Putovanje do Las Palmasa na otoku Gran Canary pratio je jak vjetar i visoki valovi. Bitangu smo izgubili sa horizonta i jos jednom ostali ustrajni na svom kursu. Meermowe se gotovo idealno probijao kroz valove dosežuci brzinu i do devet čvorova. Ako ovako nastavimo, razmišljali smo, u Las Palmas ćemo uploviti za manje od dvadeset sati. Život je zaista lijep ali ipak, zbog velikog naprezanja jedara pod udarima
vjetra, odlučili smo skratiti jedra kako bi sačuvali brod i nas same od neželjenih problema. U glavni grad Gran Canara uplovili smo u jutarnjim satima te se vezali za molo na kojem se već nalazila Bitanga. Bio je to još jednom srdačan susret s Vanjom, Manijem i Bondom.
Muejo de Portivo najprometnije je mjesto u ovo doba godine u Las Palmasu. Povodom najveće ARC regate preko Atlantika do Karibskih otoka, ovde
se okupi, svake godine, nekoliko stotina jedrilica iz različitih dijelova svijeta kao učesnici jedne od dvije postojeće flote, trkača i krstaša. Za razliku od grupe kruzera, čiji učesnik je bio Meermowe, koja je plovila na ruti Las Palmas – Mindelo, Capo Verde – St Lucia, Karibi, grupa trkaćih brodova je startala dva tjedna kasnije jedreći direktno od Las Palmas do St Lucije. Ovo je također grad gdje se okupljaju i jedrilice koje plove samostalno, otkrivajući novi svijet, kao i one koje su više puta prešle preko Atlantika.
Za većinu nas pustolova amatera, koji smo opsjednuti otkrivanjem dalekih zemalja s druge strane bare uz škrto jedriličarsko iskustvo, pobrinuo se Jimmy Cornell, vlasnik londonskog časopisa World Cruising, koji je 1986. godine osnovao prvi transatlantski ARC reli za krstaše. Od tada svi učesnici, bez obzira na životnu dob, od starta do cilja praćeni su orgniziranom kontrolnom službom. U tu svrhu, ne mogu a da ne spomenem jedrilicu Corona AQ i skipera Peeke,
sudionike prvog ARC relia, koji su uz novu posadu, suprugu Barbaru i prijatelja Thomasa, ponovno prešli preko Atlantika ove godine u klasi “C” i s istim poletom osvoili pobjedonosnu plaketu, čime su obilježili tridesetu obljetnicu postojanja ARC. Zar se išta više može reći osim “treba htjeti, treba smjeti”.
Uplovljavajući u Las Palmas tri tjedna prije starta imali smo dovoljno vremena za pripremu i obilazak grada. ARC ured otvarao se početkom Novembra, stoga smo prva
dva tjedna iskoristili za ugradnju tanguna, još jednog buma za pramčano jedro, izmjenu ležajeva na oba kormila koja su u potpunosti propala i provjeru svih važnih tačaka na brodu. Kreiranje menua i priprema obroka za mjesec dana putovanja činilo mi je posebno zadovoljstvo. Uživala sam gledati Petera kako se uživio u cijelu situaciju. Naprosto je blistao od sreće i zadovoljstva. Vanja i Mani su također bili okupirani poslom dok su Bondovu pažnju zaokupile ribe na koje se posebno oblizivao. Pomagali smo jedni drugima kad je trebalo tim više sto je Vanja isplovio za Mindelo tjedan dana prije. Finale Svjetskog Prvenstva u Ragbiju, koje se održavalo krajem Oktobra, donijelo
je veliko uzbudjenje među nas. Igrali su Novi Zeland i Australija. Na vratima svakog mola nalazio se plakat s detaljima meča. To je svakako bilo nešto što se ni u snu nije smijelo propustiti. Te večeri otišli smo u Irski Pub “Sheehan”. Ogromni ekran na zidu pružao je navijački ugođaj i neopisivo zadovoljstvo gledanja utakmice. Kad smo stigli pub je bio prepun ljudi. Uspijeli smo se domoći slobodnog mjesta za jednim od barskih stolova, odakle smo imali nesmetan pogled na ekran. Atmosfera je bila ludilo. Igraći Novog
Zelanda sjajno su igrali i još jednom dokazali da su najbolji. Skakalo se, navijalo i vrištalo, slavili smo svaki “try” i osijećali se veoma ponosni na Novi Zeland i zastavu pod kojom plovimo. Nakon utakmice bili smo gosti na brodu naših dragih prijatelja iz Švicarske, Kim i Claudie gdje smo se uz njihove dvije predivne ćerke Lenju i Neele priključili Hallowin partiju. Molo “S” nalazilo se odmah do
našeg i te noći treštalo je muzikom i vrvilo djecom slaveći noć vještica uz jezive bundeve,
voštanice i zastrašujuće kostime. Dok su se naši prijatelji oblačili, ja sam donijela punu kantu bombona i lizalica specijalno namijenjenih za ovu priliku. Bilo je super bez obzira što je kiša počela padati.
Našao se tu drakula koji je uz pun mijesec s nožem i bocom vina u ruci tražio svoju žrtvu s kojom će utažiti žeđ . Neizbježan je bio susret s indijanskim poglavicom, meksikancem pod sombrerom i raznobojnim spajderima koje su predstavljali naši prijatelji. Bio je jedan sat posle ponoći kad smo se vratili na brod.
Kako su se poslovi bližili kraju, a vrijeme do
službenog dijela programa relija skraćivalo, odlučili smo se posvetiti sebi i znatiželjnom lutanju kroz prošlost ovog grada. Stara jezgra nalazi se podalje od marine pa smo se autobusom odvezli do Trga Plaza Mayor na kojoj se nalazi velika gotička Katedrala Santa Ana, sagrađena uoči Columbovog velikog putovanja 1497 godine. Nasuprot nje podignuta je prva
Gradska Viječnica u čijoj blizini se nalaze povijesno značajni spomenici divljim psima. Moj suprug i ja mislili smo da su Kanari imenovani po kanarincima, kako smo ih i zamišljali, zelenim otocima punih kanarinaca. Gledajući ove predivne pseće skulpture, na čijem mjestu, u nekom drugom gradu, stajale bi biste slavnih ličnosti toga vremena, shvatili smo da smo bili u zabludi. U to vrijeme kanarinaca uopce nije bilo. Najbrojniji prastanovnici medju životinjama bili su divlji psi, na španskom “Canes” odakle potiče ime, cije biste se nalaze širom grada.
Las Palmas je poznat po slavnom jedriličaru svih vremena, Christopheru Columbusu zvanom Colon koji je na svojim putovanjima, u otkrivanju novog svijeta navraćao u ovaj grad. U najstarijem dijelu centra Vegueta, nalazi se potpuno sačuvana Columbova kuća sagrađena u kanarskom kolonijalnom stilu u kojoj je
često boravio. Tu je ujedno bilo sjedište prvog španjolskog guvernera Sretnih Otoka. Očarao nas je autentičan izgled svih okolnih ulica i građevina kao i sama kapelica San Antonio u kojoj se Columbo molio za dobar vjetar i uspjeh svog prvog jedrenja preko Atlantika.
