Kada je Columbo, otkrivajući novi svijet, stigao do Paname, bio je iznenađen ljepotom tobožnjeg raja, nekadašnjeg arhipelaga vulkanskih otoka, koji su stoljećima privlačili pozornost mnogih navigatora i gusara. Za Petera i mnoge avanturiste iz nase grupe, koji su se, poput Columba, osijecali osvajačima dalekih zemalja, Panama je predstavljala ostvarenje dugogodišnjeg sna i najuzbudljiviji dio putovanja. Upoznati glavnu arteriju Panamske Prevlake, gdje Atlantski ocean susreće Pacifik, za nas je predstavljalo neprocijenjivo iskustvo puno događanja i aktivnosti.

Otkako smo napustili Columbiu, jaki udari vjetra i valova, pratili su nas cijelo vrijeme putovanja. Saznanje da ovaj dio Kariba nikada nije bio pogođen uraganom, davalo nam je psihičku i fizičku stabilnost. Detaljne pripreme, proučavanje satelitske navigacije i prognoze vremena, obećavali su ne baš ugodnu, ali sigurnu plovidbu. Dok smo danju promatrali velike trgovačke brodove, noćima smo ostajali budni pod punom opremom. Usprkos neočekivanom valu, koji je tokom noći udario u krmeni desni bok, zapljusnuo nas, podigao se i svom snagom uletio pravo u salon, nije se narušila naša vjera u brod i same sebe.   Zakačeni sigurnosnim kukama za ogradu, mokri kao miševi, u nevjerici i sa osmijehom na licu, gledali smo jedan drugog i povikali “ Welcome to Panama”, dok nas je Meermowe, prkoseći valovima, nosio sve dalje kroz gusti mrak. Želja za pobjedom još jedne dionice puta, bila je jača od svega, pa čak i od vala koji nam je za dobrodošlicu, priredio samo probleme.

Panamska i “Q” zastava već su se viorile na našem jarbolu. Kurs kojim smo plovili panamskim vodama, vodio nas je prema sanjivim otocima San Blas.   Nakon šest dana plovidbe i jahanja na valovima, kopno koje se naziralo na horizontu, bila je nekolicina nisko ležećih, palmama prekrivenih otoka arhipelaga. Protežući se karibskom obalom Paname, doimali su se kao nanizane čupave kovrđaste tačke. Naša krajnja destinacija, od koje smo bili udaljeni još samo nekoliko sati, bio je Otok Cayos Chichime. Sada već mirnijim vodama, polako i oprezno kružili smo između otoka, vješto izbjegavajući veoma opasne plićine i grebene, kojima je okruženo ovo područje.   Nesvakidašnji prizor i ljepote Otoka Perro, Cayos Holandeses i Lemon Cays, vraćali su u daleku gusarsku prošlost na sedam mora. Tog trenutka sam se sjetila Anne Bonny, slavne irske piratkinje, o kojoj sam čitala davnih godina, a koja je operirala baš u ovom dijelu Karipskog mora. Oblačila se i ponašala kao muškarac ali nikada nije krila svoj spol. Pogubljenje je izbjegla zbog trudnoće i nezna se što se s njom kasnije dogodilo. Pogled mi je lutao na sve strane, naprosto nisam znala gdje da ga zaustavim. Bila sam, poput gusarske maskote, dosadni papagaj Gavro, koji je, u oduševljenju, svaki čas zivkao Petera kako bi pridobila njegovu pažnju.   Srećom gusara, crne gusarske zastave s lubanjom i prekriženim kostima, krokodila, starosjedioca u ratnim bojama i plutajućeg kokaina nije bilo. Sve što nas je okruživalo, bili su ovi prelijepi otoci i beskrajno Karipsko more. Oko jedan sat posle podne usidrili smo se u laguni Otoka Cayos Chichime.

San Blas predstavlja skupinu od 378 otoka od kojih je samo 49 naseljeno. Uglavnom nepoznati, predstavljaju netaknutu prirodu te neotkrivenu ljepotu i kulturu. Tropska klima, tirkizno more i bijele pješćane plaže, samo su dio tog savršenog raja. Otoci su potpuno pod kontrolom nativ plemena Kuna Yala posvecenim svojoj zemlji te zdravom, lijepom i sretnom životu, što ih čini jedinstvenima. Našim kratkim boravkom imali smo fantastičnu priliku postati dio ove veoma ponosne zajednice ljudi, upoznati se s načinom života i saznati vise o Kuna Yala kulturnoj tradiciji koja se razlikuje od tradicionalne panamske kulture.

