Ta stara slika Dioklecijanove Palače, gužva i vreva na splitskoj rivi u ovo doba godine, dočekali su nas, kasno tog popodneva, kad smo uplovili u splitsku luku kako bi natočili gorivo.  Pošto smo planirali malo duži boravak na ovom području, odlucili smo se

smjestiti u Marinu Kaštela u neposrednoj blizini Splita. Dok je Peter, po pristajanju na molo, riješavao administrativne poslove sa recepcijom marine, ja sam ribala palubu i čistila brod. Uz večeru u obližnjem restoranu, napravili smo listu poslova i obaveza koje su se trebale napraviti tokom slijedećih deset dana kada smo planirali ugostiti na brod naše drage prijatelje iz Novog Zelanda.

Kako smo već imali dva problema na brodu, njih smo stavili na sam vrh naše Liste. Već slijedećeg jutra moj suprug je bio u potrazi za majstorom da popravi vinč, dok sam ja, hvatajući autobus, odnijela zahodsku pumpu na servisiranje u Split. “Tko rano rani dvije sreće grabi”, kaže stara poslovica, iako je to jutro izgledalo više kao “Tko rano rani, taj se ne naspava”. Već od rane zore, ljetna žega i visoke temperature, kao i kompletna situacija oko popravke dijelova, nisu obečavali puno.

Marina servisi su naprosto bili “preplavljeni” poslom i ljenošću servisera, tako kad smo se mi pojavili sa našim problemima djelovalo je da smo svima višak.  Sve je išlo polako, uz dugo čekanje i sličilo je na pravu komu, stoga smo moj suprug i ja, ne gubeći vrijeme i živce, koristili situaciju za riješavanje drugih obaveza.

Potvrda o ispravnosti splavi za spašavanje, koju smo imali na brodu, bila je slijedeća važna stvar koju smo morali napraviti u kompaniji Antipiros u Splitu.

Tog popodneva dosao je kombi da preuzme splav. Kad smo rekli da plovimo do Australije odmah nam je rečeno da sa postojećom splavi ne možemo isploviti niti do Brača a kamoli do Australije. Naime, radilo se o staroj splavi kategorije “C” a mi moramo imati na brodu veliku prekooceansku splav za 10-12 osoba kategorije “A”. Kao poliveni hladnim tušem, Peter i ja smo se pogledali i stali smijati. Nismo imali što reći. Kupnjom nove splavi za spašavanje stavili smo tačku na priču sa sretnim završetkom.

Narednih dana našli smo vremena i za neka naša  sitna zadovoljstva. Posjetili smo neke prijatelje, odnijeli cvijeće na grob mojih roditelja, dali na printanje jakne za jedrenje sa imenom “Meermowe”, a nakon šišanja u frizerskom salonu spustili smo se do centra kako bi se osladili kolačima u slastičarnici “Tradicija” i popili kafu u našem starom i dobro poznatom kafiću.

Ako ste ljubitelji slastica, “Tradicija” je sjajno mjesto za uživanje u najboljim krempitama, mandulatima i marcipanima u Splitu. Još uvijek ista obitelj vodi ovaj biznis od samog otvaranja 1937. godine, sada vec treća generacija. Kao sad se sijećam kako me moja baka, još kao dijete sa tri godine, dovodila ovde, gdje se, jos i danas volim počastiti ovim prekrasnim žutim užicima.

Split, najlipši grad na svitu, cvit mediterana, smješten na poluotoku, okružen morem i grebenima, grad u kojem se na svakom koraku osjeća spoj povijesti i kulture. Opjevan je u stotinama stihova, ali niti u jednoj pjesmi dovoljno dobro jer toliko je ljepote teško pretočiti u riječi.

To je grad kojega će kroničar lako opisati kako on živi svojim usporenim ritmom, na koji se brzo navikne.

Taj osjećaj da je ovdje svaki dan praznik, trgovi, restorani i kafići prepuni ljudi i nezaobilazna riva, kojom ljeti puše blagi osvježavajući maestral, a zimi, kao zimski kaput, mediteransko sunce i Dioklecijanova Palača štite od hladnoće, podsijećaju nas da smo kod kuće. Svjetski poznati muzički festivali, kulturno-zabavni spektakli, filmski festivali, koncerti klasične i urbane glazbe, sve to, tokom ljetnih mjeseci, predstavlja neodoljivi kolaž muzičkih događanja u Splitu.

Baš se nedavno održavao 55. Splitski Festival zabavne glazbe kojem smo prisustvovali gledajući zadnju večer festivala na splitskoj prokurativi.

Uz kikiriki i coca-colu uživali smo u toj spektakularnoj atmosferi i toploj splitskoj noći. Bilo je 2 sata ujutro kad smo se vratili u marinu na brod.

Tog popodneva, nakon tjedan dana čekanja, vinč je bio, po drugi put, zamijenjen za novi i jači, nakon čega smo isplovili prema Otoku Šolta kako bi ga testirali sidreći se u Uvali Nečujam, dok je problem zahodske pumpe još uvijek bio neriješen i zagonetan.