Najstarija lučka tvrđava Castillo de la Luz, Kula svijetla, sagrađena je za obranu od upada
nizozemskih i engleskih pirata. Podignuta je na temeljima drvene utvrde i izvorno je smještena na samom grebenu gdje je bila izložena udarima plimskih valova Atlantika. Kasnijim razvojem luke dvorac je udaljen od oceana i postao je dio najstarijeg dijela grada. Četvrtastog je oblika i danas služi kao izložbeni centar. Interesantno je bilo saznanje o jednoj takvoj exibiciji inkvizicije i sprava za mučenje, iz vremena Columbovih putovanja. Za neposluh i greške mornari su visili u kavezu na križu jarbola ili su pak bili rastegnuti vitlom usidrenog lanca. Nikome nije padalo na pamet da razmišlja o pobuni ili zavjeri na kapetana. Tko zna, možda bi se ponešto od ovog provoda, uz savremenije metode, moglo primijeniti i danas na moderne brodove.
Na kraju svega, sjeli smo umorni i skuvani od vručine, u jedan od restorana i naručili Calderetu, jednu od tipičnih ribljih porcija i hladno bijelo vino. Uzivajući u jelu i ljubaznosti lokalnog stanovništva, vratili smo se daljnjem planiranju Meermowe’s Great Adventure.
Službeni dio programa započeo je već slijedećeg jutra. Još nas je pet dana dijelilo do isplovljenja. Meermowe je bio više nego spreman a trideset skuhanih obroka uredno raspoređeni po plastičnim kutijama i složeni u zamrzivač. Nisu nedostajali smrznuto šumsko voće, povrće, kolači i sladoledi. Dostavu velike količine pića i pitke vode očekivali smo zadnji dan prije polaska. Dani su bili ispunjeni ARC programom. Nizali su se seminari, demonstracija spašavanja i evakuacije, druženja jedriličara kroz zajedničke večere, ručkove i druge aktivnosti.
Neizbježan je bio i tradicionalni svečani ispraćaj kojeg je priredila Uprava grada uz predivan show program. Zaista nezaboravno. Osvanuo je i taj dan, dan kojeg uobičajeno zovemo danom “D” kad se nešto značajno i važno mora dogoditi. Danas isplovljavamo, jedina misao koja je okupirala sva naša čula. Uzbuđenje i sreću podijelili smo sa Dinom i Pipom. Vrijeme je bilo prilično vjetrovito i
ugodno za jedrenje. Petnaest do jedan, Meermowe i njegova kompletna posada bili smo spremni na mjestima. Otpuštajući konope s bitve i mašući mnoštvu ljudi na lukobranu, našli smo se među brojnim krstašima, raširili jedra i na znak plotuna uspiješno prešli startnu liniju. Uzivali smo u cjelokupnoj atmosferi koju je mogao prikazati samo slikarski kist. Kao jato bijelih albatrosa
brodovi su se raširili na sve strane. Od samog starta odlučili smo ploviti sredinom kanala kako bi se primakli što više africkoj obali i koristili povoljne krmene vjetrove i valove. Dok smo danju jedrili punim jedrima raširenih u leptir, noću smo ih skraćivali. Peter i ja smo se smjenjivali u dužnostima svakih 4-6 sati. Ploveći niz obalu Western Sahare vjetar nam je donosio velike količine
pustinjskog pijeska od čega su svi konopi, jedra i cijela paluba bili žučkasto smeđi. Putovanje je bilo vrlo ugodno bez velikih naprezanja. Nije bilo vremena za dosadu, uvijek smo bili okupirani nekim aktivnostima od kojih nam je ribolov bio broj jedan. Čekajući da nešto zagrize, sunčali smo se i tuširali morskom vodom neobično toplom za ovo doba godine. Jedini šok koji smo doživili, ali onaj od kojeg smo skakali od sreće, bio je kad nam je u kokpit uskočio veliki Dorado težak 8
kg. Nemam pojma kako smo ga uspjeli podići na brod. Buljili smo u njega kao vuk u Crvenkapicu i nismo mogli vjerovati da nam se to događa. Peter ga je jedva držao podignutog dok sam ga slikala. U popodnevnim satima, sjedeći uz kavu zabavljali smo se gledajući delfine i leteće
ribe, koje su se kao avioni obrusavali na nasu palubu i na Petera, kojega je jedna udarila u prsa. U predvečerje,
prije odlaska na spavanje, nalazili smo smiraj u romantičnim zalascima sunca. Sve u svemu dok smo došli do prvih otoka arhipelaga Cabo Verde
nismo vjerovali da smo već stigli. Kroz cilj smo prošli između rta Joao Ribeiro i hridi Ilheu Dos Passaros koji se nalaze, nedaleko od Marine Mindelo na otoku Sao Vicente. Sreći nije bilo kraja kad smo preko radio stanice čuli Vanjin glas koji nas je, uz ostalu ekipu zajedno s
Bondom dočekao na molu. Mani je otputovao kući na mjesec dana pa smo to veče pozvali Vanju na čevape, pečene krumpire i salatu od paradajza. Bond me je veselo i molećivo gledao, kao da je htio reći: “molim te ne pitaj me kako mi je bilo, još sam živ i to je dovoljno”, uživajući svoj omiljeni i zasigurno zasluženi obrok.
Cape Verde Archipelago ili Zelenortski otoci, za
nas su bili otoci iznenađenja.Kao rasuti biseri smješteni su u beskrajnom plavetnilu Atlantskog oceana nasuprot Senegala. Ime su dobili po najzapadnijem rtu Afrike Cap Vert. U Mindelu smo se zadržali cetiri dana i s obzirom na program nismo imali puno vremena za bacanje. Te večeri na glavnom molu pred ulazom u marinu uz koktel i muziku, uživali
smo u partiju dobrodošlice. Vec slijedećeg jutra u sedam sati stajali smo okupljeni u grupama oko turističkih vodića te brodom krenuli u cjelodnevni obilazak drugog najvećeg otoka arhipelaga, Santo
Antao, samo sat vremena udaljenog od otoka Sao Vicente. Vulkanskog je porijekla i karakteriziraju ga planine, vjetar i voda, subtropska klima i bujna vegetacija. Carlos, vodić prve grupe kojoj smo pripadali moj suprug i ja, poveo nas je do pristaništa. Brod je bio krcat ljudi. Odlucčili smo potražiti mjesto na vanjskoj palubi u zavjetrini dok su neki zaštitu od vjetra našli pod kapom. Napokon
smo se smjestili na klupu pored Susanne i Rite iz Švicarske. U posjet otoku dovela ih je ljubav prema planinarenju i osvajanju pješačkih staza. Vrijeme nam je naprosto
proletjelo u ugodnom društvu. Na pristaništu u Porto Novu dočekao nas je kombi kojim smo započeli naše vrlo zanimljivo putovanje. Vozeći se starom cestom kroz mjesta, sa interesovanjem smo promatrali planinske stanovnike ovog kraja i njihova prebivalista. Unatoč svim radostima života koje pružaju ovi otoci, na njihovim licima se očitavala
surova i teška prošlost bez budućnosti. Naime, Cape Verde je jedan od prvih centara gdje se razvila trgovina crnim robljem iz Afrike zvana “Maafa” ili “Great
Desaster”, što u prevodu znači “Velika nesreća”. Robovi su transportirani u kolonije kao besplatna radna snaga za rad na plantažama i u rudnicima. Njihova stoljećima duga povijest još uvijek se osijeća u zraku i kao pauk generacijski isprepleće svoje niti
kroz njihove živote. Sve je podsijećalo na film “Dvanaest godina ropstva”. Prolazeći kroz malo selo Lombo de Figueira, stigli smo do ruba vulkana Cova. Stajajući na strmoj litici, uživali smo u pogledu na plodnu dolinu u koju su se s rubova kratera spustali oblaci u vidu magle koja je zajedno s vulkanskim grebenima podsijećala na mistično doba dinosaurusa. Jedno od najlješih mjesta otoka Santo Antao nalazi se oko Corde
i Delgadingo planine gdje smo se stopili s fascinantnim pogledom na dolinu Ribiera Grande. Kuce su se doimale da rastu iz planine. U jednom od naselja bili smo počašćeni domaćim rumom kojeg je Peter posebno uživao. Ova simpatična i draga djevojčica sa slike privukla je moju pažnju pokušavajući se utopliti maramom tog
prohladnog i kišovitog dana. Napuštajući Cordu prema glavnom gradu Santo Antao otoka, vozili smo se, gotovo okomito niz planinski masiv. Cesta je sagrađena od cobblestona, malih granitnih kamenih kocaka. Gradili su je robovi u davna vremena i prolazi kroz Delgadingo planinu dijeleći je na dva dijela. Iskreno rečeno, divili smo se različitostima tog krajolika
od stepenastih polja manga, papaje, limuna i drugih kultura do suhe neplodne zemlje i borovih šuma koji su se pružali uz cestu.
