Peter je oduvijek bio odličan student. Za razliku od fizike, kemije i matematike, koje predmete je obožavao, geografija je bila manje interesantna pa čak i dosadna. Nije mu bilo zanimljivo da uči koliko ovaca ima u Argentini, koliko se tona ribe godišnje izveze iz Italije ili pak koliko vrijede rižina polja u Kini. Jedino što ga je privlačilo iz te oblasti bile su karte zamišljajući kako jednog dana mora obići svijet. Sanjarenje o jedrenju na sopstvenom brodu s dva točka te otkrivanju novih prostora razlog je postojanja Meermowe’s Great Adventure, zato jedrite s nama, budite spremni suočiti se s rizicima putovanja i otkrijte daleke Galapagose.

Panamu smo napustili u fantastičnom raspoloženju. Dok nam je lagani vjetar punio jedra, osijećali smo se poput Darwinove istrživačke expedicije dvadesetprvog stoljeća. Susresti se s gušterima iguana, gledati ružičaste flamenke te zakoračiti u svijet ogromnih korni kornjača, bile su nove pustolovine koje su tekle našim venama. U širokom luku, u pravcu Otoka Chapera, zaobišli smo plićinu koja se prostirala pred Uvalom Cacique. Prolazeći Punte Lagarta i Mala, jedrili smo u pravcu Otoka Pedro Gonzales i Jan Jose. Naša krajnja destinacija bio je Otok Cristobal. Dani su bili sunčani, topli i vlažni. Osijećala se blizina Equatora od kojeg nas je dijelilo svega nekoliko dana. Ali ništa od toga nije nas spriječilo da u hladovini biminija uživamo u božanstvenom spokoju, fascinantnim prizorima izlaska i zalaska sunca, te novom poimanju nevjerovatnog životinjskog prijateljstva na tom beskrajnom morskom prostranstvu. Uz svakodnevne obaveze koje smo imali na brodu, ribolov je bio naša glavna preokupacija.  Stare zalihe odavno su se potrošile, pa smo u tu disciplinu polagali velike nade, koje nas nisu iznevjerile. Svaki dan predstavljao je novi izazov. Nezaboravna borba s plavorepom tunom i dvoboj s doradom, ribom duginih boja pun skokova, kojom prilikom mi je najlon prekinuo prst na rukavici dok sam pomagala Peteru da ga izvučemo, samo su dio svakodnevnih ribarskih priča ovog dijela putovanja. Ne mogu a da ne spomenem i Rogera, malog morskog psa koji je bio trijumfalna uvertira. Naš najveći izazov bila je sabljarka teška 27 kilograma, koju smo ulovili dan prije dolaska na Galapagos. Ova briljantna priča započela je neočekivano, oštrim reskim zvukom najlona, baš u trenutku kad smo odlučili završiti s ribolovom, te se pretvorila u višesatni strateški dvoboj s prirodom pun uzbuđenja i neizvjesnosti. Bio je to pravi adrenalin u koji smo, usprkos nevjerovatnim rizicima, unijeli sebe i svo ribarsko
znanje koje smo imali kako bi riba stigla na stol. Nezamisljiva je bila naša avantura bez ribolova, ali moram biti iskrena, čak i da nismo ulovili ništa, ovo bi bili dani za pamćenje. Bilo kako bilo, na Galapagos smo stigli poput neke ribarice.  Uživanje je bilo gledati riblje repove kako nam se osmjehuju ispod poklopca zamrzivača.

