““Što je ovaj život bez kuće?”, jednog dana zapitala je Atanua svog muža Oatea.  On ustade, pozva božanske snage, te kaza svojoj ženi: “Večeras ću izgraditi našu kuću”. Na odabrano mjesto postavi dva stupa te ih nazva: “Ua Pou”. Zatim na stupove, s konopom od kokosovih vlakana priveže gredu i reče: “Ovo je Hiva O’a”.  Podigavši trijem, te prednje i duge grede sve do stražnjih kamenih ploča, nasta “Nuku Hiva”.  “S čime ćemo pokriti kuću”?, zapita Atanua.  “S kokosovim palmama”, odgovorio je Oatea i napravi krov od devet dijelova, te mu podari ime “Fatu Hiva”.  Da bi posao bio savršen Oatea je, prije zalaska sunca, iskopao rupu…  “Vidim  sliku svijetlu i pjenušavu”, viknu Atanua  “To je Tahuata”,  a zatim je dodala: “Čujem jutarnju pjesmu ptica”.  “To je Mohotani”, odgovori muž.  Oatea je  radio i nije se zaustavljao.  “Prikupit ću smeće i staviti ga u rupu”.  To je “Ua Huka”.   “Čuvaj se! Budi oprezan!  Zemlja Muškaraca svijetla je”, uzviknula je Atanua.  “To je Eiao”, odlučno je odgovorio Oatea””. ……  I tako, malo po malo od ove uvrnute priče i magičnih proročanstava što su se provlačila kroz poglavlja vremena, nastalo je legendarno porodično stablo Marquesana na čijim granama Hiva O’a predstavlja glavnu gredu “Velike Kuće Bogova”, u današnje vrijeme poznate pod imenom “Vrt Marquesas”.  U ovom, kao jednom od najudaljenijih mjesta na svijetu, kao u priči o Snjeguljici, sveukupno se smjestilo dvanaest otoka kao dvanaest patuljaka, od kojih je nastanjeno samo šest.

Da Hiva’Oa osvaja ne samo zvukom svog imena već i grlatih pijetlova, shvatili smo slijedećeg jutra kada nas je ranom zorom probudio “Pavarotti” svojim prodornim kuku sopranom.  Još je uvijek bio mrak i tek što smo se na kočiji sreće dohvatili spavanja, začuli su se njegovi razarajući vokali,  baš kao na Euroviziji.  Sat vremena nije stao.  I dok sam se pitala “zašto baš sad i kako pijetao zna kada da kukuriče”, po Peterovoj glavi vrzmao se pakleni plan, kako ušutkati pijetla u tri poteza.  Uz smijeh i šalu bilo mi je jasno da spavanja više nema pa sam se ustala, skuhala kafu i izašla na palubu kako bih pogledom dotakla ovaj svijet u koji smo uplovili.  Gledajući taj divlji otok sa strmim liticama i visokim grebenima pokrivenim bujnom džunglom, nije bilo sumnje da ćemo na ovom “zmajskom otoku”, u čije bi se šume mogao zaista smjestiti začarani svijet Grimovih Bajki, započeti još jednu nezaboravnu avanturu koja će nam ostati u dugom sjećanju.

Sunce se već naveliko diglo kad smo napustili brod i s dingijem se odvezli na obalu.  Nakon 23 dana plovidbe trebalo nam je vremena da se ponovno naviknemo na kopno jer smo još uvijek bili pod dojmom valova i valjanja na moru.  Teturali smo kao pijani Toma, dok nam se tlo naprosto ljuljalo i izmicalo pod nogama.  Kako je vrućina postala nesnosna, bilo nam je sasvim normalno da prvo sjednemo negdje i rashladimo mozak u tom gorućem kotlu, a zatim razradimo plan našeg boravka.  Međutim, okruženje u kojem smo se našli, za razliku od ostalih mjesta i luka u koje smo uplovljavali, bilo je veoma isprazno.  Osim barake, u koju se smjestio ARC office, pumpne stanice i česme za pranje robe, nista drugo nije bilo za primjetiti.  Ceste i kuće rijetko su se vidjele dok su se sela doimala skrivenim. Ipak, jedan od puteva pružao se u smjeru malog gradića Atuona, udaljenog oko pet kilometara od zaljeva gdje smo se usidrili, dok je drugi, nešto kraći, vodio u brdo do Hanakee Pearl Lođa. Dva pravca i dvije zanimljive priče.   Kojim krenuti?  Za početak, odgovarala nam je kraća varijanta, još samo da vidimo kako da se dovučemo do cilja.  Bilo nam je jasno da se ovog puta nećemo voziti niti romobilom a kamoli autobusom, pa sam veselo predložila da pješačimo tih nekoliko kilometara do restorana, a potom beznadežno dodala…… “mislim, možda ipak ne”.   Peter bi se radije baškario u naručju krokodila Korija nego što bi hodao po toj ubitačnoj vrućini.  Nedugo zatim, vratili smo se do ARC-ove barake, pozvali hotel i naručili džip da nas pokupi.

