Francuska Polinezija je zaista poseban svijet ili kako narod kaže svijet za sebe koji živi izvan svega što poznajemo.  Na samom odlasku svatko od nas imao je priliku ponijeti sa sobom dijelić njene ljepote i ostaviti dio sebe na njenim predivnim otocima. Dok je Nuku Hiva  polako nestajala sa horizonta, za razliku od vječnih i besciljnih pomoraca, pred nama se na navigacijskoj karti pružala pravocrtna linija koja nas je vodila do Fakarave, jednog od atola u otočju Tuamotu. Umjereni valovi, lagan vjetar, zadovoljavajuća brzina i elegantni spoj broda s morem, opis je našeg četverodnevnog jedrenja u susret arhipelagu koji nam je ponudio jedno novo lice te zelene vulkanske otoke Marquesane smjenio koraljnim atolima tirkiznoplave boje.

Prema starom polinezijskom mitu, Otočje Tuamotu ili “Morski Otoci” nije nastalo čarolijom Albusa Dambldora već uticajem Boga Mora koji je jednog dana započeo oluju koja je primorala djelove zemlje da isplivaju na površinu.  Na tim komadima kopna, sačinjenih od koraljnih grebena oko male lagune, nastali su atoli i time učinili Arhipelag Tuamotu najvećom skupinom koraljnih otoka na svijetu.  Zbog opasnosti u plovidbi, kojoj smo bili izloženi nadolazećim plićinama i uskim prolazima, jedrenje Tuamotusom, takozvanim “opasnim arhipelagom”, za Petera i mene kao i za većnu jedriličara, bilo je pravi izazov i jedno fantastično iskustvo.

Fakarava je jedan od najvećih i najljepsih atola u Francuskoj Polineziji i ako se malo poigram riječima, opisala bih je kao pravu maštariju Južnog Pacifika.  Toj idilično isprekidanoj koraljnoj oglici prilazili smo s velikim interesovanjem ne skidajući pogled s zelenih ćupica i kovrdza sto su virile iznad vode.  Male simpatične otočiće koji tvore prsten oko lagune, jedva da smo primjećivali.  U atol smo se uvlačili kroz Passage Garuae, smještenog na sjevernoj strani Fakarave, dok se prolaz Tumakohua, znatno uži i komplikovaniji, sa uskom podvodnom dolinom, zvanom “Shark’s Hole”, nalazi na jugu grebena.  Ta dva dijela nisu povezana kopnom pa se o ovom atolu priča kao o Sjevernoj i Juznoj Fakaravi. 

Dakle, na samom ulazu dočekao nas je veliki vir, na kojeg mi je suprug skrenuo pažnju dok sam polako prikupljala jedra.  Wow, osijećala sam se kao član posada kapetana Piplfoksa koji je upravo otkrio gdje se skriva sedmoglavo čudovište. Do sada nismo imali prilike doživjeti ovako nesto impresivno i pomalo zastrašujuće. S adrenalinom na 220V, 3D prizorom i bujnom maštom, pomislila sam kako bismo se, poput gramofonske ploče lako mogli okretati u tom vrtlogu ili pak odigrati podvodni valcer na dvoru Kralja Tritona. Sve je ukazivalo da prostora za manevriranje nemamo sobzirom na plantažu koraljnih grebena što se prostirala oko i ispod nas, kao ni vremena za postavljanje pitanja jer smo se već slijedeći trenutak nalazili u njegovoj neposrednoj blizini. Vjerujući u Meermoweu i ispravnost onoga sto radimo, ubrzali smo motor te s velikim iščekivanjem i široko otvorenim očima prešli preko vira. “Odlično odradjeno kapetane Piplfoks”, dobacila sam suprugu uz veliki osmijeh.

Naša krajnja destinacija bilo je glavno selo Tuamotu Arhipelaga kojem smo se lagano i oprezno približavali držeći se strogo crvene sigurnosne linije na I-Sailoru što nas je vodila kroz extremne plićine lagune.  Usidrili smo se na dubini od šest metara u blizini malog pristaništa za brodove za snabdjevanje i lučice za dingije.  Samo što smo bacili sidro dobili smo i prve posjetitelje koji su nam prišli veslajući na paddleboardu ili dasci za veslanje, te nam širokih ruku i uz ljubazan osmjeh izrazili dobrodošlicu.  Bio je to simpatičan bračni par koji je poput Gauguina, odlučio napustiti Paris i s dvije male djevojčice doći živjeti baš ovdje, na tako daleko i usamljeno mjesto.  Besplatna internet usluga samo je jedan od servisa koje su nam  ponudili u njihovom domu, a na pitanje: ”Što se može vidjeti na Fakaravi”, dobila sam, kao iz topa ispaljen, brz i spontan odgovor: “Ništa”.  Ova, na očigled kratka i isprazna riječ bez okusa i mirisa, automatski je promijenila tok naših misli i energije, te postala triger našoj znatiželji i skorom iskrcavanju na kopno.  Zato ne gubimo vrijeme, zakoračimo zajedno u ovu misiju i “sad ili nikad” dokažimo da je “ništa” ipak “nešto”.

