Koliko sam uspijela da ukapiram, život je smjena novog i starog.  Jedna stvar se završi a druga započne ili kako bi to moj dragi suprug rekao “svaki kraj je novi početak”.  I tako smo se, tog jutra, još jednom otisnuli od obale u napoznato otvarajući stranicu jedne nove priče duge tri tisuće milja, s kojom želim da počastim sve naše drage i vjerne sljedbenike kao i one koji su odlučili to postati. Naše najduže putovanje bez kopna često je bila tema našeg razmišljanja i razgovora još u vrijeme starta Meermowe’s Great Adventure.  Bilo je to vrijeme kada smo slavili prvih, uspješno prevaljenih, trideset milja u Jadranu i osijećali se kao da smo oplovili, ništa manje nego Rt Dobre Nade. I baš zato, putovanje od Galapagosa do French Polinezije, tog trenutka u našim očima i nadasve sretnom svijetu, bilo je nepojmljivo.  Naš mozak, bio je isuviše mali da bi ovaj impresivan broj shvatio drugačije nego običnu brojku s puno nula.  Usprkos svemu, nije bilo vrijeme da se zamaramo tom složenom matematičkom funkcijom s više nepoznanica s kojom smo se trebali suočiti u dogledno vrijeme. Jednostavno smo se prepustili pomorskom iskušenju i uživanju dok su odgovori i rješenja, tokom plovidbe, dolazili i sami.  Bili smo sigurni da ćemo do French Polinesije biti potpuno fizički i psihički spremni da se uhvatimo u koštac sa svakom nastalom situacijom i vremenskim uvjetima u periodu od 23 dana.  Zato učinimo to zajedno i savladajmo izazov ove najduže dionice puta koja će vas možda odvesti do zemlje vaših snova, jer na kraju ovo je i vaša avantura.

Galapagos smo napustili punim jedrima nešto prije ručka.  Jedrilice su se polako udaljavale jedna od druge i nestajale na horizontu.  Dan je bio sunčan, topao i idealan za jedrenje.  Koristeći krmeno-bočni vjetar, kurs nas je vodio prema jugozapadu.  U očekivanju njegovog pojačanja, prikupili smo bimini kako se ne bi pokidao tražeći zadovoljstvo i zaštitu od sunca u skučenoj hladovini ispod solarnih ploča, što se   pretvorilo u smiješnu i zabavnu igru.  Na kraju, osvajanje te nadasve prijatne i rijetke oaze u kokpitu, završila se pod kišobranom.  Neodoljivi burgeri, čiji mirisi su se širili iz kuhinje, ubrzo su nam se osmjehivali s pladnja, govoreći na svim jezicima o uživanju u svakom segmentu našeg putovanja. U toj toploj i pozitivnoj atmosferi, ubrzo smo postali solo igrači u plavetnilu morskog prostranstva.  Zaista smo voljeli način na koji se Meermowe suprostavljao valovima gutajući milje pod udarima vjetra od oko 20 čvorova.  Tog trenutka nismo ni sanjali da će se vrijeme u našem akvatoriju, poigrati s nama i već oko pet sati popodne utihnuti i potpuno usporiti naše napredovanje.  Nestabilan vjetar  bio je “toliko jak” da se kazaljka na  vjetromjeru okretala u svim pravcima, dok je rolo Genova bespomoćno visila na pramcu kao kuhinjska krpa.  Nismo imali izbora, prikupili smo jedra, upalili motor i nastavili dalje, ploveci u sumrak uz predivan zalazak sunca.  To veče, noćnu smjenu započeo je moj suprug, dok sam ja bezuspješno pokušavala utonuti u san.  Priprema za spavanje na brodu, a naročito u plovidbi, vrlo je jednostavan proces.  Umijesto u krevetu, spavaš na foteljama u salonu.  Nema presvlačenja u piđamu jer moraš biti spreman za hitno iskakanje u kokpit.  Mozak ti je u konstantnom pogonu, a jedno oko otvoreno.   Zubi se peru samo iz zdravstvenih razloga, a kad se napokon žurno domogneš horizontale, kako ne bi  izgubio niti jednu minutu zasluženog odmora, za uši ti se zalijepi mala noćna muzika brodskog motora.  Pokušaj da zaspiš je mukotrpan ali ostvariv, ako nikako drugačije onda uz staru provjerenu tehniku brojanja ovaca.  Na kraju svega tužno shvatiš da ti je vrijeme isteklo, a stado ostalo neprebrojano.   