Prelazak preko linije Ekvatora je nešto što se tradicionalno, na ovaj ili onaj način, u pomorskom svijetu još uvijek obilježava. Prema staroj tradiciji, ceremoniji i šou programu prepunog ludosti, na velikim trgovačkim brodovima i tankerima, pridavala se velika pažnja, kako bi se naglasila važnost tog događaja. Za one, koji tu nevidljivu crtu koja dijeli zemaljsku kuglu na pola, prelaze po prvi put, značilo je izrastanje mladog pomorca u profesionalca, što i nije bilo tako jednostavno.   Dok su jedni slavili milost i nemilost Kralja Neptuna, iz drugih, okovanim lancima, jakim mlazom vode istjerivali su se grijesi. Slavlju se pridonosila bogata trpeza, dok je kruna svega bio “ekvatorski koktel”, specijalno pripremljen za ovu priliku i to, ništa manje, nego u WC šolji.   Tu se našlo mjesta za sve čarobne mirodije koje su padale na pamet, od piva, vina, coca cole, viskija i supe, preko brašna, papra i soli pa sve do vruće tabaske i svega onog što može “uljepšati” život. Huh, kakav gutljaj…katastrofa, ali nikad ne reci NE jer se uvijek našao netko tko je rekao: “Može još jedno molim”. Morate priznati, dragi prijatelji, da se nakon ove paprene priče, bilo divno vratiti stvarnosti i našoj zajedničkoj avanturi, te umijesto iz zahodske školjke piti hladni šampanjac iz šampanjskih čaša, sladeći se predivnim oreo cheesy kolačem kojeg sam pripremila dan prije prelaska Ekvatora. Grijehe neću da presuđujem jer sreća i ponos koje smo osijećali tog trenutka, odbrojavajući geografske minute i sekunde na ploteru zajedno sa svima vama, bili su dovoljno jaki da ih istjeraju u nepovrat bez lanca i šmrka. Dok smo u duši slavili pobijedu još jedne dionice puta, Meermowe nas je nosio dalje prema prvim obrisima Otoka Cristobal.

Otoci Galapagos opisani su kao jedno od najupečatljivijih mjesta na zemaljskoj kugli. Vrijeme provedeno na njima, smatra se iskustvom koji mijenja život, stoga su naša očekivanja bila usmjerena u tom pravcu. Otok San Cristobal, čije ime dolazi od sveca, zastitnika pomoraca “St Christophera”, također poznat kao Chatman, peti je po veličini u skupini i prvi otok na kojeg se iskrcao Darwin. U Puerto Baquerizo uplovili smo nešto prije ručka i usidrili se na dubini od otprilike šesnaest metara. Samo što smo pristali, na naše veliko iznenađenje, okružilo nas je mnoštvo razigranih morskih medvjedica. Svojim slatkim njuškicama djelovali su veoma prijateljski dok su rikom i pljeskanjem prednjim udovima izražavali dobrodošlicu i time nas osvojili u potpunosti. Odmah smo shvatili da obožavaju brodove i ne boje se ljudi. Društvenost, nametljivost i umiljato ponašanje, koristili su za mazanje očiju i ostvarivanje cilja. I zaista su uspijeli. Svojom inteligencijom i naivnom igrom, vrlo brzo zaposjeli su Meermowe kao svoju teritoriju, najprije samo jedan, bezbrižno izležavajući se na stepenici, a potom i cijelo familijarno stablo. Zvuči kao šoferska priča o sexi stoperki s mužem i petero dijece skrivenih u grmlju. Nismo ni slutili, zapravo, koliko smo mi bili naivni kad smo pomislili da se s ljuljuškanjem znatiželjnog mužjaka priča završava. Ne, to je bio samo početak naših svakodnevnih glavobolja. Ali ipak, uživali smo u toj zabavi kojom smo popunili vrijeme do dolaska carinske kontrole.

Riješavanje papirologije relativno je brzo išlo. Bili smo upoznati s rigoroznim propisima, stoga je sve na vrijeme bilo uredno pripremljeno. Tri inspekcijske grupe sa po pet službenika smjenjivale su se jedna za drugom dok nismo sakupili sve potrebne papire za ulazak u zemlju i napokon dobili zeleno svijetlo za odlazak na obalu. Komunikacija s kopnom, odvija se vodenim taxijima koji su ordinirali danju i noću u svim pravcima. Potrebno je bilo samo mahati šeširom, naručiti ih preko radio kanala ili pak derati se kako bi privukli njihovu pažnju. Ostatak dana odlučili smo provesti u gradu i protegnuti noge. Puerto Baquerizo Moreno je malo i vrlo simpatično mjesto.   Ime je dobilo po prvom ekvadorskom predsjedniku koji je posjetio Cristobal. Već s taxi pristaništa primijetili smo da nam neće biti problem snaći se u ovom pomalo uspavanom gradiću čije legende govore o pomorcima, dugim putovanjima, nesrećama i smrti te dugovječnoj misteriji “Galapagos afere”, vezane za niz neriješenih nestanaka na Otoku