Grad Ribiera Grande smješten je u istoimenoj dolini na prekrasnom položaju s pogledom na planinski masiv i zadivljujući krajolik. U centru
grada nalazi se mali trg I crkva Nossa Senhora do Rosario. Krase ga živopisne ulice s malim trgovinama i restoranima. Nasuprot crkve nalazi se škola is koje je, bas tog trenutka, odlazeći u crkvu, izašla
grupa djece predvođena učiteljicom, čija lica su ukrašavale prelijepe frizure pune različitih
ukosnica. Na izlazu iz grada nalazi se igralište za razne sportske aktivnosti. Vozeći se uz obalu mora, stigli smo do mjesta Vila das Pombas, smjestenog u uvali,
kojeg karakteriziraju kuće obojane pastelnim bojama, dok se sjevernije nalazi gradic Sinagoga, bivše naselje židovskih doseljenika.
Na putu, zaustavili smo se na privatnom imanju uz cestu, gdje smo bili posluženi tradicionalnim jelom od ribe i ušećerenim mangom, koje je domaćica ove kuće pripremila za nas i
lokalnim pićem grogue, domaćim rumom, još uvijek rađenog na stari način, destilacijom u velikoj staroj peći. Prije
odlaska, moj suprug nije propustio priliku da, kao stari moreplovac Popeye, umijesto špinata kupi nekoliko boca originalnog ruma. Na desetak minuta vožnje i petnaest minuta pješačenja uzbrdo, uz plantaže banana, u
vrlo prostoj baraci zvanoj “restoran”, prijatno i toplo smo dočekani. Cvijećem ukrašeni stolovi već su bili servirani za rucak. Na izboru je bio veliki broj domaćih i svjeze pripremljenih jela na bazi povrća, ubranog iz vlastitog vrta. Sve je bilo veoma ukusno, pa smo se malo od gladi malo od uživanja u
hrani vraćali nekoliko puta da napunimo tanjure. Na kraju kao djeca rastopili smo se u božanstvenom okusu “banana deserta” kuhanog u soku od narandže.
Naš obilazak završio se posjetom svjetioniku Melo u blizini naselja Janela, sagrađenom 1886. godine sa kojeg se pruža fascinantan pogled na Atlantski Ocean i divlju obalu otoka Santo Antao.
Bilo je kasno popodne kad smo se vratili u Mindelo. Uz večeru u prijatnom restoranu s muzikom dugo smo pričali o svemu i do suza se smijali Carlosovoj prići o jednom jedinom konju kojeg smo vidjeli tokom cijelog putovanja. Naime, stanovnici Cape Verdea obožavaju gledati western filmove stoga su snimili nekoliko westerna na otoku Santo Antao farbajuci tog konja u bijelu i crnu boju, zavisno o potrebi. Originalno, zar ne!!
Prije napuštanja marine odlučili smo se posvetiti obilasku i upoznavanju grada Mindela, tim više sto sam planirala kupiti nešto svježeg voća i povrća na tržnici, sto se pokazalo čista utopija. Mindelo je poznati lučki grad čija marina ugosti svake godine oko 60 brodova, sudionika ARC regate. Prilikom uplovljavanja u marinu odmah smo primijetili da nismo uplovili u Beverly Hills. Grad se ne ističe standardom života i urednošću ulica ali je prepoznatljiv po vrlo ugodnim restoranima I barovima, ukusnoj hrani i kvalitetnim vinima. Ponuda na tržnici je bogata ali skupa a kvaliteta nikakva. Plodovi su uglavnom bili gnjili i propali ili pak suhi i sitni. Voće i povrće se prodaje na mnogim mjestima u veoma tamnim,
prljavim, vlažnim i pljesnjivim prostorijama, bolje rečeno rupama. Sobzirom da smo u supermarketima naišli na sličnu situaciju, osim dva paketa bublica koje smo kupili umjesto normalne štruce kruha, jer smo zakasnili, odustali smo od bilo kakvog kupovanja. Bez obzira na sve, Mindelo je vrlo interesantan grad. Ulice su pune lokalnog življa a muzika je na svakom koraku, sto mu daje jednu opuštajuću atmosferu i ugodnost
Verde a karakteriziraju je tužne pjesme i spor ritam. Jednu od pjesama smo pjevali u kombiju, na povratku u Porto Novo na Santo Antao otoku zajedno sa Carlosom. Šetajući širokim ulicama prošli smo pored Univerziteta i stigli do predivne dugačke plaže s tirkizno plavim morem. Tog trenutka zaboravili smo na tržnicu, gnjilo voće i povrće i prepustili se uzicima. Napuštajući Mindelo, oprostili smo se od Vanje i naseg predivnog prijatelja Bonda. Dok je grad nestajao na horizontu osijećali smo se presretni što smo, makar nakratko,
bili dio ove sredine, što smo imali priliku sresti se s jednim novim svijetom koji smo gledali samo na televiziji i na kraju što smo dobili originalnu, izvornu sliku borbe za goli život ovog prijateljskog naroda. Okrenuvši se prema pramcu, Meermowe nas je nosio sve dalje i dalje u pravcu Saint Lucije, gdje smo trebali dočekati nama izuzetno draga bića Pedju i Mariku.
high stress sails under wind gusts we decided to shorten the sails in order to save the ship and ourselves from unwanted problems. In the capital of Gran Canaria, we sailed in the morning and tied for the pier where was already Bitanga. It was again one cordial meeting with Vanja, Mani and Bond.
