po svojoj tradicionalnoj narodnoj nošnji koja se razlikuje od narodne nošnje ostalih dijelova Hrvatske.

Svečana varijanta ženske nošnje je žarkih boja cija je suknja iznad koljena i smatra se jednom od prvih mini suknji na svijetu. Svakodnevna varijanta je tamno plave ili crne boje koja se nosi i danas.

Ja nikada prije nisam bila na Otoku Susku i baš zbog njegove posebnosti imala sam veliku želju da uplovimo u Uvalu Susak. Peter je boravio na otoku prije četrdeset godina kao student i pamti slike mjesta iz tog vremena. Ponesena njegovim pričama stvorila sam svoju sliku te meni, nepoznate destinacije.

Od Losinja do Suska udaljenost je 5.5 nautičkih milja. Noć prije isplovljenja proučili smo pomorsku kartu Sjevernog Jadrana, kompletirali prognozu i vremenske izvještaje, napravili plan naših aktivnosti te se upoznali sa kulturološkim običajima otoka. Isplovili smo u jutro oko osam sati. Vrijeme je i dalje bilo predivno, mirno i bez većih promjena. Vjetra nije bilo ni za lijek.

Nije nam se žurilo pa smo se prepustili Meermowe i njegovom ljenom plutanju po plavoj površini i uživanju koji vam produžuje život. Uz kupanje i sunčanje na deku uživali smo u lubenici i hladnom piću. Poslala sam nekoliko poruka i mailova familiji i prijateljima koji nestrpljivo čekaju na naše javljanje.

Pipo I Dino su također našli sebe i svoja zadovoljstva. Dino se od smijeha izvalio na leđa dok ga je Pipo golicao po vratu.

Za ručak je bila servirana pizza koju sam mom suprugu obečala napraviti. Pekli smo je prvi put u životu na roštilju, pošto nemamo pećnicu na brodu, što joj je dalo poseban okus. Nakon ručka i kafe još jednom smo došli u situaciju da moramo nastaviti motorom.

U normalnim uvjetima od Lošinja do Suska se stiže za sat vremena. Mi smo uplovili u Uvalu Susak u ranim večernjim satima. Zbog plićine u luci, nismo mogli pristati uz molo pa nas je Alen, lučki kapetan, predirektirao na plutaču.

Jos sa broda, tokom uplovljenja primjetili smo Crkvicu na Brdu Arat i Svjetionik Garba. Bilo je tri popodne kad smo se čamcem prebacili na obližnju plažu. Pod impoviziranim šatorom upoznali smo se sa bračnim parom iz Austrije, koji posjeduju kuću u Gornjem Selu.

Svake godine, za godišnji odmor, Klaus i Claudia dolaze ovde provodeći cijeli dan na plaži, uživajući u suncu i kupanju. Šator im služi kao zaštita od sunca.

Brzo smo se sprijateljili, ostavivši naš čamac sa njima, krenuli smo u istraživanje otoka, Rta Darto. Na njemu se nalazi kapelica Gospe od Navještenja koju su Suščani sagradili tridesetih godina 20. Stoljeća zato što nisu mogli često, zbog nevremena, obavljati svoje zavjete Bogorodici. Put do crkvice je lijep i lagan i sa vrha brda se najbolje vidi lošinjska Annunziata. Natrag smo se vratili istim putem koji u drugom dijelu vodi do Groblja, Gornjeg Sela i Svjetionika.

Grobljanska kapela Gospe Žalosne, na Merinama, sagradjena je početkom 20. Stoljeca. Sobzirom da nema uobičajenih stabala i da s njega puca pogled na novouređene vinograde i pučinu, groblje djeluje neobično svijetlo i vedro.

Otok Susak je velikim dijelom pokriven vinogradima. Nekada je tu postojalo samo jedno naselje pod nazivom Sansego.

Kasnijom izgradnjom u luci se stvara drugo naselje nazvano Donje Selo. Kako bi se olakšala komunikacija izmedju dva sela sagrađene su stepenice. U središtu sela smještena je zgrada Kluba Iseljenika kao glavno mjesto okupljanja i društvenog života Suščana.

