Za mnoge učesnike grupe kruzera, s kojom smo prešli Atlantski Ocean, Saint Lucia je predstavljala završetak relija i već se odavno razišla svojim putem ostavljajući za sobom brazdu sjećanja na jedno divno druženje u kojem smo svi skupa disali kao jedan i imali zajednički cilj, pobijediti Atlantic. Party dobrodošlice i upoznavanje s novom grupom jedriličara, kojima smo se pridružili i obilježili šestu obljetnicu postojanja ARC Relija – Put oko svijeta 2016-2017, protekao je u predivnoj i prijatnoj atmosferi uz ritam vruće salse.   Još nas je jedan dan dijelio od starta. Iako smo se osijećali potpuno spremni za početak jedne nove i po svemu sudeći zahtijevnije avanture, još se uvijek mogla naći po koja sitnica za popraviti.

Isplovili smo s velikim nestrpljenjem. Povratak moru, bila je misao koja je tekla našim venama, duševna hrana koja nam je davala život i ptica u letu dok joj vjetar udara u grudi.   Bila je to misao puna ponosa i sreće koju smo osijećali stajajući na palubi i gledajući šumu bijelih jedara s drugih brodova, koji su nas okruživali dok smo se spuštali niz zapadnu obalu Saint Lucije, ploveći prema pučini Karipskog Mora.

Nikad u životu nismo ni sanjali da ćemo ikada posjetiti Columbiju i sva naša saznanja o njoj pokupili smo s televizije ili iz novina.   Veliki broj aktivnih vulkana i česti potresi čine je vatrenom zemljom Pacifika, tropske prašume regiona Amazon, visoke planine Anda i prerijska nizina opisuju je u mnogim reportažama kao mjesto koje budi interes i znatiželju, dok je moj omiljeni film “Tajna Zelenog Dijamanta” prikazuje kao avanturističku zemlju punu romance. Svjetski poznata prvoklasna kava “Juan Valdez” zasigurno obećava neodoljiv užitak u njenom okusu i mirisu, dok je ime najozloglašenijeg kriminalca u njezinoj povijesti i vođe najmoćnijeg narko-kartela, Pablo Eskobar, prezentira kao zemlju kriminala i droge. Dok sam tako razmišljala o Columbiji, kurs nas je vodio pravo prema Rtu Gallinas i Peninsuli De Guajira.

Dan je bio predivan a vjetar ko stvoren za jedrenje. Bilo je to jedno od najugodnijih putovanja do tada. Potpuno mirno more i idealan vjetar, 15-18 čvorova, budili su jedriličarske strasti. Meermowe je naprosto klizio površinom mora kao na klizaljkama po ledu. Ni svjetska klizačka imena, poput ruskog bračnog para Protupopov, nisu nam bila ravna. Njihove exibicije na ledu zamijenili smo dvostrukim ribičkim axlom i ribarskim prigovaranjima. Odjednom i sasvim neočekivano, taj dobro poznati reski zvuk najlona ZZZZZZZZZZZZ…, koji se pretvara u najljepše note, još jednom se oglasio i prošao kroz naše uši. Da smo nakon višemjesečne plovidbe ugledali kopno na vidiku, nebi mu se toliko obradovali, a i njega bi vjerovatno mimoišli kad je u pitanju riba. Svim čulima prepustili smo se tim užicima dvoboja. Trzaji i način na koji se naš ljepotan kretao kroz vodu govorili su da se radi o jednom novom primjerku. I zaista, bila je to duga, plosnata riba tamno sive boje s poprečnim prugama teška 8.5 kg.   Nakon dužeg vremena, tajanstveni kapitalac našao se u sigurnim rukama i ubrzo postao zvijezda dana, ali ne za dugo. Njegova sličnost s Barakudom, koja se razlikuje samo svojim kratkim okomitim linijama i saznanje da ona može biti zaražena raznim virusima koje pokupi hraneći se sitnim životinjama koraljnih grebena, stvarali su u Peteru nedoumicu. U razgovoru preko radio stanice s posadom drugih brodova čak šta više, potvrđeno je da ako se radi o barakudi dužoj od jednog metra da je ne zadržavamo zbog eventualne zaraze. Ubjeđenje je presudilo. “Rođer” je prelazio dužinu od 125 cm, stoga smo bili sretni da ga vratimo u more dok je još bio živ. No, ova slavna i opasna ribarska priča puna virusa, doživjela je svoj crescendo i završila se nekoliko dana kasnije po dolasku u Santa Martu, kad smo ugledali ribare noseći tri potpuno identične “zaražene ribe” u prvoklasne restorane. Tog trenutka doznali smo da se radi o prvoklasnoj i veoma ukusnoj ribi Wahoo.   Zaklopila sam oči i ostala bez teksta vraćajući film unatrag osijećajući “Rođerovu” blizinu.