Cayos Chichime jedan je od najvećih otoka arhipelaga. Naš posjet započeo je toplom i prijateljskom dobrodošlicom prekrasnih mještana.   Stotine visokih palmi i hrpe kokosa, koje je lokalni momak otvarao mačetom i sa slamkom dijelio svakom članu brodskih posada, činili su tropsku atmosferu. Sreća koju smo osijecali Peter i ja, držeći u ruci ogromne žuto-smeđe orahe pune osvježavajućeg, proteinskog napitka, nestali su u roku “odmah”, kada nam je, kao strujni udar, kroz slamku protrkala bljutava i bezukusna tekučina. “Sve što je gorko i neukusno to je zdravo”, bio je životni moto mog starog, sto se tom prilikom i potvrdilo, jer kokosovo mlijeko zasigurno ima pozitivan efekat na zdrav život. Bilo kako bilo, lagano smo odšetali s kokosima do slamnate kućice, gdje su naši prijatelji, uz žamor i smijeh, rumom obogaćivali kokosovo mlijeko, kako bi ga mogli lakše popiti. Peter se odmah uklopio, prihvatio situaciju bez komentara te uredno ispraznio svoj i moj kokos.  Povratak na brod bio je veoma uzbudljiv.  Naši prijatelji su nas odšlepali do broda konopom. Kako smo pentom zakačili kamen, izgubili smo osigurač propelera bez čega se više nije mogao okretati. Ne mogu reći da smo uživali u tome, ali bilo je smiješno kao u crtiću. Problem je bio riješen odmah po dolasku na brod.

Za razliku od dosadašnjih destinacija, zajednički ručak s domaćinima, slijedećeg dana, pripremali smo u vlastitoj režiji. Sa svakog broda bilo je donijeto nešto kuhano u smislu tradicionalnog obroka. Pošto sam rođena u srcu Dalmacije, odlučila sam da ispržim ribu, koju smo ulovili na putu za Columbiju, na dalmatinski način sa maslinovim uljem, maslinama i krumpir salatom. Uz dobro društvo i stol prepun raznovrsnih jela i pića, nismo se zamarali teškim oblacima što su prekrili nebo, jakim vjetrom što je nemilosrdno savijao palmine grane i kišom koja se naprosto sručila na otok. Bila je to prava tropska oluja. Nismo marili za vrijeme, bilo nam je veoma ugodno i nezaboravno.

Kuna Indijanci su prepoznatljivi po svojim svijetlim dekorativnim bluzama zvanim “Molas”, što na Kunskom jeziku znači “odjeća”.   Tkaninu duginih boja ukrašavaju, geometrijski dizajn, ribe i ptice, koji bi, zasigurno, impresionirali i samog Picassa.   Kako muzikom i plesom, tako i prenašanjem s koljena na koljeno, svoje povijesti, mitskih priča i legendi, uspijeli su u tom modernom svijetu i okruženju, sačuvati svoj bogati kulturni identitet. Muškarci još uvijek love ribu iz kanua a novac za život uglavnom dolazi prodajom rukotvorina i kokosa. Djeca su veoma draga, pametna i lijepa i bez obzira na jezičnu barijeru, uživala sam njihovo društvo igrajući se na pijesku. Tog popodneva, nakon izvedbe nekolicine zanimljivih folklornih plesova, praćenih zvucima pan flaute zvane “gammu burwi”, flaute i šuškalice, oprostili smo se od Kuna Yala Indijanaca, te se vratili na brod. Na Porveniru, glavnom otoku arhipelaga, slijedećeg jutra, rješavali smo carinsku papirologiju.   Njegovu glavnu atrakciju čine pelikani, koji zorom napuštaju otok kako bi se vratili pred zalazak sunca i noć prespavali na palminim granama. Bilo nam je tesko napustiti ovo mjesto bez vremena i bez obzira na vremeplov koji nas je gurao napred, poželjeli smo ostati samo malo duže.   Kasno tog popodneva, San Blas Arhipelago ostao je za nama dok smo plovili kursom prema Colonu. Vremenski uvijeti bili su nepromijenjeni ulijevajući strahopostovanje prema vjetru i moru, ističući njihovu apsolutnu nadmoć. Nošeni krmenim vjetrom sve više smo se približavali Panamskom Kanalu.