Fakarava je još jedan rajski otok .  Za Petera i mene jedno od najdražih destinacija Meermowe’s Great Adventure.  Grubog je pravokutnog oblika i uskog kopna što ga čini izuzetno zanimljivim mjestom  na kojem je moguće promatrati vrijeme kako prolazi, te slušati zvuke vjetra, valova i ptica što istovremeno dopiru s obe strane obale.  Za razliku od nekih atola prekrivenih isključivo kokosom i beskrajno bijelim pješčanim plažama, ovdje na unutrašnjoj obali zaljeva, nekadašnjeg vulkana, razvilo se mirno i slikovito mjesto Rotoava. 

Na samom pristaništu dočekała nas je tročlana “rokerska grupa”  koja nam je gromoglasnim lajanjem predstavila svoj najnoviji album. Ubrzo smo shvatili da nam je jedini način  obilaska mjesta pješačenje, pa smo se poput “cipelića”,  zaputili glavnom cestom kroz selo.   Simpatične kuće, cvjetni posjedi, crkva sagradjena od koralja i školjaka, mjesna vjećnica i škola, pored kojih smo prolazili, uveliko su nam pomogli da shvatimo smisao i jednostavnost svakodnevnog života stanovnika Fakarave.  Nevjerojatna lepeza plavih laguna i bijeli pijesak su nešto sasvim normalno i uobičajeno sto se ovde može sresti, dok su nastrešnice pokrivene trskom pružale pravi polinezijski ugodjaj.  I tako smo, u toj opuštajućoj atmosferi stigli do kuće naših prijatelja-domaćina gdje smo rezervirali bicikle i u ugodnom društvu proveli popodne. 

Slijedeće jutro osvanulo je u fenomenalnom raspoloženju i pripremi za nova istraživanja. Bili smo uzbudjeni kao da sudjelujemo u biciklističkoj trci “Toure de France”.  S šeširima na glavi, nešto sendviča i bocom vode u ruksaku, uskočili smo u dingi i krenuli prema obali.  Rotoavu smo napustili u pravcu juga dok su naši simpatični “rokeri” još spavali.  Sunce se polako dizalo na obzorju, a vrijeme obećavalo vruć dan i dobru zabavu.  Pred nama se protezala ravna asfaltna cesta koju je kasnije zamijenio zemljani put što vodi do udaljenih mjesta atola.  Na Fakaravi gotovo da nema prometa.  Do kraja dana susreli smo svega dva ili tri automobila stoga se nismo mogli otrgnuti dojmu da smo put, duž kojeg su se pružala raskalašena stabla kokosa, imali samo za sebe.  Na otprilike osam ili nešto više kilometara udaljenosti od Rotoave, neposredno prije završetka asfalta, odlučili smo skrenuti s ceste.  Nismo htjeli riskirati da se gume probuše, pa smo sišli s bicikla i nastavili pješice.  Naša znatiželja dovela nas je do prve okuke u čijoj je sjeni zavojiti prteni put skrivao tihu ljepotu uvale koja nas je privukla poput magneta.  Iako smo bili svjesni da bi “bezopasni” morski psi, sivi grebenari, lako mogli uletjeti u ovu epizodu i staviti tačku na “i”,  bilo je nemoguće odoljeti uspavljujućem zvuku oceana i želji da bućnemo u vodu.   Bez oklijevanja,  bicikle i robu ostavili smo pored jedinog stabla u okruženju i već se slijedećeg trenutka našli u zagrljaju s predivnim koraljnim grebenom oko kojeg su užurbano plivale stotine malih ribica papagajskih boja.  Bili smo naprosto zaneseni toplom i bistrom vodom lagune, elegancijom morskog života i poljem šarolikih cvjetnih koralja što su prekrivali morsko dno. Nismo znali na koju bi stranu prije pogledali i otplivali.  Bila je to prava pustolovina u srcu polinezijske prirode.  

