Kao avanturisti i ljubitelji mora, Peter i ja, imali smo i još uvijek imamo jako puno snova. Jedan od njih, vjerojatno najveći, bio je preći oceane i oploviti svijet, dok je prolaz Panamskim Kanalom, pred kojim smo se upravo nalazili, zasigurno produbio naše snove i pretvorio ih u jedinstveno i neponovljivo iskustvo bilo gdje u svijetu.

Tog popodneva, Meermowe je napustio Shelter Bay Marinu s posadom od pet članova ispunjavajući uvijet samostalnog tranzita. Steve Barrett i Steve Parker, naši prijatelji s broda Waterman i surfer Tom, porijeklom iz Hrvatske, koji je putovao i surfao zemljama Panamske Prevlake, bili su fantastična ekipa koja nam je pomogla prijeći kanal.   S njima smo podijelili sva naša osijećanja, sreću I uzbuđenje. Kasno popodne uplovili smo u Jezero Gatun. Usidrili smo se na poziciji s koje smo ukrcali prvog pilota koji nas je vodio kroz ovaj dio kanala. Brojno stanje naše posade bio je dovoljan razlog da vrijeme čekanja iskoristim za pripremanje večere. Za tu priliku odabrala sam nešto jednostavno, brzo i izdašno, punjene paprike u paradajz saftu i pire krompir. Za desert sam ispekla palačinke punjene svježim kravljim sirom, posute čokoladom. Mirisi koji su se širili iz Meermoweog čarobnog kazana, stvarali su zazubice i otvarali apetit. Uživala sam u toj atmosferi i raspoloženju koje je vladalo na brodu. Sve je bilo spremno, dok su se pivo, vino i rum već hladili u frižideru.

Panamski Kanal dug je oko 80 kilometara. Njegovu gradnju započeo je Francuz Ferdinand De Lesseps, kojeg su, nedostatak novca i neizliječive bolesti, spriječili u njegovom završetku. Daljnju gradnju preuzeli su Amerikanci uspješno spajajući Atlanski Ocean s Pacifikom, nakon čega je, prije više od sto godina, Panamskim Kanalom zaplovio prvi brod. Iz tog, sto godina teškog povjesnog sanduka, izdvojila bi vrlo zanimljivu priču o podvigu američkog avanturiste Richarda Halliburtona, prvog čovjeka koji je, preplivao kanal cijelom dužinom. Prolazeći kroz komore, zbog svoje težine smatrao se “najlakšim plovilom” na osnovu čega je platio najnižu pristojbu prelaska ikada plaćenu, u iznosu od 34 centa.

Pilot je stigao motornjakom nešto prije šest sati. Nismo mogli vjerovati koliko je ličio na Raul Castra. Koristeći znanje i iskustvo odmah je preuzeo komandu nad brodom. Konopi i bove, prema instrukcijama, bili su postavljeni s obe strane palube, zakačeni za bitve i spremni za upotrebu. Sumrak je već počeo padati kad smo napustili sidrište i uputili se prema Gatun Loku. Kretali smo se polako u tom konvoju brodova koji su se svrstavali jedan za drugim. Okruženi gigantskim teretnjacima i tankerima doimali smo se manjima nego sto jesmo.

Prijelaz preko kanala, od Kariba do Pacifika, sveukupno traje oko 24 sata. U kanalu se nalaze tri sekcije komora, Gatun, Pedro Miguel i Miraflores u dva nezavisna pravca. Lokovi rade na vrlo jednostavnom principu, podizanjem brodova za 26m na razinu umjetnog Jezera Gatun a potom spuštanjem za 26m na razinu mora.

Svjetla u noći postajala su sve bliža i veća. Jos nas je nekoliko stotina metara dijelilo od vrata. Nešto prije ulaska u lock sačekali smo dvije jedrilice koje su nas slijedile, kako bi se povezali s njima u jednu cjelinu. Peter nije krio uzbuđenje i radost, koji su poput vatrometa isijavali iz njega. “To je upravo ono što smo željeli i što ćemo sada učiniti”, bila je njegova poruka upućena mi pogledom. Napokon, na zvučni signal, velika, teška vrata počela su se, kao na vikingškim dvorcima, širom otvarati. Držeći potrebno odstojanje od velikog trgovačkog broda ispred nas, polako smo ulazili u prvu komoru. Piloti su sinhronizirano upravljali kretanjem naših jedrilica i radom ljudi na palubi. Odmah po ulasku, službenici sa zidova komore, koji su se priključili sa svake strane po dva, dobacili su nam tanke linije s kojima su privukli naše pramčane i krmene konope koje su koristili za vođenje i kontrolu odstojanja od krajeva.