Floreana u Galapagosu.  U Interpretacijskom Centru, još uvijek se mogu vidjeti pronađeni i sačuvani predmeti kojima su se služile prve familije koje su ga nastanile, što je prikazano u filmu “Sotona je došao u Eden”. Među njima se nalazi i svjetki najpoznatiji poštanski sandučić za pisma, čiju poštu su raznosile posade brodova koje su dolazile na otok. Sobzirom da je to bila jedina veza s vanjskim svijetom, odlicno je funkcionirala.

U neposrednoj blizini ovog malog muzeja, okruženog bujnom vegetacijom, imali smo priliku vidjeti, između ostalih i jedinstvenu Fregata pticu, čiji mužjak u ljubavnoj misiji napuhuje crvene grudi kako bi, svojom beskrajnom privlačnošću, osvojio partenericu. Uživali smo u tom prirodnom stvaralaštvu i spektakularnom pogledu što se pružao pred nama na plažu i krovove gradića. Puerto Baquerizo ima dvije glavne ulice i obije se protežu uz obalu. Kuće pastelnih boja mahom su velike i stilom gradnje podsijećaju na mexičke haciende.   Na povratku, zaputili smo se prema Maleconu, glavnom sastajalištu, odakle su dopirali zvuci vruće salse. Mjesto obiluje ugodnim restoranima, barovima i trgovinama, dok se ekvadorska jela od morskih plodova “ceviche”, spremaju za sve ukuse. Pošto smo morskih užitaka imali u izobilju, odlučili smo samo popiti nešto hladno.

Na kraju moram da spomenem naše novopečene prijatelje, lijene tuljane koji su prava atrakcija grada i bez kojih Puerto Baquerizo ne bi bio to što jest. Srodni su svetim kravama u Indiji i poput rasutih bisera, izležavaju se po cesti, trotoaru i javnim klupama, bez opterećenja da će ih policija kazniti za krivo parkiranje. Kojim god pravcem da smo krenuli “osijećali” smo ih u zraku. Još jedno izvanredno popodne puno zabave ostalo je za nama, a najveća je tek uslijedila kad smo stigli do broda i ugledali cijelo pleme, od pradjeda do najmanjeg pupoljka, ispruženih po palubi i kokpitu. Na zvuk motora nevoljko su podigli glave upitno nas gledajući.   Prije nego što smo iskočili iz taxija, happy family je poskakala u more, ostavljajući za sobom nesnosni smrad i poruku “vidimo se uskoro”. Nismo sumnjali da ćemo doručkovati i ranu jutarnju kafu popiti bez naših prijatelja na brodu, stoga smo stepenice i cijelu zadnju stranu prekrili svim raspoloživim bokobranima u nadi da ćemo spriječiti njihovo penjanje na palubu. Bio je to novi scenario s podlim pravilima igre, ali i s mudrim riješenjima, koja su nadmašila sva očekivanja. Slijedećeg jutra dogodilo se upravo ono što smo i pretpostavili. Bespomoćno smo stajali u kokpitu okruženi biserima Cristobala u punom sastavu, odsutnih nije bilo. Taxi je stigao po dogovoru, nešto prije sedam sati. Dok su nas “Beach Boysevi” rikom ispraćali, do suza smo se smijali njihovoj genijalnosti ostavljajući ih da lješkare na Meermoweu.