Da se nisam ustala da zamijenim Petera, Meermowe bi se pretvorio u Nojevu Barku.   Noć je protekla mirno i bez problema.    Ranom zorom, dobili smo nešto vjetra jačine 5.5 bofora, pa sam raširila jedra i ugasila motor.  Brzina kojom smo se kretali, automatski je pala na 2.5 čvora te obečavala da ćemo na Marquesas Arhipelag  stići do kraja godine, a ako uspijemo postići 4 čvora mogli bi biti ravni Nicki Lauderu, vozaču formule 1.  Istina, očekivali smo ovakvo zatišje na ovoj dionici puta ali ne tako brzo, tek nekoliko sati posle isplovljenja.   Motorirati ili ne, bilo je pitanje na koje niti Hamlet ne bi znao odgovoriti, jer dužina puta koja je stajala pred nama upozoravala nas je da moramo voditi računa o potrošnji goriva.   Nismo htjeli riskirati, stoga smo odlučili  čekati vjetar.  Bio je to interesantan start i jedno novo iskustvo koje nismo imali prilike doživjeti na Atlantiku.  Prema vremenskim izvještajima, koji su stizali mailom preko Iridiuma, sve je ukazivalo da se moramo kretati kursom još južnije nego što smo planirali kako bi došli u područje vjetrova.  Vremenski uvijeti, tih prvih dana našeg najdužeg putovanja bez kopna, nisu se puno razlikovali.  Slabi vjetrovi što su se pojavljivali u terminima, bili su prava radost.  Špinakera nismo imali stoga smo se poigravali s jedrima, tangunom i bumom.   Zatezali smo ih i otpuštali ne bi li uhvatili bar malo vjetra.  Kazaljka brzinomjera, još uvijek, nije prelazila 3 čvora što je potvrdilo Galileovu teoriju da se ipak krećemo.  Napredovali smo polako u slow motion verziji kao crv u kupusu, dok se nismo ponovno, u ranim popodnevnim satima,  kao Pepeljuga posle ponoći, pretvarali u zatočenike apsolutnog zatišja.

Moj suprug i ja, funkcionisali smo dosta dobro u toj neizvjesnosti što se, daleko od realnog svijeta na koji smo navikli, mogla produžiti na cijeli tjedan i pretvoriti u pravu agoniju. Svjesni situacije, prepustili smo se maksimalnom uživanju prirodnog okruženja u kojem smo se zatekli, kao i svemu što nam je padalo na pamet, kako bi sačuvali snagu duha i dobro raspoloženje.  S pozornice najvećeg vodenog teatra na svijetu, zabavljali su nas delfini i morske medvjedice svojim spektakularnim akrobacijam i penzionerskim izležavanjem na morskoj površini.   Dok su ptice ronci i leteće ribe ostali vjerni sebi i svojim ulogama u zatvorenom krugu goniča i bjegunca,  noćna premijera svjetlećih planktona,  izvodila se pod okriljem tame uz razigrano biserno svjetlucanje.   Bio je to pravi raj za oči kojim smo punili naše baterije.  Na Peterovo zadovoljstvo, zatišje sam iskoristila i za kulinarske gušte, pa sam tropske noći upotpunjavala romantičnim večerama serviranim uz svijeće i dobro vino, što je u drugim okolnostima bilo nezamislivo izvesti. Pored svakodnevnih brodskih obaveza, vrijeme smo skraćivali zanimljivim sadržajima naše pomorske škrinje. Filmovi, muzika, igra, sve se to nalazilo u toj bogatoj zabavnoj riznici, iz koje se moglo štošta saznati i naučiti.   Pravi fun za nas, bilo je otkriće životnog mota drevnog naroda izgubljenog grada Timgada.  “Lov, kupanje, igranje i smijeh, to je život”, stajalo je uklesano u njegovim zidinama.    Ovoj misli, u kojoj nije bilo teško prepoznati sebe, ja bih još nadodala “…i jedrenje na vlastitom brodu s dva točka, …….”.  Vjerujete li i vi da je postojala neka tajna veza među nama, u trenutku kad smo podigli sidro Meermowe’s Great Adventure?  I tako, migoljeći i plutajući kao mala plastična barka u bunaru, Meermoweu je s fascinantnim zalascima sunca polako ali sigurno, iz noći u noć, tonuo u tamu u kojoj su njegova poziciona svjetla, kao na pustom otoku bila jedina lanterna života.

