Bilo je dva i trideset, tog popodneva, kad smo stigli na aerodrom. Avion Air Srbije, iz Beograda, sletio je na vrijeme. U trenutku izlaska iz aviona, usprkos gužvi na terasi aerodromske zgrade, uspijela sam napraviti nekoliko snimaka naših prijatelja. Susret u Splitu, a tokom našeg putovanja i na Karibima, sa Mikijem, Vericom i Stephany, planiran je dvije godine prije, kad smo kupili brod, odlučili da plovimo svijetom i doplovimo do Australije.

Vrlo sličnim životnim iskustvom u Novom Zelandu, naš međusobni odnos i druženje razvili su se se u jedno divno prijateljstvo, pa čak mogu reći i više od toga, osijećamo se kao porodica.

Miki voli more, a i sam posjeduje lijep motorni brod u Aucklandu, gdje vrlo često odlazi u ribolov i vrača se sa vrlo dobrim ulovom. Verica voli ploviti ali veći kruzeri joj ulijevaju više povjerenja i sigurnosti, stoga je ovaj susret očekivala sa velikim očima i uzbuđenjem. Stephany je lijepa djevojka bez predrasuda, svakoj situaciji se prilagodi i ne boji se niceg osim pčela pred kojima daje petama vjetra kao slon kad vidi malog miša.

Uzbuđenju susreta pridonijela je i Mimi koja je sletila sa našim prijateljima kako bi upoznala Dina i Pipa te provela nezaboravno vrijeme družeći se sa njima. Mimi ima bogato turističko iskustvo i vjeran je pratioc Mikija, Verice i Stephany na svakom njihovom putovanju, već petnaest godina. Nedavno, puna utisaka, vratila se sa krstarenja po Havajima. Dino i Pipo su bili toliko uzbuđeni da su se spoticali jedan o drugog u takmičenju tko ce bolje i vise osvojiti njezino srce.

Bilo je blizu četiri sata kad smo stigli na brod. Vručina je bila šokantna a temperatura zraka veoma visoka. Vjetra nije bilo, sto je otežavalo duži boravak u brodu. Doimalo se da marina gori. Dok su Miki i Peter tražili spas u hladnom piću, ja sam pomagala Verici i Stephany da se što prije smijeste u kabine.

Kasno popodne odlučili smo da bijeg iz ovog pakla potražimo odlaskom u grad. Pošto naši prijatelji nikad nisu bili u Splitu, nastojali smo ih provesti kroz najstarije I najatraktivnije dijelove starog grada, Dioklecijanove Palače.

Večerali smo u popularnoj, staroj Gradskoj Kavani “Central”, otvorenoj 1780. godine , na pijaci. Sjedili smo za isim onim stolom za kojim je “Dotur Vice” sidija svake večeri u popularnoj seriji “Velo Misto”, snimljenoj u Splitu, što je davalo posebnu čar I užitak. Slijedio je nezaobilazan sladoled, a potom smo se spustili na rivu.

Ugledavši more, Stephany je dobila neodoljivu želju za kupanjem u toj toploj splitskoj noći pa smo preko rive, krenuli prema plaži Zvončac. U Marini Labud, odmah pored Zvončaca, nalazi se restoran u kojeg smo nekada, moj suprug i ja, u hladnim zimskim noćima, znali došetati na topli čaj sa rumom. Čaj je bio serviran u divnim visokim čašama čijom smo toplinom grijali promrzle prste.

Stephanino kupanje se odužilo do deset sati navečer nakon cega smo morali žuriti natrag kroz grad kako bi uhvatili zadnji autobus za Kaštela.

Izbjegavajući veliku vručinu, već slijedećeg jutra u ranim jutarnjim satima, krenuli smo u Split na tržnicu kupiti sve što nam treba za brod. Peter ne uživa u velikom kupovanju, osim ako bas mora. Kako bi se oslobodio te napasti, uporno je tražio najbliži restoran kako bi popio kafu. Dok smo Verica i ja gledali da nešto ne zaboravimo, Miki je vukao za sobom tešku putnu torbu punu krumpira, voća, kruha i na kraju veliku lubenicu. Dok smo došli na brod osijećao je da su mu se ruke produžile.

