Dugo očekivani susret sa Meermowe bio je pun uzbuđenja. Neopisiva je radost i sreća kojom smo bili ispunjeni u želji da se što prije nađemo na njegovoj palubi. Kad smo ugledali naš brod sve je djelovalo, na prvi pogled, onako kako smo i ostavili prije dvije godine kad smo ga kupili. Ušli smo u potpalublje kako bi izvadili pramčano jedro što, zbog svoje veličine i težine, i nije bio lak posao. Pogledom sam zagledala uokolo tražeći nekog da nam pomogne ali sve je bilo uzalud. Stara poslovica kaže “um caruje a snaga klade valja”. I tako, dok sam ja naprezala svoj mali mozak u riješenju tog problema moj suprug je već izvadio jedro na palubu. Zajedničkim snagama smo ga postavili na pramčanu priponu te sa ponosom gledali kako viori na vjetru.

Sistematskim pregledom broda zaključili smo da će problemi iskakati pred nas kao zečevi iz šešira. Vremena je bilo malo a lista poslova sve duža.

Pošto Peter i ja volimo efikasnost i expeditivnost odmah smo napravili plan i ne gubeći vrijeme prionuli poslu. Za početak smo nabavili radna odijela, nešto osnovnog materijala i alat.

Sidreni vinč je bio prvi posao kojeg smo željeli uraditi. Veoma je važan na brodu i bez njega je čisto nezamislivo vođenje, zapinjanje i obaranje sidrenog lanca te izvlačenje i podizanje sidra. Vjerujem da se svakom od vas koji nas pratite, barem jednom dogodilo da vam mala stvar zada veliku glavobolju. To se upravo dogodilo i nama. Cijeli sistem iznutra bio je blokiran i slomljen što je bezuvjetno tražilo zamjenu za novi.

Kako se moj suprug razumije u mnoge poslove, odlučio je stvar uzeti u svoje ruke. Sve je izgledalo tako jednostavno i lako, odvrnuti nekoliko šerafa, skinuti vinč iz ležišta i zamijeniti za novi, taman da se uz kaficu popuni vrijeme. Zaista je užitak bilo gledati njegov elan kojim je prišao tom poslu.

Vrijeme je prolazilo a ideje i planovi, kako skinuti vinč su se izmjenjivale veoma brzo. Očito je bilo da je mašina bila tvrd orah dok nam u pomoć nisu došli Igor i Velibor, specijalisti za popravku i ugradnju sidrenih vinčeva iz Marine Veruda.

Ugradnja radara i radarske antene zahtijevan je i složen posao na brodu.

Rijetki su oni koji obavljaju svoj posao gledajući svijet iz ptičje perspektive i slijeću na križ jarbola poput albatrosa kao što to svakodnevno rade Toni i Zoran, Raymarine stručnjaci za postavljanje i ugradnju radara i radio sistema na brodu.

Impresivno je bilo gledati način na koji se to radi, dizanje u visine čak i do najviše tačke jarbola kada se postavljala HF antena.   Manje impresivno i bolno je bilo kada je Zoran na samom završetku posla, na nesreću, ispustio konop za špinaker kroz jarbol i zbog toga morao da se penje ponovno na vrh. Sve što je, tog trenutka prolazilo kroz vjetar i dolazilo do naših ušiju bio je bolan uzdah, “O neee…..”

Poslovi koji su se odvijali na brodu tražili su strpljenje i vrijeme.

U međuvremenu ja sam radili na deku. Za početak sam dobila fizički i vrlo nezahvalan posao, “mali od palube”. Tek sad sam shvatila kako je teško biti mornar na velikim brodovima jer oni svaki dan moraju da rade isti posao koji sam ja radila i koji ću raditi tokom cijelog putovanja, “ribanje palube”.

Ispočetka je bilo teško jer se moralo klečati na koljenima ali ubrzo sam riješila problem, upalila sam radio i sve se odvijalo u ritmu muzike za ples.

Ljepljenje gume na drvenom dijelu palube te mazanje tikovine uljem bilo je puno interesantnije i zabavnije.

Jedini problem je bila vručina po kojoj sam radila ali sve je bilo bolje i veselije uz moj sombrero.

Za to vrijeme Peter je bio angažiran oko kupovine novih dijelova i materijala za servisere tako da je morao često odlaziti u Pulu.