Muejo Deportivo is the busiest place in this time of year in Las Palmas. On the occasion of the largest ARC regatta across the Atlantic to the Caribbean island, here they come, every year, hundreds of sailboats from around the world as members of one of the two existing fleets, racers and cruisers. In contrast to the group of cruisers, whose participant was Meermowe, which was sailing on the route Las Palmas – Mindelo, Cape Verde – St Lucia, Caribbean, a group of racing boats was launched two weeks later sailed directly from Las Palmas to St Lucia. This is also the city where they gather and boats that sail independently discovering a new
world, as well as those who have repeatedly crossed over the Atlantic. For most of us amateur adventurers, who are obsessed with discovering distant lands on the other side of the pond, along a miserly sailing experience, made sure Jimmy Cornell, owner of the London-based magazine Cruising World, who in 1986 founded the first ARC transatlantic rally for cruisers. Since then, all participants, regardless of age, from start to finish accompanied by an organized control service. Since then, all participants, regardless of age, were monitored from start to finish by organized control service. To this end, I can not but mention a sailboat Corona AQ and skipper Peeke,
the participants of the first ARC rally, which are along with a new crew, wife Barbara and a friend Thomas, again crossed the Atlantic this year in class “C” with the same enthusiasm and won victorious plaque and thus marked the thirtieth anniversary of the ARC. Is there anything more to say other than “want to be, want to do.”
that are completely collapsed and check all the important points on the board. ARC office opens at the beginning of November, so we used the first two weeks for installation of tangun, boom for genoa sail, change the berings on both steering wheels that are completely collapsed and check all the important points on the board. Creating menus and preparing meals for a month of traveling seemed to me a great pleasure. I enjoyed watching how Peter immersed in the whole situation. Simply glowed with happiness and satisfaction. Vanja and Mani have also been tied up with work while the fish was attracted to Bond’s attention at which he
After the game we were guests on board of our dear friends from Switzerland, Kim and Claudia where we are, with their two beautiful daughters Lenja and Neele joined Hallowind game. Ponton “S” was located right next to ours. Teemed with children with strident
music, celebrating Halloween with creepy pumpkins, candles and scary costumes. While our friends have dresseds, I brought full bucket of candy and lollipops specially designed for the occasion. It was great even though the rain held off. You would found there Dracula who is under
the full moon, with a knife and a bottle of wine in his hands, sought his victim with which to quench the thirst. The inevitable was the encounter with the Indian chief, the Mexicans and sombrero and colorful spiders represented by our friends. It was an hour after midnight when we returned to the ship.
and curious wandering through the past of this city. The old center is located away from the marina so we drove by bus to the Plaza Mayor, where there is a large Gothic Cathedral of Santa Ana, built on the eve of Columbus’ big journey 1497 years. Opposite the Cathedral it was built the first town hall in whose vicinity there are historically significant monuments of wild dogs. My husband and I thought that the Canary Islands named after the canaries, as we
Las Palmas is known for the famous sailor of all time, Christopher Columbus called Colon who is in his travels, in the discovery of new world stopped by in this town. In the oldest part of the city Vegueta there is completely preserved Columbus’ house that was built in the Canary
colonial style in which he often stayed. There was also the seat of the first Spanish Governor of Happy islands. We were fascinated with the authentic look of the surrounding streets
and buildings as well as the chapel of San Antonio itself where Columbus prayed for a good wind, and the success of his first race across the Atlantic.
waves of the Atlantic. With later development of the port, castle is far from the ocean and became a part of the oldest section of the city. Square in shape and is now used as an exhibition center. It was interestingly knowledge about the exibition of Inquisition and instruments of torture, from the time Columbos’ travel. To disobedience and mistakes sailors were hanging in a cage on the cross mast or were stretched with winch anchored chain. No one came to mind to think of rebellion or conspiracy to captain. Who knows it might be something of this fun, with more modern methods, which could be made today on modern boats.
In the end, we sat tired and cooked from the heat, in one of the restaurants and ordered Caldereta, one of the typical fish portions and cold white wine. Enjoying the food and the kindness of the local population, we went back further planning Meermowe’s Great Adventure.
The official program started the next morning. Still we were only five days separated to departure. Meermowe was more than ready and thirty-cooked meals neatly arranged by plastic boxes and stacked in the freezer. Not lacking frozen berries, vegetables, cakes and ice cream. Delivery of large quantities of drink and drinking water we expected last
day before departure. The days were filled with ARC program. There followed seminars, demonstrations rescue and evacuation, gathering sailors through joint dinners, lunches and other
activities. The inevitable was the traditional festive farewell designated by the city authorities with a beautiful show program. Truly memorable. Dawned that day, a day that usually is called the day “D” when something significant and important has to happen. Today we sail, the only thought which occupied all of our senses. Excitement and happiness we shared with Dino and Pipo. The weather was quite windy and pleasant for sailing.
whole atmosphere, which could only display the painting brush. As a flock of white albatross boats are spread in all directions. From the very start we decided to sail in mid-channel in order to come close to as many African coast and used the favorable winds and stern waves. As we sailed under full sail during the day spread in the butterfly, at night, we are shortening. Peter and I were taking turns in duties every 4-6 hours. Sailing down the coast of
Western Sahara wind brought us a large amount of desert sand from which all the ropes, sails and entire deck were yellowish brown. There was no time for boredom, we were always occupied with some activity that brings the fishing as number one. Waiting for something to bite, we sunbathed and showered with seawater, unusually warm for this time of year. The only shock that we experienced, but one of which we were jumping with joy, was when it fly in the cockpit large Dorado weighs 8 kg. I
have no idea how we were able to raise it the ship. We stared at him as a wolf in Little Red Riding Hood and we could not believe it’s happening to us. Peter had him barely kept raised while I was taking pictures. In the afternoon, sitting with coffee we had fun watching the dolphins and flying fish, which are like planes descended on our deck and to Peter, who got one hit in the chest. In the evening, before going to sleep, we have found peace in the romantic sunsets. All in all, until we reached the first island of the archipelago of Cape Verde
did not believe that we have already arrived. Through objective we passed between Cape Joao Ribeiro and rocks Ilheu Dos Passaros located, near Marina Mindelo on the island of Sao Vicente. Happiness knew no bounds when we heard over the
radio Vanja’s voice who was greeted us at the pier along with Bond and rest of team. Mani has traveled home for a month and we have invited Vanja that night on čevapi, baked potatoes and tomato salad. Bond was looking at me cheerfully and pleadingly, as if to say: “Please do not ask me how I was, I’m still alive, and that’s enough”, enjoying your favorite and certainly a well-deserved meal.
Capo Verde Archipelago, for us, were the islands of surprises. As scattered pearls are located in the endless blue of the Atlantic Ocean across from Senegal. They were named after the westernmost tip of Africa Cap Vert.
In Mindelo we stayed four days and considering on the program did not have much time to waste. That same evening at the main pier at the entrance to the marina with a cocktail and music, we enjoyed a welcome party. The next morning at seven o’clock we stood gathered in
groups around the tourist guides and with the boat headed to an all-day tour of the second largest island of the archipelago, Santo Antao, only an hour away from the island of Sao Vicente. Volcanic in origin and is characterized by mountains, wind and water, subtropical climate and lush vegetation. Carlos, guide of the first
group to which belonged to my husband and I, took us to the dock. The boat was crowded with people. We decided to look for a place on the outdoors deck in the lee, while some the wind protection were found out under the cap. We finally settled on a bench next to Susanne and Rita from Switzerland. In the visit to the island
them brought a love toward hiking and conquest of walking trails. Our time has simply flown in good company. The van which we started our very interesting trip, has already waited for us on the pier in Porto Nova. Driving along the old road through the resort, with the interest we watched the mountain inhabitants of the region and their residence. Despite all the
joys of life that provide these islands, on their faces was read the harsh and difficult past with no future. Namely, Capo Verde is one of the first centers where it was developed trade in black slaves from Africa called “Maafa” or “Great Desaster”, which means “Great calamity”. The slaves were transported to the colonies as free labor to work on plantations and in mines.