Ulice Gornjeg Sela, za razliku od Donjeg Sela, su uglavnom, popločane ili prekrivene betonom, vrlo su kratke i brzo se prekidaju u smjerovima lijevo i desno.

Bili smo očarani ljepotom i interesantnošću centra. Nismo znali kuda idemo, osijećali smo se kao u lavirintu bez izlaza. Prepustili smo se toj rijeci uličica i napokon izašli iz centra te se našli na putu za Svjetionik.

Garba je sagrađen na najvišoj točki Otoka Suska, vrhu Garba (98m), koje je važno mjesto osmatranja, te je jedan od najvećih i najvažnijih svjetionika na ovom podrucju. Za početak je služio kao vidikovac, za kojeg su se ulaznice kupovale u lučkoj kapetaniji u Malom Lošinju.

Nekada su, na svjetioniku živile tri porodice sa djecom, muževi su bili svjetioničari i smjenjivali se u poslu svakih osam sati. Danas tu u kući živi još samo Ante, preostali svjetioničar sa svojom suprugom. Oko svijetionika se prostire divan cvijetni vrt.

Proveli smo oko sat vremena u razgovoru sa Antom koji nas je na kraju odveo do vrha svjetionika sa kojeg se pruža predivan pogled na otok.

Prepuni dojmova i utisaka, umorni ali sretni i bogatiji za mnoga saznanja, napustili smo Garbu i vratili se kraćom stazom koja je vodila do samog centra.

Svratili smo na pivo u obližnji restoran kako bi olakšali dušu i stavili tačku na tako divno provedeni dan. Vratili smo se na brod, večerali i otišli na počinak.

Moj suprug i ja smo bili ugodno iznenađeni ovom destinacijom, ono što smo očekivali vidjeti bilo je daleko od onog što Susak zaista jest i svakako ćemo nastojati da dođemo ponovno. Nažalost, Otok Susak je zbog loše povezanosti daleko izvan dometa radara turističkih agencija pa mnogi nisu svjesni njegovog postojanja.

Sljedeći dan smo proveli na brodu kupajući se i uživajući u planiranju naše slijedece destinacije. Alen i njegova predivna supruga Maja, došli su da se pozdrave sa nama i da nam zažele sreću na našem daljnjem putovanju.

U svitanje prekrasnog, sunčanog jutra, 09 Juna 2015, otisnuli smo se od mola Marine Veruda u Puli i poput Columba, započeli naše životno putovanje svijetom. Dok su se konopi, kojima smo bili vezani za molo, otpuštali sa bitve, šutke smo se gledali. Oči su govorile sve i riječi nisu bile potrebne. Bili smo svjesni da prvi puta krećemo na put u nepoznato bez povratka.

Tog trenutka sam brzo počela razmišljati da li sam kupila sve što nam treba, vjerojatno kako bih našla dobar razlog da se vratimo, makar na kratko. Doimalo se da će netko od nas poviknuti: “Stanite, zadržite konop i nedajte da brod ode”ali Meermowe nije stajao. Probijajući se kroz plavo more zvao nas je na dužnosti i ubrzo nam vratio osmijeh i sreću na lice. Osijećali smo kako nam se vrača snaga, spremnost i samopouzdanje. Bacili smo jos jedan, zadnji pogled na Pulu koja je postajala sve dalja i dalja dok se nije izgubila na horizontu.

Posebno mjesto na brodu zauzimaju naši mali, simpatični prijatelji, Pipo i Dino, maskote koje ce ploviti sa nama kroz Meermowe’s Great Adventure kao predstavnici preljepog Novog Zelanda i sunčane Dalmacije. Uz njih ce biti sve ljepše i veselije.

Naša prva destinacija u koju smo uplovili bila je Uvala Artaturi na Otoku Losinj. Na putu nas je pratilo predivno, sunčano i toplo vrijeme bez vjetra, čista bonaca. More mirno i glatko kao ulje. Uzaludno je bilo nadati se jedrenju jer je genova visila na prečki kao kuhinjska krpa.

Ne gubeći vrijeme odlučili smo da uživamo u kupanju. Bili smo sretni i izuzetno raspoloženi igrajući se u vodi. Nakon plivanja uživali smo u našem prvom ručku i kafi.