Više od pola tjedna je ostalo za nama i tko zna gdje bi bio kraj ove i početak neke nove epizode, da Peter nije, donio odluku “sutra palimo motor”.   Sjajno, upravo ono što nam treba, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, jer kad koža počne da svrbi vrijeme je za akciju i pustolovine.  Putovanje se nastavilo u sjajnom raspoloženju, u znaku banana, što su na dohvat ruke visile u kokpitu i magarećoj galami naše slatke posade Dina i Pipa.  Cak ni buku motora više nismo registrirali, plovili smo, a to je tog trenutka bilo najvažnije.  Tokom noći, šest prelijepih bijelih albatrosa sletilo je na palubu  da se odmore i prikupe snagu, te ranom zorom nastave dalje. Gledajući ih, sjetila sam se Dalmacije i Splita.   Na južinu, kad se galebovi sjate u parkove, na rivi ili bilo gdje na kopno uz obalu mora, stari dalmatinci i ribari bi znali reći “dolazi neverin”.   Baš zbog tog instančanog špurijusa, kojeg posjeduju, pomislila sam da su naši dragi prijatelji samo upozorenje na vremenske promjene koje će nam ubrzo promijeniti ritam.  Nevjerojatno koliko sam bila u pravu.   Doduše, juga nije bilo, ali na naše veliko iznenađenje, tog jutra, u našu priču uletio je krmeni vjetar od 15 cvorova.  Ugasili smo motor i raširili jedra.  S brzinom 7 bili smo ponovno u formi.  Kakav užitak! Napokon smo dobili ono o čemu sanja svaki jedriličar.  Iskoristili smo situaciju i zabacili najlone kako bi se okušali u ribolovu.  S ponosom smo bodrili Meermowe, radovali se svakoj prevaljenoj milji i imali jednu jedinu želju, samo da potraje.   Ali ipak… sve je ukazivalo na suprotno.  Vjetar jačine 6, postao je nestabilan u smjeru i snazi.  Više ga nismo imali nego što je bio od koristi.  Jedra su totalno izdušila, dok su mamci za ribe postali obične limene varalice.  Usli smo u područje jakih struja.  Brzina kretanja 0.1.  Kazaljka na pokazivaču vjetra počela je da divlja.  Zbog isuviše male brzine, kormilo je otkazalo poslušnost pa su nas valovi okretali i ljuljali na sve strane.  Meermowe je stajao na mjestu.   Odlucili smo prikupiti jedra i udice te ponovno upaliti motor samo za jedan sat i vidjeti da li ce se nesto promijeniti.   I zaista, promijenilo se ali u krivom pravcu.  Baš onda kad ne treba, pojavi se neka nevolja.  Balansirajući na palubi, dok je skidao tangun s genove, Peter je nagazio na jedan od prozora te ga polomio.  Vidjevši što se dogodilo, odmah sam sišla u potpalublje i na poklopac heča navukla dvije deblje kese za smeće, pošto su se tamni oblaci već nadvili nad nas.  Sekunde su bile u pitanju jer je kiša već počela padati.  Weepeee, ostali smo suhi. U protivnom mogli bi mirne duše pjevati, moju omiljenu pjesmu B.J. Thomasa, “Raindrops Keep Falling on My Head” ili u prevodu “Kišne kapi i dalje padaju na moju glavu”.  Uključili smo automatski pilot te poput Roka i Cicible, zavukli se pod tendu, dublje u kokpit.  Bez obzira što moj suprug kišu smatra idealnim vremenom za spavanje, ona je zapravo, vrlo romantična i mistična.  Neki ljudi ne vole kišu kao što je i moj otac nije volio, ali bez obzira na to, vjerujem da su mnogi od vas, bar jednom, uživali u kišnom ugođaju boraveći na plaži, u ribolovu ili pak šetajući obalom mora jer kad pada kiša, priroda i sve sto vas okružuje, pa čak i kišobran koji držite u ruci, poprima jedan novi, neopisivi oblik.  