Saint Lucia bila je raskrsnica velikih događanja. Tu se, s jedne strane završavala druga etapa Meermowe’s Great Adventure, našeg prvog transatlantskog prelaza preko Atlantika, a istovremeno s druge strane, širom su se otvarala vrata novih izazova još jednog morskog bespuća zvanog Pacifik. Sva naša čula pretočila su se u ponos koji nam je davao snagu za dalje i neopisivu sreću željno očekivanog susreta s našim sinom Peđom i njegovom predivnom partnericom, našom dragom Marikom.

Putovanje do Rodney Bay Marine predstavljalo je mješavinu jedriličarske strasti, prkosa i ljubavi prema moru, kao i borbe za opstanak. Koristeći krmene vjetrove, večinu puta jedrili smo skraćenim jedrima u leptir uz pomoć tanguna. Uz pojačani vjetar i valove prva polovina puta protekla je bez problema. Najveće uzbuđenje od kojeg nam je skoro srce iskočilo iz grudi, priredila nam je ogromna riba koja se zakačila na udicu, ali nažalost, uz sav trud da je dovucemo blize brodu, nismo imali šanse izvući je van.   Po svemu sudeći, nije se radilo o zlatnoj ribici s tri želje, koje bi nam ispunila ako je skinemo s jelovnika. Umjesto kompromisa, grdosija je počela svom snagom vući najlon tolikom brzinom dok se nije odmotao do kraja i nestao u moru. U Peterovoj ruci ostala je samo prazna mašina. Dok smo zbunjeno i u nevjerici gledali jedan drugog uspjeli smo izgovoriti samo WOW!! Da ne povjeruješ! Još uvijek vrlo često pričamo o toj ribi kao o velikoj tajni bez odgovora kojeg samo more zna.

Kako su dani prolazili, polako smo se približavali Saint Luciji. Vremenski uvjeti su se brzo mijenjali. Dok su se valovi, poput nemani podizali do visine solarnih ploča na krmi, skrivajući nas s horizonta drugih brodova, vjetar je puhao povremeno jačinom do 46 bofora. Spuštajući se tako niz valove u predvečerje, zajedno s zalascima sunca, doimalo se da propadamo u vatreno grotlo pakla. Bio je to složeniji dio putovanja praćen problemima koji su iskakali pred nas kao zečevi iz šešira. Dežurstva i pojačane aktivnosti na brodu zamjenili su mnoga uživanja. Šest dana prije uplovljenja u Rodney Bay pukao nam je klin koji spaja hidraulični cilindar automatskog pilota s kormilom. Morali smo brzo reagirati, preuzeti kormilo i manualno kormilariti, sto nimalo nije bilo jednostavno. Boreći se s ogromnom snagom valova i vjetra, koji su izazivali bol mišića u rukama i leđima, smjenjivali smo se svaka dva sata. Originalnog rezervnog dijela nismo imali, stoga smo brzo razmišljali što napraviti. Još nas je dva sata dijelilo od sumraka. Nisam sumnjala u Peterovu genijalnost i snalažljivost. Dok je u potpalublju prevrtao po šerafima, lampica se upalila. S velikom nadom i osmjehom na licu popeo se u kokpit noseći dva nova duga zamjenska šerafa. Ne gubeći vrijeme, bez obzira na valjanje i opasnost od povreda, moj suprug se zavukao u stražnje bunkere. Za to vrijeme ja sam upravljala brodom i izigravala šegrta Hlapića dodavajući mu alatke koje je tražio. Operacija je uspijela, zeleno svjetlo se upalilo a automatski pilot je ponovno vraćen u život. Sad je samo bilo pitanje vremena i neizvjesnosti da li će i koliko dugo taj šeraf izdržati pod pritiscima. Sve što smo imali tog trenutka bila je vjera u duši I sreća u srcima dok smo zajedno sa Meermoweom utonuli u mrak ne sluteći sto nas očekuje tokom noći.