Za razliku od jedrilica, trgovački brodovi su vođeni specijalnim kablovima koje vuku električne locomotive zvane “mulas”. Ime su dobile po životinjama koje su se tradicionalno koristile za prijelaz Panamskog kanala.

Oduševljenje se, kao zaraza, širilo palubom na sve tri jedrilice. Poput paparazza, snimali smo kamerama i okidali fotoaparatima kako bi i svi vi koji plovite kroz Meermowe’s Great Adventure, zajedno s nama, postali dijelom ove nezaboravne atmosfere. Bilo je izuzetno, pa čak pomalo i zastrašujuće kad su se teška vrata za nama zatvorila. Podsjećalo je na zatočenike u tamnici, koje ce osloboditi Robin Hud ili mozda Tri Mušketira.   Odjednom velike količine vode počele su puniti ustavu.   Turbulencija i virovi osijećali su se svuda oko nas. Za svaki transit, potrebni su milioni litara sviježe vode, kojom se, sistemom pumpi iz umjetnog Jezera Gatun, komora napuni za manje od deset minuta. Podizanjem broda na potreban nivo, otvaraju se vrata druge komore i princip se ponavlja. U trećem locku podigli smo se na razinu Gatun Jezera kada smo, uz vlastiti pogon, zagazili u njegove tropske vode, otpustili konope s drugih jedrilica i vezali se za ogromnu bovu.

Večera je bila božanstvena. Naš Castro se, uživajući u okusima, naprosto rastopio od zadovoljstva, zbog cega je žalio sto sutradan nije bio u smjeni kako bi nas vodio dalje. Veče je bilo predivno, tiho i mirno. Uz miris bijele kave, koji se širio kokpitom, uživali smo u ugodnom društvu, ali ne za dugo jer smo se morali rano ustati. S rađenjem novog dana trebao je stići drugi pilot. Sve je bilo spremno, ali njega nije bilo na vidiku.   Preostale dvije jedrilice odavno su isplovile. Ostali smo sami kao orkestar bez dirigenta. Atmosfera i raspoloženje bili su na nivou a vrijeme čekanja odužilo se u beskraj. U pravo vrijeme i na pravo mjesto, baš kao pop, s mirisom origana koji se širio s prvih ispečenih pizza za ručak, pojavio se dragi nam pilot, koji je s nama ostao do kraja tranzita. Prošlo je jedanaest sati kada smo u žurbi napustili bovu. Trebalo je što prije proći Pedro Miguel, stići do Miraflores Locka do četiri sata popodne i pripremiti se za spuštanje u Pacifik. Različitosti ovog dijela kanala, činili su naš prijelaz još uzbudljivijim. Jezero Gatun nekada je bilo najveće umjetno jezero na svijetu. Okružuju ga kišne tropske prašume, dok se u njegovom središnjem dijelu nalazi egzotični Otok Barro Colorado, pored kojeg smo prolazili uz krikove majmuna koji su dopirali iz okolne džungle. Nasem zadovoljstvu, svakako su pridonijeli krokodili, koji su plivali uz obalu rijeke Chagres, kao najveće pritoke jezera. Nekima od njih je samo glava bila vidljiva. Gledajući ih koža mi se ježila, dok se u Dinu i Pipu probudio Krokodil Dundee. Toliko su se uživili u sve što su vidjeli da su zamalo sletili s broda. Mogu zamisliti kako bi se razletilo perije i spužvica da ih je dohvatio jedan od njih. Svojim nestašlukom i vragolijama, u potpunosti su osvojili našu posadu. Prolaskom kroz najuži dio kanala Culebra Cut kod Gamboe, otvarali su se novi vidici na stepenasta brda i Most Slobode ispod kojeg smo prošli. Bili smo zadivljeni ljepotom njegove linije i atraktivnom strukturom. Podsijećao je na San Francisko. Približili smo se Pedro Miguel Locku, i vezali za iste jedrilice s kojima smo prošli kroz Gatun. Ulaskom u ustavu, kao vodenim liftom, spustili smo se na razinu Miraflores Jezera u kojeg smo uplovili s velikim očekivanjem. Za nama se, puževim korakom kretao gigantski brod. S znatiželjom i nevjericom promatrali smo njegov ulazak u Miraflores komoru. Impresivnih šest centimetara, sa svake strane, dijelilo ga je od njezinih zidova. Bio je to fascinantan prizor, pred kojim se Peter osijećao poput žohara koji može biti zgažen svaki čas. Živost locku, davali su mnogobrojni putnici s turističkog broda, s kojeg su stizali zadivljujući komentari upućeni Meermoweu i pitanja znatiželjnika o našem avanturističkom podvigu. Prvobitno smo se vezali za njihov brod a potom odvezali i spojili s drugom jedrilicom u blok od dva.   Prolaskom u drugu komoru, našli smo se licem u lice s zadnjim vratima. Dvije košare pune hladnog piva, vina i šampanjac, bile su iznešene na palubu i spremne za slavlje. Pacific, jedina misao koja je okupirala sva naša čula. Naši pogledi bili su upereni u teška vrata kao u svemirsko čudo. Level vode s obe strane napokon se izjednačio. Zvučni signal, na koji su se vrata počela lagano otvarati, vjerujte, bio je tiši nego otkucaji naših srca. Vika turista širila se lokom i odbijala od zidova. Vrata su se konačno otvorila. Krenuli smo napred i dok se pjena piva prelivala preko limenki, hrabro smo se suočili s novim izazovima Pacifika. Već se spustio mrak kad smo kod Balboe prošli ispod prekrasnog Americas mosta u pravcu Otoka Flamenco. Cesta poput lukobrana, koji ga povezuje s kopnom, napravljena je od stijena izvađenih iskapanjem Panamskog Kanala i zato ga zovu Amador Causeway. Bacili smo sidro u blizini marine i time se priključili našoj grupi. Posada se, to isto veče, razišla i ponovno smo ostali sami.   Slijedeća tri dana sidrište i ovaj grad bili su naš novi dom, stoga smo odlučili posjetiti najatraktivnija mjesta u gradu i saznati ponešto o njegovoj kulturi.