Uvalu smo napustili ponovno jašući na biciklama u pravcu Rotoave živahno raspravljajući bajku o ribaru i zlatnoj ribici.  Kotrljajući se lagano jedan pored drugog nije bilo teško zaključiti da je ribicu spasilo pero Aleksandra Puškina, ali pitanje je bilo kako bi se mi proveli s ajkulom, da smo je sreli i šta bi joj mi ponudili za sretan završetak priče?  “Facebook stranicu, sendvič i gajbu piva”, bio je Peterov bajkovit odgovor dvadesetprvog stoljeća.  

Promjena vremena u  popodnevnim satima donijela nam je teške oblake i neizbježno tuširanje.  Kiša je lila kao iz kabla. Dok se moj suprug, poput Miša Jerrya, uzaludno pokušavao što više podvući pod svoj oklembešeni slamnati šešir, kroz moj su već prolazile kapi kao kroz staru tavanicu.  Nismo se imali gdje skloniti, a selo je još uvijek bilo daleko.  Grmljavina i bljesak munja ne samo da su ubrzali pedaliranje, već su podigli nivo našeg avanturističkog duha prepunog šale i grohotnog smijeha. Kako bi se reklo, prava sreća na kotačima.  Na povratku u Rotoavu zastali smo kod naših domaćina, osvježili se hladnim pićem i pješice nastavili dalje.  Kiša je još uvijek padala dok je na drugoj strani sela sijalo sunce.   Zaokupljeni pričom i  gledanjem u cestu kako poput rijeke protiče pod našim nogama, nismo ni primijetili da smo zakoračili na suho iako se još uvijek moglo čuti rominjanje kiše.  Okrenuli smo se i zbunjeno buljili u kišne kapi, a zatim poput djece, s jednom nogom zakoračili u vodu kakvu čine pravi pljuskovi dok je druga bila na suhom.  Stajali smo tako neko vrijeme udišući miris mokrog, suhog i toplog asfalta. Kuća pored nas, nalazila se doslovno u dvije klimatske zone.  S jedne strane okupana kišom dok je drugu obasjavalo sunce.  Kakav mix ludila, radosti i užitka uz koje nam je vrijeme naprosto proletjelo iako smo poželjeli da se dan nikada ne završi.  Na pristanište smo stigli kasno popodne kada smo napola mokri sjeli u dingi, otisnuli se od mola i krenuli prema Meermoweu.

Tiha i topla noć obećavala je da nećemo spavati u našem krevetu pa smo zoru dočekali u kokpitu. Ljepote Južne Fakarave i sve ono sto smo doživjeli prethodnog dana bila je samo dodatna motivacija za još jednu biciklističku vožnju s druge strane Rotoave.  Asfaltni, a potom pohabani zemljani put kojim smo se ugodno kotrljali, vodio nas je na Sjever sve do vrha prolaza Garuae, kroz koji smo prošli, otkrivajući nešto drugačiji i jednako zanimljiv  karakter tog dijela Atola.  Na toj strani oceana nalazi se mali aerodrom i dva povijesna svijetionika.  Taputavaka, oko stotinu godina stara kamena gradjevina u obliku majevske piramide, jedan je od najstarijih svjetionika u Francuskoj Polineziji i Topaka, nešto mladji, takodjer u obliku piramide visoke oko 15 metara. Rajske plaže i predivni zalasci sunca s toplim narandžastim sjajem, naprosto su zračile opuštajućom atmosferom.  Zbog veoma jakih struja koje vladaju na ovom dijelu atola, morali smo odoljeti majci prirodi i odustati od plivanja kako ne bi “isplovili” prije vremena.  “Ako igdje postoji nirvana osim u budističkoj religiji, onda je to upravo ovde”, složili smo se Peter i ja vrćajući se u Rotoavu, čime je naš posjet ovom atolu dobio i svoj epilog.

Fakaravu smo napustili u ranim jutarnjim satima otisnuvši se, po neznam koji puta, u morsko prostranstvo što se prostiralo pred nama kao što se kilometri željezničke pruge i vedra polja suncokreta pružaju pred vlakovodjom.  Prelistavajući utiske shvatili smo da je ova priča koju ste upravo pročitali s ekrana vaših laptopa, nesumnjivo dokazala da “ništa” ne postoji.  Zapravo, ako nemate nesto lijepo za reći, radije šutite ali nemojte reći “ništa”.  I zapamtite, gledanje u “nešto” znači ponovno živjeti jer samo tako  možete osijetiti vrijednost svega što ste uradili.