Their centuries-long history is still felt in the air and, like a spider, generational interwoven their strings through their lives. Everything was reminde me on the movie “Twelve Years of Slavery”. Passing through the small village Lombo de Figueira, we reached the edge of the volcano Cova. Standing on the steep cliff, we enjoyed the view of the fertile valley over which they
descended clouds in the form of mist and together with volcanic ridges they were reminded on a mystical age of the dinosaurs. One of the most beautiful places of the island of Santo Antao is located about Corda and Delgadingo mountains
where we merged with a fascinating view of the valley Ribiera Grande. The houses they seemed to grow out of the mountain. In one of the villages we were served with the local rum, which Peter especially enjoyed. This sweet little girl from the picture, which was trying to
protect herself from the cold by her scarf, on a cool and rainy day, was drew my attention. Leaving Corda to the capital of the island of Santo Antao, we drove almost vertically down the mountain range. The road was built of cobblestone, small granite cubes. Slaves built it in ancient times and
going through Delgadingo Mountain dividing it into two parts. Frankly, we admired the diversity of the landscape of cascade fields’ mango, papaya, citrus and other crops to dry barren land and pine forests that stretched along the road.
City Ribiera Grande is located in the eponymous valley in a wonderful position overlooking the mountain range and the stunning scenery. In the city center there is a small square and the church of Nossa Senhora do Rosario. Embellishes it
picturesque streets with small shops and restaurants. Opposite the church is a school from which is, just that moment, going to the church, came out a group of children led by the teacher, whose faces are decorated with beautiful hairstyles full of different
hairpin. On the way out of town there is a playground for various sports activities. Driving along the coast, we arrived to the place Vila das Pombas, located in the bay, which is characterized by houses painted in pastel colors, while the north of town there is village of Synagogue, the former settlement of Jewish immigrants.
On the way, we stopped at a private estate along the road, where we were served a traditional meal of fish and candied mango, which is the hostess of the house prepared for us and with the local drink grogue, local rum, which has still been produced on the old way,
destillation in the old furnace. Before leaving, my husband did not miss the chance to, like an old sailor Popeye, instead of the spinach buy a few bottles of the original rum. At ten
minutes away and fifteen minutes of walking uphill, beside banana plantations, in a very simple hut called “restaurant”, we were greeted warmly. Flowers decorated tables already were served for lunch. The choice was a large number of domestic and freshly prepared dishes based on
vegetables harvested from the garden. Everything was very tasty, and we went back several times to fill plates. In the end, as children, we were melted in the divine taste of “banana dessert” cooked in orange juice.
Our tour ended with a visit to the lighthouse Melo near the village Janela, built in 1886, which offers a fascinating view of the Atlantic Ocean and the wild coast of the island of Santo Antao. It was late afternoon when we were back in Mindelo. With dinner in a very pleasant restaurant with live music, for a long time we talked about everything and
were laughing to tears on Carlos’ story about only one horse that we saw during the entire trip. Namely, the residents of Capo Verde love to watch western movies, so they filmed several westerns on the island of Santo Antao as well as coloring that horse in the white and black, depending on the needs. Original, isnt’it!!
Before leaving the marina we decided to dedicate visiting and exploring the city of Mindelo, the more that I planned to buy some fresh fruit and vegetables at the market, which turned out to be pure utopia. Mindelo is a famous port city, whose marina hosts every year about 60 ships, the ARC regatta participants. When approaching the marina we immediately noticed that we have not sailed in Beverly Hills. The city does not characterized by high living
standard and neatness street but is known for a very cozy restaurants and bars, delicious food and excellent wines. The offer on the market is rich but expensive and with very low quality. The fruits were mostly rotten and collapsed or dry and small. Fruits and
vegetables are sold in many places in very dark, dirty, damp and musty rooms, better to say in the holes. Considering that we are in supermarkets encountered a similar situation, except the two packages of rolls, which we bought instead of the normal bread, because we were late, we gave up on any purchase. No matter what, Mindelo is a very interesting city. The streets are full of the local population and the music is at every step, which gives a relaxing atmosphere and comfort. People living in poverty, while some so poor that
One of the songs we sang in the van on the way back to Porto Novo on Santo Antao Island, along with Carlos. Walking through the wide streets we passed the University and came to the beautiful long sandy beach with turquoise blue sea. At that moment we forgot the market, rotten fruit and vegetables and indulge our self to the pleasures. Leaving Mindelo, we said goodbye to both our wonderful friends, Vanja
and Bond. While the city disappeared on the horizon we felt happy that we, at least briefly, were a part of this environment, we had a chance to meet with a new world that we have only seen on television and in the end we get the original picture of the struggle for survival life of this friendly people. Turning toward the bow, Meermowe was carried us farther and farther in the direction of Saint Lucia, where we greeted a very dear beings Pedja and Marika.
Peter, Jasmine, Dino & Pipo
La Linea, je grad u Španiji, u pokrajini Cadiz. Nalazi se na istocnoj strani gibraltarskog zaljeva i graniči sa britanskom pomorskom teritorijom Gibraltar. Uplovljenje u marinu Alcadeisa za nas je predstavljalo ne samo još jednu uspješno završenu dionicu puta već još jedan korak bliže Gran Canarima, gdje se priključujemo ARC reliju i krećemo na put oko svijeta u grupi s ostalim brodovima. To popodne prošetali smo marinom i susreli se s još nekim učesnicima relija iz različitih krajeva svijeta.
Vračajući se na brod zastali smo pored jedrilice na kojoj se viorila zastava Malte. U La Lineu je uplovila nedugo posle nas i vezala se s druge strane mola u neposrednoj blizini Meermowea. Golden retriever, veselo trčkarajući ispred jedrilice, svojim je ponašanjem odavao pripadnost brodu. “Bitanga”, ime koje nam je zaokupilo pažnju i pobudilo znatiželju da priđemo ljudima na brodu i pitamo odakle dolaze. Vanja i njegov pas Bond, dugogodišnji su moreplovci iz Slovenije. S kraćim prekidima putuju svijetom i fantastično su uigran tim. Ovom prilikom, u društvu prijatelja Marjuša zvanog Mani, takodjer Slovencem, putuju u Brazil s namjerom da uplove u Amazonu. Mani uživa u jedrenju i otkrivanju novih prostora stoga veoma teško odoljeva magičnoj privlačnosti morskog prostranstva.
Kako nas je put vodio istim kursom do Gran Canara, odlučili smo taj dio ploviti zajedno. Brzo smo se sprijateljili i uživali u veoma ugodnim trenucima našeg druženja. To veče pozvali smo Vanju i Manija na večeru. Uživali smo u pripremljenoj ribi koju je moj suprug uhvatio i time proslavili naš prvi ulov. Riba je zaista bila za prste lizati.