Flinstonsi su oduvijek bili omiljeni crtani filmovi svih generacija i sigurna sam da nema onog tko se nije, barem jednom, poistovjetio s Fredom, Wilmom, Barnijem i Betty. Gledajući ih, samo mrtav čovjek ne bi poželio imati slonića umijesto usisivača, poštara pelikana, dinosaurusa za jahanje, čupavog tigra kao kućnog ljubimca te okusiti Kaktus colu I Flinstons stejk sa žara. Mozda bi sve to ostalo samo dio naše fantazije, da se tog jutra Peter i ja nismo zatekli u tom dobro poznatom “jabba dabba doo” svijetu. Odlazak na El Junco Lagoon s “Flinstons Jeepom”, bio je dio jedne nove avanture, jurnjava kroz vremeplov i super osijećanje da smo svi skupa dio moderne porodice kamenog doba.  Put nas je vodio kroz bujnu vegetaciju i poljoprivredna polja. Prolazeći El Progresso, nakratko smo zastali pored grobnice u koju su se, uz tijelo Manuela Cobosa, ili popularno zvanog “Cobos Imperator”, duboko zakopali svi njegovi podvizi, o kojima se još i danas govori kao o nekom ruznom snu. Njegova priča započinje sredinom 19. Stoljeća, kada od države Equador dobiva odobrenje da na San Crisobalu otvori proizvodnju sećerne trske. U nedostatku radne snage, vlasti su oslobodile zatvorenike, pod uvijetom da moraju živjeti na ovom otoku. Razvojem svoje imperije, Manuel se osilio te postao totalni apsolutista. Osim što je štampao sopstveni novac, ljudi su morali kupovati isključivo u njegovim trgovinama po visokim cijenama koje je sam kreirao. Njegove voćnjake, s novom vrstom voća, tri godine nitko nije smio dirati, čijim zrelim plodovima djeca nisu mogla odoljeti. Usprkos roditeljskim molitvama da to ne radi, krađu je osuđivao batinanjem bez milosti. Požudu i posesivnost ispoljavao je kako prema djevojkama tako i prema ženama. Bile su prisiljene dolaziti određenog dana, po narudžbi poslatoj preko očeva ili muževa, okupane i na večeru. Svako protivljenje tome, bilo je kažnjeno odvođenjem na napuštenu hrid, gdje se s vrlo malom količinom kruha ne bi uspjelo preživjeti. Nakon izvjesnog vremena, ljudi su se pobunili i ubili ga tako da je njegovom zulumu i okrutnosti napokon odzvonilo. Baš nešto mislim, da je Manuel bio pomorac, njegov brod bi se, zasigurno, morao usidriti nekoliko mjeseci na Ekvatoru, kako bi se istjerli svi grijesi i nepravda koje je činio.

El Junco, što u prevodu znači šaš, kojim je obrastao njegov rub, malo je jezero na vrhu otoka i jedini je izvor stalne pitke vode. Do njega smo stigli mnogobrojnim stepenicama koje su vodile kroz tropsko grmlje Miconia, karakteristično za ovo područje. Stajajući na rubu mrtvog vulkanskog kratera pretvorenog u lagunu, uživali smo u krajoliku, pogledu na vrh Cerro San Joaquin I spektakularnu Puntu Pitt. Zbog svoje slatke vode, El Junco je mjesto na kojem se mogu gledati Chatham, Mocking i Fregata ptice kako se kupaju čisteći svoje perije od soli. Vjetar koji nam je toliko prijao dok smo uokolo hodali planinskom stazom, mistićna priroda i predivan životinjski svijet, stvarali su u nama neki čudan mir, spokoj i zadovoljstvo. Jednostavno, bili smo očarani tim začaranim krugom.

Naše putovanje nastavilo se dalje prema La Galapaguera Cerro Coloradu, Centru za uzgoj divovskih kornjača. Naš famozni Flinstons Jeep, još jednom je okrenuo stranicu povijesti i jurnuo niz ulicu kao kroz Hanna-Barbera studio, ali srećom ne na nožni pogon. Galapagos kornjače jedne su od najvećih i najtežih gmazova na svijetu. Toliko velike da ih se može jahati. Iako nismo bili u situaciji da probamo to ludilo, vjerujem da ne bi bilo jednostavno održati se na njihovom oklopu. Za neke od njih, nezna se koliko su stare, tko zna, možda je koja upoznala Darwina i njegovog kapetana FitzRoya. Šetajući kroz rezervat, imali smo piliku upoznati se s kompletnim programom uzgoja kornjača, od prikupljanja jaja u mračnoj kutiji pa do odrastanja i prebacivanja u njihovo prirodno okruženje. Spor metabolizam i velike zalihe vode, omogućuju im jednogodišnje preživljavanje bez jela i pića.  Ima nešto u cemu osobito uživaju, na čemu im je Peter jako zavidio, a to je izležavanje i dugotrajno spavanje. Kako je vrijeme prolazilo morali smo se rastati od ovih, s jedne strane sinonima sporosti, lijenosti i neaktivnosti, a s druge, simbola mudrosti, dugovječnosti i strpljenja te krenuti dalje.