Sunce i pljuskovi u koje smo uplovili, periodično su se smjenjivali dok na kraju, u popodnevnim satima, nisu ostali za nama i zajedno s vjetrom potpuno iščezli.  Bila je to vrlo zanimljiva tuš terapija. Kazaljka na mjeraču goriva pokazivala je da je ¼ dizela već potrošena.   Koristeći zatišje, s prvim rezervama nadopunili smo tank i još neko vrijeme motorirati jer je bilo vrlo vjerojatno da nećemo proći bez bar još jedne žestoke nevere. Ucrtavajući položaj na pomorskoj karti, odmah smo zaključili da se nalazimo u području povećane magnetne devijacije s velikim odstupanjem magnetnog kompasa od GPS-a. Iz tog razloga, pravac koji  nas je vodio u lov na stabilnije vjetrove jačine 11-18 cvorova, kao na dobro skrivene tartufe, odredili smo prema GPS-u. U protivnom, kurs po magnetnom kompasu, odveo bi nas čak sto milja južnije od krajnje destinacije.  Službena komunikacija, tokom plovidbe, odvijala se redovno preko SSB-a.   Tokom jutra i večeri, izvještavalo se o poziciji svakog broda u floti, općem stanju posade i eventualnim problemima na brodu.  Na kraju, sve je ukazivalo na to da ćemo, kao šlag krema na tortu, na Hiva O’u stići posljednji, što nas uopće nije zamaralo.   Uz ugodno provedeno veče još se samo jedan, veoma topao i sparan dan primakao kraju. Da upravo tako, primakao kraju ali ne i završio, jer nova oluja u koju smo uplovili tokom noći na prelazu iz šeste u sedmu paralelu, matirala nas je u tri poteza.  Dok je kiša nemilice padala, zastrašujući zvuci gromova i munja odjekivali su u noći i parali nebo.    Bila je to jedna čudna mješavina strave i ugodnosti, uživanja i nelagode te sukob vjerovanja i ubijeđenja da je kiša prava idila ili barem jedna  njezina verzija.   Kako bilo, neverin smo pregrmili te uz vjetar do 18 čvorova, punim plućima nastavili dalje.  Život pod jedrima postao je, na neki nacin, naša životna filozofija i totalno uživanje pa cak i u ekstremnim uvjetima.

Uloviti tunu “stokilašicu” za nas je bio vrhunac u ribolovu.  Kako od tog sna nismo odustajali, odlučili smo drugi tjedan plovidbe ispuniti s malo ribarske dinamike.  Zaista nam je nedostajao taj adrenalinski sport pun neizvjesnosti i uzbuđenja.  Na naše veliko iznenađenje, bila je to najizazovnija i najluđa sezona do tada.  Bez obzira na neuspjehe koje smo imali, dvije predivne sabljarke zakačene na jednom štapu; sudar “leđa o leđa” s Peterom u istovremenoj borbi s nepoznatim monstrumima i dva najlona, te ogroman merlyn, čija glava je opisivala ribu preko sto kila, postali su dijelom naših najuzbudljivijih priča iz morskih dubina. Da iluzija nije samo dio mađioničarske predstave potvrdio nam je i “Baksuz Gile”, ptica ronac, naš legendarni junak koji se, u  potrazi za ručkom, zakačio na udicu.  Uuups, kakav peh.  Skakutao je jadni Gile preko valova, ronio bez boce i peraja dok ga nismo izvukli van. Shrvan od bola, s čupicom nevoljko obješenom preko glave i kolutavim očima kao na bingo mašini, izgledalo je kao da je sišao s rollo coastera.   Kad je došao sebi vratili smo ga moru i još neko vrijeme pratili pogledom dok nije ponovno zaronio.  Vjerojatno se sjetio da je pola sata prije krenuo po ručak.