S novim jutrom osvanula su nova uzbuđenja. Brodske konope i bove, koje smo koristili u tranzitu, trebalo je odvesti do recepcije marine. Šanse da se to uradi po valovima i vjetru s našim malim dingijem, bile su vrlo male ili bolje rečeno nikakve. Prjatelji su se razišli kuda koji, a mi smo, poput Loleka i Boleka, počeli mudrijati kako to izvesti. Ubacivali smo i izbacivali konope iz dingija, pravili kombinacije ali pomoći nije bilo. Kako god da smo probali, brodić je bio mali.   Odjednom, moj suprug je povikao, “idemo, dosta je bilo zajebancije”. Znala sam da mu je pukao film, sjela sam u dingi kako bi mene izbacio na obalu prvu, a potom se vratio na brod. Nakon otprilike pola sata, dok sam sjedila i čekala ga u malom kafiću, začula se vika, galama i smijeh. Pogledala sam u pravcu grupe ljudi, naših jedrličara, koji su se okupljali u sve većem broju i gurali što bliže ogradi. Izgledali su oduševljeno i zadivljeno. Odlučila sam pogledati o čemu se radi. Prizor je bio genijalan. S velikim osmjehom na licu, poput Brzog Gonzalesa, moj suprug je pićio s dingijem i konopima okružen bovama preko valova kao da biježi pred rojem zenki bumbara. Nedostajao je još samo mexički povik “jariva, jariva”.   “Tko umije njemu dvije”, stara je poslovica. Kroz vrlo kratko vrijeme Peter je stekao veliku popularnost. Slika koju vidite napravio je Steve Barrett, koji je bio dio naše brodske posade kroz Panamski Kanal. Tko zna, da je malo duže potrajalo, vjerovatno bi se ova slika vrtila na stranicama panamskih novina ili televiziji. Na kraju, bili smo sasvim zadovoljni idejom da konkuriše za najbolju sliku “Put oko svijeta” ARC 2015/2016. Tog popodneva taxijem smo se odvezli do Panama Citija, Ciudad de Panama ili kako ga popularno zovu “Mali Majami”. Prijatni i duželjubivi ljudi, čudan mix novog i starog, bogastvo i ekstremno siromaštvo jedno do drugoga, hrpe smeća i predivna priroda, zasigurno opisuju ovaj grad. Moderna metropola i stara gradska jezgra dvije su totalno odvojene sredine kreirane same za sebe. Bio je to za nas jedinstveni doživljaj izvan očekivanja.