Gledajući Wahoo kako se sretan gubi u dubini, odlučili smo popiti kavu i uživati u ostatku dana. Dok se Pipo izležavao na suncu, Dino je uživao u pogledu na more motreći ribarski štap. Voda je baš počela ključati kad je Dino počeo vikati Riiiiiiiibaaa, Riiiiiiiiibaaaaa. Toliko se derao da nismo čuli zujanje najlona. Sklonila sam vodu sa vatre, žurno izašla van i stvarno najlon se teško namotavao. “Bit će opet neka epidemija”, zadirkivao je Dino. Ali, ovoga puta trzaji su bili prepoznatljivi, bila je to “blue tail”, plava tuna.   Ubrzo smo se našli licem o lice s Peterovom omiljenom ribom što je bilo pravo uzbuđenje i sreća, a i Dino nije bio ravnodušan dok ga je ljepotica osvajala svojim izgledom i šarmom.

Daljnje putovanje proveli smo uživajući u sunčanju, igri, svakodnevnim obavezama te u romantičnim zalascima i izlascima sunca. Petnaestak milja prije Punte Aguja kao da smo greškom uplovili u neku drugu priču. Vremenski su se uvijeti drastično promijenili. Hladan vjetar i more naprosto su počeli divljati i zaljevati nas sa svih strana. Doimalo se da smo u vrtlogu, da se ne mičemo s mjesta. Takoreći, Santa Marta nam je bila istovremeno na dohvat ruke i tako daleko. U tom kovitlanju udari vjetra dosezali su jačinu do 35 čvorova dok se more pjenilo i razbijalo o obližnje hridi. Kretali smo se olujno skraćenim jedrima dok nismo zašli za puntu kad su se vjetar i more počeli smirivati.   Kroz cilj smo prošli u ranim jutarnjim satima te uplovili u marinu najstarijeg grada u Columbiji i
uspjesno se vezali na molo “F”.

Santa Marta je prvo osnovano mjesto u Columbiji. Smjestila se u istoimenom zalivu na obali Karipskog mora podno planinskog masiva Sierra Nevada de Santa Marta. Popularna plaža Playa Blanca, proteže se duž njezine obale. Grad se ne odlikuje čistoćom ulica, ali se ističe bogatom i drevnom poviješću, kolonijalnom arhitekturom, lijepim plažama i nacionalnim parkovima, koji zasigurno otkrivaju ljepotu ove zemlje.   Šetaliste uz rivu ne odiše cvijetnim mirisima, obiluje velikim skulpturama ljudskih likova koje izražavaju težinu življenja i borbu za život, živopisno je i puno ljudi u večernjim satima. To prvo veče našeg dolaska, poneseni rijekom šetača, uživali smo u atmosferi koja nas je okruživala. Rukotvorine, odjeća i obuća nudili su se na pokretnim kolicima i bancima na svakom koraku, dok su se mirisi pripremljene hrane i korizo kobasica sa rostilja širili svuda oko nas. Izgledalo je skupo i neatraktivno pa nas to i nije suviše uznemiravalo nakon vrlo ukusne tune sa špinatom i zelenom salatom što sam pripremila za večeru. U Santa Marti smo se zadržali prilično kratko, svega četiri dana, stoga smo nastojali maximalno iskoristiti vrijeme za upoznavanje grada i njegove okolice.

Moj suprug i ja, iskreno rečeno, nikad nismo bili veliki ljubitelji obilazka muzeja, a naročito ne po vrućini i sparini u pola bijela dana.   Nikad ne reci “nikad” jer Del Oro Tairona, kojeg smo upoznali u sklopu organiziranog posjeta već slijedećeg dana, veoma nas je zainteresirao. Smjestio se u predivnoj kolonijalnoj vili poznatoj kao Casa de la Aduana, što u prevodu znači carinarnica. Muzej je ne samo živa priča o povijesti razvoja ljudi i grada toga vremena, već i riznica zanimljive zbirke predmeta Tairona. Uglavnom se radi o keramici i zlatu, kojim su se kitili muškarci i žene opisujući njihov život, smrti, ceremonije i rituale.