Glavna splitska tržnica, oaza šarenila u centru Splita, u ljetnom periodu vrvi starima i mladima te znatiželjnim turistima koji su oduševljeni izgledom i tradicijonalnim pristupom, vec od ranog jutra. Na Pazaru je moguće pronaći gotovo sve: od cvijeća, voća, povrća, sireva, mesa, do cipela, igračaka i suvenira. Zazivanje kupaca i cijenkanje, sve je to dio culture ove nadaleko poznate tržnice.  Na kraju, torbi punih ruku pridružili smo se Peteru u restoranu na kraju tržnice, koji je čuvao stol za nas.

Tog popodneva isplovili smo u Nečujam na Otoku Šolta. Vjetar je bio pogodan za jedrenje. Verica je na obostrano iznenađenje uživala na pramcu broda bez znakova zabrinutosti i straha, dok je Stephany textirala poruke svojim prijateljima u Novi Zeland.

Kupanje i uzivanje koje nam je pružala uvala te večeri, bili su kao neka nagrada za umor i znoj kojim smo bili obliveni vukući hranu. Uz top raspoloženje, smijeh i veselje, pripremili smo našu prvu zajedničku večeru i to sve zalili šampanjcem.  Noćno pecanje nije urodilo plodom pa smo svi skupa išli na spavanje.

Dino i Pipo su očito uživali u drustvu sa Mimi, nigdje ih nije bilo za vidjeti. Cijeli dan su obilazili brod objašnjavajući Mimi kako se jedri i upravlja brodom.

Pripremljen je i koktel parti u ime dobrodošlice u Meermowe’s Great Adventure.  Na Solti smo proveli dva dana. Duge šetnje uz more, skakanje, kupanje i ronjenje ostali su iza nas kao nezaboravni trenuci našeg druženja.

Nasa slijedeća destinacija je bio Hvar, najsunčaniji otok u Jadranskom Moru i jedan od deset najljepših otoka na svijetu. Razvedena obala, brojne slikovite i kristalno čiste plaže, obilje sunca, netaknuta priroda, mirisi lavande, maslina i vina, razlozi su zbog kojih smo odlučili dovesti naše prijatelje ovde. Vručina i mirno vrijeme primorali su nas, uz jedra koristiti i motor.

U Uvalu Tiha pristali smo u ranim popodnevnim satima. Tiha na Otoku Hvaru, sastoji se od sedam uvala i omiljeno je sidrište nautičara. Udaljena je od Starog Grada 8 km, stoga smo rano ujutro, odlučili pješačiti do grada. Stephany smo ostavili na brodu da spava, pošto su joj kompjuterski čipovi prihvatljiviji od 16 km pješačenja po suncu na temperaturi od 35*C. Put je startao iz susjedne uvale u koju smo se morali prebaciti pomoćnim čamcem.

Vežuci brodić za malo molo počeli smo se penjati uz brdo preko privatnog imanja sve do glavne prašnjave ceste.   Sa vijugavog puta pružali su se divni vidici na more i prelijepe uvale sa obe strane obale. Idealno mjesto za nas zaljubljene.

Uživali smo komentirajući imena uvala, u smijehu do suza i šalama dok se sunce dizalo sve više, a uzbrdice i nizbrdice ostajale za nama. Nismo ni primjećivali da nigdje hlada nema. Sat i trideset minuta nam je trebalo da stignemo do centra. Stari Grad je povijesno srce Otoka Hvara i najstariji je grad u Hrvatskoj, Aristotelov vršnjak. Iste te godine, 384. prije Krista, kada se u Trakiji rodio ovaj znameniti grčki filozof, Grci s Otoka Parosa, u Egejskom moru, utemeljili su grad na otoku Hvaru, koji su nazvali Faros.

Samo naselje smješteno je u borovoj šumi, stotinjak metara od gradskog kupališta Lanterna. Stari Grad je u vrućim ljetnim danima rijetko dalmatinsko mjesto u kojem je zrak osvježavajuć, a san okrepljujuć. U starom dijelu grada još uvijek je sačuvana tradicionalna arhitektura i kao takav je od iznimne turističke vrijednosti. Idealno je mjesto za duge šetnje i izlete. Obiluje konobama i restoranima sa zdravom domaćom hranom i tradicionalno dobrim vinima.

