Ljudi su oduvijek govorili “od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba”. Djetinjstvo, to sretno i bezbrižno razdoblje našeg života kojem se sve više vraćamo kad pričamo najsmiješnije događaje prvo našoj djeci a zatim i našim unucima. Baš ta bezrazložnost činila je dječju sreću čistom u čemu se i skrivala njena čudesna ljepota.

Kao i mnoga djeca, tako smo i mi, moj suprug I ja odrastali u svojim sredinama. Peter u mnogobrojnoj porodici u malom i slikovitom slavonskom selu Londžici u Hrvatskoj dok sam ja provodila djetinjstvo u sunčanom Splitu na obali Jadranskog mora.  To je bilo vrijeme kad nismo bili opterećeni televizijom i kompjuterima, iskazivajući kako zadovoljstvo, kad je bila u pitanju igra i zabava tako prkos i ljenost prema učenju i školskim obavezama i kada su nam školski praznici predstavljali najbolji dio školovanja.Tada svakako, nismo bili u stanju razmišljati o budučnosti, kako će mo živjeti i koliko daleko će nas život odvesti. Oboje smo živjeli u svom malom svijetu ne razmišljajući dalje od nosa i ne duže od sutra.

Moja velika ljubav u životu je bilo plavo more koje me je milovalo svojim valima od samog rođenja i svi moji snovi bili su vezani za brodove, galebove i ribu sve dok u moj žvot nije uplovio Peter.   Njegov dolazak u Split na školovanje u Mornarički Školski Centar uvelike je promijenio njegov a i moj život. Od našeg prvog susreta pa do današnjih dana rodila se još jedna velika ljubav i tako smo More i ja postali dio njegovog života.

Uživajući u dugim noćnim šetnjama i igri mjesečeve svjetlosti na površini mora počeo se rađati naš životni san da oplovimo svijet sa našom jedrilicom sa dva točka. To je očito, bilo vrijeme kada smo razmišljajući o našoj budućnosti, prestali biti dijeca i kada je djetinjstvo postalo dio naše prošlosti.