Isabela je najveći otok Galapagosa i još jedan od bisera Arhipelaga. Lako je prepoznatljiv jer svojim oblikom sliči morskom konjicu. Na udaljenosti od preko sto milja, plovili smo jedan dan u vrlo ugodnoj atmosferi, razglabajući o neobičnim pričama koje smo pokupili na San Cristobalu.  Jedna od najiteresantnijih bila je o “Usamjenom Džordžu, nekada najstarijoj gigantskoj kornjači staroj oko sto godina. Bio je posljednji preostali mužjak te vrste, kojeg su znanstvenici jedva natjerali na sex kako bi se produžila njegova vrsta. Prema njihovoj ocijeni Džordž je bio u samom vrhuncu sexualne moći ali, na žalost, nije pokazivao interes za očinstvo, pa je ostala samo nada da će Džordž jednog dana ipak postati sredovječni otac. Živio je na Otoku Pinta i kao najusamljenija životinja na planeti, dobio je zasluženo mjesto u Ginisovoj Knjizi Rekorda. Kasnije je prebačen na Otok Santa Cruz gdje je u Centru za uzgoj, preminuo. “Kad bih ja bio u sexualnom usponu u stotoj, ne bih se ni ja zamarao potomcima”, bio je Peterov komentar, “čak šta više, otvorio bi harem i živio u njemu kao sultan”, dodao je s velikim osmjehom. Jadni Džorž, ubio ga sex u najboljim godinama. Da nije bilo toga, možda bi doživio još koje desetljeće duže. Noć je bila predivna, romantična i puna uživanja, sto je Peter prihvatio s velikom dozom opreza s obzirom na Džordževo iskustvo.

Na sidrište malog ribarskog mjesta Puerto Villamil, uplovili smo oko deset sati u jutro. Na samom ulazu, primjetili smo da je uvala mirna i zaštićena te ispunjena podvodnim grebenima i plićacima. Do pristaništa “Embarcadero” i malog restorana “Club Nautico” mogli smo doći dingijem, ali radije smo koristili taxi usluge, kako bi izbjegli komplikacije kroz vijugavi i vrlo zahtjevan vodeni labirint. “Zašto komplikovano kad može jednostavno”, bio je naš moto, pa smo se elegantno iskrcali na doku i laganom šetnjom uputili prema gradu. Puerto Villamil se smjestio usred idiličnih pješčanih plaža koje se protežu njegovom obalom.  U jednom od niza ugodnih restorana pokupili smo neke informacije o samom gradu. Prvo što smo otkrili u njegovoj neposrsednoj blizini, bio je park s boćatom vodom i flamengosima nazvan “Flamenco Park”. Gledajući plamenasto-ružičastu boju perija, tih izuzetno lijepih močvarnih ptica, bilo je kao da gledamo u raj. Interesantne su i sramežljive prirode i zato smo ih mogli promatrati i slikati samo s distance. Zbog kratkog ostanka, mega cijena i sparine, Isabelu nismo istražili kao što smo zamislili. Katastrofalna vrućina zatvorila nam je vrata pred odlaskom na šest milja široki krater Sierra Negra, najaktivnijeg vulkana na Galapagosu. Bila je to vruća priča bez smisla koja se pretvorila u Hamletovsko pitanje “uraditi to ili ne”.  Prikovani za prijatnu hladovinu restorana, odgovor smo pronašli u hladnom pivu, smijehu i druženju. Vjerujte nije bilo teško. Na kraju i to je trebalo doživjeti. Nakon vrlo ugodne večeri, počeli smo se pripremati za nastavak putovanja i susret s novim ljepotama i uzbudjenjima. Ostavljajući Puerto Villamil u brazdi Meermowea, Isabelu smo napustili u pravcu Otoka Santa Cruz, smještenog u centru arhipelaga.

Usidrili smo se u potpuno otvorenoj uvali, ispred glavnog grada Galapagosa, Puerto Ayora.   Ljuljuškajući se na valovima, svoje mjesto našli smo između izletničkih brodova i drugih modernih skitnica pod jedrima. Bili smo uzbuđeni jer smo znali da ćemo uskoro napustiti ovaj jedinstveni prirodni park na svijetu i započeti naše najduže putovanje bez kopna, do French Polinezije.  Boravak na Galapagosu, nakon Cristobala i Isabele, postao nam je nekako rutinski, stoga smo, ne gubeći vrijeme odmah naručili taxi te se odvezli do grada. Pod okriljem ekvatorskog sunca, na molu su nas dočekali dobro poznati predstavnici životinjskog svijeta, morski lavovi i iguane. Puerto Ayora je nadasve uredno i vrlo prijatno mjesto. U luci i na rivi vladala je prava živost, što i nije neuobičajeno za mala primorska mjesta. Ulična trgovina odvija se na temperaturi većoj od 40*. Klima uređaji se viđaju samo u snovima a cijene uopće nisu sramežljive. Ribe ima u izobilju i veoma je jeftina. Jedini kojima nije loše u tom okruženju, bili su pelikani. Pitomi su i izvanredno se slažu sa ribarima. Prošetali smo uokolo i pronašli manje trgovine s hranom i tržnicu gdje smo, dan prije odlaska, napravili sitnu nabavku. Nisam propustila priliku i da se ošišam u prvom frizerskom salonu na koji smo naišli. Mnogobrojni italijanski restorani bili su pravo iznenađenje za nas. U svakom slučaju, zaustavili smo se u jednom od njih prije povratka na brod. Za razliku od skupog vina, pivo je krasila loša kvaliteta pa smo s voćnim koktelom završili veče. Omiljena Nachos večera, pripremljena na brodu, bila je više nego pogođena. Mexički krekeri, uz koje smo ugodno časkali o daljnjoj plovidbi, govorili su sedam jezika. Do odlaska na spavanje proučavali smo pomorsku kartu, satelitsku navigaciju, vremenske uvijete te pravili strategiju i organizaciju daljnjeg putovanja. Kao i obično, u tome su nam pomagali Dino i Pipo. Meermowe je bio u top formi za žestoki ritam jedrenja. “Još samo
subotnji market i možemo da krenemo”, bio je zaključak s kojim smo se veselo složili i otišli u krevet. Kako je Academy Bay bio pun morskih pasa čekićara, nije nam padalo na pamet da se kupamo, stoga smo posljednji dan na Santa Cruzu posvetili Tortuga Zaljevu. Jutro je osvanulo u velikom uzbuđenju, strci i izvanrednom raspoloženju. Simpatičnom metežu doprinjeli su Dino i Pipo koji su odlučili poći s nama.