Po preporuci taxiste, iskrcali smo se u samom centru starog grada Casco Antigo. Njegove, crvenom ciglom popločane ulice vodile su nas prema Trgu Plaza Catedral. Posvuda su nas okruživale renovirane zgrade pastelnih boja s ukrašenim balkonima i lijepa dvorišta. Mješavina španske i francuske arhitekture odaju njihovu autentičnost i daju im poseban šarm. Glavni trg okružuju povijesne građevine u sjeni predivnih Tabebuia stabala ružičastih cvjetova. Plaza Catedral s vremena na vrijeme, koristi se za glazbene nastupe, sajmove hrane i odjeće, na kojima se također izlazu Kuna Yalla rukotvorine s otoka San Blass Arhipelaga. Catedrala Basilica Santa Maria la Antigua de Panama, poznata kao Metropolitan Cathedrala, odmah je zaokupila našu pažnju. Ova stara romanska katolička crkva jedna je od najvećih u Srednjoj Americi. Sa svake strane glavnog ulaza nalazi se bijeli toranj ukrašen sedefom s otoka Las Perlas Arhipelaga. Tamnosmeđi kameni zid i drvena vrata daju joj izgled vrlo zanimljive građevine. Planirali smo zaviriti u njenu unutrašnjost ali nažalost nije bila otvorena za posjetioce.

Hodanje gradom po nesnosnoj vrućini trebalo bi proglasiti sportskom disciplinom. Zeđ koju smo osijećali, pretvorila se u fatamorganu koja nas je osvajala kao viroza.   Dok smo vapili za velikom kriglom hladnog pića s puno leda, Jugo Juices shop, stvorio se pred nama kao naručen. Bez razmišljanja zakoračili smo unutra kao uveli tulipani. Srećom gužve nije bilo, pa su dva velika hladna voćna happinessa na bazi cikle i banana ubrzo postala ugodna realnost.

Casco Viejo pun je vrlo zanimljivih priča vezanih za njegovu prošlost i vrijeme kada je Panama bila, u potrazi za zlatom, glavna atrakcija gusarskih napada. Bili oni surovi razbojnici ili ne svi mi volimo, na neki način, slušati o piratskim pustolovinama i podvizima od kojih su živjeli i svemu onome što jednog gusara razlikuje od obićnog čovjeka. Jedna od takvih priča nalazi se u Katedrali Inglesia San Jose i veoma nas je zaintrigirala, stoga smo odšetali u pravcu San Filipe četvrti kako bi je istražili. Crkva je poznata po masivnom zlatnom žrtveniku zvanom “Altar de Oro”, što u prevodu znači “Zlatni Oltar”, koji je preživio gusarski napad i ostao sačuvan. Ova imresivna struktura, zapravo i nije od čistog zlata, već uklesana mahagonija prekrivena zlatnim listićima i pahuljicama. U to vrijeme oltar se nalazio u jednoj od crkvi prvog grada Paname, “Panama Viejo”. Za vrijeme napada na grad Engleskog gusara Henry Morgana, isusovci su, u strahu da će ga izgubiti, ofarbali žrtvenik crnom bojom kako bi sakrili zlato. Pirati su, ne sluteći da su nadmudreni, ostavili oltar netaknutim u ubijeđenju da je bezvrijedan. Nakon sto je Morgan opljačkao i spalio “Staru Panamu”, oltar je premiješten u novu crkvu na njegovo sadašnje mjesto.

Nakon uspješnog spasavanja oltara, odlučili smo da sjednemo negdje i spasimo sebe od gladi. Otvorili smo staklena vrata jednog lijepog, modernog i vrlo elegantnog restorana koji nam se našao na putu. Njegovo ime nismo registrirali jer smo bili isuviše okupirani ručkom i opojnim mirisima. Bila je to prava osvježavajuća oaza na saharskoj temperaturi koja je vladala na ulicama, u ugodnom i opuštajućem okruženju. Panama nema tradicionalnu kuhinju ali jela su vrlo ukusna i napravljena od svježih sastojaka, dok su usluga i servis više nego kvalitetni. Boca hladnog crvenog vina, koju smo poručili, predjelo i salata od liganja, ubrzo su bili servirani na naš stol. Nakon ručka bili smo ponovno u funkciji, spremni da se sukobimo s suncem, kao Don Kihot s vjetrenjačama, i nastavimo dalje.