Još kao djevojčica, dugih decembarskih zimskih večeri u Splitu, uživala sam moćiti noge u lavoru s toplom vodom, jesti tople fritule, koje je samo mama znala napraviti i gledati neki dobar film. Nisam ni mislila da ce mi ova slika pasti na pamet tokom noći kad sam ustala da provjerim da li je sve u redu. Zakoračivši u salon noge su mi se našle u vodi baš kao u lavoru. Šok koji me je obuzeo odbio se od hladne vode i kao bumerang alarmirao moj moždani sistem. Upalila sam svjetla, hitno pozvala supruga i testirajući vodu ustanovili smo da se radi o pitkoj vodi koja je odnekud naveliko prodirala. Sudoper u kuhinji bio je prvo mjesto naše istrage.   Kad sam otvorila vrata ormara imala sam što i vidjeti. Kroz puknutu cijev šikljala je voda. Isključivši vodenu pumpu za dovod vode iz tanka uspjeli smo zaustaviti daljnji priliv vode. Velika sreća je bila u tome što se voda nije uspjela obljevati po sobama. Izbacivši tapete u kokpit, odmah smo počeli ispumpavati vodu i sušiti prostor. U međuvremenu kontrolirali smo rad automatskog pilota i izdržljivost šerafa. Dok su se vjetar i more nemilosrdno poigravali s nama, uz minimalnu intervenciju sve je besprekorno radilo. Zora je uveliko svanula kad smo, uz miris kafe sjeli u kokpit da se opustimo i odmorimo. Baš u tom trenutku kroz moja osjetila prošao je predivan miris toplih fritula i tko zna čega bi se još sjetila da me nije trgnula ozbiljnost Peterovog glasa.

Da život sliči mexickim i spanskim sapunicama, serijalima bez kraja, Rosa Salvahe, Emperatriz ili Robinja Ljubavi….. dokazala je nova misteriozna epizoda čije rješenje nismo znali gdje da tražimo. Pramčana lijeva kabina bila je potpuno mokra kao da smo se tuširali u njoj. Uz sve ovo ludilo sjetila sam se pjesme “Brodolom” koju sam počela pjevušiti dok smo pregledavali sva potencijalna mjesta kroz koja bi eventualno prodirala voda. Pjesma je izuzetno šaljiva i što je najvažnije, unijela je puno smijeha i zadirkivanja među nas. Pošto ništa nismo našli, ostala nam je još jedna jedina solucija, poskidati ukrasni tapicirung sa zidova što je bio pravi pogodak. Iza tapicirunga skrivala se spojka za izbacivanje vode iz broda pomoću bilch pumpe. Crijevo kroz koje smo ispumpavali vodu iz salona i “izbacivali u more”, odvojila se od spojke i visila u zraku tako da se sva ispumpana voda slijevala u tu sobu, BINGO.   Gledali smo kroz taj otvor pravo u more kao kroz prozor na otok Šoltu, kroz kojeg su valovi također prodirali u prostor. Crijevo smo odmah nataknuli na spojku i dobro ga učvrstili. Sve se odigralo kao u nekom ružnom snu kojem se nismo prepustili, prihvatajući činjenicu da uvijek postoji gore od goreg. Još jednom, nepokolebljivost i ustrajnost u ostvarenju našeg životnog sna pomogli su nam da prebrodimo sve ono što se ispriječilo pred nas. Ugledavši kopno Saint Lucije, puni ponosa i sreće, naš veliki uspijeh dostojno smo proslavili čašom šampanjca.

U Rodney Bay Marinu, koja je bila krajnji cilj našeg puta, uplovili smo u ranim jutarnjim satima, gdje smo nakon prevaljenih 2150 nm bili dočekani brodskim sirenama, hladnim rum punčom i velikim brojem posade, naših priatelja, sa drugih brodova. Predivno ARC osoblje uručilo nam je veliku reprezentativnu košaru punu tropskog voća s bocom
originalnog ruma. Ugodnosti susreta pridonio je i ovaj momak žarkih boja, koji nam je zaželio dobrodošlicu i ugodan boravak na otoku.