Putovanje smo morali nastavili uz pomoć motora koji je svojim radom parao naše uši i tu božanstvenu tišinu. U uvalu smo

uplovili u predvečerje. Nakon večere i vrlo ukusnih palačinki sa sirom i cokoladom pecali smo do kasno u noć. Ribe su grizle na sve strane i u vrlo brzom ritmu uspijeli smo uhvatiti devet riba, sto je bilo dovoljno za naš obrok.

Jednu od njih, Peter je upotrebio kao živi mamac na udicu a ujutro smo uz veliko iznenađenje izvukli ugora od 1,2 kg od kojeg sam skuhala brudet sa palentom. To je ono sto se zove zivot.

MAGNETNA LJEPOTA OTOKA LOSINJA

Moj suprug i ja smo prvi put posjetili Mali Lošinj prije dvije godine, kad smo kupili brod i plovili od Splita prema Puli. Zbog svoje ljepote željeli smo ponovno doći i uploviti u Uvalu Artaturi.

Mali Lošinj je najveći otočni grad. Smješten je s južne strane lošinjskog zaljeva u Uvali Augusta i jedan je od glavnih turističkih centara na Jadranu. Njegova povijest datira iz 12. stoljeća. Stanovnici su živjeli od poljoprivrede i stočarstva a kasnije se razvilo ribarstvo, pomorstvo i turizam. Otkrivanje zdravstvenih učinaka otočne klime predstavljalo je zlatno doba otoka Lošinja, čime ja otvorena nova stranica njegove povijesti.

Uvala Artatori nalazi se u istoimenom naselju Artatore. Sastoji se od nekoliko kamenitih, šljunčanih plaža u sjeni borove šume a uz plažu prolazi lungomare staza. Uvala je udaljena pet kilometara od centra Malog Lošinja.

Ako jedriš ovim akvatorijem, Otok Lošinj se ne može mimoići. Kao magnet, svojom ljepotom i bojom mora zove na obalu. Veći i manji otoci, kao iz torbe prosuti, bude radoznalost. Unije, Susak, Vele i Male Srakane, Ilovik, svaki od njih ima svoju priču. Svi oni koji dođu ovde pronađu svoj mir, ljepotu i sklad.

Postoji priča po pradavnoj legendi kako je nastalo cresko-lošinjsko otočje koje se zvalo zajedničkim imenom Apsyrtides po grčkom junaku Apsirta.

Kralj Eeta is Kohilde, posjedovao je zlatno runo. Hrabar momak Jason se lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje, koja je bila zaljubljena u njega, dočepao zlatnog runa pa se na brodu Argo sa svojim drugovima Argonautima, dao u bijeg. Aspirit, kraljev sin, krenuo je sojim brodom u potjeru za otmičarima. Nakon dugog putovanja potjera je sustigla otmičare. Medeja je prijevarom namamila brata Apsirta na pregovore, a Jason ga je is potaje ubio. Medeja je rasjekla Apsirtovo mrtvo tijelo i njegove udove pobacala u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali su Apsirtovi otoci – Apsyrtides.

Premda je ovo samo jedna nevjerojatna priča, sve ljepote Otoka Lošinja, o kojima pisem, možda će vam zvučati nevjerojatnim, ali su realnost.

U Uvali Artaturi ostali smo dva dana vezani na sidro. Uzivali smo u kupanju i pjesacenju a osvježenje smo trazili u sladoledu pošto je bila paklena vručina.

Nase jedrenje Jadranskim morem, odvija se u vlastitom aranžmanu, slobodnim odabirom destinacija koje želimo posjetiti i bez vremenskih ograničenja uplovljenja i isplovljenja. Stoga, slijedećeg jutra bili smo na kursu prema Otoku Susak.