Bila je to još jedna luda vožnja vijugavom cestom u “Flinstonsu” na oko 1200 metara nadmorske visine gdje su topla polinezijska dobrodošlica i nevjerojatna ljepota otoka postali epitetima kojima se može opisati naš posjet.  S platforme bazena okruženog cvijećem, uz hladno posluženje bio nam je serviran i pogled na veličanstvenu planinu Temetiu, Bordelaisov kanal i mali Otok Hanakee.   Gledajući u pravcu horizonta potpuno smo uživali u činjenici da se zapravo ništa ne može ispriječiti između nas i oceana.   Prošetali smo vijugavom stazom te se spustili do bungalova okruženim padinama, strmim liticama i dolinama prepunih bugenvilija, ljiljana i jasmina.   Gdje god da smo se zaustavili, osijećali smo neku čudnu pripadnost tom dalekom svijetu, za kojeg je i pisac “Moby Dika” vjerovao da je u ovom misterioznom lancu otoka Južnog Pacifika pronašao pravi raj.  Riječi su bile suvišne, stoga smo šutke stajali diveći se tom prirodnom spektaklu koji je Meermowe’s Great Adventuru približio više nekoj bakinoj priči za laku noć nego stvarnosti na koju nas je podsjećala još jedino bukara hladnog osvježavajućeg piva.  Teško da bismo uopće, tog dana, napustili ovo mjesto da se nije spustio sumrak, a sunce već uveliko objesilo na oštre planinske vrhove.  Na brod smo se vratili kao posle osvajačkog gusarskog pohoda Jack Sparrowa, s osjećanjem apsolutnih gospodara ovog otoka.

Na Hiva O’i živi relativno mali broj, stanovnika. Ovdje život teče tako mirno i opušteno da naprosto zaboraviš koji je dan, mjesec i godina. Vrijeme kao da je stalo, kazaljke na satu se ne pomicu, a listovi kalendara ne smjenjuju. Riječ  “stress” jednostavno ne postoji u žargonu ovih predivnih ljudi.  Atuona je glavno i najveće selo na otoku u kojem se, u isto vrijeme događa svašta i ništa.  S malenom lukom smjestilo se u dolini na vrhu Taaoa Zaljeva.  Gledajući planinski masiv koji nas je okruživao, odmah smo pomislili da smo negdje na Alpama, dok se, nakon samo nekoliko minuta boravka na otoku, nismo okupali u znoju.  Slijedeće jutro, naša istraživačka turneja odvela nas je u posjet njegovom centru.