Saint Lucia je lijep i miran otok okružen Atlantskim Oceanom s jedne i azurno plavim Karipskim morem s druge strane. Život na otoku je opuštajuć i odvija se sporim tempom dok je lokalno stanovništvo vrlo gostoljubivo. Vulkanskog je porijekla dok ga klima i prirodna ljepota šumovitih planina, koje se protežu njegovom cijelom dužinom, opisuju kao tropski raj. Prvi stanovnici bili su Arawak Indijanci, a ime je dobila po Saint Lucy of Syracuse od strane Francuza, prvih nastanjenih evropljana.

Sobzirom na božićne i novogodišnje praznike, koji su bili sve bliže, te Peđin i Marikin dolazak, vremena za gubljenje zaista nije bilo tim vise sto smo do njihovog dolaska, uz popravku kormila i varenje brodske ograde,   trebali brod očistiti, oprati, pregledati i
pripremiti za daljnje putovanje. Lista poslova po prioritetu već je bila napravljena. Zbog lošeg iskustva s hidrauličkim automatskim kormilom, također smo odlučili ugraditi automatski pilot na vjetar naručenog iz Engleske, koji se tokom daljneg putovanja pokazao kao najbolja i najvrijednija igračka na brodu.

Rodney Bay je malo mjesto s vrlo organiziranim šoping centrom udaljenom od marine oko petnaest minuta hoda. Na putu do trgovine nalazi se Medicinska Škola i Aquatik Centar. Lanac restorana i kafića pruža se uz marinu, dok se svake subote organizira market kako voća i povrća tako suvenira i odjevnih predmeta. Sve je uglavnom skupo ali se cjenkanjem kupovina može obaviti u pola cijene. Tih dana slavio se Dan državnosti. Vece prije održan je Nacionalni Festival Svjetla u čast Svete Lucije. Te noći, uz tihu muziku i poluglasno pjevanje, svečana povorka polako se kretala između brodova, prolazeći kroz dokove marine noseći na glavi ukrasne lampice i osvjetljene kutije pune morskih plodova, nakon čega je uslijedio vatromet. Sjedeći u kokpitu uživali smo u tom neobičnom i vrlo interesantnom prizoru.

Međunarodni aerodrom nalazi se na samom jugu Saint Lucije, u Vieux Fortu. Udaljen je sat i pol vremena vožnje autom. Rodney Bay napustili smo taxijem četiri sata prije slijetanja aviona s namjerom da, usput, posjetimo neke popularne atrakcije tog dijela otoka. Cesta kojom smo se vozili, vodila je uz obalu i niti malo nije nalikovala motorwayu. Bila je veoma drndava, zavojita i puna rupa. Vozili smo se uzbrdo i nizbrdo kroz planinski masiv uživajući u pogledu na mala mirna sela, plodna polja manga i avokada i na sve ono što čini ovaj svijet toliko različitim. Mnoge kuće građene su od drva i valovitih metalnih ploča.

S prve vidilice, na kojoj smo se zaustavili, pružao se pogled na najljepšu uvalu na Karibima, Marigot Bay, gdje je snimljen originalan “Dr. Dolittle” film s Rex Harrisonom u glavnoj ulozi.   Ova netaknuta ljepota zasigurno je daleko više od praznika za oči. Većina stanovništva Saint Lucije je iz Afrike ili je mjesovitog Africkog porijekla s duboko urezanom povješću ropstva. Njihove frizure, način odijevanja i plemenite osobine koje ih krase, uvaliko ih čine interesantnima i drugačijima stoga ih s posebnim zanimanjem fotografiram kako bi ih što više približila svima vama koji plovite s nama kroz Meermowe’s Great Adventure.