Najzanimljiviji dio muzeja bio je o Simonu Bolivaru, ujedinitelju velike Columbije, čija kronologija života, trijumfi i njegove ljubavi bude sjećanja na vrijeme u kojem je živio. Impresionirali su nas predivni primjerci kaktusa i iguana u Botanickom vrtu koji se nalazi u sklopu njegove rezidencije u kojoj je boravio. Autentican izgled zgrada i stvari kojima se služio vraćaju ga u život, dok se muzej i teatar pod otvorenim nebom upotrebljavaju za organiziranje razlicitih manifestacija. Bolivar očito nije živio “ever green life”. Njegov život bio je veoma buran i spektakularan. Kao veliki ženskar i pobornik pića slavno je umro od sifilisa, ciroze jetre i tuberkuloze. Što može jedan pravi donžuan poželjeti više. Te večeri, po povratku na brod, odlučili smo s prijateljima izaći na večeru. Predivan restoran u centru grada pružao je, uz laganu muziku, intimnu atmosferu, a opojan miris s roštilja obećavao je uživanje u zalogaju. Bilo je deset sati navečer kad smo se sretni vratilli na brod i otišli na spavanje.

Otkrivanje novih prostora karibske obale, druženje, zabava i večera na plaži, opisivali su sutrašnji cjelodnevni izlet u Tayrona Nacionalni Park.   Autobus pun jedriličara, naših prijatelja, napustio je marinu u osam sati u jutro.   Park se nalazi oko 34 km daleko od Santa Marte, a proteže se od Bahia de Taganke do Ušća Rio Pedras.   Srećom, vožnja je, trajala relativno kratko I napokon prisilila naseg vodića da se ugasi. Udavio nas je svojom, od kulina bana napamet naučenom Tayrona prahistorijskom pričom, koju je recitirao kao pjesmicu za Majčn dan. Uska i vijugava cesta vodila je kroz suho šumovito područje do jedne od najljepših plaža atraktivne obale Južne Amerike, Bahia Concha. Kad smo stigli, bijeli šatori i veliki okrugli stolovi prekriti bijelim stolnjacima već su bili pripremljeni. Romantična atmosfera, bijeli pijesak i kristalno čisto more nudili su jedinstveni šarm i opuštanje. Peter je ubrzo pronašao sebe u hladovini s dobrim muškim drustvom relaxirajući se uz hladno pivo i kvalitetan rum, dok sam ja jedva čekala da se bacim u more. Ova predivna i okolnim brdima zaštićena plaža, smještena je u dubokoj uvali stoga sam bezbrižno uživala u svim blagodatima mora.   Bez obzira na vrućinu ova prirodna ljepota bez vremena budila je sportski duh ne mareći za godine. Dok su jedni igrali odgojku u vodi i umjesto preko mreže nabacivali loptu preko konopa motorne jahte vezane za obalu, drugi su uživali na pijesku igrajući kriket. Vika, galama, navijanje, požrtvovnost i slavljenje svakog boda, širila se na sve strane privlačeći znatiželjnike koji su se okupljali u sve većem broju. Čak se i nekolicina samih vlasnika motornih brodova ubrzo praćakala u moru bacajući se za odbojkaškom loptom braneći boje tima. Princevi i princeze dobili su nove moderne pješčane dvorce s internetom i satelitima, tvrdjave i tunele, a najmladji clanovi nase grupe sretne trenutke u svijetu maste. Dan je bio izmišljen. Vrijeme je polako prolazilo a miris mesa i kobasica s roštilja počeo se širiti zrakom. Prije večere prošetala sam plažom. Uživala sam gledati ljude, njhovu opuštenost i nasmijana lica, djecu kako bezbrižno i sretno skaču igrajući se s valovima. Tako zanesena, nisam ni primijetila da sam stigla do kraja plaže. Vraćajući se natrag, pažnju mi je privukla grupa ljudi okupljena oko lokalnog momka koji je držao nešto u ruci dok je skupina uzbuđeno gledala i komentirala. Prišla sam im da vidim o čemu se radi. Na njegovom dlanu mirno je stajao plavi rak.   Bio je to fantastičan I lijep primjerak, kako nam je rekao, otrovnog raka. Očito da je znao kako ga držati u ruci a da ga ne ugrize. Pažljivo ga je spustio na pijesak.   Trenutak njegove zbunjenosti iskoristila sam da ga uslikam. Plaže Tayrone obiluju bogatim podvodnim svijetom tako da su, šetajuci njima, mogućnosti opaziti ovakvog raka velike. Bilo mi je veoma prijatno ćaskati s Daveom i oprostivši se s njim krenula sam dalje. Miris roštilja sve više me je mamio dok mi je prazan stomak ubrzao korak. Večera i društvo za stolom bili su super. Postoji uzrečica “gdje se jede, približi se”, stoga je naš stol uspio osvojiti i pridobiti konobara koji je svoju naklonost, od jedne dozvoljene, pokazao serviranjem duple porcije kolača. Raspoloženje je bilo na nivou. Glavna tema zadirkivanja muškog sastava bila je plaža smještena nedaleko nas, Playa Nudista,   na koju se može donijeti jedino sombrero, maska i peraje. Uz smijeh i poput meksičke salse vruće komentare, ubrzo smo se pozdravili s cijelom ekipom domaćina i napustili Tayronu. Truckajući se u autobusu, kasno popodne sretni, umorni i puni utisaka, vratili smo se u marinu. Bio je to jedan predivan dan i druženje koje cemo dugo pamtiti.

