Napuštajući Dugi Otok preko Murtera, Šibenika i Rogoznice, sve smo bliže našem gradu. Split, u čije smo ime Peter i ja urezali našu prošlost i ljubav, grad koji nas je čvrsto vezao za more, valove i galebove. Davnih godina tu se rodila ideja o putovanju oko svijeta na našem brodu sa dva točka.

Naše uživanje u jedrenju se nastavilo. Meermowe je ponovno zaplovio punim jedrima i tako nošeni vjetrom uplovili smo u Marinu Jezera na Otok Murteru. Gusti i tamni oblaci nagovještavali su olujno nevrijeme. Kako nam VHF radio stanica nije radila kao ni mobitel, jer smo ostali bez kredita, bili smo prisiljeni komunicirati sa marinom putem e-maila. Odmah, po pristajanju na molo, odlucili smo prošetati do centra, bez obzira na kišu koja se naprosto spustila na gradić. Sa nekoliko sitnih potrepština i karticom za telefon, smrznuti smo se vratili na brod. Te noći smo spavali sa posebnim užitkom slušajući kapi kiše kako udaraju o dek.

Jezera su najmanje naselje na Murteru, otoku šibenskog arhipelaga, koji je preko mosta spojen s kopnom. Kao ribarsko mjesto, Jezera nude na rivi tek ulovljene ribe, rakove i školjke, te uživanje u ribljim specijalitetima. Smatra se da su prvi stanovnici dosli u 13. Stoljeću a od važnih povijesnih spomenika može se istaći crkva Gospe od Zdravlja.

U jutarnjim satima, pod sličnim vremenskim uvijetima od prethodnog dana, zaplovili smo prema Šibeniku.

Zapljuskivanje valova se smirilo tek pred ulaskom u Kanal Svetog Ante. Uplovljavanje u Marinu Mandalina je vrlo interesantno I zanimljivo. Na samom ulasku u kanal, na otočiću Ljuljevcu, pruža se stara pomorska utvrda Sveti Nikola, koja datira iz 16. Stoljeća. U tom vremenu, kula je predstavljala glavnu zaštitu ulaza u šibensku luku.

Do nedavno se, zbog uzanosti Kanala Svetog Ante, kroz koji se nisu mogla, istovremeno, mimoići dva trgovačka broda, regulisao pomorski saobraćaj

sa tvrdjava Svete Ane i Svetog Nikole na način da je Nikola podizao dvije crne kugle kao znak slobodnog ulaska u luku, a istovremeno je Ana spuštala crveni konus koji je zabranjivao izlazak iz luke Šibenik i obrnuto. U pomorskom zargonu vrlo često se moglo čuti kako nema ulaska u luku dok Nikola ne “digne jaja” a Ana ne “spusti gačice”.

Mi smo živjeli u Šibeniku i vrlo dobro poznajemo ovaj grad, ali nikad nisam imala prilike da ga doživim gledajući ga i sa morske strane.

Vjerujem da nema čovjeka koji, kada prvi put prođe Kanalom Svetog Ante, a da ne ostane zadivljen rijetko viđenim prirodnim ljepotama toga prolaza.  Šibenik je poznat kako po svojoj staroj gradskoj jezgri, tradicionalnom Dječjem Svjetskom Festivalu tako i po ljepotama Nacionalnog Parka Krka, smještenog u njegovom zaleđu.

U marinu smo pristali oko jedanaest sati. Posle ručka smo skoknuli do Marina shopa kako bi kupili novu VHF radio stanicu i zamijenili je za staru.

Sa nekoliko provjera i testiranja zasigurno je obečavala besprijekoran rad. Sretno I zadovoljno nastavili smo provoditi ostatak našeg dana.

Upoznali smo se sa nekolicinom ljudi iz našeg susjedstva, koji su boravili na svojim brodovima uz isto molo kao i mi. Jos jednom se potvrdilo kako je svijet mali. Odmah preko puta bio je usidren John sa suprugom, iz Brisbana, čije putovanje svijetom će trajati, zasigurno 10 godina, a nekoliko brodova niže nalazio se Andrew sa suprugom iz Sidneja. Bilo je divno upoznati ih i časkati, izmedju ostalog, o njihovim morskim iskustvima.

Kad se moj suprug počne motati po kuhinji u mojoj neposrednoj blizini, jasno je kao dan da je vrijeme za jelo. Stoga sam za večeru isplanirala lignje sa žara, blitvu i zelenu salatu, na što Peter nije imao prigovora. Uz čašu Istarske Malvazije uživali smo planirajući naše obaveze slijedećeg jutra i eventualno isplovljenje.

Svaki moj dan uobičajeno započinje u 5 sati ujutro. Dok je moj suprug još u slatkim nježnim snovima, ja vec u 5.30 skočim u more i plivam ili trčim kilometer ili dva, ovisno da li se nalazimo u nekoj od uvala ili u marini. Naše slijedeće jutro u Sibeniku započelo je s problemom zahodske pumpe i nije bilo ni slično dosadašnjim. Očito je bilo da smo, kao James Bond, dobili novi slučaj na rješavanje. Pored svih poslova od vitalne važosti, koje smo napravili na brodu, nije nam palo na pamet da bi nam zahod mogao zadati toliko glavobolje. Za život na brodu zaista nije potrebna filozofija, potrebna je ljubav, vrhunsko raspoloženje, strpljenje, razumijevanje i hrpa živaca, čega su nama puni žepovi.