Gradić je poznat po belgijskom pjevaču Jacquesu Brelu i francuskom slikaru Paulu Gauguinu koji su, u potrazi za novim životnim vrijednostima, napustili stari kontinent i potpuno odričući se Evrope uronuli u Francusku Polineziju.   Iako Peter i ja nemamo velikih sklonosti prema umjetnosti, nismo propustili priliku da zavirimo u Muzej “Paul Gauguin” kako bi saznali nešto više o njegovom životu i radu.  Danas svatko zna za ovog slavnog slikara i njegova neprocjenljiva djela stoga nemam namjere da vas zamaram analizom njegovog stvaralaštva.  Umjesto toga, ovdje bih otkrila neke zanimljivosti o manje znanom “Gauguinu kao čovjeku”, njegovom pogledu na svijet, veoma burnom i pomalo zbrkanom životu iz kojeg bi izdvojila ono sto mi se učinilo interesantnim, intrigantnim i avanturističkim, što i priliči jednom ovakvom putovanju.  Paul je bio siromašni slikar koji je jedva spajao kraj s krajem.  U potrazi za jednostavnim i prostim životom daleko od civilizacije, gdje bi mogao opstati na ribi i voću, stigao je ovde na Tihi Ocean, u carstvo mira i sunca.   U tom primitivnom svijetu, Gauguin ili Koke, kako su ga nazvali otočani,   Hiva O’u je učinio svojom novom “Kućom Užitka”, poznatu kao “Maison du Plaisir”, gdje je mnoge večeri, ispunjene glazbom, pičem i zabavom, provodio s mladim ženama.  Nije bilo teško primijetiti da imamo još jednog zavodnika u Meermowe’s Great Adventuri”.  Njegove najljepše slike vezane su za tijela mladih otočanki, a kad bi neka djevojka prvi put došla kod njega, on bi zavlačio ruku ispod njezine odjeće te bi uzviknuo: “Tebe svakako moram naslikati…” Imao je nekoliko žena i puno djece dok nedokazane sumnje upućuju i na skrivenu strast polinezijskog ljubavnika, prema muškarcima.  Fantazija ili stvarnost, ne znam, ali nema sumnje da bi Gauguin u tom slucaju, nadmašio Simona Bolivara i Pabla Escobara zajedno.   Posljednjih godina života, glavna inspiracija mnogim slikama bila je13-godišnja supruga Tehaamana, čijoj familiji je brak s bjelcem  bila velika čast.  Moram priznati da je umjetnost zaista čudna u svom stvaralaštvu, zar ne!  Gauguin je umro u strašnim mukama od bolesti srca, tuberkuloze i sifilisa, kao pravi donžuan, baš onako kako “rokerski” poručuje u svojoj knjizi “Prije i Poslije”,  “Upri svoje snage, upri ih uporno; trči, trči sve dok ti ne ponestane daha i umri ludo!…  Razboritosti… kako si mi beskrajno dosadna!”.  I na kraju, pitam se da li je Gauguin ikada uspio zadovoljiti svoj nemiran duh i zaista  pronaći ono što je oduvijek tražio?   Ništa manje interesantno i zanimljivo nije bilo u Kulturnom Centru-Hangaru “Jacques Brel”, koji se nalazi odmah preko puta Muzeja Gauguin.  U njemu je, osim postera i tekstova pjesama, izložen “Jojo”, njegov mali avion, dvomotorac s kojim je prevozio lokalno stanovnistvo do Tahitija.    Oba umjetnika su pokopana u svom polinezijskom raju, na groblju Calvaire, posljednjem počivalištu mještana i bivših misionara.   Njihove grobnice nalaze se nedaleko jedna od druge s vječnim panoramskim pogledom, gdje se još uvijek pod palmama Marquesane mogu vidjeti Gauguenove boje i čuti Brelsova poezija.

Atuona je zaista malen gradić, a sastoji se od svega par ulica, pošte, banke i dvije trgovine. Kako ja volim da kažem, “glavne ulice i dva semafora”.      Za vrijeme održavanja Festivala Umjetnosti, plesovi i druge svečane aktivnosti izvode se na Tohua Pepeu, u samom centru sela.  U jednoj od sporednih ulica nalazi se Katolička Crkva.  Bijelom bojom i jednostavnošću podsjeća na mexičku, stoga smo odlučili ući i pogledati elegantnu arhitekturu njene unutrašnjosti.  Neposredno iza crkve nalazi se škola “Saint Anne”, čije dvorište krasi razgranata zelena krošnja velikog stabla.  Malo je nedostajalo da ne zaronimo u tu debelu hladovinu i ostanemo tu do kraja života.  Kakva vručina!!!   Osijećali smo se kao u pretis loncu, samo što nismo propištali.  Očito je bilo vrijeme za povratak,  ali umjesto na brod, odlučili smo to posljednje popodne našeg boravka na Hiva O’i, iskoristiti brčkajući se u bazenu Hanakee Lodgea, gdje smo uživali u ljubaznosti naših domaćina i još jednom udahnuli svu tu ljepotu koja nas je okruživala.  Istovremeno zadovoljni i tužni vratili smo se na brod.  Nakon večere, ostali smo neko vrijeme sjediti u kokpitu, te uz toplu kafu veselo raspravljali o još jednom divnom iskustvu i utiscima koje ćemo ponijeti sa sobom.   Već je bio mrkli mrak kad smo pogasili svijetla i umorni pošli na spavanje.  Slijedeće jutro osvanulo je u znaku priprema za isplovljenje.  I zamislite, niti jedan pijetao se nije zorom oglasio, možda ću vam jednog dana reći i zašto!!!!