Dani su prolazili kao sati donoseći sa sobom i vremenske promjene. Zbog olujnog vjetra i jakog mora kapetanija je zatvorila marinu i zabranila bilo kakvo isplovljavanje pa se naš boravak u Santa Marti produžio za jedan dan. To nam je došlo kao naručeno pa smo, moj suprug i ja, iskoristili vrijeme za odlazak u centar kako bi se popravila narukvica Peterovog ručnog sata. Niz sporednih i relativno praznih blokovskih ulica doveo nas je do glavne ulice u gradu gdje smo se odjednom našli u vrevi te stopili s rijekom ljudi i prometnom gužvom koja je vladala na cesti. Autobusi kao šipak puni ljudi, automobili, kamioni, motori, bickle, kariole sa jednim ili dva točka i sve što je imalo neke šanse da se kotrlja, bilo je dio tog gradskog haosa. Na ulicama nema šta nema. Dok su žongleri narančama reklamirali narančin sok, s banaka, tezgi i pokretnih kolica, nudilo se od ulične hrane i nakita, do malih ručnih mašinica za šivanje, kućanskih aparata i alata. Santa Marta je ne samo grad vatrenih boja izraženih kroz način odijevanja i izradu unikatnih rukotvorina od materijala ili pletenih od konca, već i grad kontrasta. Nasuprot blještavim izlozima nalaze se neugledne rupe i šupe natrpane stvarima s hrpom smeća na ulici. Atmosfera oko nas bila je vrlo zanimljiva i impresivna. Satima smo mogli tako stajati snimajuci tu gradsku vrevu. Columbijska kuhinja obiluje sirokom lepezom hrane, okusa I mirisa, ovisno o podrucju gdje se servira. Od jednostavnih svakodnevnih tortilja s mesom, morskim plodovima i povrcem, pizze pripremljene na vatri, u kojoj smo i sami uzivali za rucak tog popodneva, pa do extravagantnih socnih hrskavih przenih mravi, Hormiga Culone, koji se serviraju juzno od Santa Marte , u Santander departmentu za one odvaznije sa stomakom tvrdim kao opanak. Servis za popravku satova nalazio se na ulici. Kolica, za kojima je stajao mladi kolumbijac, bila su prepuna kazaljki, federa, vidica, narukvica, kao i potrebnog alata. Dok je Peter čekao na svoj sat, ja sam ušla u obližnju trgovinu cipela i kupila vrlo ugodne sandale. Kako se dan bližio kraju polako smo se setajuci vratili na brod. Tog trenutka, pažnju mi je privukla ova kanta za smeće, koju sam pokupila kamerom kao sjajnu ideju kako iskoristiti plastične boce i njima dekorirati gradske ulice.

Jutro je još uvijek bilo prilično vjetrovito. Vrijeme se počelo smirivati tek oko jedanaest sati kada smo dobili dozvolu za isplovljenje.   Meermowe je jos jednom uspiješno prešao startnu liniju noseći nas u pravcu sanjivih otoka Paname, San Blass.   Stajajući na krmi gledala sam u Santa Martu kao u mijesto koje nam je pružilo jedno fantastično i nezaboravno iskustvo sve dok nismo prosli pored otocica Isla El Morro.