Nečujam se smjestio u največem zaljevu na Solti. Najmlađe je mjesto na otoku sa centralnom plažom i osam manjih uvala. U vrijeme Dioklecijana, koji je živio nedaleko u svojoj palači u Splitu, car je koristio najmanju uvalu u Nečujmu kao svoj ribnjak.

Zato je toj uvalici i danas ime Piškera a ruševine su još uvijek na dnu mora. Tada je Nečujam od Splita bio udaljen 7-8 sati veslanja, dok Meermowe jedrima, uz malo vjetra plovi svega 1 sat. Tišina i zelena ljepota mjesta bili su inspiracija velikim hrvatskim pjesnicima, koji su svoja najbolja dijela napisali u Nečujmu. Uvala je u stanju svaki zvuk sakriti i pretvoriti ga u sitni šapat.

Na sidrištu u Nečujmu ostali smo preko noći. Ne sanjajući kakav horor nas očekuje idućeg dana, zadovoljni i sretni uživali smo u kupanju kako bi preživjeli toplotni udar koji je zahvatio splitsko područje.

Rok trajanja našoj sreći je istekao pripremom doručka slijedećeg jutra. Dok smo veselo časkali o planu i programu jedrenja sa našim priateljima, otvorila sam frižider da dohvatim margarin. Sa nevjericom sam gledala u pun frižider a potom i u zamrzivač. Sve je bilo otopljeno, frižideri uopće nisu radili. Ampermetar je pokazivao stanje baterija prazno. Struje na brodu više nije bilo, što je bilo šokantno samim tim što su baterije ogromne i nove, svaka po 300 ampera. Prava noćna mora. Osijećali smo se kao da nam je srce prestalo kucati.

Shvatajući situaciju, zaboravili smo na doručak, upalili motore, podigli sidro i napustili Šoltu. Po uplovljenju u Marinu Kaštela pod hitno smo stupili u kontakt sa specijalistom za brodske frižidere. Dobiti slobodan termin kod Ante, kako bi došao na brod i riješio problem, ravno je dobitnoj kombinaciji lota. Završavajući posao na nekom drugom brodu nedaleko nas, obečao je doći u dvanaest sati, “bingo”. Tri sata nas je dijelilo od njegovog dolaska. Vručina je postala nesnosna. Temperatura zraka se popela do 40*C. Nismo bili sigurni koliko ce potrajati ova agonija, trebalo je nešto učiniti kako bi se sačuvala hrana. Svi moždani kotačići bili su u pogonu. Brzim pretraživajem interneta pronasla sam rjesenje, marine prenosni zamrzivač, “fantasticno, to je baš ono sto nam treba”, složio se Peter.

Odmah smo sjeli u vec iznajmljeno auto i odvezli se do trgovine. Dok je Ante došao hrana je već bila na sigurnom. Sa olakšanjem, osmijehom na licu i srećom u duši gledali smo kako se temperatura spusta do -25*C.

Svojim izvanrednim iskustvom i znanjem, nakon detaljnog ispitivanja frižidera, Ante nam je objasnio o cemu se radi i preporučio nam veoma dobrog električara Nikolu, kako bi se prvo riješio postojeći problem baziran na elektro instalaciji u samom brodu, nakon cega će on riješiti svoj dio posla.

Dolaskom, električara, saznali smo da je ventilator na punjaču baterija crko i uslijed zagrijavanja svi origuraći na kutiji su izgorili a bakrena žica u električnim kablovima je korodirala i na dodir se mrvila kao pijesak. Sve je to moglo ići toliko

daleko da izazove i požar na brodu. Kako bi riješio problem, Nikola je izvlačio kabel van sve dok nije došao do zdravih žica, kutiju je zamijenio za novu i na kraju garantirao da više nećemo imati problema sa strujom za dugi vremenski period. Frižideri su ponovno bili u pogonu nakon čega su Ante i njegov sin, ispuštanjem plina, uštimali njihov rad. Dolaskom struje život se ponovno vratio na brod.

Mozda malo smiješno zvuči ali razmišljajući o svemu, bili smo presretni što su se problemi ovako jedan za drugim, otvarali baš sada dok još plovimo jadranom, što nam je daleko lakše nositi se s njima nego u bilo kojoj drugoj zemlji ili još gore, možda negdje usred oceana.  Pozdravili smo se s Antom uz želju da se jednog dana opet negdje sretnemo, možda ne pod istim uvjetima.

Dani su polako odmicali, naši prijatelji su bili sve bliže Splitu a našem zahodu jos uvijek nije bilo lijeka. Serviseri su digli ruke od njega uz dijagnozu “kupi novi”, što smo, na kraju i učinili.  U nedjelju navecer sam napravila vrlo ukusan i lagan ljetni kolac sa kremom, slagom i sumskim malinama. Dino i Pipo su uzivali pomagati mi u kuhinji uz njihovu omiljenu pjesmu “Zamisli zivot u ritmu muzike za ples”. Kreme je bilo svagdje a najmanje na kolacu.  U ponedjeljak ujutro  bio nam je dostavljen novi zahod kojeg je Peter majstorski ugradio te je bio spreman za upotrebu, na opce zadovoljstvo. To popodne otisli smo na aerodrom da docekamo naše goste. Uzbuđenju i sreći nije bilo kraja a posebno što je s našim prijateljima sletjela i Mimi.

* * *