San Cristobal ne opisuju samo morske medvjedice, kornjače i impresivan krajolik već predivni, opušteni i veoma prijateljski ljudi, od kojih većina živi od gostoprimstva i ribolova. I tako, tog popodneva, imali smo priliku biti gosti na privatnoj farmi jedne takve porodice, što je zapravo pobudilo u nama veliko interesovanje. Zavojiti prteni put pun rupa, bio je kao stvoren za našu veselu Flinstons družinu, dok smo kao krumpiri poskakivali na sjedalima. Na samom ulazu kroz kapiju, dočekali su nas domaćin i njegov preslatki unuk s osmijehom i uzvikom “Hola”. Oduševila nas je cvijetna bašta, što nas je okruživala, dok je hladovina bila prava oaza nakon hodanja oko jezera i Galapaguera Centra po najgoroj vrućini. Obilazak farme bio je vrlo zanimljiv. Svega se našlo na tom imanju, kako povrća kojeg i sami jedemo, salate, mrkve, kupusa, slatkog krumpira…. tako i tropskog voća različitih oblika, boja i okusa. Iako nabacano bez reda, gredica i voćnog drvoreda, sve je bilo u funkciji i po mjeri. U pratnji domaćina, prošli smo pored banana i stabala punih grozdova zelenih plodova u čijoj krošnji smo našli utočište skrivajući se od sunca. Dok smo, s jedne strane, uživali u plodovima Naranjille, male naranče kiselkastog okusa, s druge strane, iz busije, osmjehivao nam se ananas. Interesantno je da su svi ti plodovi, usprkos paklenim vrucinama u kojima rastu, sočni, osvježavajući te puni vitamina i minerala. Sladeći se datulama i papayom, bez kojih ova farma ne bi bila to što jest, ispunila su se sva naša očekivanja, dok su stabla domaće uzgojene organske kafe, pred kojima smo stajali, bili zaista izvan njih. Bilo nam je toliko prijatno da sam se bezuspješno probala sprijateljiti čak i s patkama. Kakav bi to cross-kontri bio da su Dino I Pipo bili ovde.   Možda jurnjava za glavnom ulogom nove premijere filma “Sakupljaci Perja”. Po povratku, zahvaljujući domaćici, uživali smo u fantastično pripremljenom i vrlo ukusnom ručku.
Na samom odlasku kupila sam paket domaće kafe koju sam pridodala našoj kolekciji. U društvu psa vučjaka, prije rastanka, posjetili smo El Corro slapove, u neposrednoj blizini farme. Voda je bila hladna ali nisam mogla odoljeti a da se ne smočim. Dan se polako bližio kraju kao i naša turneja. Oprostili smo se od ovih dragih ljudi koji su naš boravak među njima, učinili vrijednijim od samog posjeta farme. Vozeći se do Baquerizo Morena, sladili smo se slatkim plodovima koje smo dobili na poklon. S pristaništa, prvim raspoloživim taxijem, odvezli smo se na brod. Mirisi koji su se uveliko širili s Meermowea nisu bili od reš pečene prasetine u pečnici niti od kolača. Bili smo svjesni da pod hitno moramo oprati brod. Osijećajući negativne virbracije, naši dražesni lavovi i lavice raspršili su se, u roku odmah, a nama nije ostalo ništa drugo nego da zagrlimo četke i prihvatimo se ribanja.