Dugo očekivani susret sa Meermowe bio je pun uzbuđenja. Neopisiva je radost i sreća kojom smo bili ispunjeni u želji da se što prije nađemo na njegovoj palubi. Kad smo ugledali naš brod sve je djelovalo, na prvi pogled, onako kako smo i ostavili prije dvije godine kad smo ga kupili. Ušli smo u potpalublje kako bi izvadili pramčano jedro što, zbog svoje veličine i težine, i nije bio lak posao. Pogledom sam zagledala uokolo tražeći nekog da nam pomogne ali sve je bilo uzalud. Stara poslovica kaže “um caruje a snaga klade valja”. I tako, dok sam ja naprezala svoj mali mozak u riješenju tog problema moj suprug je već izvadio jedro na palubu. Zajedničkim snagama smo ga postavili na pramčanu priponu te sa ponosom gledali kako viori na vjetru.

Sistematskim pregledom broda zaključili smo da će problemi iskakati pred nas kao zečevi iz šešira. Vremena je bilo malo a lista poslova sve duža.

Pošto Peter i ja volimo efikasnost i expeditivnost odmah smo napravili plan i ne gubeći vrijeme prionuli poslu. Za početak smo nabavili radna odijela, nešto osnovnog materijala i alat.

Sidreni vinč je bio prvi posao kojeg smo željeli uraditi. Veoma je važan na brodu i bez njega je čisto nezamislivo vođenje, zapinjanje i obaranje sidrenog lanca te izvlačenje i podizanje sidra. Vjerujem da se svakom od vas koji nas pratite, barem jednom dogodilo da vam mala stvar zada veliku glavobolju. To se upravo dogodilo i nama. Cijeli sistem iznutra bio je blokiran i slomljen što je bezuvjetno tražilo zamjenu za novi.

Kako se moj suprug razumije u mnoge poslove, odlučio je stvar uzeti u svoje ruke. Sve je izgledalo tako jednostavno i lako, odvrnuti nekoliko šerafa, skinuti vinč iz ležišta i zamijeniti za novi, taman da se uz kaficu popuni vrijeme. Zaista je užitak bilo gledati njegov elan kojim je prišao tom poslu.

Vrijeme je prolazilo a ideje i planovi, kako skinuti vinč su se izmjenjivale veoma brzo. Očito je bilo da je mašina bila tvrd orah dok nam u pomoć nisu došli Igor i Velibor, specijalisti za popravku i ugradnju sidrenih vinčeva iz Marine Veruda.

Ugradnja radara i radarske antene zahtijevan je i složen posao na brodu.

Rijetki su oni koji obavljaju svoj posao gledajući svijet iz ptičje perspektive i slijeću na križ jarbola poput albatrosa kao što to svakodnevno rade Toni i Zoran, Raymarine stručnjaci za postavljanje i ugradnju radara i radio sistema na brodu.

Impresivno je bilo gledati način na koji se to radi, dizanje u visine čak i do najviše tačke jarbola kada se postavljala HF antena.   Manje impresivno i bolno je bilo kada je Zoran na samom završetku posla, na nesreću, ispustio konop za špinaker kroz jarbol i zbog toga morao da se penje ponovno na vrh. Sve što je, tog trenutka prolazilo kroz vjetar i dolazilo do naših ušiju bio je bolan uzdah, “O neee…..”

Poslovi koji su se odvijali na brodu tražili su strpljenje i vrijeme.

U međuvremenu ja sam radili na deku. Za početak sam dobila fizički i vrlo nezahvalan posao, “mali od palube”. Tek sad sam shvatila kako je teško biti mornar na velikim brodovima jer oni svaki dan moraju da rade isti posao koji sam ja radila i koji ću raditi tokom cijelog putovanja, “ribanje palube”.

Ispočetka je bilo teško jer se moralo klečati na koljenima ali ubrzo sam riješila problem, upalila sam radio i sve se odvijalo u ritmu muzike za ples.

Ljepljenje gume na drvenom dijelu palube te mazanje tikovine uljem bilo je puno interesantnije i zabavnije.

Jedini problem je bila vručina po kojoj sam radila ali sve je bilo bolje i veselije uz moj sombrero.

Za to vrijeme Peter je bio angažiran oko kupovine novih dijelova i materijala za servisere tako da je morao često odlaziti u Pulu.

Iskreno rečeno nisam mu zavidila, bila sam svijesna da je vožnja autom po takvoj vručini i gužvi na cesti ipak napornija od rada na palubi.