Iskreno rečeno nisam mu zavidila, bila sam svijesna da je vožnja autom po takvoj vručini i gužvi na cesti ipak napornija od rada na palubi.

Najvazniji i najzahtijevniji posao na brodu bio je pravljenje i postavljanje inox konstrukcije na krmu. Radi se o nosaču koji na sebi treba da nosi solarne ploče kao glavnu instalaciju za napajanje strujom, vjetrenjače, brodsku sirenu, antene za radio komunikaciju, automatsi informacijski sistem i televiziju.

Bilo je potrebno tri tjedna da se posao kompletno završi. To je ono sto je mog supruga najviše brinulo, hocemo li imati dovoljno vremena za ugradnju takve konstrukcije. Na našu veliku sreću upoznali smo Dalibora i njegov stručni tim koji je pokazao izuzetnu volju i zalaganje za ovaj posao uz visoku kvalitetu rada.

Po njegovom završetku priključio nam se Doriano sa njegovom ekipom kao vrsni stručnjaci za instalaciju solarnih ploča i vjetrenjača uz veoma zahtijevan posao provlačenja kablova kroz brod do baterija.

Kako je vrijeme prolazilo poslovi su se bližili kraju i Meermowe je svakim danom bio bliži uranjanju u more. Naš pokretački točak je konstantno radio i dobivao ubrzanje kao vjetrenjača na vjetru. Činilo se da se naša želja za jedrenjem nikad neće ugasiti. Vremeplov je polako brojao sate i minute. Ostalo je još malo vremena koje smo rezervirali za cijepljenja koja smo morali primiti za podrucja sa visokim levelom oboljenja od hepatitisa A, žutice, trbušnog tifusa i dvije doze tetanusa.

Divno medicinsko osoblje Zdravstvenog Centra za Imunologiju u Puli, pred kojim je moj suprug pokazao slabost i negodovanje, bilo je zaista nježno, osobito prema Peteru.

Krajem mjeseca Maja dobili smo i prvu posjetu. Sestra mog supruga, Danica došla je da provede tjedan dana sa nama te da nas isprati prije isplovljenja.

Bilo je divno družiti se s njom na našem brodu. Vrlo je jednostavna i veoma vrijedna osoba i brzo se uklopila u brodski život.

Svojim zalaganjem i radom pomogla je da se zadnji poslovi privedu kraju a svojim domaćinskim iskustvom dala mi je sjajne prakticne savjete i ideje. Usprkos osjećanju da nam je dan kratak nalazili smo vremena za obilazak Pule, noćna šetanja po Pješčanoj Plaži, hodanje po brdima i uživanje u pogledu na predivne uvale Marine Veruda.

Također smo izdvojili dva dana za probnu plovidbu do Limskog Kanala gdje smo se sidrili i proveli noć. Za Danicu je život na brodu kao i njegovo podizanje i uranjanje u more ostavilo snažan utisak i jedno novo iskustvo čega će se sijećati do kraja života.

Nakon Daničinog odlaska našli smo se pred vratima ostvarenja dvadesetogodišnjeg sna. Još samo jedan dan, još samo jedna noć su nas dijelili od isplovljenja. Naš zadnji osvrt na prošlost, na život, na racionalnost naše odluke o kupnji broda i životnu želju da oplovimo svijet. Jos jedna šetnja po Pješćanoj Plazi. Uz šum mora mijenjale su se slike i misli i slivale u jedan zajednički tok vođen kompasom ljubavi prema moru i koliko god se pravdali moramo priznati da je svijet zastrašujuće mjesto ali mi imam naš brod sa dva točka.

POSEBNA ZAHVALA

Na kraju ovog posta koristimo priliku da se zahvalimo svim učesnicima ovog projekta na velikom trudu i zalaganju te sjajno obavljenom poslu u pripremama našeg broda za Meermowe s Great Adventure.

Također se zahvaljujemo našim sinovima, Pedji i Igoru te njihovim partnerima, Mariki i Melanie u Australiji kao i cijeloj familiji, svim prijateljima i svima vama koji nas pratite, na sjajno ukazanoj podršci.

Posebno se zahvaljujemo Dusanki Tomić Luk za izuzetnu i nesebičnu pomoć koju nam je pružala tokom cijelog boravka u Puli.

Peter & Jasmine