Putovanja otvorenim morem izazov su za svakog jedriličara.  Nepredvidiva su i puna dokazivanja samog sebe, svojih granica i mogučnosti.  Oni mijenjaju životne navike, naša razmišljanja i pogled na svijet koji nas okružuje.  Nova iskustva zasjenjuju stara, komplikovano postaje jednostavno, a nemoguće se pretvara u moguće.   Sve što se radi na brodu prilagođava se trenutačnim uvjetima i obavlja na najbolji mogući način, što ovakvu avanturu, zapravo čini zanimljivom, interesantnom i posebnom.  U toj bezgraničnoj slobodi duha i pokreta, nismo birali sredstva za ostvarenje cilja.  Morsku vodu koristili smo za sve osim za piće i kuhanje.  Tih dana, prvi put u životu oprala sam robu u morskoj vodi pa smo sami sebi mirisali na slane srdele i dobro vino.

Vrijeme nam je relativno brzo prolazilo.  Svaki trenutak na brodu predstavljao je dodir sa svim elementima prirode.  Jutra smo dočekivali uz mnoštvo malih lignjica i letećih riba što su ih valovi, tokom noći, izbacivali na palubu ostavljajući ih u nemoći da se vrate moru.  U druženju s knjigom i osvježavajućim napitcima, naprosto smo se prepustili tišini i uživanju u jedrenju.   Ubrzo smo promijenili vremensku zonu pa su  nam dani bili sve kraći a noci sve duže.   Noćna dežurstva odužila su se u nedogled i završavala s čačkalicama u očima. Prelaskom 112 meridijana, približavali smo se polovini puta do French Polinezije.   Život na brodu tekao je uobičajeno i pod kontrolom sve dok nije počelo lagano kišiti.  Novi ciklus vremenskih promjena blago se poigrao s nama ističući svoju apsolutnu nadmoć.   Još smo jednom bili izloženi  jakom  udaru vjetra i valova što su naglo zaokrenuli pramac broda u lijevo odguravajući wind-pilot iz kursa.  Tog trenutka dobili smo ubrzanje.  Kazaljka mjerača brzine popela se na 10 čvorova. Meermowe kao da je dobio krila.  Istina, nije dugo trajalo ali iskustvo nam je govorilo da  moramo intervenirati, smiriti strasti i skratiti jedra.   Prije zalaska sunca kiša je prestala, a mi, osamljeni u plavetnilu oceana, putovanje smo nastavili uz krmene vjetrove i niske zrake sunca što su probijale rub olovno-sivog horizonta.

Prvu polovinu puta pregazili smo u jutarnjim satima slijedećeg dana, što je svakako bio povod za slavlje.  Uz tiramisu kolač i predivan miris kafe bacilli smo bocu s porukom u more te uplovili u treći tjedan našeg najdužeg putovanja bez kopna.  Dok su krmeni vjetrovi, ugodno vrijeme i konstantan napredak postali  redosljed našeg svakodnevnog života, neverini kao da su se odmarali negdje daleko od nas. Doimalo se, da ovu dionicu puta plovimo nizbrdo i da milje prevaljujemo znatno brže.  “Ako se ovako nastavi, na Marquesas Arhipelag mogli bi uploviti za nešto više od tjedan dana”, viknuo je Peter iz potpalublja nakon ucrtavanja pozicije. Zvučalo je to fantastično, kao da smo pred samim vratima, pa uzbuđenje i radost nismo skrivali.  U duši smo živjeli s morem, s jedrima i za jedra.  Česte posjete dupina i kitova bile su pravo osvjezenje, a ribolov ispušene priče i čisti snovi.  Svaki pokušaj da ulovimo nesto, bio je promašaj, kao u Sinjskoj Alki kad se pogodi “u ništa”.  Moguće je bilo zakačiti odbačenu kantu prije nego ribu.  Usprkos svemu, svakodnevno su se najloni zabacivali u more u nadi da ćemo do kraja ipak ostvariti naš san o tuni “stokilašici”.  I tako, pelazeći 124 meridijan, bili smo sve bliže završnoj liniji i “ludilu” koje nas je snašlo tri dana prije uplovljenja u French Polineziju. Novi nagovještaj jakih udara vjetra do 35 čvorova u sekciji “H”, kojom smo se kretali, nisu nas toliko uznemirili, koliko nas je uzbudio prodoran zvuk najlona.  U posjet nam je stigla, ni manje ni više, nego draga nam gošća, tuna.