Bezuspješno smo pokušavali rijesiti postojeći problem i zbog nemogucnosti nabavke rezervnih dijelova za popravak, odlučili smo to riješiti u Splitu.

Iskoristili smo priliku za odlazak na neka stara i jos uvijek draga mjesta koja su budila predivne uspomene našeg života u Sibeniku.

Noseći pune ruke voća I povrća sa tržnice vratili smo se na brod. Sutradan smo bili na kursu za Rogoznicu ne sluteći sa kakvim problemima ćemo se tamo susresti.

Na putu nas je pratio jak vjetar. Uživali smo u jedrenju dok nas je Meermowe nosio na svojim bokovima pokazujući svoju sigurnost i stabilnost. Uplovili smo u Uvalu Turdaca u rano predvečerje, gdje smo se usidrili.

Rogoznica je malo ribarsko mjesto u sredistu Dalmacije Centar starog mjesta nalazi se na otoku I mostom je povezan sa obalom. Jedna od najpoznatijih atrakcija na poluooku Gradina je Jezero.

Zbog vremenskih neprilika te večeri nismo mogli biti opušteni i ići na spavanje. Olujno nevrijeme, koje se je razvilo tokom noći, uzrokovalo je popuštanje sidra i poceli smo kliziti prema obali. Skočili smo iz kreveta, bilo je mračno, hladno i kišovito. Peter je upalio motor a ja sam odmah počela podizati sidro kako bi brod izvukli iz opasnosti i presidrili se na drugu poziciju. Nakon toga odlučili smo ostati u smjenama prateći vremensku situaciju i ponašanje broda sve do jutarnjih sati. Pošto su se vjetar i more smirili počeli smo podizati sidro u želji da isplovimo iz Rogoznice prema Splitu. Kad je sidro došlo blizu površine mora sidreni vinč je proklizao i sidro sa 6o m sidrenog lanca je nekontrolisano i velikom brzinom sletilo u more. Svi pokušaji da se zaustavi vinč i podigne lanac sa sidrom na brod bili su uzaludni. Pošto smo bili nemoćni i zasigurno usidreni, odlučili smo prvo sjesti i popiti kavu kako bi razmislili što da radimo. Radio stanicom i telefonom smo pokušali stupiti u kontakt sa službom spasavanja na moru ali i to je bilo uzaludno jer je bio praznik sa produzenim vikendom i nitko nije radio. Uzimajući u obzir sve opcije našli smo se pred dilemom da li otkačiti lanac sa broda i baciti u more. Tog trenutka smo ugledali velike ribarice koje su se, uplovljavajući u luku, vračale sa noćnog ribolova. Moj suprug je čamcem otišao do njih i zatražio pomoć, sobzirom da oni imaju velika vitla kojima vuku mreže.

Samim tim što se radilo o potpuno novom vinču, ugrađenom u Puli cijeli dogadjaj je bio nevjerojatan. Nakon izvjesnog vremena Peter se vratio sa četvoricom momaka od kojih je jedan bio profesionalni ronioc. Situacija je postala dinamična, puna uzbuđenja i iščekivanja, a posebno zato sto su došli sa manjom barkom umjesto ribaricom kako je bilo za očekivati.

Zbog velike buke, Dino i Pipo su se u bunilu pokrili jastucima i pokrivačem. Dino je bio nesto hrabriji I tiho izvirio na palubu.

“Oops, glb…hej Pipo, dodji da vidis, novi problem je upravo sletio na dno mora. Kako uzbudljivo, kao u Mapet Show, ovi momci su trebali doci sa King Kongom a ne sa malom barkom. Pipo idem ja sam da se u to umijesam.”

I zaista, sve je izgledalo kao film. Marko, Josip, Milan i Dario bili su izuzetno dobri i pravi profesionalci znajući štotreba da naprave. Josip je uzeo konop i zaronio na 15 m

dubine kako bi podvezao lanca, dok su Marko, Milan i Dario rukama vukuci konop, vadili lanac van.

U nekoliko navrata lanac i sidro su bili izvadjeni na brod. Na kraju, iz razgovora sa njima, doznali smo da vrlo cesto u toku godine pomažu ljudima u sličnim situacijama.  Rogoznicu smo napustili sa još jednim problemom vise, čije rješenje smo morali također tražiti u Splitu.

Moj suprug i ja imamo dugogodisnje zivotno iskustvo i odavno smo shvatil da život ne sačinjavaju samo naši planovi o sreći, nego baš ono što se protivi tim planovima i namjerama, ono sto se slučajno dešava, što je potpuno nepredvidivo, ono što svi jednom riječju zovemo samo “loša sreća” a ne razocarenje i bol. Zato smo sretni i ustrajni u nasim namjerama i ostajemo na nasem putu do kraja ma koliko god nam bilo tesko.

Nasa slijedeca destinacija je grad Split.