Kako nas je put vodio sve južnije, cesta je postajala sve prometnija. Soufriere, u vrijeme francuske vladavine, glavni grad Saint Lucije, a danas malo ribarsko mjesto, smješteno je u predivnoj uvali podno
dva vulkanska masiva. Blizanci Pitons, kako ih popularno zovu, su vulkanski masivi koji se uzdižu direktno iz mora i predstavljaju svjetsku baštinu otoka.   Prekriveni su šumom i bujnom vegetacijom dok je njegovo podnožje bogato koraljnim vrtovima. Nismo propustili priliku posjetiti Dijamantne Slapove i Botanički Vrt. Vrijeme nam je brzo prolazilo u ugodnom društvu našeg prijatelja taxiste. Priblizavajući se aerodromu uzbuđenje je sve više raslo. Avion iz Atlante sletio je na vrijeme. Susret s Pedjom i Marikom bio je više nego srdačan a sreći nije bilo kraja. U Rodney Bay smo se vratili novom cestom koja nas je vodila istočnom obalom otoka. Bilo je blizu osam sati navečer kad smo stigli na brod i tacnom punom krempita zaželili dobrodošlicu brodskoj posadi broda Meermowe.

Ne gubeći vrijeme, pomogla sam Mariki da se smijeste u kabinu i nakon večere otišli smo na spavanje. Posijet glavnom gradu Castriu bio je prava riznica događanja. Autobusna stanica se nalazila u neposrednoj blizini marine. Stari, zarđali i zagušljivi kombiji, bez reda vožnje, puni ljudi, vozili su svaki čas. Neki od njih doimali su se da ce se prije raspasti nego stići na odredište. Za nepunih sat vremena stajali smo u neposrednoj blizini glavnog marketa, između Peynier i Jeremie ulice koji čine srce grada. Sobzirom na siromaštvo i nekvalitetne životne uvijete koji ga karakteriziraju, Castries je energičan grad lijepe kolonijalne arhitekture kojim prevladavaju živopisne boje i mirisi hrane. Naći se u jednoj ovakvoj sredini zajedno s Peđom i Marikom pravi je doživljaj i uživanje. Velika tržnica bila je prvo mjesto u koje smo zavirili. Od obilja rukotvorina, odjevnih predmeta i umjetničkih slika, koje su nas okruživale, naša posada je najviše uživala u njenoj glavnoj atrakciji , u hrani. Sva je sreća što nisu bili zainteresirani za kupovanje jaja, u protivnom morali bi, garant, zaviriti i u ovaj kokošinjac. Od velikog izbora karibskih egzotičnih začina, odlučili su se za žuti srednje papreni sos s papričicama od kojeg su mi gorila usta i jezik da sam mogla izigravati dinosaurusa Dina.   Nezamislivo je bilo napustiti ovo mjesto a ne kupiti vrlo ukusnu planđa kavu i kubanske tompuse. Castries ima veliki broj restorana. Uz popularna jela pripremljena od svježe ribe i jastoga mogu se naći i jela od piletine, pot gulaš i callaloo. Ulična hrana, “street food” kao buđaci i nehigijenske rupe pune aluminijskog posuđa, u kojima se priprema, može biti također ukusna i servirana kao u restoranima, mada ne izgleda tako. Prosli smo tim uskim ulicama punih mirisa i stolova, jer kako Peđa kaže “što je crnije i jadnije to je bolje jer se samo tako može doživjeti grad”.  Na kraju ulice sjeli smo za stol jednog malog “restorana” da ubijemo zeđ. Dok smo čekali porudžbinu pića, koje smo naručili, Peđa je otišao do zahoda. Nakon dužeg vremena vidjeli smo ga kako, smijući se do suza, žuri prema ogradi noseći u ruci ogromnu kantu kako bi s njom, preko ograde, zagrabio morsku vodu i oprao zahod posle upotrebe. “Sam svoj majstor” sistem, oduvijek je pružao osobito zadovoljstvo.   Zahod je bio toliko neugledan i mali da sve sto je u njega moglo stati je zahodska školjka i ta kanta. Gušili smo se od smijeha gledajući ga, dok mu je vlasnik restorana duboko zahvaljivao. Da smo jos malo duže ostali, “uživajući u gradskoj duši”, možda bi mu ponudio i posao, nikad se ne zna. Gdje god da krene, Peđi se mora dogoditi nešto smiješno, bilo je samo pitanje vremena. Sati su brzo prolazili u ugodnom časkanju i smijehu.