Gibraltaru, koja nam je nedostajala za reli i brinuo o tehničkoj ispravnosti broda, ja sam bila mali od kuhinje i palube. Dani su bili predivni, kao stvoreni za rad na brodu. Uživali smo u toj živosti koja je vladala ne samo na našem brodu već I oko nas. Svi su žurili kako bi stigli vrijeme i bili u nekom svom filmu. Sve je moralo bili na svom mjestu, konopi razvrstani, ograda i rukohvati sjajni a odijela oprana i spremna za upotrebu. Svatko od nas, učesnika atlantik relija zelio je uploviti u Las Palmas u punom sjaju. Radili smo da se sve pušilo i nismo razmišljali da ćemo ponovno zaploviti, a ne letjeti do Las Palmasa, da će nas još puno puta valovi zapljuskivati, a konopi stvarati nered u kokpitu i motati se oko nogu dok budemo vjetrom punili jedra. Nije ni važno, razmišljali smo tog trenutka i jedino što smo osijećali bila je sreća i ponos kako na naš predivan brod tako i na nas same.
Zadnja dva dana, koja su nam preostala do isplovljenja, iskoristili smo za obilazak i upoznavanje Gibraltara. Smješten je u Mediteranu na najjužnijoj tački Iberijskog poluotoka i gleda na Gibraltarski prolaz. Poznat je po kamenoj masi koja se impresivno uzdiže iz mora zbog čega ga, također zovu i “Stijena”. Desetak minuta pješačenja dijelilo nas je od marine do
graničnog prelaza. Zvučat ce vam nevjerojatno ali na Gibraltaru, Avenija Vinstona Čerčila i aerodromska pista dijele jednu dionicu puta. Naime, Aerodrom Nort Fort je najčudniji aerodrom kojeg smo do sada vidjeli. Dug je samo tri milje i širok manje od jednog kilometra, a nedostatak ravnog prostora uvjetovalo je križanje s najprometnijom ulicom koja vodi do centra grada. Preko njega se prelazi kao preko željezničke pruge, uz primjenu rampe. Kada avion slijeće ili polijeće, saobraćaj staje na deset minuta, a prometna ulica postaje dio piste, a potom sve se vraća u normalu. Djelovalo je baš zabavno. Sreća je u tome što letovi, uglavnom iz ili ka Velikoj Britaniji, nisu učestali, svega oko 30 tjedno.
Gibraltar je mali grad s velikim brojem atrakcija i očigledno je da je svaki centimetar prostora dobro iskorišten. Dok smo uplovljavali u La Lineu promatrali smo ga s broda ali ni u snu nismo pretpostavljali što ćemo sve vidjeti i dożivjeti u njemu. Poznata je turistička destinacija s veoma prometnim ulicama preplavljenim ljudima.
Grad je prepun hotela, trgovina s predivnim izlozima, restoranima i kafićima. U pješačkoj zoni starog grada uživali smo gledati građevine s mješavinom Regency stilova, od kojih večina imaju trgovine u prizemlju dok gornji katovi osiguravaju stambeni smještaj ili ured. Na tako malom postoru, uz sam aerodrom, nalazi se,
također veliki nogometni stadion.
nedovoljnom broju ljudi, napokon odlučio da krene s nas četvero uzbrdo. Stajajući na vrhu Stijene Gibraltar osijećali smo se kao da stojimo na vrhu svijeta. Dok smo punim plućima udisali Evropu, Mediteran i Atlantik su se širili s obe strane Gibraltarskih vrata. S vijugave ceste kojom smo se vozili pružao se prekrasan pogled na africku obalu, spansku Costa del Sol i na sam grad.
Gibraltarska stijena, također je dom poznatim Barbarskim Majmunima, koji u cijeloj Evropi jedino ovdje žive slobodno u divljini i živući su simbol Gibraltara. Majmuni su podijeljeni u šest familija i svaka od njih, poput mafije, gospodari svojom teritorijom. Međusobno se prepoznavaju i tačno znaju njihovu pripadnost. Po svemu sudeći obožavaju se
fotografirati, čak šta više, doima se da poziraju. Nismo im smjeli prilaziti isuviše blizu jer znaju biti vrlo nestasni i mogu ugristi. U blizini mjesta gdje se hrane, na moje veliko iznenađenje, jedan od njih mi je skočio na glavu. Od vozača smo još doznali da svi gibraltarski Barbary majmuni potjeću iz Sjeverne Afrike i bez sumnje su alžrskog i marokanskog podrijekla. Park prirode također je idealno mjesto za promatranje ptica selica izmedju Afrike I Evrope.
Osvjetljena je specijalnim svijetlima u boji koji joj daju poseba izgled. Za spilju se dugo vjerovalo da je bez dna zbog čega je došlo do priče da je Gibraltarska Stijena podzemnim prolazom povezana s Afrikom i da su Barbari Majmuni došli do Gibraltara kroz taj podvodni prolaz. Stoljetni stari
stalaktiti i stalagmiti prestavljaju jedinstvenu ljepotu kristalizirane prirode. U ljetnim mjesecima spilja se upotrebljava kao koncertna dvorana.
Potkop je dug nekoliko kilometara i jako je dobro očuvan. Mnogobrojni eksponati daju vjernu sliku tog vremena. Zanimljivost tunela predstavljaju grafiti na zidovima koje su crtali vojnici na straži kako nebi zaspali tijekom dugih sati na dužnosti, što je bilo kažnjivo smrću u to vrijeme.
protezao se sve do Casemates Trga na kraju Main Streeta. Sastoji se od raznih zgrada, vrata i zidina. Impresionira svojim izgledom, dominantnošću i strateškim položajem.
Prilično je strm, čemu se moj suprug veoma “obradovao”, zanimljiv i bogat raznovrsnim cvijećem. Dan je bio sunčan pa smo uživali u hladovini koju nam je pruzala šetnja stazom. Vrijeme koje nam je preostalo do povratka na brod, iskoristili smo za brzinski posjet
Svjetionika Europa koji stoji na najjužnijoj točki Gibraltara, izmedju Atlantika i Mediterana. Prvi put je upaljen 1841. godine i radio je na bazi fiksnih svjetala a krajem 20. stoljeća je i automatiziran. Gibraltar krasi još jedna zanimljivost koja nas je oduševila. Saznali smo da matičari imaju pune ruke posla i rade dvadesetčetiri sata. Tamo su se vjenčali Sean Connery, dva puta, kao i John Lennon i Yoko Ono. Sretni i zadovoljni sa svim sto smo vidjeli vratili smo se u Marinu Alcadeisa i taxijem se odvezli do supermaketa. Vec se spustilo veče kad smo se punih ruku kesa vratili na brod.
Gibraltar je zaista zanimljiv i čudesan grad, zbog čega smo ga baš takvog i zavoljeli. Te večeri, uz kafu, dogovarali smo se s Vanjom i Manijem o detaljima puta. Stajajući u kokpitu na vrhu stepenica Bond nas je pažljivo promatrao. Vrlo je inteligentan i pametan pas i svojim pogledom upitno nas je gledao “zar već idemo”. Osjećao je i znao da se pripremamo za plovidbu jer je već tada počeo pokazivati znake uznemirenosti.