Kuhati na brodu dok te uzburkano more valja i zapljuskuje sa svih strana, istovremeno je ludilo i akrobacija. Te večeri na jelovniku smo imali goveđi gulaš s povrćem. Nisam ni petpostavljala da će
mi Peterove papagajke s mirisom motornog ulja, biti glavna alatka u kuhinji, ali “cilj ne bira sredstva”, kažu ljudi, a naročito kad su stomaci u pitanju.   Držeći ih u ruci zakačene za hvataljku, poput tanga plesali smo lonac i ja po plinskom kuhalu, jedan napred dva nazad. Osijećala sam se kao da plešem s Patrickom Swayze, iz filma “Dirthy Dance”. Prava umjetnost koja nam je na kraju pružila beskrajno zadovoljstvo i uživanje u ukusnom, toplom obroku te utažila glad.

S programom prelaska preko Panamskog Kanala kao i sa pripremama za uplovljavanje u vode Galapagosa, bili smo upoznati još u Columbiji. Meermowe se nalazio u grupi od tri broda pripadajućeg prvog tranzita koji je bio predviđen za isplovljenje u popodnevnim satima, 29 Januara 2016. Vremena za bacanje nije bilo. Izvlačenje broda iz mora i popravke bili su unapred zakazani.   Na samom ulazu u Shelter Bay Marinu vezali smo se za baržu za napuniti tankove goriva i vode. Za to vrijeme premjeravao se brod i popunjavala hrpa papira. Meermowe je, kao i svi drugi brodovi, dobio svoj identifikacijski broj, nakon čega je radna ekipa preuzela stvar u svoje ruke i izvukla brod na suhi dok.

Kako naš zamrzivač ima hlađenje morskom vodom, više nije bio u funkciji, stoga smo dvije velike kese smrznute hrane, po odobrenju šefa, odnijeli u restoran. Sve je išlo nekako glatko i lako, kao da se ne događa nama već nekom drugom. Sjeli smo za stol da se osviježimo hladnim pićem.   Shelter Bay Marina je prilično udaljena od centra Colona. Shopping smo planirali napraviti dan prije isplovljenja pa nas to i nije previše zamaralo. Okolica se doimala poslovnom i nije pružala naročite zanimljivosti, pa sam nastojala pronaći neke aktivnosti kojima bi skratili vijeme našeg boravka.   Sjedeći i pretražujući internet, veselo sam povikala “Šećeru, ima nešto što bi te moglo zanimati. Fort Sherman, nekadašnja američka vojna baza u Panami. Smještena na Toro Pointu, udaljena od Shelter Baya 17 km hoda, u jednom pravcu, što kažeš, prava stvar”. S knedlom u grlu, Peter je zamalo izgubio volju za životom. Njegova spontana reakcija bila je ravna dobitnoj kombinaciji Jack Pota. Broj “17” vrtio se u njegovim očima kao na kockarskoj mašini, dok je blagi osmijeh jedva krasio njegovo lice na temperaturi od 40*. “Konobar, još jedna krigla hladnog piva”, bio je njegov odgovor kojim je zamijenio svaki komentar. Ne oklijevajući, dograbila sam svoje peraje i razigrano skočila u bazen. Na brod smo se vratili predveče penjući se visokim ljestvama do kokpita kao na Mt Everest.