Tuamotus je vidljivo drugačiji od ostatka Francuske Polinezije i predstavlja bit pacifičkih otoka.  U toj otočnoj skupini nalaze se i pusta, nenaseljena te potpuno zatvorena kopna u čije lagune se ne može uploviti, što ih čini izuzetno fascinantnim.  Baš is tog razloga ovde kruže priče o Robinsonu Crusoeu kao o romanu koji je nadahnuo maštu ne samo mnogih moreplovaca već i nas samih.

Toau kao najbliže kopno Fakaravi, jedan je od ili čak jedini Atol koji ima dva prolaza i to: na jugoistočnoj strani Pass Fakatahuna kategoriziran kao pravi i Anse Amyot kao pogrešan ili falsi prolaz na sjevernom kraju, čija je južna strana blokirana velikim koraljnim grebenom i plitkim vodama tako da nema stvarnog pristupa laguni.  Mi smo odlučili zaustaviti se upravo tu na Anse Amyotu, uvali s malim sidrištem poput slijepe ulice sa svega desetak vezova za jahte.  Kad smo stigli zatekli smo dovoljan broj slobodnih bovi za koje smo se vezali s još neoliko brodova ARC flote. Vrijeme je bilo predivno dok nas je čisto i bistro more naprosto vuklo na uživanje u plivanju i ronjenju.  Nevjerojatna paleta zelene, plave i tirkizne boje vode presijavala se na suncu.  Naprosto sam se pitala da li sanjam dok sam promatrala kako se boje koralja nadmeću s ribama te crne raže što se lagano kreću pri dnu u ešalonu od pet, tek nekoliko centimetara iznad bijelog pijeska.  Ne razmišljajući o opasnostima koje se tiho skrivaju u takvim vodama, odlučila sam  prihvatiti izazov plivanja od broda do pješčane plaže pod  jedino mogućim uvjetom, kojeg mi je Peter postavio, da me on prati u dingiju.  Nekoliko sati kasnije po povratku na brod, moja smjelost i hrabrost otišle su u minus do stanja zaledjenosti kada sam ugledala nekoliko velikih morskih pasa kako oblizuju brke oko Meermowea.  “La commedia è finita”, do daljnjeg, glagol “plivati” nisam smjela ni spomenuti.  Veče smo proveli na brodu uz ukusnu večeru koju sam pripremila za sve naše prijatelje.

Toau nije mjesto za velika druženja jedriličara ali ima nešto što ga čini upečatljivim a to su ljudi u Anse Amyotu ili bolje rečeno velika lokalna obitelj koja nas je srdačno i veoma prijateljski dočekala. Za vrijeme kratkotrajnih boravaka brodova u uvali, vrlo često u svoje svakodnevne životne aktivnosti, a posebno u ribolov, vole uključiti i kruzere. Način na koji naši domaćini hvataju ribu je prava atrakcija.  Naime, u plitkim vodama unutar lagune, postavljene su zamke napravljene od mrežom opletenih bambusovih štapova zabodenih u pješčano dno. Cijela konstrukcija se na dnu sužava i ima oblik velikog lijevka. Nismo mogli vjerovati da se ribe tako lako daju prevariti i naivno uletjeti u klopku.  Tokom dana, zamka se  napuni  kao šipak, pa se jednostavno doima da ljudi mogu svakodnevno ići po svoju večeru kao u samoposlugu.  Veče prije isplovljenja cijelo naše društvo je bilo pozvano na ribarsku feštu koju naši prijatelji tradicionalno organiziraju svake godine za ARC posadu, ali ovaj put scenario je bio nešto drugačiji.  Sve je krenulo u neočekivanom smjeru kada su na scenu upali morski psi i pokupili sav ulov.  Za nas nije ostao niti jedan rep a kamoli riba. Ova uzbudljiva priča zavrsšila se obračunom naših domaćina s gladnim predatorima kao kod O.K. Korala u kojem ajkule nisu imale vremena, a ni teoretske šanse razmišljati o sklapanju primirja.  Bez obzira na okolnosti u kojima smo se svi skupa zatekli, naše domaćine ništa nije moglo iznenaditi pa su to veče umjesto riba naše tanjure krasili predivno pripremljeni jastozi s vrlo ukusnim prilozima. Bila je to zabavna noć u vrlo ugodnom i prijatnom društvu starosjedioca ovog dijela atola.

Susret s obiteljima u Anse Amyotu bila je ne samo prava poslastica već i predivno saznanje o životu ljudi koji žive tako drugačije od nas.  Već slijedećeg jutra Meermowe se otisnuo od plutače i zaplovio po vec odredjenom kursu prema Tahitiju.