Stari grad pun je zanimljivosti. Živopisne ulice prepune su ljudi, dok je Derek Walcott trg ukrašen šarenim zgradama i graniči s najvećom crkvom na Karibima, Katedralom Bezgrešnog začeća. Unutrašnjošću katedrale dominiraju slike lokalnih umjetnika. Život gradu također daje veseli ritam pjesama u izvedbi uličnih pjevača.   Kasno popodne veseli, umorni i skuvani od vrucine drndali smo se u kombiju prema Rodney Bayu. Na putu do mjesta prošli smo pored lokalnog aerodroma čija se pista proteže tik uz groblje.   Iskrcali smo se u samom centru Rodney Baya s namjerom da kupimo neke sitnice za brod. Pred samim ulazom u supermarket pažnju nam je privukao crnac noseći dres hrvatske nogometne reprezentacije. Ne, nismo sanjali, nacionalni dres s crveno-bijelim kockama na Karibima, bilo je to iznenađenje ravno čudu. Tip je bio cool. Dres je dobio od svog prijatelja iz Hrvatske i bio je presretan da se slika s nama. Svijet se, zaista, doima nekada manjim nego što ga zamišljamo. Sa nekoliko kesa u rukama vratili smo se na brod.

Slijedeće jutro isplovili smo za Martinique, francuski raj na Karibima. Vrijeme je bilo toplo i vjetrovito. Marika je bila izvanredan mornar. Brzo je naucila sve poslove na brodu.   Dok je Peđa uzivao u ulozi skipera, ona je bila naš mali od palube. S velikim užitkom sam je gledala kako radi s konopima, posprema bokobrane, spušta i podiže sidro i sa istim žarom i osmjehom na licu riba brod, što je, svakako, nije mimoišlo. Palme, vulkani, francuski kruh baquette i croasani punjeni cokoladom, o kojima je Marika sanjala od samog dolaska, zasigurno su definicija ovog modernog i elegantnog otoka.   Obiluje prekrasnim plažama, tirkiznim morem, osebujnom vegetacijom i ljubaznim stanovništvom. Otok je otkrio Christofor Columbo, dok je Saint-Pierre, kao prvo osnovano naselje na otoku, rodno mjesto Napoleonove supruge Josephine.   U dalekoj prošlosti ovdje su živjeli ljudozderi zvani “Opaki Karibi”.   Koristeći bočni vjetar, Meermowe nas je punim jedrima nosio kursom prema glavnom gradu Fort-de-France i pripadajućoj Marini Poudrier, oko 40 milja udaljenoj od Rodney Baya.   Valovito more i jak vjetar uzburkali su našeg mornara i pokvarili njezin bioritam pa je nakon blagog rigoleta izgledala kao kanarinac Leopold bježeći pred mačkom Tomom, stoga je spas našla u krevetu gdje je radije sanjala o croasanima. U marinu smo uplovili u popodnevnim satima. Ribanje palube i uređenje broda bilo je djelotvornije od ruma i naš moreplovac se vratio u život.