Svi planirani poslovi na brodu, odvijali su se relativno u dobrom pravcu.   Iako je sve djelovalo u najboljem redu, nismo vjerovali da ćemo bez problema napustiti Shelter Bay.   Koliko smo bili u pravu potvrdila je činjenica da moramo zamijeniti propeler zbog oštećenja gumene brtve, koja je mogla prouzrokovati njegovo proklizavanje. Sobzirom da su, sopstveni pogon broda i njegov siguran manevar jako važni u tranzitu, nismo smijeli rizikovati.   U protivnom, to panamsko zadovoljstvo koštalo bi nas hiljade dolara. Propeler nismo našli u Panami, pa smo ga naručili u Louisiani, USA. Rok dostave nije puno obećavao i dovodio je u pitanje naše isplovljenje, od kojeg nas je dijelilo svega tri dana. Nismo imali izbora. Odmah smo obavijestili agenta panama transporta o našem kašnjenju, koji nam je organizirao novi termin tranzita, ali ovaj put kao individualnog plovila. Naše životno iskustvo govorilo nam je da problemi nikada ne dolaze sami i da se slažu jedan na drugog kao domine. Narudžba spojke za povezivanje različitih promjera cijevi crnog tanka, kojeg smo morali staviti u upotrebu zbog ulaska u Galapagos, te nabavka deset obićnih malih šerafa za učvršćivanje gumenog poklopca, pošto nam je stari otpao u plovidbi, cijelu ovu priču pretvorili su u agoniju i komediju. Izgledalo je beznadežno i bez kraja. Šerafi su stizali kao lijek na recept, jednom dnevno po dva komada. Pet dana je trebalo da ih sakupimo na hrpu. Uz sva nastojanja, ništa se nije moglo promijeniti. Umijesto da se nerviramo i grizemo nokte, prepustili smo se vremenu da radi za nas, dok su strpljenje i pozitivan duh bili naše najjače oružje. Ne razmišljajući vise o problemima, radovali smo se sutrašnjem odlasku u panamske prašume i posjeti Embera Indijanskom Selu.

Naša uzbudljiva avantura započela je u ranim jutarnjim satima.   Još jednom sam, prije odlaska, provjerila da slučajno nisam nesto zaboravila.   Fotoaparati, od kojih se nisam odvajala, sitni pokloni, čokoladice i bomboni za djecu, kišne kabanice, sunčane naočale, šeširi i dvije boce vode bili su glavni sadržaj našeg ruksaka.   Četiri minibusa s vrlo prijatnim vozačima pokupili su nas pred restoranom u 7 sati. Cesta nas je vodila uz kanal i Soberania Nacionalni Park. Nešto više od sat vremena trebalo je da stignemo do Jezera Alajuela, gdje smo se sreli s grupom Embera ljudi koji su nas očekivali s “dugout canoes” ili u prevodu “zemunica kanuima”, koje su izgradili vlastitim rukama. U svaki od njih moglo se ukrcati desetak putnika predvođenih dvojicom indijanaca, od kojih je jedan upravljao penta motorom a drugi je sjedio na samom vrhu kanua. U želji da ostanemo suhi, Peter i ja sjeli smo u pozadinu. Start je bio odličan, a raspoloženje u našem kanuu bilo je, za razliku od drugih, na zavidnom nivou. Smjeh i galama odbijali su se od visokih planina i kao bumerang vraćali nazad.   Embera Drua Village nalazi se na Rijeci Changres. Prolazeći kroz “virgin rain forest” ili “djevičansku prašumu”, uživali smo u beskrajno bistroj vodi i predivnoj prirodi. Uspijeli smo iz kanua vidjeti nekoliko papagaja i majmuna. Put rijekom bio je uzbudljiv i veoma interesantan. Nivo vode nije bio svuda isti tako da smo zapadali u kamenite plićine i brzace kroz koje su se naši domaćini veoma dobro snalazili. Pravi traperski život, živjeti s prirodom, daleko od grada i osijećati se slobodan.   Po dolasku u selo dočekani smo i pozdravljeni tradicionalnom muzikom, te srdačno i toplo primljeni u zajedničku kolibu gdje nam je seoski starjesina, na fascinantan način, prezentirao povijest, kulturu i način života.  Ukusan ručak od svježe ribe, prženih banana popularno zvanih “patakones” i svjezeg voća, nakon ceremonijala, bio je serviran u košaricama od palminog lišća.

Moj sprug i ja nismo propustili priliku da narednih pola sata proštamo kroz selo u
kojem živi nešto više od dvadeset familija. Vrlo jednostavne drvene kolibe, u kojima obitavaju, prekrite su palminim lisćem i podignute na visokim stupovima koji ih štite od poplave.   Škola nižih razreda nalazi se na brdu iznad sela i koliko se moglo primijetiti, dobro je opremljena za djecu tog uzrasta. Okolica obiluje palmama i Cocobolo drvom, od kojih se, za prodaju, izrađuju fine rukotvorine. Tradicionalne košare i tkanina, bojaju se prirodnim bojama dobivenim od vlakana palminog lišća i sjemenki stabala Achiote i Jagua.