Ova uvala, zbog svoje ljepote, jedna je od najpoznatijih na Santa Cruzu. Udaljena je oko četrdesetpet minuta pješačenja od centra grada. Vijugava kamenita staza okružena kaktusima, palo santo i matasarno stablima, vodila nas je do prostrane obale koja se elegantno utapa u Tihi Ocean. Bilo je vruće i bez vjetra kao u pećnici na 350* bez fena. Dok smo se Peter i ja rashlađivali vodom iz boce, kako se poput sladoleda ne bi rastopili, Dino i Pipo su zaronili duboko u hladovinu ruksaka. Na kraju, mukotrpna šetnja bila je i nagrađena. Pred nama se prostirala spektakularna bijela pješčana plaža na kojoj smo se stopili s prekrasnm iguanama ili kako su ih naši dragi prijatelji prozvali “ljutim zvijerima”, kojih su se uplašili.   Shrvani od straha, skotrljali su se na dno torbe kao lego kockice. Trebala nam je cijela vječnost da ih izronimo. Uz malo ubjeđivanja, do kraja dana, čak su se i sprijateljili s tim slatkim “negro bombonima” pa smo uspijeli napraviti nekoliko sretnih fotosa. Playu Mansi jednim dijelom opisuju jake struje i snažni udari velikih valova o pješčane sprudi, čija buka se širila plažom poput eha.   Drugi dio nalazi se u veoma tihoj, mirnoj i zaštićenoj laguni, gdje smo se okupali dok su Dino i Pipo uživali u krošnji stabala. Vrijeme nam je naprosto letjelo u nepovrat. Kao što stara pjesma kaže, “svemu dođe kraj jedan dan”, tako je i ovaj, pun smijeha i zabave prošao brže nego što smo htjeli. Na brod smo se vratili predveče. Uz zalazak sunca uživali smo u večeri i nešto ranije otišli na spavanje. Subotnji market otvara ranom zorom u pet sati, dok sam u šest, s prijateljima iz grupe, već bila na ulicama Puerto Ayore. Glavna tržnica nalazi se na putu za aerodrom te je nešto udaljenija od luke pa smo s užitkom gledali grad kako se budi. Neki od proizvoda koje smo zatekli na tezgama, uzgajaju se lokalno dok je većina dovezena brodom s kopna. Cijene su bile malo visoke ali nismo imali velikog izbora. Da je Peter bio s nama, naprosto bi uživao čavrljati i šaliti se s tim divnim prodavačima, a naročito onima ženskog pola. Sigurna sam da bi njegov izraziti šarm napunio naše torbe voćem i povrćem po jeftinijim cijenama. Baš nam je nedostajao, što se nije moglo reći i za njega dok je, u to doba dana, uživao u slatkim snovima. U popodnevnim satima dostavljene su nam naručene količine vode i goriva, kojima smo napunili tankove i rezerve do čepa. Carinska administracija i papirologija za napuštanje Ecuadora, bili su spremni.  Zadnja provjera ispravnosti elektronike, sajli, škota, jedara i vinčeva, samo je još jednom potvrdila našu spremnost za novu avanturu. To veče pripremili smo dvije poruke u bocama na četiri jezika s željom da ih vjetrovi i valovi odnesu na obalu te onome tko ih nađe donesu sreću i radost. Prije isplovljenja u trgovini banana za $10 kupili smo jednu cijelu granu punu zelenih banana. Bila je to sjajna ideja, na naše najduže putovanje u zagrljaju 97 banana, mislim da ni Oranguran ne bi bio sretniji od nas. Banane smo postavili na brod, na takvo mjesto da smo ih gledali i dok smo spavali.

Podižući sidro, jedan za drugim krenuli smo prema startnoj liniji. Stajajući ponosno na pramcu, misli su mi lutale Pacifikom, najvećim oceanom na svijetu. Jedrima punih vjetrom napustili smo Galapagos kursom prema pojasu stalnih jugoistočnih vjetrova Ekvatora koji su pratili Meermowe sve do Australije. Na našoj ruti prvo iduće kopno bio je otok u French Polineziji, Hiva Oa u Arhipelagu Marquesas. Malen je to otočić na kojem su, kako sam doznala, pokopani slikar Paul Gauguin i šansonjer Jackques Brel, čije humke ćemo pokušati pronaći ako bude prilike za to.