Najvazniji i najzahtijevniji posao na brodu bio je pravljenje i postavljanje inox konstrukcije na krmu. Radi se o nosaču koji na sebi treba da nosi solarne ploče kao glavnu instalaciju za napajanje strujom, vjetrenjače, brodsku sirenu, antene za radio komunikaciju, automatsi informacijski sistem i televiziju.

Bilo je potrebno tri tjedna da se posao kompletno završi. To je ono sto je mog supruga najviše brinulo, hocemo li imati dovoljno vremena za ugradnju takve konstrukcije. Na našu veliku sreću upoznali smo Dalibora i njegov stručni tim koji je pokazao izuzetnu volju i zalaganje za ovaj posao uz visoku kvalitetu rada.

Po njegovom završetku priključio nam se Doriano sa njegovom ekipom kao vrsni stručnjaci za instalaciju solarnih ploča i vjetrenjača uz veoma zahtijevan posao provlačenja kablova kroz brod do baterija.

Kako je vrijeme prolazilo poslovi su se bližili kraju i Meermowe je svakim danom bio bliži uranjanju u more. Naš pokretački točak je konstantno radio i dobivao ubrzanje kao vjetrenjača na vjetru. Činilo se da se naša želja za jedrenjem nikad neće ugasiti. Vremeplov je polako brojao sate i minute. Ostalo je još malo vremena koje smo rezervirali za cijepljenja koja smo morali primiti za podrucja sa visokim levelom oboljenja od hepatitisa A, žutice, trbušnog tifusa i dvije doze tetanusa.

Divno medicinsko osoblje Zdravstvenog Centra za Imunologiju u Puli, pred kojim je moj suprug pokazao slabost i negodovanje, bilo je zaista nježno, osobito prema Peteru.

Krajem mjeseca Maja dobili smo i prvu posjetu. Sestra mog supruga, Danica došla je da provede tjedan dana sa nama te da nas isprati prije isplovljenja.

Bilo je divno družiti se s njom na našem brodu. Vrlo je jednostavna i veoma vrijedna osoba i brzo se uklopila u brodski život.

Svojim zalaganjem i radom pomogla je da se zadnji poslovi privedu kraju a svojim domaćinskim iskustvom dala mi je sjajne prakticne savjete i ideje. Usprkos osjećanju da nam je dan kratak nalazili smo vremena za obilazak Pule, noćna šetanja po Pješčanoj Plaži, hodanje po brdima i uživanje u pogledu na predivne uvale Marine Veruda.

Također smo izdvojili dva dana za probnu plovidbu do Limskog Kanala gdje smo se sidrili i proveli noć. Za Danicu je život na brodu kao i njegovo podizanje i uranjanje u more ostavilo snažan utisak i jedno novo iskustvo čega će se sijećati do kraja života.

Nakon Daničinog odlaska našli smo se pred vratima ostvarenja dvadesetogodišnjeg sna. Još samo jedan dan, još samo jedna noć su nas dijelili od isplovljenja. Naš zadnji osvrt na prošlost, na život, na racionalnost naše odluke o kupnji broda i životnu želju da oplovimo svijet. Jos jedna šetnja po Pješćanoj Plazi. Uz šum mora mijenjale su se slike i misli i slivale u jedan zajednički tok vođen kompasom ljubavi prema moru i koliko god se pravdali moramo priznati da je svijet zastrašujuće mjesto ali mi imam naš brod sa dva točka.

POSEBNA ZAHVALA

Na kraju ovog posta koristimo priliku da se zahvalimo svim učesnicima ovog projekta na velikom trudu i zalaganju te sjajno obavljenom poslu u pripremama našeg broda za Meermowe s Great Adventure.

Također se zahvaljujemo našim sinovima, Pedji i Igoru te njihovim partnerima, Mariki i Melanie u Australiji kao i cijeloj familiji, svim prijateljima i svima vama koji nas pratite, na sjajno ukazanoj podršci.

Posebno se zahvaljujemo Dusanki Tomić Luk za izuzetnu i nesebičnu pomoć koju nam je pružala tokom cijelog boravka u Puli.

Peter & Jasmine