Vrijeme boravka u Indijanskom selu i druženje s ovim predivnim ljudima bližilo se kraju. Embera djeca, kao i sva druga djeca na svijetu, prepoznala su jezik čokoladica. Veselili su se slatkim čokoladnim poklonima koje sam imala u torbi za ovu priliku. Posjet je završio zajedničkim fotografiranjem i Samanskim plesom uz muziku na flautama od bambusa i ručno napravljenih bubnjeva.   Oprostili smo se od naših prijatelja, koji će nam zauvijek ostati u sjećanju i srcu. Na brod smo se vratili kasno popodne puni utisaka i uspomena na toplo gostoprimstvo Embera Plemena u Panami.

Prva grupa brodova iz Tranzita 1, napustila je marinu u popodnevnim satima slijedećeg dana, dok je Tranzit 2 isplovio dva dana kasnije. S tugom gledali smo kako naša grupa odlazi, dok je Meermowe bespomoćno stajao na suhom. Ostali smo sami kao zadnje slovo abecede. Datum našeg odlaska bio je za četiri dana. Vrijeme smo provodili uglavnom u krugu marine kupajući se u bazenu i šetajući u predvečerje. Svakodnevno smo preko internet provjeravali kretanje pošiljke i izmišljali kojekakve poslove kako bi skratili vrijeme. Dan prije isplovljenja, taxijem smo se odvezli u Colon da kupimo hranu. Ovaj stari grad osnovali su Amerikanci 1850 godine, koji su radili na Panamskoj pruzi i drugi je po veličini u Panami.   Vozeći se njegovim ulicama do supermarketa, primijetili smo da je u prilično lošem stanju i po svemu sudeći grad s visoko razvijenim kriminalom. Bez obzira na njegovu mračnu stranu, uvjerena sam da je vrijedno upoznati ljude, zaviriti u njegovu kulturu i arhitekturu, za što mi nismo imali vremena S punim kesama hrane, vratili smo se na brod u nadi da ćemo sutra isploviti.

Avanturistički život je prepun šokantnih iznenađenja, koji su, poput božićnih poklona, svakodnevno iskakali pred nas. Jedan od njih doletio je to veče u restoran dok smo predizali naše dvije kese “smrznute hrane”.   Prizor pred kojim smo se našli, podigao nam je adrenalin.   Ugledavši hranu nemarno smještenu na dnu frižidera za piće, umjesto u zavrzivač, kako nam je obećao šef restorana, oblio nas je hladan znoj. Kese su ležale u vodi s već rastopljenim povrćem i smrdljivim mesom. Umjesto vrućine u zraku, osijećali smo da bi mogli zadaviti menađera. Na sreću imao je slobodan dan.   U protivnom bio bi to obračun kod O.K. Korala.   Na putu do broda ova priča se slavno završila u kanti za smeće. Noć smo mirno prespavali jer smo imali dovoljno svega do Panama Citija.

Razočarenje i napetost dosegli su vrhunac s danom isplovljenja jer propeler još uvijek nije bio tu. Tog utorka ustali smo veoma rano. U jedan sat popodne, trebali smo biti na radnom doku, preuzeti dodatne konope i bove, a u tri sata spremni za isplovljenje. Vrijeme, baš onda kad ne treba, prolazilo je brže nego inače. Bilo je pitanje vremena kada će pošiljka iz Panama Citija stići u Shelter Bay. Dizalica je već bila postavljena i spremna za podizanje broda.   Ništa gore od neizvjesnosti. Bila je to igra živaca, kako za nas, tako i za menađera. Svaka minuta je igrala ulogu.   “Isploviti ili ne, pitanje je sad”, šalila sam se sa Peterom, izigravajuci Hamleta. Odgovor smo dobili tačno u podne, kad nam je šef servisne službe donio propeler. Bila je to bomba demontirana u zadnjoj sekundi. Napokon, u dva i tideset sve je bilo spremno za isplovljenje. Imali smo još toliko vremena da, još jednom naručimo veliku kriglu hladnog piva u ovoj čudesnoj zemlji Panami.   Otpuštajući konope u tri sata, sretni smo stajali na krmi broda dok smo s osmijehom na licu napuštali marinu. Zaboravivši na sve probleme, pogled nam je bio usmjeren u pravcu Panamskog Kanala iza čijih vrata su se krili novi događaji i uzbuđenja.