U sedm i trideset ujutro, bacilli smo zadnji pogled na prognozu vremena za narednih tjedan dana a u osam, pet sati prije vrhunca plime, sireći jedra Bitanga i Meermowe su napustili marinu. Hvatajući bočni vjetar oba broda su plovila prema vratima Sredozemlja. Jedreći uz špansku obalu nastojali smo izbijeći ogromne struje koje, uticajem plime i oseke vladaju kanalom. Koristeći motor i jedra kreteli smo se brzinom svega tri čvora.
Doimalo se da se ne mičemo s mjesta. Preko šest sati bilo nam je potrebno kako bi se dokopali svjetionika na izlazu iz Gibraltarskih vrata. Izuzetno jaka struja nije nam dozvoljavala da skrenemo kursom prema Africi već nas je vraćala u Sredozemlje. Komunicirajući radio vezom s Vanjom, odlučili smo nastaviti put uz Španiju prema Portugalu i izvući se 35 milja van kako bi se udaljili od postojećih struja. Tek u večernjim satima dokopali smo se afričke obale.
Na putu su nas pratili delfini. Bili smo jako uzbuđeni gledajući ih kako iskaču i uskaču u more kako bi što prije stigli do nas. Nismo znali na koju stranu da se okrenemo, cijelo jato nas je okruživalo igrajući se s Meermoweom i veselo nas pozdravljajajući. Bili smo zadivljeni brzinom kojom su se kretali kroz vodu izranjajući uz pramac, kao da se takmiče s brodom tko će prije. Toliko su nepredvidivi da ih je bilo vrlo teško uhvatiti kamerom. Spuštajući se niz obalu
Maroka promijenili smo kurs prema otvorenom moru, kako bi savladali nepovoljne vremenske uvijete. Oko nas je vladala mrkla noć. Vrijeme se sve više pogoršavalo. Valovi su nas udarali sa svih strana i preljevali brod do jarblola. Morali smo se odvojimo od Bitange jedreći svaki najpovoljnijim kursom. Tokom jutra vjetar i more
su se znatno smirili. Zbog nedostatka zaliha goriva bili smo prinuđeni uploviti u prvu raspoloživu luku u Maroku, Bila je to Mohammedia, oko 25 milja sjeverno od Casablanke. Mohammedia je mala i vrlo interesantna luka u kojoj život počinje ranom zorom. Bilo je šest sati ujutro kad smo prošli lukobran. S lijeve strane nalazi se visoko tamno molo koje je preplavilo mnoštvo ljudi koji su, držeći velike crne kante zavezane konopom, čekali male ribarice da se vrate s ribarenja.
Dok su jedna po jedna za nama uplovljavale u luku pristajući podno mola, ljudi su gurajući se, spuštali kante s novcem i podizali ih pune ribe. Dok su neki od njih preprodavali ribu drugima drugi su ribu nosili kući. Crpka sa gorivom se nalazila visoko u brdu i nismo imali ni teoretske šanse natočiti gorivo u tank, stoga smo morali isploviti, usidriti se ispred luke i dingijem voziti kante do pristaništa, a potom pješke ići do crpke i s punim kantama se vratiti natrag. Naše reserve goriva u kantama su 80 litara pa je Peter odlazio po gorivo dva puta kako bi napunio tank, a potom i rezerve. Pola dana smo izgubili čekajući na rješavanje papirologije na carini i policiji. Bilo je četiri sata popodne kad smo dobili autorizaciju za isplovljenje.
U međuvremenu nad Mohammediom su se nadvili teški, tamni oblaci donoseći sa sobom jak vjetar i kišu. Bez obzira na vremenske uvijete odlučno smo zaplovili u nadi da će se vrijeme ubrzo promijeniti. Nevrijeme nas je pratilo tokom noći i cijeli idući dana. Dino i Pipo su u strahu nestali bez traga. “Evo jos jednog ludila“, komentirao je Dino. “Jos jedan horor, ovo je bolje
prespavati”, dobacio je Pipo i nabio vunenu kapu na glavu. Za Dina I Pipa strava, a za nas nezaboravni trenuci koji su nas cinili jos vise ustrajnim. Vrijeme se napokon počelo smirivati. Već te večeri uzivali smo u smiraju dana i predivnim slikama zalaska sunca. Veselju i sreći nije bilo kraja kad smo ugledali
prve obrise Kanarskog arhipelaga.
U Calettu Del Sabo, na Otoku Gracioza, uplovili smo u jutarnjim satima. Marina je bila prepuna pa smo se usidrili u susjednoj uvali. Vanja, Mani i Bond su stigli nešto prije nas i očekivali su naš dolazak. Prognoza vremena nagovještavala je novi val nevremena pa smo se dogovorili isploviti sutradan popodne u Marinu Rubikon
na Otoku Lanzareto. Vrijeme do isplovljenja iskoristili smo u obilasku mjesta. Caletta del Sabo je mali primorski gradić. Karakteriziraju ga niske kuće bijele boje bez krovova. Svojim oblikom i bojom prozorskih žaluzina i vrata podsjećaju na mješavinu meksičkog i grčkog stila. Okružen je tamnim vulkanskim brdima, dok su ulice od pijeska. Na
ulasku u grad nalazi se predivan kaktus razvijen u grmoliko stablo, nekolicina manjih palmi ukrašava pješčanu plažu dok se jedna velika palma uzdigla ispred kafića, gdje smo sjeli da se osvježimo hladnim pićem i pošaljem nekoliko mailova. Gledajući uokolo imali smo osjećaj da smo zalutali u western film “Za
saku dolara”. Poznato je, da je Amerika koljevka kaubojaca, da su se mnogi špageta westerni snimali u Italiji, ali za ovaj film mogla bih garantirati da je sniman bas ovdje u Caletti del Sabo. Nedostajao je samo Clint Eastwood. Ovaj gradić je ostavio dubok dojam na nas baš zato što se nikad nismo susreli sa nečim sličnim. Odisao je jednom opuštajućom atmosferom te
vrlo ugodnim i gostoljubivim mještanima. Calettu del Sabo je vrlo teško opisati, treba je doživjeti i biti sudionikom ove fantastične atmosfere.
razlikuje od Otoka Gracioza. Grad je prilično velik i proteže se duž cijele uvale. Obalom se uzdižu velelepni hoteli kojima dominira arapski stil. Marina u koju smo uplovili impresionirala nas je svojim izgledom predstavljajući mali grad pun predivnih trgovina. Subotom ujutro održava se veliki market čiji štandovi su puni odjevnih predmeta, suvenira, kućnih potrepština i ukrasnih
predmeta. Zaista smo uživali ne samo u tom prizoru, krečući se zajedno s rijekom ljudi niz ulicu već i u širokoj lepezi sadržaja koje nam je marina pružala. U mnogim restoranima uživali smo u okusu vrlo jednostavnih jela, Papas Arrugadas,
sastoji se od neljuštenih krumpra kuhanih u slanoj vodi i serviranih sa Mojo Picon sosom od ulja, luka, čilija i paprika. Zanimljivo je bilo saznati da se tradicionalni i najstariji recepti pripremaju na bazi gofio brašna. Izmišljeno je od strane Gunčija, originalnih stanovnika otoka i predstavlja standardni dio dijete.