Fort-de-France je trgovački centar i najveći grad na Martiniku.   Nalazi se na kraju ogromnog zaljeva. Karakteriziraju ga kolonijalne uske “galerija” ulice. Kovani zeljezni balkoni, atraktivna tvrđava , Katedrala Saint-Louis i Biblioteka Schoelcher, otkrivaju povijesnu, dok cvijećem ukrašen Savana Park, romantičnu atmosferu. Vec slijedećeg jutra, taxijem smo se, odvezli do centra grada te krenuli njuhom zavodljivog jutarnjeg mirisa koji se širio iz pekara. Naš nepogriješivi kompas doveo nas je pravo do originalnih francuskih croasana, mmmmmm… punjenih cokoladom. Usput smo kupili i dva baquetta koje smo planirali donjeti na brod, što je ostalo samo teorija. Poput medenjaka, naprosto su se rastopili u ustima. Kupili smo neke sitnice u shoping centru, te krenuli natrag s namjerom da isplovimo u uvalu s druge strane zaljeva, gdje smo se usidrili. Plaža, koja se protezala na priličnoj udaljenosti od broda naprosto je mamila pa smo Marika i ja odlučile otplivati tu dionicu dok nas je Peđa pratio dingijem.   Osijećali smo se kao na Hawaiima. Toplo more i bijeli pijesak u potpunosti su nas osvojili. Dok su Peđa i Marika uživali u svom malom svijetu ja sam promatrala kornjače na dnu mora i izronila prekrasnu morsku zvijezdu. Uživanju i igri nije bilo kraja, a komedije i smijeha koliko voliš dok je Peđa učio Mariku voziti dingi. Pićila je kao Nicki Lauder u formuli 1, ostavljajući za sobom veliku brazdu. Gdje su oni prošli više ni kornjača nije bilo.   Divno ih je imati na brodu, sretni smo razmisljali Peter i ja. Božić smo proslavili uz svečanu večeru, piće i kolač uživajući u romantičnim zvucima saxofona.   Uz ručak u restoranu slijedeceg dana, planirali smo naše daljnje putovanje prema krajnjem jugu otoka, gradu Le Marinu.   Na sidrište Marine Le Marin, uplovili smo kasno popodne gdje smo odlučili prenoćiti.   Prepušten ribarskim užicima, moj suprug je, to veće, brzinski ulovio 12 riba velicine 250 grama. Serijski su izlazile jedna za drugom, kao da se takmiče koja će prije zagristi mamac. Svi smo se veselili sutrašnjem ručku koji je bio za prste lizati.

Novu godinu smo dočekali na brodu u veseloj i raspjevanoj atmosferi. Glasna muzika, koja je odzvanjala s Meermowea, privukla je susjedne jedrilicare koji su, u prolazu, zavirivali na nas brod u znatizelji da vide sto se dogadja. Marika i ja smo plesale do 2 sata po ponoći nakon čega smo otišli na spavanje.

Zavodljiv šarm okolnih brda, potakli su nas, slijedeceg jutra iznajmimo auto i zavirimo u njihovu unutrašnjost.   Vijugava cesta vodila nas je kroz mala slikovita mjesta Gros-Morne, Saint-Joseph i Ducos, pogodna za uzgoj plantaža ananasa, cija se polja protezu sve do mora, sećerne trske i banana. Dok su planine prekrivene tropskim šumama, obalu krase predivne uvale. Grad La Trinite proteže se do Poluotoka Caravelle i predstavlja najljepši dio Otoka Martinique. Na povratku zaustavili smo se u malom gradiću Sainte-Anne koji naprosto odiše francuskim šarmom, kako bi uživali u njegovoj najpoznatijoj i jednoj od, nedvojbeno, najljepših plaža u Zapadnim Indisima, Les Salines. Naprosto smo se rastopili kao sladoled na suncu u tom božanstvenom i romantičnom prizoru.

Posjet Otoku Martiniqu završili smo odlaskom na ronjenje što je predstavljalo krunu našeg zajedničkog druženja. Tog trenutka sam poželjela da vrijeme stane.   Bio je to doživljaj i uzbuđenje koje ce se dugo pamtiti. Slijedećeg jutra isplovili smo iz marine i nakratko smo se zadržali u blizini jedne od obližnjih plaža da se još malo okupamo i uživamo u moru, nakon cega smo napustili otok i zaplovili prema Saint Luciji. U Rodney Bay uplovili smo u popodnevnim satima. Osvanuo je dan rastanka s nasom posadom. Teško nam je bilo gledati u njihova leđa dok ih je taxi odvozio na aerodrom i sve više nestajao iz našeg vidokruga. Vrijeme provedeno s Pedjom I Marikom bilo je, vjerujte, daleko vise od ovog posta. Po povratku na brod nastavili smo s pripremama za našu slijedeću destinaciju. Još nas je samo četiri dana dijelilo od starta prema Santa Marti u Columbiji.