Ova dramatična priča započela je tog sasvim običnog jutra, za vrijeme doručka. Napokon, željno očekivani i dobro poznati zvuk, kao grom iz vedra neba, naprosto je prostrujao zrakom parajući uši.  Odgurnuvši kafu od sebe, Peter je odmah skočio i zgrabio štap te ga zanio oko nosača solarnih ploča, kako bi zaustavio luđacko odmotavanje najlona.  Očekivali smo ponovni gubitak kompletne udice, što se, u borbi s montrumima, često događa. Nebiste vjerovali kao i mi sami, spula se zaustavila na samom kraju.   U prvi mah sve je stalo,  gotovo smo pomislili da je ljepotica utekla.  Nekoliko sekundi, zbunjeno smo buljili u daljinu, a potom je nastala opća jurnjava.   Po ponašanju i otporu kojeg je riba pružala, shvatili smo da se radi o težoj i dobro zakačenoj tuni s kojom nećemo tako lako izači na kraj.  Ta sirova snaga vladarice dubina, podigla nam je adrenalin do same iznemoglosti.  Borba je trajala dva i pol sata, nakon čega su nam se tresli mišići u rukama, a bogami i njezine peraje.  Na kraju, na pola mrtva od umora, na dohvat ruke, tuna je nepomično ležala na površini mora.  Bilo je šokantno gledati je, imala je preko sto kila. Dovukli smo je do stepenica i u procesu izvlačenja uslijedio je drugi šok.   Uvjerljivo odglumivši svoju nemoć, u jednom trenutku, zadnjim snagama snažno se trgla i otkinula od najlona.  Držeći prazan štap u ruci, nismo mogli vjerovati svojim očima.   Još nekoliko sekundi ležala je tako nepomično dok smo se lagano udaljavali od nje, a potom nestala u dubini.   Peter samo što nije skočio za njom.  Bolno smo se pogledali i nasmijali.  Dovraga, bili smo tako blizu a tako daleko.   Zapravo,  htjeli smo se samo slikati s njom i vratiti je u more.  Da je barem znala, tko zna možda bi se predomislila! Sat vremena kasnije, ulovili smo plavorepu tunu 15.5 kilograma tešku, a dan prije uplovljenja u zamrzivač smo ugostili vrlo ukusnu ribu Wahoo i tako zaboravili na naš veliki neuspjeh.

S obzirom da nas je vjetar, s kojim smo se trebali suočiti, na svu sreću mimoišao, mogli smo odrediti vrijeme našeg dolaska na Hiva O’u. Petak, dvadeset treći dan putovanja, četiri sata prije uplovljenja ugledali smo prve obrise kopna.  Dok se sumrak lagano spuštao, iznad nas su kružile ptice, kao da nam iskazuju dobrodošlicu. Božanstveno ih je bilo gledati tako prepuštene vjetru u njihovom mirnom i sigurnom letu.   Kad bih znala sve jezike svijeta, vjerujte mi, ne bih bila u stanju opisati sreću i ponos kojima smo bili ispunjeni dok nas je Meermowe nosio prema cilju.  U Uvalu Atuona, autentičnog otoka Marquesas Arhipelaga, Hiva O’a, uplovili smo u večernjim satima gdje smo se pridružili našoj grupi.   Na sidrište Taha Uku, pod zvjezdanim nebom French Polinezije, tog trenutka, bačeno je i posljednje ARC-ovo sidro.

Te večeri smo dugo u noći svirali pjesme.  Totalne bonace, nevere, orkanski vjetrovi i ekstremna vručina, sve je to kao film još jednom prolazilo kroz naše misli dok smo se topili u okusu rižota s lignjama.  Pitam se, gdje bismo drugdje, osim s Meermowe’s Great Adventurom, doslovno gledali u dan, tjedan, te poput sanjarskih beba u kolijevci oceana, doživjeli vrhunsko zadovoljstvo jedrenja.  Priča je došla do kraja, a da li je kraj zaista novi početak ili jednostavno običan kraj, reći ćete mi vi sami u slijedećoj avanturi.