Gofio brašno se pravi od pečenih žitarica i koristi se kao dodatak supama, sosevima pa čak i u sladoledu.
Kanarski otoci su sušta suprotnost onog kako smo ih mi zamisljali i bez obzira na njihov neobičan izgled, kao u priči iz hiljadu i jedne noći, pružili su nam jedan smiraj i opuštanje da se uopće ne čudim što su popularna turistička destinacija.
Noć prije odlaska pripremili smo se za isplovljenje, a u ranim jutarnjim satima, zajedno sa Bitangom raširili smo jedra i zaplovili kursom prema željno očekivanom Las Palmasu na Otoku Gran Kanari.
La Linea is a town in Spain, in the province of Cadiz. Located on the eastern side of the Bay of Gibraltar and borders the British Maritime Territory of Gibraltar. Entering into marina Alcadeisa for us is represented not just another successfully completed section of the our adventure but is already one step closer to Gran Canar, where we join the ARC Rally and embarking on a journey around the world in a group with other ships.
That afternoon we walked the marina and met with some of the rally participants from different parts of the world. Returning to the ship we stopped next to the boat on which was bearing the flag of Malta. In La Linea has arrived shortly after us and tied the other side of the marina pier near the Meermowea. Golden retriever, running around in the front of the sailing boat, with his behavior has showed belonging to the ship. “Bitanga”, the name that we were amazed by the attention and awaken curiosity to approach people on the board and ask where they come from. Vanja and his dog Bond are longtime sailors from Slovenia. With short interruptions they travel the world and above all are very well coordinated team. On this occasion, in the company of friend Marjus called Mani, also Slovenian, traveling to Brazil with the intention to sail into the Amazon. Mani enjoys sailing
only on our boat but also around us. All were hurrying to reach the time and were in their own film. Everything had been in place, ropes sorted, fences and handrails shiny, suits washed and ready for use. Each of us, participants in the Atlantic rally, wanted to sail in Las Palmas in all its glory. We worked that all smoked and we did not think that we will again set sail, and not to fly to Las Palmas, that we’ll get many times again the waves splash and ropes that will create a mess in the cockpit and hang around legs as we wind-filled sails. “It does not matter”, we’ve thought of that moment and the only thing we were feeling were happiness and pride to our beautiful ship and to ourselves.
The last two days prior to departure, we took the tour of Gibraltar. Located in the Mediterranean on the southernmost point of the Iberian Peninsula and overlooking the passage of Gibraltar. He is known by mass of stone that rises impressively from the sea, which makes it, also known as “The Rock.” A ten minute walk is shared by the marina from the border
Gibraltar is a small city with a large number of attractions and it is obvious that every inch of space well used. While we sailed in La Linea we observed it from the boat, but even in our dreams we did not assumed what we will see and experience in it. It is a known tourist destination with a very busy streets flooded people. The city is full of hotels, shops with beautiful shop windows, restaurants and cafes. In the pedestrian zone of the old town, we enjoyed watching the buildings with a mix of Regency styles, most of which have shops on the ground floor while the
upper floors provide housing or office. On such a small area next to the airport, there is also a big football stadium.
underground passage linked with Africa and that Barbaric monkeys came to Gibraltar through the underwater passage. Centuries-old stalactites and stalagmites are the unique beauty of crystalline nature. In the summer months the cave is used as a concert hall.
Labyrinth of the Tunnel Great Siege, in which Peter particular delight, probably is the most impressive defensive system that man could devise. It dates from the 18th century and did it in defense of British Gibraltar in English-Spanish war. Mine is a few kilometers long and very well preserved. Numerous exhibits give a clear image
the Nature Park and consists of rocks and low Mediterranean plants. It is quite steep that made my husband very “pleased”, interesting and rich with various flowers. The day was sunny and we enjoyed in the shade of which it provided to us walking trail. The time we have left to return to the ship, we used for quick visit the Lighthouse of Europe, which is the southernmost point of Gibraltar, between the Atlantic and the Mediterranean. It was first lit in 1841 and worked on the basis of fixed lights and at the end of the 20th century is automated. Gibraltar boasts another interesting point that we were delighted. We learned that registrars have their hands full of job and are working day and night, twenty-four hours. There were married Sean Connery,
twice, and John Lennon and Yoko Ono. Happy and satisfied with all we have seen we returned to the marina Alcadeisa then took taxi and drove to the supermarket. It was evening when we got an arm full of bags returned to the ship. Gibraltar is really interesting and wonderful
At seven thirty in the morning, we threw a last look at the weather forecast for the coming week and at eight, five hours before peak tide, spreading the sails Bitanga and Meermowe left the marina. Catching crosswind both ships sailed toward the door of the Mediterranean. Sailing along the Spanish coast, we have tried to
coast. On the way dolphins were following us. We were very excited watching them how they jumped in and out of the sea as soon as possible in order to reach us. We did not know which way to turn, a whole flock had surrounded us by playing with Meermowe and cheerfully greeting us. We were amazed by the speed with which they moved through the water emerging with a bow, as to compete with the ship, who will be sooner. They are so unpredictable that it was very difficult to capture them with camera.
arrival. Weather Forecast prefigured of the new wave of bad weather so we decided to sail the next day afternoon at the Marina Rubicon on the island of Lanzarote. Time to departure, we took a tour of the place. Caleta del Sabo is a small coastal town. Low white houses
with no roofs characterize it. Its shape and color of window blinds and doors are reminiscent of a mix of Mexican and Greek style. It is surrounded by dark volcanic hills, while the streets are made of sand. On entering the city there is a beautiful cactus developed in bushy tree, some small palm trees
adorning the sandy beach while a large palm tree rises in front of cafes, where we sat down to refresh cold drinks, and send some e-mails. Looking around, we felt that we lost in a western movie “A Fistful
similar. Exuded once relaxing atmosphere and very pleasant and friendly locals. Caleta del Sabo is very difficult to describe, need to experience it and be a participant in this fantastic atmosphere.
The journey to Marina Rubicon on the island of Lanzarote lasted five hours. It is the largest island of the archipelago and already from the boat we noticed that differs greatly from the island Gracioza. The city is quite large and extends along the bay. Along the coast rise magnificent hotels dominated Arab style. Marina in which we sailed impressed us with its look presenting a small town full of beautiful shops.
Saturday morning is held large market whose stands are full of garments, souvenirs, household and decorative items. We enjoyed not only in this scene, moving together with the river people down the street, but also in a wide range of content that marina provided to us. We enjoyed not only in this scene, moving together with the river people down the street, but also in
a wide range of content that marina provided to us. In many restaurants we enjoyed the taste of very simple meals. Papas arrugadas, consists of unpeeled potatoes boiled in salted 
water and served with Mojo Picon sauce of oil, onion, chili and pepper. It was interesting to know that the traditional and oldest recipes are prepared on the basis of gofio flour. Invented by the Guncia, the original inhabitants of the island and is a standard part of the diet. Gofio flour is made from roasted grains and is used as
an addition to soups, sauces and even ice cream.
eagerly awaited Las Palmas on the island of Gran Canaria.

























































