Između Casco Viejo i Kanala, nalazi se veoma zapušten i neugledan predio grada. Ulice su pune smeća, smrada i pijanaca koji se izležavaju po trotoarima. Karakteriziraju ga puka sirotinja i bijeda, trgovine prepune ničega i tezge pune gnjilog voća.   Četvrt je sklona protestima i iskazivanjima nezadovoljstva, što nas i nije iznenadilo. Iako smo se vrlo neugodno osijećali, prošli smo tim ulicama na kojima se, pod otvorenim nebom, odvija svakodnevni život. Brijači briju i šišaju na ulici dok ljudi čekaju da dođu na red, zubari vade zube u polusrušenoj rupi za 5 dolara dok su konsultacije gratis. Kao što je naš sin Peđa rekao: “više bijede i siromaštva znači bolje doživjeti grad”. Istina, ima nečeg u tome, iako izgleda da se ovde nema šta tražiti. Napustili smo ovu idilu i zaputili se prema French Parku koji je podignut kao spomen na extremno veliki broj francuskih radnika koji su izgubili svoje živote u izgradnji Panamskog Kanala. Geometrijski je oblikovan i ima jedinstven panoramski pogled na Amador Causeway i modernu metropolu. Bilo je veće kad smo se taxijem vratili u marinu. More i vjetar su se smirili pa smo se dingijem uspijeli suhi vratiti na brod.

Panama City je poznat po šopingu. Iako smo planirali samo obnoviti zalihe hrane, koja je u Shalter Bayu u Colonu većinom završila u smeću, odlučili smo sutradan otići u robnu kuću Allbrook, jednu od najvećih u gradu. Shopping centar je udaljen oko dvadeset minuta vožnje od marine. Izašli smo iz taksija ispred glavnog ulaza. U molu je vladala živost. Pored velikih žirafa, zabavnog parka i malog turistickog vlakića za vožnju kroz shopping centar, rastopila sam se kao čokolada na suncu. Primijetili smo da su cijene pristupačne i da svatko može naći ponešto za sebe. Peter se odmah, poput čička, zalijepio za sportski shop “Lov i Ribolov” te kupio 2mm debelu prokromsku sajlu kako je riba nebi pregrizla. Toliko je bio sretan, da je dva sata posle toga pričao samo o njoj kao o genijalnom rješenju. Da ga nisam podsjetila na plastićnu kantu za dizel, zaboravio bi da nam uopće treba.   Napokon smo došli i do supermarketa gdje smo kupili hranu i piće za daljnje putovanje do Galapagosa. Ostatak dana iskoristili smo za obnovu ribičkog pribora u marina shopu.   Vjerujte mi Panama je idealno mjesto za to. Sve je bilo toliko jeftino da nismo mogli vjerovati. Iskoristili smo priliku i kupili deset novih zavodljivih mamaca pred kojima su naši ljubimci, kao pred matičarem, mogli da kažu samo“DA”. Prije povratka na brod, predigli smo pasoše i potrebne papire za izlazak iz zemlje. Slijedeće jutro bilo je u znaku priprema za isplovljenje. Jedan za drugim sidra su se podizala iz mora. Napustili smo Flamenco u pravcu Las Perlas Arhipelaga ili u prevodu Bisernih Otoka, zadnje destinacije u Panami.

Putovanje je bilo kratko i vrlo ugodno za jedrenje. Contadora Otok je jedan od preko dvijesto otoka u skupini, smještenih u panamskom zaljevu. Ime arhipelaga potiče iz doba španjolskih osvajača koji su otkrili otoke i velike količine bisera na njima. To je nekada bilo “mjesto za izlazak” samo za bogate i slavne. Osim članova panamske vlade, ovdje su boravili Christian Dior, bivši Iranski Shah, John Wayne, Sophia Loren i mnogi drugi. Las Perlas je također bio baza za tri sezone snimanja TV serije “Survivor”. Za nas ovo je bio tropski raj pun uživanja, uzbuđenja i nominacije, prekrasnih bijelih pješčanih plaža i prijateljskih ljudi uvijek spremnih da se nađu kad treba. Ako razmišljam kao moreplovac onda je ovo idelno mjesto za ostanak prije plovidbe na Galapagos otoke. U popodnevnim satima usidrili smo se u uvali Playa Cacique. Radio-vezom javili smo se Rally Kontroli te odlučili do kraja dana ostati na brodu. Ovim predivnim primjerkom, Peter se još jednom dokazao u svojoj ribarskoj virtualnosti. Nakon večere završila sam još neke poslove kako bi sutradan imala cijeli dan na raspolaganju za istraživanje i provod.