Boraviti na Galapagosu a ne zaviriti u njegov podvodi svijet, bilo je isto kao da dođes u Pariz a ne popenjes se na Eifelov Toranj. Odlaskom na ronjenje, u ranim jutarnjim satima, puni avanturistickog duha, otkrili smo nove destinacije, doživjeli nove izazove, uzbuđenja i neobične susrete. Plaža Las Loberias, nedaleko Baquerizo Morena, bila je pravi raj za promatranje kornjača, tropskog podmorja i plivanje s velikim i gustim jatima riba. Ulogu domaćina zaljeva, preuzela je Iguana predstavljajući ovu fascinantnu obalu i netaknutu prirodu kao svoj dom i najbolje mjesto za uživanje. Zbog svoje crne boje imaju i drugo ime “tamni vrag”. Vrlo su zanimljive, istovremeno slatke i ružne i prava su ilustracija doba u kojem su svijetom hodali dinosauri. Povratkom u grad, s glavnog mola, ukrcali smo se na brod gdje smo, na putu za Kicker Rock ručali. Da li zbog gladi ili dobro pripremljenog obroka neznam, ali smo se rastapali u okusima svega sto je bilo servirano. Kicker Rock, Leon Dormido ili Buntovnik Rock, je otok s dvije konusne kamenite strme stijene koje podsijećaju na lava, gotovo se okomito spuštaju u more te spajaju u njegovim dubinama. Nije pogodan samo za kokodakajuće kolonije ptica, već i za divlji podvodni svijet. Brod se zaustavio u neposrednoj blizini prolaza medju stijenama kako bi s njegove platforme poskakali u more, a potom je oplovio hridi i usidrio se u mirnim vodama s druge strane. Struja je bila prilično jaka a more tamno i hladno. Moj suprug se nije gurao da skoči prvi i kad je došao red na njega, to je učinio dok mu mozak još nije shvatio što radi. Tog trenutka poželio je da čarolijom bude zamrznut u letu i tako ostane visiti u zraku iznad vode ili prije nego tresne u more da se, uz ronilacčko odijelo koje je dobio po protekciji, omota s perinom, dvije deke i nekoliko vrelih termosica. Bilo je to kao u crtiću. Kad je izronio, nisam ni nastojala da dešifriram njegove komentare jer sam unapred znala što je pisac htio da kaže. Jednostavno sam, smijući se, s užitkom skočila i pridružila se grupi. Kicker Rock pružao je pravo zadovoljstvo ronjenja. Vidljivost je dopirala sve do pješčanog dna kanala kojim su prolazila jata bijelih ajkula. S individualcima lako se moglo sresti licem u lice, što se dogodilo našem prijatelju iz druge grupe dok je bezbrižno plivao uz stijenu, u istom smjeru kao i “Rođer”. Neznajući jedan za drugog, pojavili su se svaki sa svoje strane na samom kraju litice, kao magnet privukli i blisko sudarili.

Obojica su ostala zbunjena i bez teksta, uplašili se jedan drugog te pobjegli u rikverc, svaki na svoju stranu. Da li je to bio vegetarijanac Moby? Tko zna, više i nije bitno, važno je da će ovaj komični horor ostati upečatljiva priča do kraja života.  Vrijeme nam je prolazilo u nevjerojatnom osiećanju slobode druženja s šarenim ribama grebena i promatranju mistične litice pune algi. Peter se već zavukao u suhu i toplu odjeću, kad sam se popela na platformu broda i nije mu padalo na pamet da se ponovno skida na plaži Puerto Grande, gdje smo se zaustavili na povratku. Naš posjet bijeloj pješčanoj uvali, završio se šetnjom po pješčanim dinama i promatranjem prekrasnog krajolika. Na povratku u grad svratili smo na hladno pivo i sok te se taxijem vratili na brod. Na naše veliko iznenađenje, Meermowe 
se sam, tog predvečerja. ljuljuškao na sidru. Tog trenutka, za promjenu, to nam je odgovaralo, ali nakon nekog vremena osijećali smo se veoma čudno, pa smo na spavanje otišli s pitanjem: “Gdje su naši prijatelji koji su nam toliko nedostajali”?  San Cristobal smo napustili slijedeće jutro oko deset sati u pravcu Otoka Isabela. Skrivajući se iza bokobrana, s nam je krenuo jedan dražesni, nama dobro poznati avanturista, ali to neka ostane naša i vaša tajna . Pravit ćemo se da ga ne primjećujemo i ako vas netko pita za njega, recite da ga niste vidjeli.