Francuska polinezija nas je počela osvajati kao što smo mi osvajali njezine otoke. Hiva O’u smo napustili vjetrom punih jedara prelazeći preko 2.5 milje sirokog Bordelaisovog kanala, zvanog Ha’ava u Marquesanskom jeziku.  Kurs nas je vodio u pravcu najmanjeg otoka arhipelaga, Tahuata koji se nalazio doslovno preko puta nas.  Bio je to početak slobodnog krstarenja sve do  Tahitija i Raiatee.  Dan je bio idealan.  Jedrili smo uz zapadnu obalu otoka uživajući u pogledu na strme litice prekrivene kokosovim palmama i ljepotu prirode što se skrivala u sjeni planine Mt Tumu Meae Ufa.   “Izlazak sunca”, značenje je imena ovog predivnog  otoka udaljenog  oko 15 nautičkih milja od Hiva O’e, poznataog po izradi mirisnog ulja zvanog Mono’i koje se pravi od kokosovog ulja i rucno ubranih pupoljaka cvijetova tiare.  Za nešto manje od dva sata, uplovili smo u Zaljev Vaitahu gdje smo se usidrili i pridružili nekolicini brodova iz naše grupe.  Otok je pravo utočiste mira  s prekrasnim plažama pokrivenim bijelim pijeskom.   U ovom uspavanom raju bez ceste, sela, mobitela i interneta, pisac bi mogao dovršiti roman, a romantičar beskrajno maštati.  Peter i ja osijećali smo se pravim sretnicima što imamo brod i mogučnost da se nađemo baš ovdje.  Nisam mogla odoljeti, dograbila sam kupaći i otplivala do obale dok je moj suprug ostao na brodu da presloži konope, a potom mi se i sam pridružio.   Ovog puta nismo imali vremena za istraživanje otoka i njegovih atrakcija, pa smo naš veoma kratak boravak iskoristili za maximalno uživanje u šetnji i igri po plaži, a mirno sidrište, kao pravi mornari za čiščenje prljavštine duž vodene linije broda.

Nasa exotična avantura nastavila se stotinjak milja sjeverozapadno od Tahuate, prema jos jednom izvoru bogate polinezijske kulture i najvećem otoku Marquesane, Nuku Hiva.   U mitologiji, ona predstavlja okvirni vrh “Velike Kuće Bogova”.  Krajnja tačka putovanja bila je prijestolnica arhipelaga Taioha’e, gdje su, prema programu trebali uploviti svi brodovi ARC-ove regate.  Putovanje je bilo vrlo ugodno.  Tokom noći vjetar je oslabio i usporio naše napredovanje što nas nije brinilo jer smo imali dovoljno vremena da stignemo na odredište.  Uvala u koju smo se usidrili u ranim jutarnjim satima, ostatak je kratera vulkana čiji se vrhovi i padine obrasle stablima mimoze i drugim egzotičnim biljem, naprosto stapaju s Tihim Oceanom.  Jednom riječju sjajno i vrlo dobro zastičeno sidrište.  U izvanrednom raspoloženju brzinski smo pospremili brod, uskočili u dingy i krenuli prema pristaništu za gumenjake, s kojeg su se zidom uzdizale željezne ljestve.  Sve je nekako podsjećalo na Shekespearovu ljubavnu romansu kroz koju se moj suprug, kao Romeo penjao ruzinavim skalinama umjesto razgranatim bršljanom.  U tom zanosu propustio je ono najvažnije, susret s Julijom, pošto je na molo stigao prije mene. “ Tipicno za romanticare dvadesetprvog stoljeca”, komentirala sam I uzdahnula “ O Romeo, Romeo”.   Na pristaništu je vladala uobičajena živost koju svake godine, ne samo na ovaj otok, sa sobom donese ARC-ova flota.  Ukusna jutarnja kafa, besplatan internet i predivno okruženje, što poželjeti više za startati dan nakon plovidbe.