Predivno jutro uz šumove valova, obećavalo je dan za uživanje. Plaža okupana suncem što se protezala pred nama, naprosto nas je odvlačila s broda. Nakon dobrog doručka, sjeli smo u dingi i odvezli se na obalu. Brodić smo dobro osigurali od plimnih valova i zaputili se stazom do Ville Romantica, smještene na uzvišenju, odmah iznad plaže. Restoran je prva liga s velikom panoramskom terasom, odakle se pruža predivan pogled na sidrište. Na parkiralištu pokraj ulaza, nalazilo se nekoliko parkiranih električnih auta za golf terene.   Odmah smo iznajmili jedan i kao djeca željni avanture sjeli u njega. Vijugavom cestom jurili smo nizbrdo i uzbrdo, kakva je to bila uživancija. Smijeha do suza, naročito kad se kod aerodroma završio asfalt. Okruženi prašinom, drndavim putem stigli smo do najveće plaže na cijelom otoku, Playa Larga. Zaustavili smo se u napuštenom i totalno uništenom hotelskom naselju Contador. Iako ruševina, još uvijek se može naslutiti ljepota nekadašnjeg izgleda. “Vlasnik ovog komplexa poginuo je u avionskoj nesreći, ostavljajući biznis u velikim dugovima”, bila je jedina informacija koju smo dobili. Recimo da je tako, iako sve skupa izgleda kao narko obračun. Prošetali smo malo duž plaže gdje se također nalazi nasukani turistički brod. Zasigurno je i on prekriven velom tajni za koju nismo imali vremena da je otkrivamo. Prepustili smo se radije našoj sretnoj i razigranoj stvarnosti, te nastavili dalje. Prolazeći kroz šumu, uz prelijepa naselja i posjede zaustavili smo se u jos nekoliko uvala, medju kojima nas je najvise privukla Playa Dimaggio. Na otoku se nalazi nekoliko mini marketa s vrlo malom ponudom i šokirjućim cijenama. U neposrednoj blizini sjeli smo u simpa kafić, osvježili se pivom, kafom i kolačima, te se vratili do Ville Romantica. Prijala nam je ova vožnja i vjetar koji nas je rashlađivao. Imali smo dovoljno vremena da napravimo još jedan krug oko otoka i otkrijemo neko novo mjesto koje smo propustili.

Uz veceru na plaži, oprostili smo se od naših domaćina. Za vrijeme podijele nagrada posadama s najboljim vrijemenima u jedrenju na ovoj dionici puta, posada Meermowea je imenovana najboljom ekipom s najviše uživanja u jedrenju. Nismo mogli vjerovati svojim ušima dok nismo shvatili da se radi o nama. Tom prilikom dobili smo bocu kvalitetnog panamskog vina koju smo odmah otvorili i podijelili s prijateljima za našim stolom. Problem povratka na brod pretvoro se u dobru zabavu i smijeh. Naime, učestali valovi nisu nam dozvoljavali ukrcaj u dingi stalno ga vračajući na pijesak. Trebalo je zagaziti u more do struka, pogoditi pravo vrijeme između dva vala i uskočiti u brodić. Mom suprugu je to uspijelo iz drugog pokušaja, dok sam se ja još uvijek nogatala boreći se da uđem prije nego nas val ponovno vrati nazad. U zadnji čas Peter me je zgrabio za hlače, ubacio kao vreću krumpira u dingi, upalio pentu i zapalio prema brodu. Bili smo mokri i puni pijeska. Od smijeha nismo mogli usta zatvoriti. Bilo je to pravo pravcato ludilo. Podigavši sidro, slijedećeg jutra, isplovili smo s Contadora Otoka i definitivno napustili tu cudesnu zemlju Panamu. Kurs nas je vodio prema otocima Galapagos.