Svi smo skupa bili impresionirani ovim simpatićnim mjestom. Kako bi se malo odmorili i došli sebi, odlučili smo sijesti u kafić da se osladimo kolačima i sladoledom, popijemo kafu i 3 litre vode. Mikijeva želja za krempitama djelovala je neostvariva, kad je konobar rekao da su krempite upravo napravljene, stavljene u frižider i nisu spremne za serviranje. Ne znajući kakvo ga iznenađenje očekuje, žalosno je naručio milk-šeik. Kako je vlasnik kafića pravi borac za svog gosta, sto je u Hrvatskoj rijetkost, izdvojio je jednu krempitu i stavio u zamrzivač da se turbo ohladi. Bili smo pred samim odlaskom i na našu molbu da nam naplati, upitao je Mikija, da li bi možda želio još nešto, dobio je tužan i šaljiv odgovor “ da želim krempitu ali se hladi u frižideru” nakon čega je krempita iskočila iz zamrzivača i sletila pred njega na stol. Wow, “jebote, on stvarno donio krempitu, a ja se šalio” bio je spontan Mikijev komentar. Tako je neočekivano uživao šeik i krempitu.

Uz sva upozorenja da se ništa ne kupuje, pošto pješačimo, ipak smo ušli u trgovinu kupiti samo “dvije stvari”, “neophodne za brod”. Izašli smo, naravno, sa nekoliko kesa, koje smo , uglavnom, po službenoj dužnosti, u ruksacima teglili Miki i ja. Bilo je vrijeme ručka kad smo se vračali natrag na brod. Sunce je već bilo u zenitu i sve nam je bilo teže nego prije. Osam kilometara je stajalo pred nama, kao beskrajni crveni tepih, i sve ono što nismo primjećivali prije vidjeli smo u duplo.

Izgledali smo kao nomadi, samo su nam još deve nedostajale. Sporo smo napredovali i nismo mogli pješačiti više od komedije i smijeha nego od sunca i vručine. Sva sreća što Stephany nije bila sa nama. Zasigurno ne bi imala vremena ni snage upotrebljavati kompić. Verica je počela polako skidati sve sa sebe dok nije ostala u kupačem kostimu. Osijecala se umorna i gladna pa je Miki svaki čas morao stajati kako bi otkinula komad kruha iz njegove torbe. Kad smo stigli na molo, Peter i ja smo uzeli sve stvari i brodićem se sami odvezli na   brod s namjerom da ga prebacimo u tu uvalu.

Miki i Verica su ostali da se hlade u moru. Stephany se odavno ustala, ležala je i uzivala na krmi broda.

Za to vrijeme Dino, Pipo i Mimi su krstarili uvalom uživajući u hladovini kišobrana u predivnom ambijentu kojeg im je pružala Tiha. Mimi je bila zanesena Dinovom izvedbom pjesme “O Sole mio”, ne primjecujuci cijeli roj osa koji ih je pratio.

Za ručkom, smijehu nije bilo kraja. Uvalu Tiha napustili smo prije nego sto smo planirali zbog

velike navale muha i osa od kojih smo jedva ostali živi. Vrijeme boravka naših prijatelja na brodu bližilo se kraju. Nismo imali dovoljno

vremena da plovimo na veće udaljenosti, stoga smo na kratko posjetili Grad Hvar i vratili se ponovno na Šoltu.

Preostala dva dana potrošili smo u kupanju, šetnjama i pečenju kolača. Noć prije napuštanja Splita večerali smo u restoranu u marini uživajući u ribljim specijalitetima i dalmatinskoj blitvi.

Bilo je kratko ali slatko. U tako brzom ritmu zavrsilo se još jedno druženje uz puno divnih trenutaka, daleko vise nego sto može stati u ovaj post.

Miki je zavolio jedrenje i svidja mu se razmišljati o ideji da proda svoj motorni brod i kupi jedrilicu kojom bi nas cetvero iz Evrope doplovili do Novog Zelanda. Prije nego san postane java mora smisliti kako da ubijedi Vericu u svoju ideju. Dosao je i dan njihovog odlaska. Oprostivši se od Mikija, Verice, Stephany i Mimi, ostali smo tužni na cesti gledajući u njihova leđa i taxi koji se gubio u daljini, dok nije zamakao iza ugla.