Taioha’e je vrlo simpatičan i miran gradić smješten u podnožju visokih planina.   S izrazito francuskim ambijentom, elegantno se pruža duž sunčane obale u obliku polumjeseca.  Krase ga ljubazno stanovništvo, raznoliki pejzaži i tropsko cvijeće koje cvjeta posvuda.  Središte grada bilo nam je lako istražiti pješice jer je sve nekako bilo na dohvat ruke, banka, pošta, trgovine i umjetnički centri.  Iz tog razloga željeli smo krenuti što prije kako bi izbjegli vručinu-ubicu stoga smo  prvo otišli na market, odmah preko puta pristaništa, koji se osim nedjelje otvara svakim danom u šest sati u jutro i zatvara oko tri popodne. Većina ljudi na tržnici, prodavali su razno voće i povrće koje raste u njihovim dvorištima. Bilo je tu svega, od vanilije, đumbira, manga do različitog cvjetnog grmlja.  Najveće kolekcije zanatskih proizvoda od drva i kamena među otocima Marquesane, nalaze se upravo ovde na Nuku Hivi, gdje su komadi sandalovine, ružinog drveta i vulkanske stijene, pretvorene u prava umjetnička djela.  Polinezijska tkanina s puno cvjetnih dekora za izradu saronga, haljina i zavjesa, također je bila dijelom šarenila gradske ponude.   Na svakom koraku sretali smo grupe žena u izradi tradicionalnih košara i zdjelica od palminog lisca i kokosovog oraha koje se, izmedju ostalog koriste za serviranje jela.  Mirisi tune s kokosovim mlijekom, divlja svinja kuhana u polinezijskoj pećnici i druga jela sa žara, ne  samo da su opijali i izazivali vibracije u stomaku, već su u punom smislu riječi oslikavali market onakvim kakav on zaista treba da bude.

U druženju s ovim divnim ljudima shvatili smo da je Taioha’e grad zanimljivih priča.  Putem jedne od njih, već slijedećeg trenutka krenuli smo i mi.  Naime, u Dolini Teau, na udaljenosti od petnaestak minuta pješačenja od tržnice, nalazi se Katedrala Notre Dame.  Podignuta je na svetom mjestu drevnih Marquežana i izgrađena od drveta i kamenja donesenog s šest naseljenih otoka arhipelaga. Ova bajkovita građevina sastoji se od dva zvonika spojenih zidom koji se koristi kao dio ulaza u katedralu, u cijoj se unutrašnjosti nalazi nekoliko lijepih drvenih rezbarija s vjerskom tematikom.  Jutarnje službe se održavaju  samo nedjeljom uz harmoničnu muziku i gromoglasno pjevanje koje se može čuti sve do rive.   Nažalost bio je petak, pa smo ovo rijetko lijepo iskustvo morali ostaviti iza nas.

Šetajući duž obale, omamila nas je neka tropska uspavanost koju je kroz predivnu krošnju drvoreda, donosio prijatan povjetarac s mora.  Riva i njezine crne plaže su idealno mjesto za uživanje u pogledu na zaljev i zalazak sunca.  U središnjem dijelu nalazi se Temehea Tohua, dom predaka kraljice Vaekehu koja se smatrala posljednjim poglavarom Taioha’e.  Udajom za drugog poglavicu, uspjela je ponovno ujediniti nedoć podijeljeno pleme.  Tohua je bila velika  pravokutna platforma okružena platoima, a koristila se za ceremonije i sastanke. Mjesto obiluje nekolicinom tikijevih statua s fascinantnim detaljima, velikim očima, izduženim glavama s mješavinom malih i ogromnih tijela.  Moglo bi se reći da su izgledali kao vanzemaljci.  Gledajući ovako izobličene statue, pitali smo se što su umjetnici tog vremena željeli prikazati?

Nedaleko pristaništa, na vrhu brežuljka iznad zaljeva, izgrađen je ogroman Div Tiki zvani Tuhiva.  Još jedna zanimljiva priča dvanaest metara visoka što objedinjuje povijest Nuku Hive.  Nekada je ovo mjesto  bilo sastajalište lokalnih plemena.  Pocetkom 19. stoljeća, u bezuspješnom osvajanju pacifičkog carstva, Amerikanci su izgradili malu tvrđavu “Fort Madison”, koju su sredinom stoljeća preuzeli Francuzi i promijenili ime u “Fort Collett”.  Mjesto je napušteno krajem stoljeća i prepušteno Tuhivi, zaštitniku pomoraca, da ih dočekuje s dalekih putovanja i štiti u polinezijskim vodama.

Marquesi su veoma ponosan narod, ponosan na svoj život, svoju kulturu i povijest.  Svoj identitet i  pripadnost ovim otocima, između ostalog iskazuju i kroz tetovažu koja osim mitološkog značenja ima estetsku vrijednost i seksualnu privlačnost.  Riječ “tetovaža” prvi je upotrijebio kapetan James Cook i bio očaran njome.  U to vrijeme tetoviranje se izvodilo pomoću sužene životinjske kosti kojom se uguravala tinta ispod kože, te tankim linijama ocrtavale različite figure na stražnjici, bedrima i leđima.  Danas muškarci i žene oslikavaju svoja tijela od glave do pete i vjerujem da je većina istetoviranog dizajna preslikana s dijelova Tikija.  Povratkom na pristanište završio se naš obilazak grada, još samo da ateriramo u dingy i krenemo na brod.  Ostatak dana proveli smo u vrlo ugodnoj atmosferi proučavajući pomorsku kartu polinezije i vremenske uvjete.

Shopping u koji smo krenuli tog kišnog subotnjeg jutra bio je više nego teatralan, a naročito na povratku kad smo se s torbama punih ruku vraćali na pristanište i kiša naprosto sručila na nas.  Uzalud smo pokušavali da se sklonimo u kafić prepun ljudi.  Djelovalo je kao da će padati cijelu vječnost, pa smo se odlučili vratiti do hrpe namirnica koje su ostale ležati nedaleko ljestvi.  Zapravo, bilo nam je sve jedno, ionako smo pokisli do kože. Roba se slijepila za nas kao folija za sendviče, izgledali smo kao pokisli pacovi.  Da li su se niz oči slivale suze od smijeha ili kišne kapi, više nismo bili sigurni.  Kako god, Peter se spustio u dingy dok sam mu ja pomoću konopa dodavala vreće.  Ma kakv Romeo i Julieta, ja vjerujem da je ova nasa romansa prevazišla Shakespearea i to sve sa  bršljanom i balkonom.  Zatrpani stvarima, uz grohotan smijeh i zvuk pente, prkosili smo kisnim kapima i lagano se približavali Meermoweu.

Uobičajeni sastanak svih sudionika regate i ARC-a bio je zakazan tog popodneva  oko pet sati u velikoj hali gdje smo se upoznali s mapom i svim detaljima vezanim za naše daljnje putovanje do Tahitia.   Svečana večera s nekoliko vrsta polinezijskih jela te tradicionalni plesovi bili su dijelom bogate organizacije naših domaćina.  Zaista, pravi spektakl za oči i uživanje za dušu.

I na kraju, ne preostaje mi ništa drugo nego da vas ostavimo s ovim  pijetlom kao zvijezdom ovog posta, jer su oni uvjerljivo glavni muzicki instrument cijelog arhipelaga. U nedjelju u jutro oko deset sati napustili smo Nuku Hivu, a samim tim i Vrtove Marquesane te punim plućima zaplovili prema Otočju Tuamatu.